REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-122/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SUDA

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Mučnjaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 3. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja osobno, njegova punomoćnika i punomoćnika tuženika, 22. siječnja 2025., donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 312786 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.07.2008. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

u odredbi čl. 1. koja glasi: … iznos od CHF 122.350,00 (CHF stodvadesetdvijetisućetristopedeset) u kunskoj protuvrijednosti. »,

u odredbi čl. 4. koja glasi: «…vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF...sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF…. Kamata se obračunava u CHF mjesečno…po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospjeća.»

u odredbi čl. 7.1. koja glasi: « … iznosi CHF 694,69 (šestodevedesetčetiri i 69/100 CHF, a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća. »,

u odredbi čl. 7.3. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća »,

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, (prije: Sberbank d.d., a još prije: VOLKSBANK d.d.), isplatiti tužitelju AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 10.253,25 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. ožujka 2016., pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno odredbama članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, (prije: Sberbank d.d., a još prije: VOLKSBANK d.d.), isplatiti tužitelju AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.233,03 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 18.03.2016. pa do isplate, računajući do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno odredbama članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, (prije: Sberbank d.d., a još prije: VOLKSBANK d.d.), isplatiti tužitelju AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 7.317,49 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 18.03.2016. pa do isplate, računajući do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno odredbama članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, (prije: Sberbank d.d., a još prije: VOLKSBANK d.d.), naknaditi tužitelju AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.537,50 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 22. siječnja 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno odredbama članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

VI. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zateznu kamatu na glavnicu u iznosu od 10.253,25 EUR-a, i to na iznos od:

"9,42 € tekućom od 30.8.2008 pa do isplate

13,22 € tekućom od 30.9.2008 pa do isplate

57,39 € tekućom od 30.10.2008 pa do isplate

24,15 € tekućom od 30.11.2008 pa do isplate

44,50 € tekućom od 30.12.2008 pa do isplate

53,43 € tekućom od 30.1.2009 pa do isplate

62,36 € tekućom od 1.3.2009 pa do isplate

55,37 € tekućom od 30.3.2009 pa do isplate

58,57 € tekućom od 30.4.2009 pa do isplate

49,51 € tekućom od 30.5.2009 pa do isplate

42,18 € tekućom od 30.6.2009 pa do isplate

46,26 € tekućom od 30.7.2009 pa do isplate

50,19 € tekućom od 30.8.2009 pa do isplate

46,73 € tekućom od 30.9.2009 pa do isplate

43,35 € tekućom od 30.10.2009 pa do isplate

50,60 € tekućom od 30.11.2009 pa do isplate

56,10 € tekućom od 30.12.2009 pa do isplate

60,31 € tekućom od 30.1.2010 pa do isplate

60,37 € tekućom od 1.3.2010 pa do isplate

71,66 € tekućom od 30.3.2010 pa do isplate

69,27 € tekućom od 30.4.2010 pa do isplate

72,81 € tekućom od 30.5.2010 pa do isplate

98,25 € tekućom od 30.6.2010 pa do isplate

88,00 € tekućom od 30.7.2010 pa do isplate

117,32 € tekućom od 30.8.2010 pa do isplate

109,46 € tekućom od 30.9.2010 pa do isplate

97,99 € tekućom od 30.10.2010 pa do isplate

117,68 € tekućom od 30.11.2010 pa do isplate

145,87 € tekućom od 30.12.2010 pa do isplate

134,23 € tekućom od 30.1.2011 pa do isplate

141,32 € tekućom od 1.3.2011 pa do isplate

129,07 € tekućom od 30.3.2011 pa do isplate

125,74 € tekućom od 30.4.2011 pa do isplate 163,39 € tekućom od 30.5.2011 pa do isplate

172,10 € tekućom od 30.6.2011 pa do isplate

200,08 € tekućom od 30.7.2011 pa do isplate

203,06 € tekućom od 30.8.2011 pa do isplate

2,75 € tekućom od 30.9.2011 pa do isplate

2,81 € tekućom od 30.10.2011 pa do isplate

2,68 € tekućom od 30.11.2011 pa do isplate

2,78 € tekućom od 30.12.2011 pa do isplate

2,96 € tekućom od 30.1.2012 pa do isplate

3,07 € tekućom od 1.3.2012 pa do isplate

2,93 € tekućom od 30.3.2012 pa do isplate

3,04 € tekućom od 30.4.2012 pa do isplate

3,09 € tekućom od 30.5.2012 pa do isplate

3,03 € tekućom od 30.6.2012 pa do isplate

3,02 € tekućom od 30.7.2012 pa do isplate

2,97 € tekućom od 30.8.2012 pa do isplate

183,58 € tekućom od 29.9.2012 pa do isplate

191,97 € tekućom od 30.10.2012 pa do isplate

194,89 € tekućom od 30.11.2012 pa do isplate

191,90 € tekućom od 30.12.2012 pa do isplate

175,96 € tekućom od 30.1.2013 pa do isplate

189,83 € tekućom od 1.3.2013 pa do isplate

189,63 € tekućom od 30.3.2013 pa do isplate

186,78 € tekućom od 30.4.2013 pa do isplate

172,30 € tekućom od 30.5.2013 pa do isplate

171,73 € tekućom od 30.6.2013 pa do isplate

174,87 € tekućom od 30.7.2013 pa do isplate

182,17 € tekućom od 30.8.2013 pa do isplate

188,55 € tekućom od 30.9.2013 pa do isplate

185,23 € tekućom od 30.10.2013 pa do isplate

188,30 € tekućom od 30.11.2013 pa do isplate

190,78 € tekućom od 30.12.2013 pa do isplate

158,37 € tekućom od 30.1.2014 pa do isplate

162,87 € tekućom od 1.3.2014 pa do isplate

161,74 € tekućom od 30.3.2014 pa do isplate

159,50 € tekućom od 30.4.2014 pa do isplate

155,82 € tekućom od 30.5.2014 pa do isplate

157,45 € tekućom od 30.6.2014 pa do isplate

161,28 € tekućom od 30.7.2014 pa do isplate

165,14 € tekućom od 30.8.2014 pa do isplate

164,39 € tekućom od 30.9.2014 pa do isplate

168,03 € tekućom od 30.10.2014 pa do isplate

170,13 € tekućom od 30.11.2014 pa do isplate

169,22 € tekućom od 30.12.2014 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.1.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 1.3.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.3.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.4.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.5.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.6.2015 pa do isplate 154,60 € tekućom od 30.7.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.8.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.9.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.10.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.11.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.12.2015 pa do isplate

154,60 € tekućom od 30.1.2016 pa do isplate

154,60 € tekućom od 1.3.2016 pa do isplate"

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 16.07.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 312786 dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.350,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U člancima 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja isplata kredita i obveza povrata iznosa kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća pojedinog mjesečnog anuiteta. Navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je određena obveza povrata iznosa kredita vezana za valutnu klauzulu u CHF valuti je ništetna kako se dalje obrazlaže, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka takve ništetne odredbe. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao „valuta utočišta“, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka, pa tako i ovdje tuženik, nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj predlaže da se o ništetnosti citiranih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu raspravi kao o prethodnom pitanju, imajući u vidu činjenicu kako se o ništetnosti takvih ugovornih odredaba već odlučilo spomenutim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda RH posl. broj: Pž-7129/13 od 13. 06. 2014. te Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), gore navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za Naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredaba ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se, od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je dana 15.02.2016. s tuženikom zaključio Aneks br. 2 Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertiran u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Bitno je istaknuti kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa br. 2 tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti bilo koje odredbe Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti njegovo sklapanje predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa br. 2. O tome je stav zauzeo i VSRH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019. u kojoj je utvrđeno postojanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba u slučajevima kada su stranke izvršile konverziju kredita kako bi se na temelju toga ostvarila prava za koja stranke smatraju da im pripadaju. Tužitelj ukazuje na odredbu čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl. 55. ZZP-a. Konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te ista u trenutku konverzije nije uopće postojala. Navedena činjenica nije se uzela u obzir prilikom konverzije kredita, odnosno u izračun konverzije banka je stavila svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom), što svakako utječe na potpunu restituciju tužitelja. Također bitno za istaknuti je da je banka u konverziju stavila i sve promjene kamatnih stopa što znači da banka tada nije poštivala primjenu pravomoćne odluka Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka posl.br. Pž-7129/13. Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Dodatka dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Navedeno pravo tužitelj crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj se tog prava nije odrekao sklapanjem Aneksa br. 2. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. kredita obračunat prema povećanom tečaju švicarskog franka važećem na dan konverzije, dok mu se temeljem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli preostala neotplaćena glavnica imala obračunati po početno ugovorenom CHF tečaju. Aneksom br. 2 Ugovoru o kreditu od 15.02.2016. kojim je izvršena konverzija Ugovora o kreditu utvrđena je preplata u iznosu od 9.228,18 kn. 03.04.2019. izvršena je otplata kredita uplatom iznosa od 515.394,91 kn, te je time temeljem Ugovora o kreditu plaćeno ukupno 942.794,81 kn. Prema isplatnom tečaju tužitelj je bio dužan platiti ukupan iznos od 182.489,71 CHF, odnosno 799.097,82 kn, što uključuje prijevremenu otplatu. Tužitelj je na ime anuiteta nakon konverzije Ugovora o kreditu trebao platiti 558.379,58 kn, dok je stvarno platio iznos od 632.889,82 kn, što predstavlja razliku od 74.510,24 kn / 9.889,21 EUR. Tuženik je na ime tako plaćenih anuiteta nakon konverzije Ugovora o kreditu od tužitelja neosnovano stekao ukupan iznos od 74.510,24 kn / 9.889,21 EUR. Slijedom navedenog, tužitelj od tuženika potražuje ukupno iznos od 135.413,71 kn (60.903,47 kn + 74.510,24 kn) odnosno 17.972,49 EUR (8.083,28 EUR + 9.889,21 EUR). Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik je od tužitelja neosnovano stekao ukupan iznos od 135.413,71 kn / 17.972,49 EUR te tužitelj od tuženika ovom tužbom potražuje isplatu navedenog iznosa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u prilogu dostavlja svu raspoloživu dokumentaciju temeljem koje je proveden izračun svih navedenih preplaćenih iznosa. Ukoliko tuženik spori obračun tužitelja, predlaže se provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost točnog utvrđenja visine preplaćenog iznosa, te tužitelj zadržava pravo da nakon što se provede navedeno vještačenje uskladi tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka. U tom slučaju tužitelj predlaže provođenje financijsko- knjigovodstveno vještačenje na okolnost: a) koliki je iznos svakog pojedinog mjesečnog anuiteta tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konverzije 27.02.2016. u odnosu na iznose anuiteta koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao početno ugovoreni tečaj CHF spram HRK na dan isplate kredita. b) koliki je kunski iznos preostale glavnice CHF kredita na dan konverzije tužitelju više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice koliko bi ona iznosila da se od početka otplate do konverzije primjenjivao početni tečaj CHF spram HRK na dan isplate kredita, te koliko iznosi preostala razlika nakon što se od navedenog iznosa odbije otpis dijela glavnice kojeg je tuženik tužitelju izvršio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Slijedom svega naprijed navedenog, a imajući u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu stekao bez osnove dio imovine tužitelja, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 26. studenog 2024., uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev. Tuženik prigovara zastari utuženih iznosa. Tuženik ističe da je zastara potraživanja nastupila i ako prvostupanjski sud odluči u ovom postupku primijeniti utvrđenja iz Parnice Potrošač. Prema stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20.3.2018 zastarni rokovi počeli su ponovno teći pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17od 14.6.2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu). Slijedom navedenog, kako je u trenutku podnošenja tužbe od strane tužitelja istekao petogodišnji i trogodišnji zastarni rok tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu tražbina utuženih u ovom postupku, pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Ako bi pak prvostupanjski sud smatrao da se u rubriciranom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz Parnice Potrošač, tuženik ističe da je zastara nastupila na temelju odredbi Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. - 156/22., dalje kao: „ZOO“) ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu niže stupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Primjenom navedenog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. 2.3.3. Međutim, unatoč postojanju očitih razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja zbog nastupa zastare, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015.; dalje u tekstu: „ZPK“) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je Korisniku kredita poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka 1.Ugovoru o kreditu. Prema ZPK Korisnik kredita je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije i u navedenom razdoblju, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao. Korisnik kredita je prihvatio ponudu te su Korisnik kredita i tuženik sklopili Dodatak 2. Ugovoru o kreditu. Navedenim Dodatkom stranke su sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Tako, navedenim Dodatkom 2. Ugovora o kreditu tuženik je pristao: na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novo utvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) je na sjednici vijeća održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n ZPP-a moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi ZPK, koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji. Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona. Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošači nemaju pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. U tom smislu, uredno provedena konverzija isključuje i pravnu mogućnost potrošača za podnošenjem tužbe sa zahtjevom za isplatu bilo kakve razlike (obeštećenja) po osnovi ranijeg pravnog posla -Ugovora o kreditu uslijed provedene konverzije. 3.1.3. Tuženik također upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi Rev-1172/18 od 19.3.2019. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: “U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.” Konačno, u prilog shvaćanja tuženika ide i recentna Presuda Suda Europske unije. U predmetu C-567/20, A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. u točkama 56. i 57. Sud EU navodi:„Usto, Sud je već protumačio navedeni članak 1. stavak 2. u smislu da područje primjene Direktive 93/13 ne obuhvaća odredbe koje su odraz obveznih odredaba nacionalnog prava unesenih nakon sklapanja ugovora o zajmu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora (presuda od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C-932/19, EU:C:2021:673, t. 29. i navedena sudska praksa). Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa).“ Stoga, na prvostupanjskom sudu je za utvrditi je li Korisnik kredita bio informiran prilikom sklapanja Dodatka 1 Ugovora o kreditu jer je upravo ZPK-om zakonodavac uspostavio ravnotežu u pravima i obvezama stranka koja nije predmet zaštite koju pruža navedena direktiva. Samim time navedena zaštita nije ni predmet nacionalnog zakonodavstva nastalog na temelju spomenute direktive. Identičnu odredbu sadržavao je i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15.) na snazi u trenutku sklapanja Dodatka 1Ugovora o kreditu. Odnosno, na rubricirani predmet se ne mogu primjenjivati pravni standardi zaštite potrošača. Također, brojni županijski sudovi dijele mišljenje tuženika, primjerice Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-1658/2018-8 od 7.12.2020. Županijski sud u Puli-Pola u odluci posl. broj Gž-925/2017 od 20.3.2020. i Županijski sud u Splitu u odluci posl.br. Gž- 2427/2018 od 10.6.2020. Zaključno, Korisnik kredita, a samim time i tužitelj, nakon prihvaćene konverzije i sklapanja Dodataka 1nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz Ugovora o kreditu u kojem je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, a samim time niti tužitelju. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je u postupku potrebno utvrditi je li kod Korisnik kredita kao potrošača u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 99. i 96. ZZP-a. Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran Korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je Korisnik kredita prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, Korisnik kredita je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Tužitelj pokušava iscenirati sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da Korisniku kredita odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora Korisnik kredita je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine -2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s Korisnikom kredita nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako Korisnik kredita, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i Korisnik kredita, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 - 128/22; dalje: „ZPK na snazi“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije Korisnik kredita je potvrdio) sljedeće: „…Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; interni akti tuženika; te sve ostale isprave i podnesci tuženika. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima Korisnik kredita nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene odlukom o kamatama tuženika, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; interni akti tuženika; te sve ostale isprave i podnesci tuženika. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima Korisnik kredita nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene odlukom o kamatama tuženika, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), - Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS. - Credit Deafult Swaps – a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku). Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS). Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: „Odluka“). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita k tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita s izvorima CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice - razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vez tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti prvotno ugovoreni tečaj. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se mijenja obveza iz Ugovora o kreditu. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. U prilogu shvaćanja tuženika o relevantnosti negativnih razlika u donošenju odluke suda o sporu, tako Vrhovni suda RH u stajalištu zauzetom u rješenju toga suda posl. broj Revd 4393/2021 od 13.10.2021. U navedenom rješenju Vrhovni sud RH potvrđuje da: „na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“ Nadalje, Županijski sud u Bjelovaru Rješenjem poslovni broj Gž-911/2021 navodi.: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni, (…).“ Tako i Općinski sud u Vinkovcima u pravomoćnoj presudi i rješenju poslovni broj P- 145/2020 od 21.3.2022. navodi: „Naime, cjelokupan odnos između stranaka mora se sagledati kroz načelo savjesnosti i poštenja, te utvrditi koji su to iznosi koje je tužitelj manje platio za vrijeme kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate. Utvrđivanjem tih iznosa i njihovim odbijanjem od utvrđenih iznosa koji su plaćeni kada je kamata bila veća od početno ugovorene, odnosno tečaj bio veći od tečaja na dan isplate je savjestan i pošten način da se utvrdi ukupan iznos kojega je jedna od strana više platila. Načelo savjesnosti i poštenja ne može se tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužitelju, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na konkretan obvezno pravni tj. ugovorni odnos između stranaka.“ Također, u prilog shvaćanja tuženika ide i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je prihvaćena revizija tuženice u CHF sporu u odnosu na negativne razlike i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U točki 16. spomenutog rješenja stoji: „Zbog, pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrđivali, kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, u kojem iznosu su anuiteti kredita u tom vremenu bili niži od početnog, i slijedom toga koji iznos predstavlja razliku između anuiteta kredita obračunatog u kunama prema tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora i stvarno plaćenih anuiteta u periodu kada je tečaj CHF bio povoljniji za tužitelja jer je zbog nižeg tečaja CHF plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita“ Rješenjem se naglašava da je sud potvrdio neophodnost uzimanja u obzir negativnih razlika te dodatno ističe da tuženik u tu svrhu nije bio obvezan iznijeti prigovor radi prijeboja ili podnijeti protutužbeni zahtjev. Dovoljno je bilo da iznese prigovor usmjeren na samu visinu tužbenog zahtjeva. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč stajalištu VSRH, provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio Korisniku kredita u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 2. Ugovora o kreditu. Odredbama članka 1113. ZOO predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom 2utvrđena je preplata Korisnika kredita po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 9.228,18 kn. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način Korisniku kredita isplatio utvrđeni iznos preplate, a time i umanjio iznos koji bi eventualno tužitelj mogao potraživati. S obzirom da je tuženik u korist Korisnika kredita već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj bi bio namiren za iznos koji je Korisniku kredita već vraćen, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja te predlaže sudu: utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 9.228,18 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 17.4.2016. do 1.1.2023. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora o kreditu br. 312786 (list 13-23 spisa), aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 312786 (list 25-27 spisa), ), aneks br. 2 ugovora o kreditu br. 312786 (list 33-38 spisa), otplatna tablica po kreditu (list 43-46 spisa), prometnu karticu po kreditu br. 312786 ( list 47-59 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću, Stalni sudski vještak za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, Ilica 213 (list 181-192 spisa), kao i saslušanjem tužitelja (list 279-280 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

5. Između stranaka nije bilo sporno:

- da su stranke 16. srpnja 2008. zaključile predmetni ugovor o kreditu 312786

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 122.350,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,5% godišnje.

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po kupovnom tečaju CHF banke na dan plaćanja

-da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

-da su stranke 15. veljače 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, broj 312786, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu,

- da preplata na dan konverzije iznosi 9.228,18 kn.

-da je konverzija i izračun iste proveden sukladno zakonskim propisima

6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

8. Saslušan tužitelj iskazao je da je predmetni kredit uzeo radi rješavanja stambenog pitanja. U vrijeme sklapanja predmetnog kredita bio je serviser klima uređaja, nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Kada je uzimao kredit, a s obzirom na njegova primanja, tada mu je bila bitna visina anuiteta. Tada je radio tek par godina i u banci mu je bio ponuđen kredit u CHF i Eur, ali je kredit u CHF bio povoljniji. U banci su mu odmah napravili izračun i ponudu samo za CHF. Kamatna stopa za taj kredit je bila povoljnija. Zna da su mu rekli da je kredit vezan u tečaj CHF, ali da je to stabilna valuta, nitko ga nije upozorio da bi rata kredita mogla rasti. Uopće nije znao da bih mogao s bankom o bilo kojoj odredbi kredita pregovarati. Došao je u banku, rekao što treba i oni su mu dali ponudu a on je toj instituciji vjerovao. S obzirom na početnu ratu kredita rata kredita narasla je negdje za još pola tog iznosa. Konverziju kredita sklopio je nakon što mu je došao prijedlog iz banke, isto tako mogao je to ili odbiti ili prihvatiti, ali s obzirom da je u međuvremenu dobio dvoje djece bilo mu je bitno da više nije u neizvjesnosti i da mu rate kredita toliko ne skaču, tako da je kredit prebacio u eure.

9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

11. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.

12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP- a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

17. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

18. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

19. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

21. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

22. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I izreke.

23. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.

24. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je Dodatkom Ugovora o kreditu, članak II. (list spisa 33-37) utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, po tečaju otplate kredita na dan 30.09.2015. godine, koja iznosi 9.228,18 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 1.224,79 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 77.253,20 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 10.253,25 EUR. Od početka trajanja kredita do dana provođenja konverzije ne dolazi do razdoblja u kojem je kupovni tečaj na dan isplate kredita manji od prodajnog tečaja na dan dospijeća anuiteta. Ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike zbog promjene tečaja obračunate do dana konverzije 17.03.2016. iznose 3.457,82 EUR. Ukoliko od ukupno obračunatih zateznih kamata oduzmemo iznos preplate iz konverzije preostaje iznos od 2.233,03 EUR.

25. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbe.

26. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, sud isti u cijelosti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.

27. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije u potpunosti obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu.

28. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

29. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim po točkom II, a osnovanim u cijelosti pod točkom III, dok je odbijen za dio zatezne kamate kako je to navedeno pod točkom VI izreke.

30. Naime,tužitelj je podneskom od 25. studenog 2024. precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu više plaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 10.253,25 EUR-a, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 30.08.2008. pa do 1.3.2016., da bi zatim u točki III., preciziranog tužbenog zahtjeva od 25. studenog 2024., zatražio isplatu apsolutnog iznosa zatezne kamate na način kako je to izračunao vještak, pri čemu je od ukupnog iznosa obračunate zatezne kamate oduzeo, odnosno uračunao je pretplatu utvrđenu konverzijom, pri čemu je i dalje ostao iznos zatezne kamate u iznosu od 2.233,03 EUR-a. Tužitelj ima pravo zatezne kamate obračunati i utužiti u apsolutnom iznosu, jer tužitelj sam određuje u kojem će obliku potraživati kamate. S obzirom da je tužitelju dosuđen zatražen apsolutni iznos zateznih kamata koji se odnosi na obračun zateznih kamata do dana konverzije na utvrđene više plaćene iznose s osnove valute, s kamatom od 18.03.2016., stoga isti nema pravo ponovno tražiti kamatu kako je to navedeno pod točkom VI izreke, budući bi na taj način tužitelj primio dvostruki iznos obračunate zatezne kamate, odnosno obračunavala bi se kamata na kamatu u razdoblju kako je to navedeno pod IV izreke.

31. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos uz zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u izreci. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

32. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

33. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod IV izreke.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 i 2 ZPP-a, tužitelj je dokazao osnovu u odnosu na točku I,II i III tužbenog zahtjeva, a nije uspio s tuženim zahtjevom navedenim u točki IV. izreke, pa je prema tome uspio u omjeru od ¾ djela, odnosno u omjeru od 75%, a s obzirom da za dio za koji je odbijen koji se odnosi na točku VI., tužbenog zahtjeva, nije nastao poseban trošak, stoga je tužitelju priznat zatraženi trošak u omjeru od 75 % za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 2.7.2024., 25.11.2024., za pristup na ročištima održanim 03.07.2024, 3.12.2024., za svaku radnju naknada u iznosu od 500,00 EUR-a, za sastav podneska od 4.7.2024., naknada u iznosu od 50,00 EUR-a, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 637,50 EUR-a. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR-a ili sveukupno 3.537,50 EUR-a, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik. 35. Tužitelju nije priznat zatražen trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu, budući navedene pristojbe nisu plaćene, a niti ih je tužitelj dužan platiti budući je po čl.11.st.1.t.20 Zakona o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

36. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

37. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do VI.

U Krapini 22. siječnja 2025.

SUTKINJA

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Hrvoje Mučnjak, odvj.

2. HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d.