REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kralju, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-845/2023-3 od 23. srpnja 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-66/2018 od 25. svibnja 2023. u toč. I. i III. izreke, u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljeno pravno pitanje.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-845/2023-3 od 23. srpnja 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-66/2018 od 25. svibnja 2023. u toč. I. i III. izreke pozivom na čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Tužitelj je u prijedlogu naznačio pitanje koje smatra važnim pravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, navodeći da je riječ o pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, a prakse revizijskog suda nema, s time da pitanje glasi:
"1. Je li radnik kojem poslodavac nije omogućio korištenje prava na stanku (pauzu) ima pravo na novčanu kompenzaciju za vrijeme koje je umjesto korištenja stanke (pauze) proveo na radu, a sve temeljem odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na stjecanje bez osnova ili odredbi članaka 1045., 1046. i dr. koje se odnose na štetu i njezinu nadoknadu, a sve u svezi sa člankom 73. i 111. Zakona o radu, te članka 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 89/12, 104/13, 112/17)?".
2. Nadalje, tužitelj u prijedlogu još navodi da se osobito teške povrede odredaba parničnog postupka pred drugostupanjskim sudom očituju u povredi odredbe čl. 8. i čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. ZPP, te povredi materijalnog prava iz čl. 1111., čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, a sve u svezi s čl. 73. i čl. 111. Zakona o radu, te čl. 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, kao i čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima. Stoga da su tužitelju povrijeđena drugostupanjskom presudom temeljna ljudska prava zajamčena odredbama čl. 14. st. 2., čl. 29. st. 1. i čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
3. U odgovoru na tužiteljev prijedlog za dopuštenje tuženica je predložila isti odbaciti, odnosno odbiti, s time da je zatražila trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
4. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev je odbijen u bitnom uz obrazloženje da iako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da su zaista postojale iznimne situacije uslijed kojih pojedini pravosudni policajci zbog prirode posla nisu mogli koristiti stanku za vrijeme radnog vremena, da tužitelj nije dokazao broj takvih neiskorištenih stanki niti da je u tim slučajevima od tuženice, kao svog poslodavca, tražio da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana, na što je tužitelj imao pravo sukladno odredbama čl. 48. KU I, čl. 48. KU II. i čl. 42. KU III.
5. Polazeći od odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, sadržaja pitanja naznačenog u prijedlogu za dopuštenje revizije obrazloženja pobijane presude, kao i cjelokupnog obrazloženja prijedloga za dopuštenje revizije, ocjena je ovoga suda da nije riječ o pravnom pitanju koje ima u vidu odredba čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, u pitanju tužitelj polazi od vlastite (proizvoljne) tvrdnje da je riječ o situaciji u kojoj poslodavac radniku nije omogućio korištenje prava na stanku (pauzu), a što je suprotno činjeničnom utvrđenju u postupku koji je prethodio prijedlogu za dopuštenje revizije. Osim toga, ocjena je ovoga suda da tužitelj kroz postavljeno pitanje još jednom izražava nezadovoljstvo pobijanom presudom, a to svakako nije razlog za intervenciju ovog suda u smislu dopuštenja revizije.
6. Prema tome, u pogledu dijela prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije, pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješeno kao u st. I. izreke.
7. U pogledu dijela prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, valja reći, da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bila povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije. Razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava u osnovi se svode na povredu prava na pravično suđenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, ovaj sud ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje revizije primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava, kako u procesnom, tako i u materijalnopravnom smislu. Stoga, niti po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.
8. Stoga je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, riješeno kao u st. II. izreke.
9. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (st. III. izreke).
Zagreb, 22. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
