Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslov ni broj: P Ob-491/2023-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ana-Mariji Murić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Sonji Dušić-Poljak, odvjetnici iz Koprivnice, protiv tuženika ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Seweru, odvjetniku iz Ludbrega, radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka te stranaka osobno, 19. prosinca 2024. te objave 22. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su novčana sredstva u iznosu od 71.907,84 EUR (sedamdesetjednatisućadevetstosedam eura i osamdesetčetiri centa) bračna stečevina tužiteljice ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svakog u ½ dijela.
II. Tuženik ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dužan je tužiteljici ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti novčani iznos od 35.953,92 EUR (tridesetpettisućadevetstopedesettri eura i devedesetdva centa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužiteljica sa dijelom z ahtjeva da se utvrdi bračnom stečevinom iznos od 28.092,16 EUR kao i sa isplatom iznosa od 14.046,08 EUR sa zakonskom zate zn om kamatom te u dijelu zatražene kamate na dosuđeni iznos iz točke I. izreke tekuće od 29. siječnja 2019. do 18. prosinca 2024., kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.798,09 EUR (tritisućesedamstodevedesetosam eura i devet centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 4. prosinca 2023. podnijela tužbu radi utvrđenja bračne stečevine u kojoj navodi da su stranke bivši supružnici koji su brak zaključili 14. rujna 1991., s time da je isti sporazumno razveden 28. siječnja 2019. Ističe kako je tuženik za vrijeme trajanja bračne zajednice radio u tvrtki Podravka d.d., na održavanju, kao inženjer strojarstva, a tužiteljica ima svoju privatnu specijalističko-oftalmološku ordinaciju. Stranke u brak nisu unijele, niti su u braku stekle bilo kakovu posebnu imovinu. Novcem su raspolagali zajednički, odnosno po zajedničkom dogovoru. Tijekom trajanja braka, parnične strane stjecale su zajedničku imovinu (nekretnine i pokretnine), ali su štedjele i novčana sredstva, u gotovini ili na računima svakog od njih. Nakon prestanka zajednice života, kod Općinskog suda u Koprivnici pod brojem R1-2/19 i R1-9/19, provedena su dva postupka radi osiguranja dokaza, stanjem na računima stranaka i procjenom pokretnina u ordinaciji i poslovnom prostoru optike. Bračni drugovi kod Općinskog suda u Koprivnici vode i postupak po tužbi, ovdje tuženika, radi utvrđenja bračne stečevine te isplate, pod brojem P Ob-100/20. Prihod tuženice od ordinacije, tijekom trajanja braka, bio je višestruko veći od tužiteljeve plaće koja je iznosila manje od 1.327,23 EUR/10.000,00 kn i manje. Unatoč navedenom, tuženik je bio upisani vlasnik nekretnina stečenih u braku stranaka, i to kuće u [adresa] u [adresa] - u cijelosti, stana u [adresa] - u cijelosti, zemljišta na Braču
- u cijelosti, automobila marke Mazda 3 - u cijelosti te stana u [adresa] - u ½ dijela, i poslovnog prostora ordinacije - u ½ dijela. Tužiteljica posebno napominje da je tuženik, odmah nakon službenog razvoda braka, a prije podjele imovine između bračnih drugova, stan u [adresa] čiji je bio upisani samovlasnik, da rov anjem u cijelosti prenio na s voju kćer BT, a sve u cilju da navedena nekretnina ne bude predmet diobe između supružnika. Da je tome tako, tužiteljica dodatno navodi kako je tuženik sada, protiv zajedničke kćerke, podnio tužbu radi raskida predmetnog darovnog ugovora te se navedeni sudski postupak vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Osim stjecanja nekretnina i pokretnina, tuženik je na ime najma poslovnog prostora za optičku radnju u vlasništvu tužiteljice tijekom trajanja braka, primio visoki novčani iznos od čak 47.297,15 EUR/356.360,40 kn, koji iznos je uplaćivan sa žiro računa optike, na račun tuženika. Prema izvješću Porezne uprave od 05. prosinca 2019. g. proizlazi da je tuženik, u periodu od 01.01.2009.g. do 31.12.2014. g., s osnova najma, i od ordinacije tuženice, primio najamninu u ukupnom iznosu od 32.625,39 EUR/245.816,00 kn. Navedeno dokazuje da je tuženik tijekom trajanja braka, osim stjecanja nepokretne i pokretne imovine, raspolagao i velikim novčanim sredstvima koja predstavljaju zajedničku stečevinu stranaka. Tijekom sudskih postupaka koji parnične strane vode ili su vodile kod Općinskog suda u Koprivnici, pod brojevima P Ob-100/20, P Ob-75/20, R12/19, Ovr- 333/2022 i dr., tužiteljica je saznala te je tako i dokazano, da je tuženik nakon razvoda braka, sam ostao u posjedu i velikog novčanog iznosa, koji predstavlja zajedničku stečevinu stranaka, i to:
- Iz izvoda po računu tuženika proizlazi da je tuženik tijekom trajanja braka imao oročena novčana sredstva na svoje ime, u iznosu od čak 59.700,00 EUR-a.
- Tužiteljica je također imala novčana sredstva koja su bila oročena kod banke, u iznosu od 68.700,00 EUR-a.
Stranke su oročena novčana sredstva podigle nakon isteka oročenja. Točnije, tužiteljica je svoja novčana sredstva podigla i predala tuženiku na ruke 2017. godine, za potrebe uređenja kuće u [adresa] u [adresa], koja je tada bila u gradnji. Osim navedenog oročenog novca, parnične strane su tijekom trajanja braka primale i najamninu od stana u [adresa], od čega su prihodovale ukupan novčani iznos od 12.000,00 EUR-a za period od 5 godina. Navedeni novčani iznos, parnične strane su stavljale na stranu i držale ga u gotovini kod kuće, odnosno u stanu u [adresa]. Najamnina je bila isplaćivana tuženiku na ruke, a što je sve potvrdila i najmoprimka FT u postupku kod Općinskog suda u Koprivnici, broj P Ob-100/20, na ročištu dana 13. rujna 2020. godine. Prema tome, osim na računima, parnične strane su imale gotov novac u visokoj vrijednosti i kod kuće. Dio novčanog iznosa od tuženikovog oročenja te tužiteljičinog oročenja, ali i navedene najamnine, u manjem dijelu je potrošen prije prestanka zajednice života između stranaka, međutim veći dio je tuženiku ostao na raspolaganje u gotovini, u stanu u [adresa], kada je tužiteljica odselila iz zajedničkog domaćinstva. Tužiteljica ističe kako nije imala saznanja gdje se novac nalazi budući da je isključivo tuženik njime raspolagao i trošio ga za potrebe gradnje kuće u [adresa]. Iako je tuženik tužiteljici osporavao da bi on ostao u posjedu većih novčanih sredstava prilikom razvoda braka, tuženik je u svom iskazu u postupcima kod OS Koprivnica, broj P Ob-75/20 te P Ob-100/20, osobno u svom iska zu naveo kako je tijekom trajanja braka imao ušteđevinu, ali tv rdi da ju je podigao nako n prestanka braka kada je saznao da je bolestan te je cjelokupni novčani iznos od čak 59.000,00 EUR -a, navodno predao kćerki BT u prisustvu svojih prijatelja ĆT i ST. Ističe kako je svjedok ĆT u postupku kod Općinskog suda u Koprivnici, broj P Ob-75/20, na ročištu dana 14. rujna 2022. godine, potvrdio navode tuženika da je taj novac tuženik podigao kod banke i brojao ga u stanu, kao i da se radilo o iznosu od čak 58.000,00 ili 59.000,00 EUR-a. Međutim, osim tog novčanog iznosa za koji tuženik i sam priznaje da je s njim raspolagao nakon razvoda braka, tužiteljica navodi kako ima dokaze da se radilo i o puno višem novčanom iznosu koji je isključivo ostao u posjedu tuženika nakon prestanka zajednice života. U prilog navedenome ističe činjenicu da je tuženik u postupku kod Općinskog suda u Koprivnici, broj Ovr-333/22, na javnoj dražbi, otkupio tužiteljičin suvlasnički dio stana u [adresa] u [adresa], kojeg su parnične strane bile suvlasnici na jednake dijelove, i to za iznos od 49.641,52 EUR-a /374.024,07 kn. Također, tužiteljica ima saznanja da je tuženik u međuvremenu, nakon razvoda braka, kupio i stan u [adresa], međutim tužiteljica nije u mogućnosti saznati o kojem se stanu radi niti za koji novčani iznos je kupljen. Osim nekretnina, tuženik je nakon razvoda braka kupio i motor čije podatke i kupoprodajnu cijenu za sada tužiteljica također nije bila u mogućnosti saznati. Nakon pravomoćno okončanog sudskog postupka kod Općinskog suda u Koprivnici, broj P Ob-64/2021, na utvrđenje bračne stečevine za automobil marke Mazda 3, tuženik je isplatio tužiteljicu za suvlasnički udio u tom automobilu s iznosom od 2.389,00 EUR/18.000,00 kn. Također, u svom iskazu kod Općinskog suda u Koprivnici, broj P Ob75/20, na ročištu dana 26. travnja 2022. godine, tuženik navodi da je nakon prestanka zajednice života s tužiteljicom, sam ulagao u kuću u [adresa] na način da je postavljena vanjska stolarija, garažna vrata, žbukala se kuća i pomoćna zgrada, betonirala se vanjska terasa, postavljeni su podovi u garažama, pripremljene su instalacije za kamin i sl. S obzirom na sve prethodno navedeno te činjenicu da je tuženik isključivo bio zaposlenik Podravke d.d. i primao plaću manju od 1.327,23 EUR/10.000,00 kn za sve vrijeme trajanja braka između stranaka, tužiteljica postavlja pitanje na koji način je isti mogao steći ovako značajna novčana sredstava nakon razvoda braka, a da nije raspolagao zajedničkom ušteđevinom koja je isključivo njemu ostala na raspolaganju nakon odlaska tužiteljice iz zajedničkog domaćinstva. Tužiteljica procjenjuje da je tuženik neposredno prije razvoda braka raspolagao novčanim sredstvima, kao bračnom stečevinom, u iznosu od minimalno 140.000,00 EUR-a, od čega tužiteljica priznaje da je do njezina iseljenja iz tih novčanih sredstava realno potrošeno oko 40.000,00 EUR-a na gradnju kuće, ali iznos od 100.000,00 EUR-a mu je svakako ostao na raspolaganju. Prema tome, tužiteljica na ime bračne stečevine potražuje iznos od 50.000,00 EUR-a.
2. Dajući odgovor na tužbu tuženik potvrđuje navode tužiteljice o danu zaključenja i danu razvoda braka, kao i da stranke u brak nisu unijele nikakvu posebnu imovinu. Ističe kako je tijekom trajanja braka stečena imovina u vidu novčanih izno sa, pokretnina i nekretnina i radi se o imovini koja je zajednička u jednakom dijelo vima stranaka i točn o je da su jedno vrijeme trajanja braka raspolagali imovinom prema dogovoru, ali je tužiteljica u jednom periodu braka počela prikrivati dio imovine u pripremi za razvod a prije razvoda braka i o tome se vodi postupak pred sudom. Novcem se raspolagalo zajednički, sve dok tužiteljica nije jednostrano odvojila ekonomsku zajednicu (2015.godine). Ističe da je tužiteljica prenijela na kćer BT vlasništvo poslovnih prostora ambulante i optike, istodobno na te prostore upisala pravo služnosti za svoju korist, a to je tuženik saznao nakon razvoda braka. Nakon prijenosa prava vlasništva na kćer je preko najma poslovnih prostora oftalmološke ambulante i optike i trgovačkog društva Naočale d.o.o., u periodu od 01.01.2015. pa do 25.11.2020., za što tuženik nije znao, iznijela imovine u ukupnom iznosu od oko 932.000,00 kuna. Poslovni prostor ordinacije i optike je kupljen 2001. godine, za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa bez obzira što ga je tužiteljica vlasnički navela na sebe, predstavlja zajedničku bračnu stečevinu. A jednako tako, i sva oprema potrebna za rad optike, je nepobitno bila u suvlasništvu stranaka. Tužiteljica je i sa svojom majkom sklopila prividan ugovor o zakupu prostora za čuvanje arhive i tako iz zajedničke imovine mjesečno sklanjala 4.000,00 kn dugi niz godina a za što tuženik nije znao do pokretanja sudskog postupka nakon razvoda braka. Smatra kako prihod ordinacije tužiteljice nije relevantan jer postoji i rashod i jedino je dohodak važan. Plaća tuženika je za trajanja braka bila uvijek veća od dohotka tužiteljice, a uz to treba računati i da je za dohodak tužiteljice korištena zajednička imovina poslovnog prostora. Kolika je bila plaća tužiteljice se može provjeriti u sustavu mirovinskog osiguranja gdje je vidljiva plaća iako to za ovaj postupak nije važno. Slijedom toga, tuženik tvrdi da je njegova plaća, svih godina kako tužiteljica radi privatno u ambulanti zajedničkog vlasništva , bila značajno veća nego je bila plaća tužiteljice. Formalni upis imovine koja je bračna stečevina je irelevantan i tuženik nikada nije sporio suvlasništvo na jednake dijelove sve imovine koja je stečena za vrijeme trajanja braka. Nadalje, navodi kako nije sporno da se preko računa tuženika isplaćivala najamnina koja je predstavljala zajedničku imovinu i tom imovinom su raspolagale stranke te su ta sredstva utrošena za gradnju kuće, a radilo se o najamnini za ambulantu. Isplate koje su bile iz optike nisu završavale na računu tuženika niti je on sa njima raspolagao. Stranke su dogovorno ušteđevinu podijelile i tužiteljica je imala na svojem računu oročenih 69.120,00 EUR-a, a tuženik 59.700,00 EUR-a. Već tu je vidljivo da je tužiteljica za sebe zadržala gotovo 10.000,00 EUR više od tuženika. Tužiteljica je 24.10.2017.g. podigla svoju ušteđevinu i tuženik ju kasnije nikada nije vidio niti zna gdje ju je tužiteljica odnijela. Nije istina da bi tužiteljica nakon što je podigla ušteđevinu istu dala na ruke tuženiku, a niti da su se ta sredstva trošila za potrebe uređenja kuće. Sva bitnija sredstva za uređenje kuće ([adresa]) su utrošena prije odročenja i podizanja tih sredstava. Na ime najma poslovnog prostora za optičku radnju, kako se navodi je bila u vlasništvu tužiteljice, tijekom trajanja braka, i tuženiku nije primio na svoj račun ikakav najam. Navedeni iznos najma, što se pokušava prika zati kao da ga je tuženik uzeo za sebe, je utrošen u investiciju kuće u izgradnji ([adresa]) prema eviden ciji tuženika najmanje u izno su od 928.046,22 kn. Očito je da iznos od 243.000,00 kn predstavlja ¼ ukupnog iznosa plaćenih računa i troškova gradnje. Tuženik nikada nije samostalno donosio bitne financijske odluka niti raspolagao, bez dogovora s tužiteljicom ni o najmanjim novčanim sredstvima. Tuženiku je u trenutku razvoda ostao dug od 40.000,00 kn za izgradnju kuće. Podignutu ušteđevinu sa svojeg oročenja tuženik je namijenio kćerki BT uz napomenu da joj je ta ušteđevina da si može završiti kuću. Tuženik je kao i do tada, kroz višemjesečne periode prikupljao prihode od vlastite plaće, pa tako prikupljena sredstva investirao u pojedine radove na izgradnji kuće do razvoda braka. S osnove najma stana u [adresa], kroz period iznajmljivanja, stranke su primile 8.200,00 EUR-a i taj novac je namijenjen kćerki BT i sa njime tuženik nije raspolagao i to tužiteljica zna jer taj novac pripada kćerci. Navodi da je na javnoj dražbi otkupio tužiteljičin suvlasnički dio stana kojeg su parnične strane bile suvlasnici na jednake dijelove, za iznos od 49.641,52 EUR-a. Javna dražba je održana u mjesecu svibnju 2023. godine, gotovo 5 godina nakon razvoda braka u kojem je periodu tuženik primao plaću i štedio i dio sredstava su mu pozajmili prijatelji. Tuženiku su novčano pomogli brat Z iz [adresa], sestra E iz [adresa], Sestra B iz [adresa], nećaka F i brojni prijatelji i kolege. Svi su navedeni u tabličnom prikazu posuđenih iznosa do 34.000,00 EUR-a. Razliku do punog iznosa otkupnine stana tj. do 49.641,52 EUR-a je platio tuženik podignutim iznosom EUR-a sa svojeg tekućeg računa. Na tekućem računu je moguće pratiti kroz 5 godina kako je tuženik uprihođivao i prikupljao plaćeni iznos EUR-a. Tuženik je 21.12.2022, četiri godine nakon razvoda kupio stan u [adresa], za iznos 20.572,04 EUR-a i iznos cijene je plaćen sa tekućeg računa tuženika. Tuženik je pozajmio novac i kupio motor te ga i prodao i vratio pozajmicu. Nisu točni navodi iz tužbe da je nakon prestanka zajednice života s tužiteljicom, tužitelj sam ulagao u kuću u [adresa] na način da je postavljena vanjska stolarija, garažna vrata, žbukala se kuća i pomoćna zgrada, betonirala se vanjska terasa, postavljeni podovi u garažama, pripremljene instalacije za kamin i sl. jer je sve izvedeno prije razvoda i prije nego li je tužiteljica podigla oročenu štednju iz banke, za koju navodi da je trošena na izgradnju kuće. Nije točno da bi tuženik raspolagao prije razvoda braka sa novčanim iznosom od 140.000,00 EUR-a jer je tužiteljica sa svojeg oročenja i još tko zna koliko odnijela davno prije razvoda braka. Tuženik je raspolagao samo sredstvima od najma ambulante i svojom ušteđevinom (oročenjem) i plaćom, a od 2015.g. nije imao nikakav doticaj niti uvid u prihode i novčana sredstva tužiteljice. Radi navedenog tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju tuženika na strani 18-61 spisa, dopis Centra za vozila Hrvatske d.d. na strani 81-84 spisa, z.k. izvadak i dokumentaciju iz zbirke isprava u omotnici na strani 86-107 spisa, podatke HPB d.d. na strani 113-258 spisa, predmete Općinskog suda u Koprivnici br. Ovr -333/2022, R1- 9/2019, R1-2/2019, P Ob-100/2020, presude Općin skog s uda u Koprivnici br. P Ob-75/2020 i Županijskog suda u Splitu br . Gž Ob -9/2024, saslušao je s vjedoke ŽT, IT i BT te stranke u svrhu dokazivanja. Sud nije proveo dokaz građevinskim i financijskim vještačenjem budući da je tuženik od navedenih dokaza odustao, a isto tako nije priklopio spis Općinskog suda u Koprivnici br. P Ob-75/2020 budući da je tužiteljica odustala od uvida u navedeni spis.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su bile u bračnoj zajednici od 14. rujna 1991. do 28. siječnja 2019. te da je u toj bračnoj zajednici rođeno jedno dijete. Sporno je kada je faktično prestala bračna zajednica stranaka, kao i da li novčana sredstva navedena u tužbi tužiteljice predstavljaju bračnu stečevinu stranaka.
5. Prije svega valja raspraviti kada je prestala bračna zajednica stranaka.
5.1. Bračna zajednica je pravni standard koji nije istovjetan s brakom. Sklapanjem braka ne nastaje nužno i bračna zajednica. Naime, za postojanje bračne zajednice potreban je animus bračnih drugova da ostvaruju sadržaj braka koji se očituje u međusobnom dijeljenju životnih sadržaja, kao što su zajedničko stanovanje, ishrana, vođenje zajedničkog (ekonomskog) domaćinstva i slično, odnosno mora postojati visoki stupanj međusobne povezanosti bračnih drugova uvjetovan intenzitetom njihovih odnosa. Nestankom volje bračna zajednica može prestati iako bračni drugovi i nadalje nastave živjeti pod istim krovom.
5.2. U takvom je slučaju potrebno utvrditi kada je bračna zajednica prestala pri čemu je teret dokaza o nepostojanju te zajednice na onom bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica prestala.
5.3. U iskazu 25. rujna 2024. tuženik je naveo kako se on u listopadu 2017. vratio iz bolnice, s time da ga tužiteljica nije posjećivala u bolnici, nije pitala za njega te nakon toga njihov brak više nije funkcionirao. Nisu dijelili zajedničku sobu, nisu imali zajedničke financije, tužiteljica nije kuhala za njih oboje, već je on kuhao, posebno kada bi dolazila kćer, tada bi jeli svo troje za stolom. Stoga smatra kako njihova bračna zajednica nije postojala od listopada 2017.
5.4. Tužiteljica pak ističe kako je njihova bračna zajednica prestala krajem studenog 2018. kada je ona iselila iz zajedničkog domaćinstva. Dodala je kako su imali problema u braku no da su do iseljenja još kako tako funkcionirali i to na način da je ona kuhala, u tom periodu sobu više nisu dijelili, no imali su zajedničke financije koje su držali u jednoj ladici iz koje su uzimali novce za tekuće potrebe. Pojašnjava kako se nije iselila iz zajedničke sobe trajno već je povremeno prespavala u drugoj sobi kada bi tuženik gledao televiziju.
5.5. Uvidom u predmet Općinskog suda u Koprivnici br. P Ob -100/2020 vidljivo je da je tužiteljica u odgovo ru na tužbu navela kako je iselila iz zajedničkog domaćinstva 8. studen og 2018. te da je tada prestala faktična bračna zajednica, dok je tuženik u tom predmetu tvrdio kako je faktično prestao zajednički život 1. 1. 2015. kada je tužiteljica počela "zamračivati" svoju imovinu. Nadalje, uvidom u predmet R1-2/2019 Općinskog suda u Koprivnici, vidljivo je da je i ovdje tuženik ET u prijedlogu radi osiguranja dokaza istaknuo kako je 8. studenog 2018. između stranaka prestala bračna zajednica koja je trajala tridesetak godina.
5.6. Iz navedenog je vidljivo da je tužiteljica u više navrata i u više predmeta tvrdila kako je bračna zajednica faktično prestala upravo prilikom iseljenja tj. 8. studenog 2018., dok je tuženik u predmetu Općinskog suda u Koprivnici br. P Ob-100/2020 tvrdio kako je faktična bračna zajednica prestala još 2015., da bi u predmetu R1-2/2019 Općinskog suda u Koprivnici naveo da je bračna zajednica prestala 8. studenog 2018., a u ovome predmetu je konačno tvrdio da je to bilo u listopadu 2017. Obzirom na takve nedosljednosti u tvrdnjama tuženika te konačno navoda da su i tijekom 2017. odnosno nakon povratka iz bolnice jeli za istim stolom, odnosno da je on kuhao za njih i kćer, kao i da su primali najamninu od stana u [adresa] do 2018. na način da bi najmoprimac donosio novce kod njih doma, a taj novac su stavljali u jednu fasciklu gdje je i dan danas, sud smatra kako je bračna zajednica stranaka prestala formalno 8. studenog 2018.
6. Prije svega valja reći kako na konkretan pravni odnos valja primijeniti odredbe Obiteljskog zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja imovine, pri čemu tužiteljica tvrdi da bračnu stečevinu predstavlja ušteđevina koju su stranke imale u kući u vrijeme prestanka bračne zajednice, a koja ušteđevina je stečena najmom poslovnog prostora i to optičke radnje od 2002. do 2014., zatim najma ordinacije u periodu od 1.
1. 2009. do prestanka bračne zajednice, od sredstva podignutih s računa oročenja 2017. te najma stana u [adresa] u periodu od 2012. do 2018.,
7. Prema čl. 252. Obiteljskog zakona (NN 162/98, dalje ObZ/98) bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Prema čl. 253. ObZ/98 bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili. Nadalje, čl. 248. Obiteljskog zakona (''Narodne novine'', broj 116/03, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: ObZ/03) propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok njihovu posebnu imovinu, sukladno odredbi čl. 253. ObZ/03 predstavlja imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od one iz čl. 248. ObZ/03 (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.). Sukladno odredbi čl. 249. st. 1. ObZ/03 smatra se da su suvlasnički dijelovi na bračnoj stečevini jednaki, ako bračni drugovi drugačije nisu ugovorili. Člankom 36. st. 1. i 3. Obiteljskog zakona (' 'Na rodne novine ' ' , broj 103/15, 98/2019, 47/2020 – dalje: ObZ/15) propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Bračni drugovi su u jednakim udjelima suvlasnici bračne stečevine ukoliko nisu drugačije ugovorili. Prema tome evidentno je kako je zakonsko uređenje pitanja bračne stečevine identično uređeno i po odredbama ObZ/98, ObZ/03 i ObZ/15.
8. Tužiteljica je tijekom postupka tvrdila da bračnu stečevinu predstavlja iznos od 100.000,00 EUR, a koji iznos se u trenutku prestanka bračne zajednice nalazio u kući stranaka, a dobivenih od najma optičke radnje, ordinacije, stana u [adresa] te oročenih sredstava na računu tuženika.
9. Tužiteljica ističe kako s osnova najma optičke radnje je primljen ukupan iznos od 47.297,15 EUR, a koji iznos da je uplaćivan na račun tuženika. Iz predmeta R1-2/2019 Općinskog suda u Koprivnici vidljivo je da se radi o poslovnom prostoru koji se nalazi u zgradi na prvom katu u [adresa], a koji je upisan u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 30,63 m2 te koji je upisan kao vlasništvo BT (kćeri stranaka). Iz predmeta Općinskog suda u Koprivnici br. P Ob-100/2020 (strana 18 spisa) proizlazi kako je tužiteljica svoj suvlasnički dio od ½ dijela još 2014. prenijela na kćer BT (na što ukazuju i stranke u svojim iskazima). Nadalje, tužiteljica ističe kako je upravo kćer primala najamninu za taj prostor prvo od HT, a zatim od MT. Sam tuženik ne spori da se predmetni prostor ne bi iznajmljivao, no da se isti isključivo od siječnja 2015. plaća na račun kćeri BT (predmet P Ob-100/2020 Općinskog suda u Koprivnici, strana 71 spisa). Slijedom navedenog spornim se ukazalo je li optika uopće bila u najmu do 2014. te na čiji račun se eventualna predmetna najamnina uplaćivala u periodu od 2002. do kraja 2014., odnosno u periodu u kojem su kao suvlasnici bili upisani ovdje tužiteljica i tuženik te koji iznos najamnine je bio ugovoren.
10. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako s osnova predmetnog najma na svoj račun nije primao nikakav iznos, kao i da su sredstva trošena za gradnju kuće, pri čemu tužiteljica i tuženik ističu kako je tužiteljica 2013. kupila staru kuću koju su srušili i počeli graditi novu, a u trenutku prestanka bračne zajednice ista još nije bila dovršena (tuženik: "u vrijeme razvoda kuća je bila u visokom roh bau", tužiteljica: "u vrijeme razvoda kuća je bila još nedovršena"). Tužiteljica u dopunskom iskazu navodi kako je predmetna optička radnja bila sastavni dio njenog d.o.o., a imala je zaposlenu jednu osobu ČT, koja je otišla u mirovinu 2014., kada je ona taj prostor prenijela na kćer BT koja je isti iznajmila negdje 2014. ili 2015. i to prvo HT za iznos od nekih 4.000,00 kn mjesečne najamnine. Tim novcem je kćer raspolagala i taj novac je uplaćivan njoj na račun.
11. Prema tome, upravo je na tužiteljici, sukladno odredbi čl. 7., čl.219.st.1 i 221. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP), bio teret da dokaže da se tuženiku plaćao iznos najma za optičku radnju kao i visinu najma, a što ista nije dokazala već upravo suprotno sama tužiteljica navodi u dopunskom iskazu (strana 297 spisa) kako prostor nije bio u najmu do 2014. budući da je bio sastavni dio njenog d.o.o. -a u kojem je ona imala jednu zaposlenu osobu, do 2014., kada je taj prostor prenijela na svoju kćer koja je prostor iznajmila i primala novce od najma na svoj račun i njime raspolagala. Stoga sud smatra kako nisu točni navodi tužiteljice da bi s osnova najma optičke radnje primala ili ona ili tuženik bilo kakve iznose do 2014., a niti nakon toga budući da je prostor od tada bio u vlasništvu kćeri BT koja ga je iznajmljivala i ubirala najamninu.
12. Što se tiče iznosa najma za ordinaciju tužiteljice za period od 1. 1. 2009. do 31. 12. 2014. u visini od 32.625,39 EUR, a za koji iznos tužiteljica također navodi da je tuženik zadržao i utrošio tek nakon prestanka bračne zajednice, valja istaknuti slijedeće:
tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je predmetni iznos utrošen za gradnju kuće u [adresa], a za koju gradnju je ukupno utrošeno 928.046,22 kn. U svom iskazu potvrđuje da se predmetni prostor iznajmljivao u periodu od 2009. do 2014. te da je s te osnove uprihođen iznos od 245.000,00 kn (32.517,09 EUR), no da su ti novci u cijelosti utrošeni u izgradnju kuće. U dopunskom iskazu navodi kako je taj prostor kupljen negdje 1996. ili 1997. te da su oboje bili upisani kao suvlasnici, s time da je negdje od 2009. do 2014. upravo on, kao suvlasnik, dobivao najamninu koja se kretala u rasponu od 4.000,00 do 7.000,00 kn (odnosno da je ista od 2015. pa na dalje iznosila 7.650,00 kn i 10,650,00 kn) te je ukupno uprihođeno u tom periodu 245.000,00 kn, a koji iznos je u cijelosti utrošen za gradnju kuće.
12.1. Tuženica u svom iskazu navodi kako je sve financije oko gradnje kuće vodio tuženik, da se ona oko toga nije interesirala tako da ne zna koliko je potrošeno za gradnju.
12.2. Prema tome, između stranaka nije sporno da se iznajmljivao prostor ordinacije u periodu od 2009. do 2014., kao niti iznos koji je s te osnove uprihođen (oko 32.500,00 EUR), a isto tako nije sporno da se radi o iznosu koji predstavlja bračnu stečevinu stranaka (stranke ne tvrde da bi predmetna ordinacija predstavljala posebnu imovinu tužiteljice, već upravo suprotno, navode kako stranke u brak nisu unijele nikakvu posebnu imovinu, što znači da je predmetna ordinacija kupljena za vrijeme trajanja braka sredstvima stečenim radom u braku), spornim se ukazalo je li taj iznos od najma utrošen za gradnju kuće u [adresa] u [adresa] odnosno za potrebe bračne zajednice ili ga je tuženik držao u stanu i potrošio nakon prestanka bračne zajednice.
12.3. Između stran aka nije sporno da je u predmetu Općinskog suda u Koprivnici br. P Ob-75/2020 presuđen o 9. prosinca 2022. da predmetna kuća u [adresa] ulici predstavlja bračnu steče vinu stranaka svakog u ½ dijela, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž Ob-9/2024-3 od 10. srpnja 2024.
12.4. Uvidom u predmet Općinskog suda u Koprivnici br. R1-2/2019 (strana 148-162 spisa) vidljivo je da je tuženik imao otvoren žiro-račun kod Podravske banke d.d. br: 031-0760-3152619245. Nadalje, vidljivo je da je u periodu od 2010. do prestanka bračne zajednice (8. studenog 2018.) na taj račun uplaćivan najam za ordinaciju i to prvo u iznosu od 2.068,20 kn do 10. studenog 2011., od kada se uplaćivao najam od 4.600,00 kn.
12.5. Kako se radi o najamnini prikupljenoj u periodu do 2014. te obzirom da je gradnja kuće započela nakon 2013., a tužiteljica, na kojoj je bio teret dokaza, nije predočila sudu niti jedan dokaz da bi tuženik upravo taj iznos (s osnova najma ordinacije) zadržao 4 godine u svom posjedu i utrošio ga nakon prestanka bračne zajednice, tim više što je gradnja kuće bila u tijeku, a koja gradnja je nedvojbeno iziskivala znatna novčana sredstva budući da je kuća dovedena u stanje visokog roh baua, pri čemu i sama tužiteljica ističe kako ne zna koliko je utrošeno za gradnju budući da ona o tome nije vodila računa već tuženik (iz predmetnog prometa vidljivo je da je 23. 8. 2014. plaćen račun u iznosu od 103.046,69 kn te da je u tri navrata podizana gotovina i to 25. 10. 2014. u iznosu od 9.641,26 kn, dana 13. 11. 2014. u iznosu od 20.000,00 kn te 9. 1. 2015. u iznosu od 20.980,00 kn, a u kojem periodu se nedvojbeno gradila kuća u [adresa] te koji iznosi su podizani znatno prije prestanka bračne zajednice). Upravo stoga i sud zaključuje kako su se sredstva od najma ordinacije trošila za gradnju kuće u [adresa], a obzirom da predmetna kuća u [adresa] ulici u [adresa] predstavlja bračnu stečevinu stranaka svakog u ½ dijela, ne može se reći da je taj iznos ulagan samo u nekretninu tuženika (da je predmetna kuća isključivo ostala u njegovom vlasništvu), već su stranke ulagale u zajedničku nekretninu čime je i taj iznos evidentno utrošen na potrebe bračne zajednice odnosno doveo je do povećanja vrijednosti imovine oba bračna druga u jednakom omjeru. No, isto tako vidljivo je da je na dan prestanka bračne zajednice na tom računu ostao iznos od 1.559,14 kn (206,93 EUR) za koji iznos sud smatra kako predstavlja bračnu stečevinu stranaka, svakog u ½ dijela budući da je stečen, između ostalog i iznajmljivanjem ordinacije, sukladno čemu s te osnove je tuženik dužan isplatiti tužiteljici 103,47 EUR, sa kamatom tekućom od 19. prosinca 2024. (od zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu u kom trenutku su utvrđene sve bitne okolnosti), pa sve do isplate.
13. Nadalje, što se tiče najamnine prikupljene od iznajmljivanja stana u [adresa] u periodu od 2013. do 2018. u iznosu od 12.000,00 EUR, a za koji iznos tužiteljica tvrdi da je tuženik zadržao i potrošio nakon prestanka bračne zajednice, valja navesti kako tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako s u s osnove najma predmetnog stana stranke primile iznos od 8.200,00 EUR, a taj novac je bio namijenjen kćeri BT te s njim tuženik nije ra spolagao.
13.1. Tužiteljica u svom iskazu navodi kako je predmetni stan kupljen za kćer, no kako ona nije studirala u Zagrebu stan je iznajmljen negdje u periodu od 2015. do 2020. te je najamnina iznosila oko 200,00 EUR mjesečno, a plaćana je direktno na ruke tuženiku. Te novce je tuženik pohranjivao te ne zna na što ih je utrošio. U dopunskom iskazu navodi kako je predmetni stan kupljen negdje 2007. ili 2008. iz zajedničkih sredstava i to za kćer BT. U periodu od kupnje do 2010. kada se kćer uselila u taj stan, on nije bio iznajmljivan te je kćer u njemu živjela od 2010. do 2012. kada je otišla studirati u Osijek, a predmetni stan je iznajmljen sinu njene prijateljice te je on u istome bio 5 godina, odnosno do 2018. Kćer se ponovo uselila u taj stan po završetku fakulteta 2018. Dodala je kako je kćer otišla u Irsku 2020. ili 2021. te je tamo bila nekih 10 mjeseci.
13.2. Tuženik pak ističe kako se stan u [adresa] iznajmljivao od 2013. do 2018. s time da je to sve dogovorila tužiteljica budući da je stan iznajmljen sinu njezine kolegice, a najamnina je iznosila 200,00 EUR mjesečno, koji iznos je plaćan kod njih doma, novac su stavljali u jednu fasciklu gdje je i dan danas, s time da je dio od tog novca uzela kćer prije odlaska u Irsku, oko 2.000,00 EUR, tako da je ostalo možda nekih 6.000,00 EUR. Istaknuo je kako je smatrao da novac od tog stana pripada kćeri, obzirom da je stan za nju i kupljen. U dopunskom iskazu navodi kako je stan kupljen negdje 2010. te je bio upisan kao njegovo samovlasništvo, dok je na kćer prenesen negdje početkom veljače 2019. Dodao je kako je najmoprimac donosio iznos najma kod njih doma obzirom da je najmoprimac bio sin tužiteljičine knjigovotkinje, a on je te iznose stavljao u jedan fascikl, nije se trošio, osim ono što je kćer uzela kod odlaska u Irsku. Ostatak se još uvijek nalazi u tom fasciklu kod njega. Istaknuo je kako je protiv kćeri podnio tužbu radi opoziva ugovora o darovanju navedenog stana.
13.3. Između stranaka je nesporno da je predmetni stan kupljen za vrijeme trajanja braka sredstvima stečenim radom sukladno čemu nedvojbeno predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu stranaka, kojom je tuženik raspolagao u cijelosti 2019. kada je taj stan darovao zajedničkoj kćeri stranaka. Nadalje nije sporno da je iznos najamnine za predmetni stan iznosio 200,00 EUR mjesečno kroz razdoblje od pet godina i to od 2013. do 2018. (još za vrijeme trajanja braka), dok se spornim ukazalo je li uprihođen iznos od 12.000,00 EUR (prema tvrdnji tužiteljice) ili 8.200,00 EUR (prema tvrdnji tuženika) kao i je li navedeni iznos tuženik zadržao i iskoristio za svoje potrebe nakon prestanka bračne zajednice.
13.4. Ako se predmetni nesporni iznos najamnine od 200,00 EUR mjesečno pomnoži sa 60 mjeseci (pet godina), dolazi se do iznosa od 12.000,00 EUR (kako tv rdi tužiteljic a), a ne iznosa od 8.200,00 EUR (kako tvrdi tuženik). Budući da je i sam tuženik na veo kako se stan iznajmljivao od 2013. do 2018. (što u konačnici potv rđuje i tužiteljica), ne ističući da se radilo o nekom kraćem vremenskom periodu, niti predočujući bilo kakav dokaz tvrdnji o uplati upravo iznosa od 8.200,00 EUR, to i sud zaključuje kako je s osnova najamnine stana u [adresa] isplaćen iznos od 12.000,00 EUR.
13.5. Kako tuženik ističe da je taj iznos bio namijenjen kćeri BT te da je istoj od tog iznosa dan iznos od 2.000,00 EUR prilikom puta u Irsku, valja navesti kako je svjedokinja BT u svom iskazu potvrdila kako je od oca prije puta u Dublin dobila nekih 1.000,00 do 2.000,00 EUR, što tužiteljica nije osporavala.
13.6. Prema tome, kako je sam tuženik isticao da su se novci od najamnine stana pohranjivali u jednu fasciklu gdje se i dan danas nalazi, umanjeno za iznos od 2.000,00 EUR koji je dan kćeri prije puta u Irsku, proizlazi kako je iznos od 10.000,00 EUR ostao u posjedu tuženika i nakon prestanka bračne zajednice, obzirom da sam tuženik ističe kako su novci i dalje u toj fascikli na adresi na kojoj su svi ranije stanovali, a to je sadašnja adresa tuženika ([adresa]), dok tužiteljica stanuje na drugoj adresi ([adresa]), a kćer u Zagrebu, J. Knifera 4.
13.7. Tuženik je tek nakon razvoda braka prenio vlasništvo navedenog stana na svoju kćer BT. Prema tome, kako je navedeni stan predstavljao bračnu stečevinu stranaka, to i prihod koji je isti ostvarivao u periodu od 2013. do 2018., u ukupnom iznosu od 12.000,00 EUR s osnova najma, predstavlja bračnu stečevinu stranaka u ½ dijela, odnosno svakome pripada iznos od 6.000,00 EUR.
13.8. Kako je navedeni iznos cijelo vrijeme od prestanka bračne zajednice u posjedu tuženika te obzirom da je isti raspolagao s navedenim iznosom dajući kćeri 2.000,00 EUR prilikom putovanja u Irsku (2020. ili 2021. odnosno nakon prestanka bračne zajednice), sud smatra kako je tuženik raspolagao sa svojim dijelom bračne stečevine (budući da nije mogao raspolagati tužiteljičinim dijelom bez njenog odobrenja, a ista ne ističe da bi bilo kakvo odobrenje dala), to proizlazi kako je tuženik dužan isplatiti tužiteljici iznos od 6.000,00 EUR s osnova njenog dijela bračne stečevine koja je nastala iznajmljivanjem stana koji je predstavljao bračnu stečevinu sve sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2024. (od zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu u kom trenutku su utvrđene sve bitne okolnosti), pa sve do isplate.
14. Što se tiče oročenih sredstava u iznosu od 59.700,00 EUR koje je tuženik imao na računu kod banke, tužiteljica navodi kako su obje stranke imale oročena sredstva na svoje ime, pa je tako tužiteljica imala iznos od 68.700,00 EUR. Navodi kako su stranke ta sredstva podigle nakon isteka oročenja, odnosno tužiteljica je sa s vog računa ta s redstv a podigla 2017. i predala tuženiku na ruke, a za potrebe gradnje kuće u [adresa].
14.1. Tuženik pak navodi kako s u stranke dogovorno ušteđevinu podijelile, odnosno tužiteljica je 24. listopada 2017. podigla svoju ušteđevinu, a tuženik ne zna što je s istom, odnosno, da nije točno da bi istu podigla i predala tuženiku na ruke, a niti su se ta sredstva trošila za uređenje kuće u [adresa].
14.2. U svom iskazu tužiteljica navodi kako su i ona i tuženik podigli ušteđevine sa svojih računa 2017., a koje iznose su držali u kući te su ih trošili za podmirenje tekućih troškova, putovanja, ali isto tako i za gradnju kuće u [adresa].
14.3. Tuženik u svom iskazu navodi kako je krajem 2017. završio u bolnici s dijagnozom raka grla, zbog čega je po izlasku iz bolnice otišao u banku i podigao oročene novce od nekih 59.000,00 EUR koje je odnio kući te je rekao kćeri BT da taj novac, ako se njemu što dogodi, iskoristi za dovršetak kuće, pokazao joj je gdje su ti novci. Naveo je kako je pitao tužiteljicu je li i ona pokazala kćeri gdje su novci koje je ona podigla, na što je ona odgovorila da ona zna gdje novci stoje. Istaknuo je kako se radovi na kući nisu financirali iz oročenih sredstava već od prethodno zarađenih novaca.
14.4. Uvidom u ispis o stanju računa br. [broj bankovnog računa] koji se vodio kod Podravske banke d.d. na ime tuženika, a koji ispis prileži u predmetu P Ob-100/2020 (strana 26 spisa), vidljivo je da je tuženik dana 7. listopada 2017. podigao iznos od 59.700,91 EUR s predmetnog računa, a što između stranaka u konačnici nije bilo niti sporno.
14.5. Iz iskaza stranaka i svjedokinje BT proizlazi kako je taj iznos tuženik držao u kući te obzirom da tuženik sam tvrdi kako taj iznos nije trošen (a očito nije dan niti kćeri BT budući da ista to opovrgava, a niti sam tuženik ne navodi da bi to učinio), niti je korišten za gradnju kuće (sam tuženik na to ukazuje), proizlazi kako se taj iznos još uvijek nalazi u posjedu tuženika, a isti predstavlja očito bračnu stečevinu stranaka budući da je stečen za vrijeme trajanja braka odnosno iz imovine koja je stečena u braku (stranke drugačije niti ne tvrde), i to svakoga u ½ dijela, slijedom čega je tuženik dužan tužiteljici isplatiti iznos od 29.850,45 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2024. (od zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu u kom trenutku su utvrđene sve bitne okolnosti), pa sve do isplate. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
15. Što se tiče tvrdnji tužiteljice da je tuženik raspolagao sa znatno višim iznosima nakon prestanka bračne zajednice odnosno da je kupovao nekretnine, motore, njoj nudio razne isplate, pri čemu njegovi prihodi nisu bili toliki da bi mu omogućili da uštedi takve iznose, valja navesti kako tužiteljica, osim da su ti iznosi stečeni iznajmljivanjem optike, ordinacije i stana te oročenje m na računu tuženika, navodi i kako je ona podigla 2017. iznos od 68.700,00 EUR, a koji iznos da je dala tuženiku koji je s njim raspolagao, a koju tvrdnju tuženik osporava te koju tvrdnju tužiteljica nije dokazala tijekom postupka, a upravo je na njoj bio teret da dokaže istinitost tog navoda. Slijedom navedenog sud ne nalazi utvrđenim da bi tužiteljica predmetni iznos predala tuženiku niti da bi isti taj iznos zadržao za sebe.
16. Nadalje, uvidom u promete po računu tuženika br. [broj bankovnog računa] koji se vodi kod Podravske banke d.d. (predmetni promet prileži u spisu Općinskog suda u Koprivnici br. R1- 2/2019, na strani 221-239 spisa), na koji račun je tuženik primao plaću od strane svog poslodavca, vidljivo je da je tuženik imao znatna sredstva na predmetnom računu (koja su očito stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice) te da je isti neposredno prije prestanka bračne zajednice tj. 27. lipnja 2018. podigao s tog računa iznos od 20.000,00 kn, zatim 18. kolovoza 2018. iznos od 3.000,00 kn, dana 30. kolovoza 2018. iznos od 5.000,00 kn, 14. rujna 2018. iznos od 5.000,00 kn, 26. rujna 2018. iznos od 2.000,00 kn, 29. rujna 2018. iznos od 5.000,00 kn, 17. listopada 2018. iznos od 5.000,00 kn, 31. listopada 2018. iznos od 25.000,00 kn, odnosno ukupno 70.000,00 kn (9.290,60 EUR). No kako sama tužiteljica u svom iskazu (strana 292 spisa) navodi kako do njenog iseljenja su stranke imale zajedničke financije koje su držali u jednoj ladici iz koje su se uzimali novci za tekuće potrebe, a nesporno je da je tužiteljica odlazila na putovanja i nakon 2017. (pri čemu se ista nije mogla izjasniti na koja putovanja je išla i koliko je tih putovanja bilo), nije moguće utvrditi koji iznos od podignutog je utrošen za zajedničke potrebe, a koji za posebne potrebe stranaka te koji iznos bi eventualno preostao neutrošen nakon prestanka bračne zajednice. Upravo stoga sud smatra kako tužiteljica nije dokazala da bi tuženik zadržao i raspolagao sa većim iznosima nego što je utvrđeno tijekom ovog postupka, a koji iznosi bi predstavljali bračnu stečevinu te koje bi isti trošio nakon prestanka bračne zajednice.
17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci, s time da se odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji na čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
18. Što se tiče tvrdnje tuženika da su stranke postigle sporazum da svaka zadrži iznose koji su se nalazili na računima oročenja svakog od njih, a obzirom na osporavanje te tvrdnje od strane tužiteljice, sud ističe kako stranke evidentno nisu sklopile nikakav bračni ugovor kojim bi uredile svoje imovinskopravne odnose na postojećoj ili budućoj imovini, budući da takav ugovor, da bi bio valjan, mora biti sklopljen u pisanom obliku i ovjeren od strane javnog bilježnika, a koji ugovor tuženik ne prilaže u spis niti tvrdi da bi isti bio sklopljen u propisanom obliku. Obzirom na navedeno sud zaključuje kako stranke nisu sklopile nikakav sporazum glede iznosa koji su se nalazili na njihovim računima oročenja.
19. Ostale pro vede ne dokaze sud nije posebno ocjenjivao obzirom da isti nisu bili od značaja za odluku u o voj pravnoj stva ri.
20. Odluka o nakn adi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a sukladno uspjehu stranaka u postupku.
20.1. Obzirom da je tužiteljica tražila isplatu iznosa od 50,000,00 EUR na ime bračne stečevine, a dosuđen joj je ukupni iznos od 35.953,92 EUR, proizlazi kako je uspjeh iste u postupku 71,90%, a uspjeh tuženika je 28,10%, sukladno čemu tužiteljici pripada pravo na naknadu troška u visini od 43,80%.
20.2. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu Tarifa), trošak zastupanja na ročištu dana 11. 7. 2024. u iznosu od 500,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, trošak zastupanja na ročištima dana 25. 4. 2024., 12. 6. 2024., 19. 6. 2024., 25. 9. 2024. i 19. 12. 2024. u iznosima od po 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, PDV u iznosu od 1.625,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 273,23 EUR te presudu u iznosu od 273,23 EUR, što ukupno iznosi 8.671,46 EUR. Obzirom na uspjeh tužiteljice od 43,80% istoj pripada trošak od 3.798,09 EUR, a koji trošak joj je dužan naknaditi tuženik.
21. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 22. siječnja 2025.
Sutkinja
Ana-Marija Murić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila u redno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje , sud će presudu do staviti prema odredbama Zakona o parničnom po stupku o dostavi pismen a (čl. 335. st. 8. , 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Sonja Dušić-Poljak, odvjetnica iz Koprivnice
2. Branko Sewer, odvjetnik iz Ludbrega
