Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-659/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka, kao predsjednika vijeća, suca mr.sc. Alena Goluba, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PĆ iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Andreis & Partneri iz Zagreba, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6 (OIB: 14036333877), koju zastupa punomoćnik Luka Jurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8427/2021-27 od 5. lipnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8427/2021-27 od 5. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i točkom III. izreke.
II.Odbija se zahtjev tuženice radi naknade troškova podnošenja žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Pobijanom prvostupanjskom presudom, presuđeno je tako da izreka u cijelosti glasi: "I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 1.720,05 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate, i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.10.2023. do isplate po stopi po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, i to:
8,34 EUR od 30.4.2008.
9,96 EUR od 30.5.2008.
9,67 EUR od 28.6.2008.
9,57 EUR od 29.7.2008.
31,46 EUR od 31.7.2008.
9,49 EUR od 28.8.2008.
9,52 EUR od 2.10.2008.
9,66 EUR od 30.10.2008.
10,50 EUR od 28.11.2008.
9,89 EUR od 30.12.2008.
16,76 EUR od 30.1.2009.
16,91 EUR od 25.2.2009.
16,98 EUR od 1.4.2009.
16,81 EUR od 4.5.2009.
20,96 EUR od 1.6.2009.
20,61 EUR od 1.7.2009.
20,31 EUR od 3.8.2009.
20,42 EUR od 1.9.2009.
20,64 EUR od 1.10.2009.
20,51 EUR od 2.11.2009.
20,39 EUR od 21.12.2009.
20,67 EUR od 13.1.2010.
20,94 EUR od 8.2.2010.
21,23 EUR od 22.3.2010.
21,15 EUR od 6.4.2010.
21,63 EUR od 3.5.2010.
21,51 EUR od 1.6.2010.
21,75 EUR od 1.7.2010.
23,10 EUR od 2.8.2010.
22,80 EUR od 1.9.2010.
23,95 EUR od 1.9.2010.
23,34 EUR od 1.10.2010.
22,88 EUR od 2.11.2010.
24,28 EUR od 1.12.2010.
25,14 EUR od 3.1.2011.
24,52 EUR od 1.2.2011.
24,61 EUR od 1.3.2011.
24,16 EUR od 1.4.2011.
24,30 EUR od 2.5.2011.
25,82 EUR od 1.6.2011.
26,04 EUR od 1.7.2011.
27,73 EUR od 1.8.2011.
27,11 EUR od 1.9.2011.
26,16 EUR od 1.10.2011.
26,13 EUR od 2.11.2011.
26,03 EUR od 1.12.2011.
26,38 EUR od 2.1.2012.
26,76 EUR od 1.2.2012.
26,77 EUR od 1.3.2012.
26,53 EUR od 2.4.2012.
26,63 EUR od 2.5.2012.
26,77 EUR od 1.6.2012.
26,62 EUR od 2.7.2012.
26,63 EUR od 1.8.2012.
26,49 EUR od 1.9.2012.
26,22 EUR od 1.10.2012.
26,54 EUR od 2.11.2012.
26,66 EUR od 1.12.2012.
26,61 EUR od 2.1.2013.
26,15 EUR od 1.2.2013.
26,47 EUR od 1.3.2013.
26,54 EUR od 2.4.2013.
26,40 EUR od 2.5.2013.
25,97 EUR od 1.6.2013.
25,70 EUR od 2.7.2013.
25,94 EUR od 1.8.2013.
26,10 EUR od 4.9.2013.
26,52 EUR od 2.10.2013.
26,29 EUR od 2.11.2013.
26,39 EUR od 2.12.2013.
26,48 EUR od 2.1.2014.
26,64 EUR od 2.2.2014.
26,81 EUR od 6.3.2014.
26,72 EUR od 1.4.2014.
26,55 EUR od 2.5.2014.
26,47 EUR od 3.6.2014.
II. Odbija se preostali dio zahtjeva tužiteljice za isplatom 77,57 eura kao neosnovan. III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak od 2.827,94 eura po stopi po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana."
2. Protiv ove presude i to protiv točke I. i točke III. izreke, pravovremeno je izjavila žalbu tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u kojoj predlaže da se pobijana prvostupanjska presuda pod točkom I. i točkom III. izreke preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženici, a podredno da se pobijana prvostupanjska presuda ukine u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke te u navedenom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te ujedno zahtijeva naknadu troškova podnošenja žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu povodom žalbe tuženice u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke, u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. – dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra kako tijekom prvostupanjskog postupka prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude nije počinjenja niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka koje su prethodno naznačene na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno time da tuženica u podnesenoj žalbi niti ne ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koje su prethodno naznačene niti ne navodi u čemu bi se takva bitna povreda odredaba parničnog postupka sastojala.
6. Osim toga, suprotno žalbenim navodima, tijekom prvostupanjskog postupka nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U tom smislu prvostupanjski sud je u razlozima pobijane presude izložio jasne i neproturječne razloge zbog kojih smatra da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita te pravne prednice tuženice Slavonske banke d.d. od 2. svibnja 2007. kao kreditora, potrošački ugovor, a koji razlozi se svode na to da je tužiteljica kupljeno vozilo iz sredstava kredita koristila ne samo za poslovne svrhe kao ovlašteni arhitekt, odnosno za potrebe ureda ovlaštenog arhitekta, već i za privatne svrhe, odnosno za svoje osobne potrebe, pa bez obzira što je naknadno predmetni osobni automobil unesen u imovinu ureda ovlaštenog arhitekta da je navedeno vozilo tužiteljica i nadalje koristila za svoje osobne potrebe, pa stoga prvostupanjski sud smatra da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kao i kod otplate kredita imala svojstvo potrošača u smislu članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003 i 46/2007), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.
7.Ovome treba dodati da je tužiteljica nakon određenog vremena zatvorila ured ovlaštenog arhitekta, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice tijekom prvostupanjskog postupka, a predmetni osobni automobil nastavila koristiti za svoje privatne, odnosno osobne potrebe, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da veza između predmetnog ugovora o kreditu i vozila kao imovine unesene u ured ovlaštenog arhitekta kroz određeno vrijeme trajanja otplate kredita nije dovoljno jaka da bi se tužiteljici odreklo svojstvo potrošača u odnosu na predmetni ugovor o kreditu te da se stoga radi o potrošačkom ugovoru. Pri tome, tužena primjenom pravila o teretu dokaza u smislu članka 7. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, ničime nije dokazala svoje tvrdnje da predmetni ugovor o kreditu ne predstavlja potrošački ugovor, niti je predložila izvođenje dokaza na okolnost trajanja vremenskog razdoblja u kojem je predmetni osobni automobil bio unesen u imovinu ureda ovlaštenog arhitekta, odnosno vremenskog perioda u kojem je tužiteljica predmetni osobni automobil koristila kao fizička osoba izvan svoje registrirane djelatnosti arhitekta.
8.Prema razlozima pobijane prvostupanjske presude, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno interpretirao iskaz tužiteljice kao i iskaz svjedoka SĆ te je pravilno utvrđeno kako tužiteljica kao korisnica kredita nije bila u mogućnosti pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi članka 4. predmetnog ugovora o kreditu kojom odredbom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, a ujedno nije sporno da je ugovor sklopljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane pravne prednice tuženice Slavonske banke d.d. Osim toga, iz suglasnih iskaza tužiteljice i svjedoka SĆ pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljici prilikom sklapanja predmetno ugovora o kreditu nisu objašnjeni parametri koji utječu na visinu, odnosno promjenu kamatne stope jednostranom odlukom pravne prednice tuženice, iako iz iskaza svjedoka SĆ proizlazi da je klijentima prilikom sklapanja ugovora o kreditu objašnjavao što znači promjenjivost kamatne stope na način da se visina kamatne stope mijenja odlukom banke. Međutim, takva informacija, koja je ujedno i sukladna ugovornoj odredbi članka 4. predmetnog ugovora o kreditu ne upućuje na zaključak da su stranke pojedinačno pregovarale o takvoj ugovornoj odredbi, a niti da bi takva ugovorna odredba bila tužiteljici razumljiva, jer nije sadržavala jasne i određene kriterije i parametre o kojima ovisi odluka kreditora o visini kamatne stope redovnih ugovornih kamata. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi članka 4. predmetnog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer to proizlazi iz iskaza tužiteljice, a kako je ugovor o kreditu sklopljen na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremila prednica tuženica, teret dokaza da se je o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na tuženici sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.
9. Kako je navedeno u rješenju ovoga suda poslovni broj Gž-983/2021-2 od 29. rujna 2021. odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 2. svibnja 2007., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pri tome, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, iz čega proizlazi da je trgovac, a u ovom parničnom predmetu tuženica ovlaštena dokazivati suprotna utvrđenja odnosno da se je o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ali tuženica takve tvrdnje ničime nije dokazala. Stoga, nisu osnovani niti žalbeni navodi iz žalbe tuženice da tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o krediti nije primijenila dužnu pažnju u smislu članka 10. ZOO-a, budući tužiteljica nije uopće mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe članka 4. ugovora o kreditu, a niti je uz svu potrebnu dužnu pažnju mogla razumjeti sadržaj i pravne učinke ugovorne odredbe članka 4. predmetnog ugovora o kreditu jer naznačena ugovorna odredba nije sadržavala nikakve parametre i kriterije koji utječu na visinu, odnosno promjenu kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, već je promjena kamatne stope redovnih ugovornih kamata ovisila isključivo o dispoziciji kreditora.
10. U tom smislu, u primjeni odredaba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, valja imati u vidu i načelo koje polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi kako je izraženo u presudi Suda Europske unije C-96/14 Van Hove protiv CNP Assurances SA, od 23. travnja 2015., prema kojoj članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je odredba ugovora jasno i razumljivo sastavljena, to jest da je potrošaču ne samo gramatički razumljiva, nego i da ugovor razvidno izlaže funkcioniranje konkretnog mehanizma na koji se dotična odredba poziva kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Pri tome, nije odlučno je li tužiteljica kao potrošač koristila mogućnost raskida ugovora o kreditu, a niti je li kredit otplaćen prije podnošenja tužbe, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO).
11. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi iz žalbe tuženice da je prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude pogrešno primijenjeno materijalnog pravo, s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako se o spornoj ugovornoj odredbi članka 4. predmetnog ugovora o kreditu nje pojedinačno pregovaralo između stranka, a niti je u spornoj ugovornoj odredbi naznačeno prema kojim kriterijima i parametrima se mijenja kamatna stopa redovnih ugovornih kamata jednostranom odlukom kreditora. Pri tome, tuženica se u podnesenoj žalbi neosnovano poziva na primjenu Metodologije promjene kamatnih stopa s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d. u kojoj su objašnjeni parametri koji se odnose na kamatne stope, kreditni rizik države i fiksnu maržu, a koje je tuženica dostavila prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu (list 58. prvostupanjskog spisa), jer je navedena metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria bank d.d. se primjenjuje od 1. siječnja 2011., dakle nakon što je sklopljen sporni ugovor o kreditu od 2. svibnja 2007. godine.
12. Nadalje, u podnesenoj žalbi tuženica se neosnovano poziva na tumačenje sadržaja odredbe članka 6. predmetnog ugovora o kreditu, jer se navedena odredba odnosi na troškove naknade za obavljanje bankarskih usluga, troškove javnog bilježnika i druge troškove vezane uz zaključenje predmetno ugovora o kreditu, dok se ne odnosi na kamatnu stopu ugovornih redovnih kamata, a također se neosnovano poziva i na Anex broj 1. predmetnog ugovora o kreditu, Anex broj 4. predmetnog ugovora o kreditu i Anex br. 6. predmetnog ugovora o kreditu, jer ničime nije dokazala da bi takvi dodaci predmetnog ugovora o kreditu bili sklopljeni između ugovornih stranka. Također, neosnovani su žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 323. ZOO-a te članka 1111. ZOO-a, koje tuženica ističe u podnesenoj žalbi smatrajući kako je prilikom utvrđivanja visine tražbine potrebno uračunati manjak koji je tuženiku nastao kada je tečaj CHF-a bio manji od početno ugovorenog, jer se tužbeni zahtjev uopće na odnosi na vraćanja stečenog bez osnove na temelju djelomično ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule vezane za tečaj CHF, već se tužbeni zahtjev odnosi na vraćanja stečenog bez osnove na temelju djelomično ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovnih ugovornih kamata.
13. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po pravnoj osobi stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb te je prema nalazu i mišljenju pravilno utvrđeno da je u utuženom razdoblju visina tražbine tužiteljice koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita u valuti CHF ukupno 1.797,62 eura (13.544,19 kn), pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita u valuti CHF bila u primjeni početno ugovorena kamatna stopa od 5,10% godišnje, pri čemu je stalni sudski vještak koristio otplatni plan ovjeren od strane prednice tuženice. Stoga, nisu osnovani žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u dijelu u kojem se odnose na prijedlog tuženice radi ponovnog knjigovodstveno financijskog vještačenja, a s obzirom da nije svrsishodno utvrđivati preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe članka 4. predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na kamatne stope na kredite u kunama kako je tuženica to predlagala, jer predmetni ugovor o kreditu i nije sklopljen u valuti kuna, već se radi o djelomično ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, koja nema učinak u dijelu u kojem je nepoštena, a time i ništetna, odnosno u dijelu u kojem je promijenjena jednostranom odlukom tuženice.
14. Nadalje, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 225. ZOO-a, pri čemu valja imati u vidu pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2023., jer se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na povrat stečenog na temelju djelomično ništetne ugovorne odredbe, dakle zahtjev se odnosi na vraćanje stečenog bez osnove pa se stoga primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina koji je počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a kako je u konkretnom slučaju djelomična ništetnost ugovorne odredba članka 4. predmetnog ugovora o kreditu ustanovljena kao prethodno pitanje („na drugi način“) tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske presude, proizlazi kako zastara potraživanja prije podnošenja tužbe nije niti počela teći. Tome valja dodati kako prema pravnom stajalištu Suda Europske unije u presudi u predmetima C-609/19 i spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe, koji može isteći čak i prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost takve odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ.
15. Tuženica u podnesenoj žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 1115. ZOO-a, u vezi članka 1111. ZOO-a, u odnosu na odluku o tijeku zakonskih zateznih kamata na dosuđeno potraživanje, jer polazeći od sadržaja ugovorne odredbe članka 4. predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na mjerodavno materijalno pravo iz članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača/03), proizlazi kako je predmetna ugovorna odredba članka 4. ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna jer ne sadrži jasne i određene parametre na temelju kojih bi se mogla predvidjeti buduća kamatna stopa redovnih ugovornih kamata temeljem jednostrane odluke kreditora, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena, niti odrediva, pa nadalje proizlazi da je odluka o promjeni kamatne stope redovnih ugovornih kamata ovisila isključivo o volji jedne ugovorne strane, odnosno kreditora, te je sadržaj dvostranog ugovornog odnosa u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva stopa redovnih ugovornih kamata ovisio samo o volji prednice tuženice koje je jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu redovnih ugovornih kamata pri čemu tužiteljica nije na njih mogla ni na koji način utjecati, pa je tuženica zbog navedenog postupanja prednice tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nesavjestan stjecatelj te je stoga, temeljem članka 1115. ZOO-a, dužna tužiteljici platiti zakonske zatezne kamate na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan i iznos preplate, time da utvrđeno činjenično stanje u pogledu datuma plaćanja tuženica u podnesenoj žalbi ne osporava.
16. Dakle, sagledavajući prethodno izloženo, u kontekstu odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), a što je upravo konkretno slučaj, te polazeći od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13 od 30. travnja 2014. (zahtjev za prethodnu odluku Kúria – Mađarska, Árpád Kásler, Hajnalka Káslerné Rábai protiv OTP Jelzálogbank Zrta), vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već da ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa i u pogledu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nepoštenje tuženice kao stjecatelja prema ništetnoj ugovornoj odredbu članka 4. predmetnog ugovora o kreditu, ogleda se upravo u postupanju prednice tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora u kreditu u suprotnosti s prethodno navedenom odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Kako je prednica tuženice sastavila predmetni ugovor o kreditu, odnosno kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, a bez da je tužiteljica mogla utjecati na njegov sadržaj pa i u pogledu ugovorne odredbe članka 4. ugovora o kreditu, a prednica tuženice nije prilikom sklapanja predmetnog ugovor o kreditu postupila po prethodno izloženom pravnom shvaćanju, te nije jasno i određeno u ugovoru o kreditu naznačila kriterije i parametre o kojima ovisi promjena stope ugovornih kamata temeljem jednostrane odluke tuženice kao ugovorne strane, proizlazi da je prednica tuženice kao ugovorna strana postupala nesavjesno jer je znala koji su ključni parametri za izmjenu stope redovnih ugovornih kamata, sukladno poslovnoj politici prednice tuženice te makro i mikro trendovima na financijskom tržištu, a o čemu je propustila na jasan i razumljiv način izvijestiti tužiteljicu prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako bi tužiteljica kao potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogla procijeniti ekonomske posljedice koje iz ugovorne odredbe članka 4. predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi za nju proizlaze.
17. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke u odluci o naknadi troškova parničnog postupka, proizlazi kako prilikom donošenja odluke o naknadi troškova parničnog postupka pod točkom III. izreke nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti te da se pravilno primijenjene zakonske odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, i članka 155. stavka 1. i 2. ZPP-a, kada je tužiteljici dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 2.827,94 eura, dok su žalbeni razlozi iz žalbe tuženice u dijelu u kojem pobija točku III. izreke prvostupanjske presude paušalni i neosnovani.
18. Iz izloženih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom I. i točkom III. izreke, budući nisu osnovani žalbeni razlozi koje tuženica ističe u podnesenoj žalbi, a niti su ostvareni žalbeni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
19. Kako je žalba tuženice odbijena kao neosnovana, na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tuženice radi naknade troškova podnošenja žalbe kao neosnovan.
20. Iz izloženih razloga, presuđeno je kao u izreci.
Bjelovar, 22. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Antun Dominko
