REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Poslovni broj: Pr-1169/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu Kristini Trtanj Vukoja u pravnoj stvari tužitelja NA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku BA, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. za trgovinu, usluge i javni prijevoz, OIB 82031999604, Ozaljska ulica 105, 10000 Zagreb, radi Radno - materijalna davanja (isplata), 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju CA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.318,16 eura bruto uvećano za zatezne kamate koje teku

- na iznos od 112,85 EUR od 11. rujna 2018. g. do isplate,

- na iznos Od 116,71 EUR od 11. listopada 2018. g. do isplate,

- na iznos od 113,97 EUR od 11. studenog 2018. g. do isplate,

- na iznos Od 109,18 EUR od 11. prosinca 2018. g. do isplate,

- na iznos Od 44,06 EUR od 11. siječnja 2019.g, do isplate,

- na iznos od 105,80 EUR od 11. ožujka 2019.g. do isplate,

- na iznos od 118,73 EUR od 11. travnja 2019.g. do isplate,

- na iznos od 121,50 EUR od 11. svibnja 2019.g. do isplate,

- na iznos od 112,58 EUR od 11. lipnja 2019.g. do isplate,

- na iznos od 114,24 EUR od 11. srpnja 2019.g. do isplate,

- na iznos od 111,97 EUR od 11.kolovoza 2019.g. do isplate,

- na iznos od 128,70 EUR od 11. rujna 2019.g. do isplate,

- na iznos od 104,23 EUR od 11. listopada 2019. g. do isplate,

- na iznos od 125,36 EUR od 11. studenog 2019.g. do isplate,

- na iznos od 107,60 EUR od 11. prosinca 2019,g. do isplate,

- na iznos od 111,20 EUR od 11. siječnja 2020.g. do isplate,

- na iznos od 137,03 EUR od 11. veljače 2020.g. do isplate,

- na iznos od 104,02 EUR od 11. ožujka 2020.g. do isplate,

- na iznos Od 114,63 EUR od 11. travnja 2020.g. do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. svibnja 2020.g do isplate,

- na iznos od 123,80 EUR od 11. lipnja 2020.g. do isplate,

- na iznos od 123,29 EUR od 11. srpnja 2020.g. do isplate,

- na iznos od 123,07 EUR od 11. kolovoza 2020.g. do isplate,

- na iznos od 110,76 EUR od 11. rujna 2020.g. do isplate,

- na iznos od 125,79 EUR od 11. listopada 2020. g. do isplate,

- na iznos od 128,91 EUR od 11. studenog 2020.g. do isplate,

- na iznos od 118,24 EUR od 11. prosinca 2020.g. do isplate,

- na iznos od 141,74 EUR od 11. siječnja 2021.g. do isplate,

- na iznos Od 118,51 EUR od 11. veljače 2021.g. do isplate,

- na iznos od 59,98 EUR od 11. ožujka 2021.g, do isplate,

- na iznos od 128,50 EUR od 11. travnja 2021 .g. do isplate, do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu i to od dospijeća do dana 31.12.2022. godine u visini stope koja je bila određena člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021) prema kojoj se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1.1.2023. do 29.12.2023.g. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022,) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023.g. do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi da dan 1. siječnja, a za drugu polugodište referentna stopa koja je na snazi dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 750 euro, sa zateznim kamatama tekućim od 22. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi da dan 1. siječnja, a za drugu polugodište referentna stopa koja je na snazi dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenih 750 euro, kao neosnovan.

IV/ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je od 1.9.2021 zaposlenik tuženika na radnom mjestu ''vozač autobusa I" , kojim je ugovorena osnovna plaća za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđena kao umnožak osnovne plaće i koeficijenta složenosti 2.2. Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o. određeno da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž.

1.1.Tužitelj od trenutka zasnivanja radnog odnosa s tuženikom prometuje redovnim autobusnim tuženika. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 u razdoblju od sklapanja ugovora o radu s tuženikom tužitelj je diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao, a čija se mjesečna plaća obračunava primjenom koeficijenta 2,40, čime ostvaruju bitno višu osnovnu plaću od tužitelja.

1.2. Dalje navodi da je poslodavac prema čl. 90 i 91. Zakona o radu dužan isplatiti radnicima jednaku plaću za jednaki rad i rad jednake vrijednosti, ističući da se ove odredbe ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. Tužitelj naglašava da ostali vozači tuženika kojima se plaća obračunava prema koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete rada, te bi svi navedeni vozači mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Tužitelj iz navedenoga zaključuje da unatoč tome što je ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava prema koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan obračunavati i isplaćivati tužitelju plaću prema koeficijentu 2,40 sukladno odredbama čl. 91. st. 1. i st. 4. Zakona o radu.

1.3. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da sud tuženiku naloži da mu isplati na ime razlike između u spornom razdoblju isplaćene plaće obračunate po koeficijentu 2,20 i plaće obračunate po koeficijentu 2,40, iznos od 3.320,29 eura bruto sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos i troškove postupka.

2. Tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva te navodi da nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu ''vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova u visini od 2,20. Tuženik navodi da prema Katalogu radnih mjesta po kategorijama složenosti, koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog električnog tramvaja iz 2015. u grupi složenosti poslova V postoje radna mjesta: ''vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova 2,20, ''vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te ''vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, te da je navedeni koeficijent složenosti poslova u skladu s čl. 71. Temeljnog kolektivnog ugovora prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,11 do 2,40, te u skladu s čl. 70. trenutno važećeg Kolektivnog ugovora prema kojemu se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,01 do 3,00. Osporava da bi tužitelj bio u neravnopravnom položaju i diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tuženika, jer su tužitelju već u vrijeme prekvalifikacije, a potom i u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u ugovore o radu, Pravilnik o radu, TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002., Dodatak TKU u trgovačkom društvu ZG holding, KU za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. iz prosinca 2019., isplatne liste, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnica ZET s katalogom radnih mjesta po grupama složenosti poslova, izračun spornog potraživanja i ostalu dokumentaciju u spisu. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka OA i LA.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike plaće između koeficijenta složenosti 2,40 i obračunatog koeficijenta složenosti 2,20.

6. Između stranaka u postupku nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika, da je temeljem ugovora o radu bio zaposlen na radnom mjestu ''vozač autobusa I''. U ugovorima o radu u utuženom razdoblju tužitelju je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20 na temelju kojeg je tuženik tužitelju obračunavao i isplaćivao plaću. Među strankama također nije sporno da su prema kategorizaciji radnih mjesta kod tuženika u Pravilniku o organizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. podružnice Zagrebački električni tramvaj, u prilogu broj 3., u grupi složenosti poslova V, kategorizirana radna mjesta ''vozač autobusa I'' s koeficijentom 2,20, zatim ''vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te ''vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, čime je tuženik propisao različite visine plaće za ove kategorije vozača tramvaja. U postupku također nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju obračunavao i isplaćivao mjesečnu bruto plaću prema koeficijentu 2,20, što proizlazi iz isplatnih lista tuženika o isplati plaće tužitelju za navedeno razdoblje.

7. U postupku je sporno jesu li poslovi na radnom mjestu ''vozač autobusa I'' i ''vozač autobusa III'' kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu čl. 91. Zakona o radu (''Narodne novine'' 93/14, 127/17, 98/19, u daljem tekstu ZR), za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužitelj slijedom toga pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenta 2,40 i 2,20 za utuženo razdoblje.

8. Iz iskaza tužitelja te svjedoka proizlazi da između vozača 1, 2 i 3 nema nekih posebnih razlika jer svi oni voze iste autobuse na određenim linijama, s time da vozači mentori dobivaju dodatak za mentoriranje.

9. Dakle, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su svi vozači autobusa radili potpuno iste poslove kao i tužitelj, odnosno poslove vozača autobusa.

10. Odredba čl. 91. st. 1. ZR-a propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR-a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo shvaćanje proizlazi i iz sudske prakse (Presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-432/2020. od 12. rujna 2022).

11. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. ZR-a, pa su ništetne i odredbe ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača tramvaja I utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tužitelja na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača tramvaja koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

12. Slijedom navedenog, tužitelj osnovano potražuje isplatiti mu razliku između plaće koja mu je obračunavana prema koeficijentu 2,20 i plaće obračunate prema koeficijentu 2,40, a prema kojem je tuženik obračunavao i isplaćivao plaću drugim radnicima koji su utuženom razdoblju obavljali jednake poslove kao i tužitelj.

13. Tužitelj je u podnesku od 28.10.2024.g. tužbeni zahtjev uredio prema izračunu razlike bruto plaće za sporno razdoblje kojeg je dostavio tuženik te zatražio isplatu bruto iznosa od 3.520,29 eura, sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos i troškovima postupka, stoga je usvojen tužbeni zahtjev.

14. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku, a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,123/08, 57/11, 25/13, 89/14,- Odluka USRH, 70/19, 80/22 - dalje ZPP), tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i važećom odvjetničkom tarifom („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22;138/2023 - dalje:). Pri odmjeravanju troškova sud je vodio računa i o odredbi čl.155.st.1. ZPP-a i priznao samo neophodne troškove u postupku, osobito vodeći računa o pravilima Zakona o parničnom postupku koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Priznati trošak sastoji se od: sastava tužbe 200 euro, (tbr. 7/1 OT), pristup roč. 13.6.2024. 100 euro (tbr. 9/2 OT), sastav podneska od 2.10.2024. i 28.10.2024. svako po 50 euro (tbr. 8/3 OT), pristup ročištu 10.12.2024. 200 euro (tbr. 9/1 OT), na što pripada PDV 25% 150 euro, odnosno sveukupno 750 eura. Ostali trošak nije priznat temeljem odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a i čl. 156.st.1. ZPP-a, jer je sud smatrao da nisu bili neophodni u postupku ili ponavljaju već iznijete navode ili su uzrokovani krivnjom samog tužitelja. Podnesak kojim se očituje na odgovor na tužbu nije priznati jer proizlazi da se u istom ponavljaju navodi u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva i predloženih dokaza koji su već iznijeti u tužbi ili su trebali biti iznijeti u tužbi. Navedenim podneskom tužitelj je sažeo već izneseno tijekom postupka, ne predlaže nove dokaze niti navodi nove činjenice stoga nije neophodan u postupku.

15.2. To što procesne odredbe propisuje pravo stranke na podnošenje podnesaka, ne znači da stranka ima pravo u svakom slučaju prebaciti taj trošak na teret druge strane, već svaki trošak da bi se priznao, mora biti potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a odvjetniku kao punomoćniku potrebno je da su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke - da je zatraženi trošak predviđen odredbama Tarife te da je bio potreban za vođenje konkretnog postupka u smislu odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a. Nepriznati podnesci po mišljenju suda nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka. Trošak pristupa ročištu na objavu nije trošak koji je neophodan u postupku jer se presude objavljuju i na e-oglasnoj ploči suda pa nije neophodno da sud primjerak prethodno digitalno potpisane presude printa i takav isprintani primjerak uručuje strankama, a da trošak za to snosi suprotna strana.. Naposljetku, s isprintanom presudom koja se uruči na objavu stranke ne mogu podnijeti nikakav prijedlog za ovrhu, već istu moraju podnijeti s digitalnim primjerkom presude, stoga navedeni trošak se ne može smatrati neophodnim u postupku. Stav VSRH o priznavanje troškova pristupa na ročište odnosi se na razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku NN 138/2023, kada je stranka morala fizički doći na sud i preuzeti presudu i klauzulu ovršnosti. Prije stupanja na snagu izmjena i dopuna ZPP NN 138/2023 stranka je morala doći fizički na sud barem jednom, dok nakon izmjena i dopuna ZPP NN 138/2023 stranke dobiju i presudu i klauzulu pravomoćnosti, putem e-spisa dok takve odluke, s kojom mogu pokrenuti ovršni postupak, ne mogu dobiti fizički u sudu.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 22. siječnja 2025.

Sudac

Kristina Trtanj Vukoja

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom.

DNA:

1. ĆA, [adresa] zastupanog po punomoćniku BA

2. ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. za trgovinu, usluge i javni prijevoz, Ozaljska ulica 105, [adresa] Zagreb