Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-289/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, trg žrtava fašizma 5, radi isplate 3.407,52 EUR, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 10. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.407,52 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku:

- na iznos od 12,47 € od 01.11.2008.

- na iznos od 16,65 € od 01.01.2009.

- na iznos od 19,66 € od 01.02.2009.

- na iznos od 21,02 € od 01.03.2009.

- na iznos od 17,27 € od 01.04.2009.

- na iznos od 17,99 € od 01.05.2009.

- na iznos od 12,25 € od 01.06.2009.

- na iznos od 8,03 € od 01.07.2009.

- na iznos od 9,15 € od 01.08.2009.

- na iznos od 11,38 € od 01.09.2009.

- na iznos od 11,19 € od 01.10.2009.

- na iznos od 8,47 € od 31.10.2009.

- na iznos od 13,16 € od 01.12.2009.

- na iznos od 16,54 € od 01.01.2010.

- na iznos od 19,91 € od 30.01.2010.

- na iznos od 20,82 € od 27.02.2010.

- na iznos od 26,79 € od 01.04.2010.

- na iznos od 25,55 € od 01.05.2010.

- na iznos od 27,96 € od 01.06.2010.

- na iznos od 41,10 € od 27.06.2010.

- na iznos od 40,55 € od 31.07.2010.

- na iznos od 57,72 € od 01.09.2010.

- na iznos od 53,18 € od 01.10.2010.

- na iznos od 46,42 € od 30.10.2010.

- na iznos od 59,08 € od 30.11.2010.

- na iznos od 74,02 € od 29.12.2010.

- na iznos od 67,02 € od 01.02.2011.

- na iznos od 71,89 € od 01.03.2011.

- na iznos od 67,03 € od 29.03.2011.

- na iznos od 64,66 € od 30.04.2011.

- na iznos od 89,43 € od 02.06.2011.

- na iznos od 86,61 € od 03.07.2011.

- na iznos od 111,86 € od 29.07.2011.

- na iznos od 106,36 € od 01.09.2011.

- na iznos od 94,00 € od 01.10.2011.

- na iznos od 92,68 € od 01.11.2011

- na iznos od 91,72 € od 01.12.2011.

- na iznos od 96,11 € od 31.12.2011.

- na iznos od 102,75 € od 01.02.2012.

- na iznos od 103,44 € od 01.03.2012.

- na iznos od 99,68 € od 31.03.2012.

- na iznos od 102,29 € od 01.05.2012.

- na iznos od 103,93 € od 01.06.2012.

- na iznos od 101,80 € od 30.06.2012.

- na iznos od 101,89 € od 01.08.2012.

- na iznos od 964,04 € od 23.08.2012.

pa do isplate, po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju podmiri troškove ovog postupka u iznosu od 1.743,30 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu od 125,01 Eur, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa ŽE sklopio dana 02. prosinca 2019. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu te da je na tužitelja je preneseno dospjelo novčano potraživanje. Poziva se na sudsku praksu u kojoj je zauzeto pravno stajalište da se na prenesenu tražbinu primjenjuju sva pravila potrošačkog prava, kao i na sudsku praksu suda EU br. C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenog 2020. u kojim je odluka zauzeto pravno stajalište da je prijenos sa potrošača dopušten na drugu pravnu osobu. Prednik tužitelja i tuženik zaključili su Ugovor o kreditu br. 320-50- 3497000 od 30. svibnja 2008. kojim je odobren kredit u valuti CHF i predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Vezano uz valutnu klauzulu u švicarskim francima poziva se na presudu ovog suda P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene u odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je zauzet stav da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica-švicarski franak pa je time postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača a navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Na navedenu sudsku praksu poziva se iz razloga što predmetni ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda odnosno sklopljen je unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Obzirom da je tuženik koristio nepoštene ništetne odredbe vezano za valutu CHF, to smatra da se radi o stjecanju bez osnove iznosa koji je tuženik preplatio pa potražuje ukupan iznos od 3.407,52 EUR s osnove ništetne odredbe u vezanju glavnice na valuti CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, koju tužitelj temelji na Ugovoru o ustupu tražbine zaključenom s korisnikom kredita. Osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku, a i da ga je imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. Poziva se na članak 80. Zakona o obveznim odnosima i navodi da se u konkretnom slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu, da se posebnom zakonskom regulacijom za potrošače želi osigurati viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti a prijenosom prava s korisnika kredita na tužitelja učinak bi bio suprotan. Stoga je čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“ a u konkretnom slučaju radi se o parnicu koju je pokrenuo trgovačko društvo a ne potrošač pa predlaže da sud radi nedostatka aktivne legitimacije odbije tužbeni zahtjev. Nadalje, navodi da tužitelj u tužbi smatra djelomično ništetnima odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i korisnika kredita kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF pozivajući se na sudsku praksu. Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu i sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. Stoga ukazuje na stav izražen u presudi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 odnosno da je mjerodavan samo dio predugovorne faze u kojoj je banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama i informacijama koje je emitirala a vezano uz mogućnost kredita pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Stoga smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba odnosno sukladno čl. 96. st.

1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj mora dokazati da korisniku kredita sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, ako isto ne bi dokazao, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti pri čemu je potrebno utvrditi da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Što se tiče valutne klauzule, ističe da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču a što temelji isključivo na informacijama koje su banke dale potrošačima u tzv. predugovornoj fazi, kroz oglase i reklame a prije zasnivanja ugovornog odnosa. Dakle, ispitivanje razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli ograničava se na predugovornu fazu. Korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene su posljedice i rizici vezanja kredita za tečaj CHF i korisnik kredita pristao je i podnio zahtjev za kredit. Dakle, tuženik je dao sve informacije temeljem kojih je korisnik mogao dobiti informiranu odluku i ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika a kojom solemnizacijom je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim strankama ugovor jasan i razumljiv i da održava njihovu pravu volju. Smatra da je potrebno utvrditi savjesnost postupanja korisnika kredita radi utvrđenja da li ima pravno na pravnu zaštitu propisanu za potrošače a pojam prosječnog potrošača definiran kroz praksu suda EU je osoba koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna a ista definicija sadržana je i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Smatra da je korisniku kredita predmetna ugovorna odredba vezana uz valutnu klauzulu bila lako uočljiva, jasna i razumljiva odnosno da mu je bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju CHF. U trenutku zaključenja Ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi uključivale da će postojati okolnosti koje će utjecati na tečaj CHF prema Kn niti je tuženik mogao predvidjeti ukupan iznos zaduženja za svo vrijeme trajanja kredita te je korisniku kredita dao sve potrebne informacije kojima je raspolagao. Smatra da nije dopušteno utvrđivati da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena jer je ista bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osim toga tuženik i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli te je korisnik kredita mogao birati valutnu klauzulu u CHF ili u EUR a prilikom pregovora mogao je otkloniti spornu odredbu i njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR a što je većina potrošača i činila. Također navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist korisnika kredita u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno korisnika kredita dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 navodi :„ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je korisnika kredita informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđen je i u članku prof.dr.sc. ME pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Tuženik ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istog u cijelosti kao i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

3. Podneskom od 5. lipnja 2023. protivi se navodima tuženika vezano uz prigovor nedostataka aktivne legitimacije odnosno da je između prednika tužitelja i tuženika postojao ugovorni odnos koji je prestao ispunjenjem odnosno isplatom zadnje rate, ponavlja da je zauzet stav da su ugovori o kreditima tuženika sklapani u točno određenom razdoblju sadržavali ništetne odredbe vezivanja glavnice za švicarski franak, što je i konkretno slučaj pa je tuženik dužan vratiti ono što je stekao temeljem tih ništetnih odredbi i po samom zakonu nastaje novi izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove između prednika tužitelja i tuženika a koja je tražbina predmet Ugovora o cesiji i može biti prenesena na tužitelja pri čemu se na prenesenu tražbinu sukladno već navedenoj sudskoj praksi primjenjuju sva pravila potrošačkog prava. Ustupom tražbine nije došlo do prestanka tražbine nego je samo na njegovo mjesto stupio tužitelj sa svim pravima koje je prednik imao da bi predmetnu tražbinu naplatio od tuženika. Sve navedeno potvrdio je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u nizu presuda na koje se tužitelj pozvao i dostavio uz tužbu, kao i na presude suda EU. Smatra da nije dužan dokazivati da su predmetne odredbe iz Ugovora o kreditu od 2. veljače 2007. ništetne budući da je pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. deklarirana ništetnost odredaba iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe i na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana strana, sud na nju pazi po službenoj dužnosti i nastupa ex lege. Tužitelj osporava navode tuženika da je na tužitelju teret dokazivanja nepoštenosti odnosno ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi već je upravo taj teret na tuženiku, što je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Također smatra da nije potrebno saslušavanje javnog bilježnika obzirom na iznesen stav u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U odnosu na prigovor zastare navodi da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO- a iz 2005. i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno od 14. lipnja 2018. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravna shvaćanja po pitanju zastare u predmetima CHF posl.br. Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. i Su-IV-33/22 od 31. siječnja 2022. Što se tiče stručnog članka smatra da isti nema nikakvu dokaznu i pravnu stranu te da je pristran i neobjektivan. Što se tiče savjesnosti tuženika i navoda tuženika da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem tužitelj navodi da je njegova nesavjesnost već utvrđena u presudi ovog suda P-1401/12.

4. Podneskom od 16. listopada 2023. tuženik dodatno razlaže ranije iznijete stavove vezane uz valutnu klauzulu, zastaru utuženog potraživanja, kao i merituma predmetnog spora i kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

5. Podneskom od 28. ožujka 2024. tužitelj je ostao kod iznesenih navoda i pozvao se na noviju sudsku praksu odnosno odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-158/2024 vezano uz aktivnu legitimaciju kojom je potvrđeno da je dozvoljen ustup tražbine s potrošača na pravnu osobu a kao i niz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluke Europskog suda.

6. Na pripremnom ročištu održanom dana 24. svibnja 2024. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, s obzirom da tuženik čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva, to je odustao od predloženog financijskog vještačenja te su stranke suglasno predložile saslušanje korisnika kredita a tuženik i javnog bilježnika. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, prigovora aktivne legitimacije i prigovora zastare te osporavanja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva te nespornim visine tužbenog zahtjeva.

7. Odredbom članka 219. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.

8. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu te je zamolbenim putem kod Općinskog suda u Varaždinu saslušan svjedok ŽE, korisnika kredita, na okolnost davanja informiranog pristanka za vezanje glavnice kredita na valutu CHF.

10. Tužitelj u ovom predmetu potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF u iznosu od 3.407,52 Eur.

11. Između stranaka nesporno je da su prednik tužitelja i tuženik zaključili Ugovor o kreditu br. 320-50-3497000 od 30. svibnja 2008. kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

12. Nesporno je da su tužitelj i ŽE dana **.**.2019. sklopili Ugovor o ustupu tražbine, kojim je tužitelju ustupljena tražbina prema tuženiku temeljem predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Uvidom u navedeni Ugovor o ustupu tražbine (list 6-7 spisa) razvidno je da je ustupljena tražbina po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu br. 320-50-3497000 od 30. svibnja 2008., kao i da su stranke navedenog ugovora ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će primatelj (ovdje tužitelj) od dužnika (tuženika) zahtijevati isplatu ustupljene tražbine.

14. Sporno je da li je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, da li je nastupila zastara potraživanja te osnovanost visine tužbenog zahtjeva ali nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

15. Što se tiče prigovora nedostatka aktivne legitimacije, valja reći da se ne radi o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen, kako smatra tuženik, pri čemu se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, s obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen s tuženikom 28. rujna 2009. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Zaključno, iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Nadalje, odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom prenijeti svoju tražbinu na trećega, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

17. U konkretnom slučaju ustupljena je novčana tražbina koja nije strogo osobna tražbina niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga a nastala je kao posljedica utvrđenja ništetnosti određene odredbe ugovora koji je sklopio ŽE kao potrošač s tuženikom. Radi se o tražbini koju je tuženik dužan vratiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi prema kojima je tuženik stekao utuženi novčani iznos, a potrošač čija su prava povrijeđena može svoju tražbinu ustupiti trećoj osobi kao što je slučaj u konkretnoj parnici, što je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom u sporu u kojem je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Time je deklarirana ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe te tužitelj u ovom postupku nije bio dužan dokazivati da su predmetne odredbe iz ugovora o kreditu ništetne. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a). Budući da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku, s osnova stjecanja bez osnove, a koja je ustupljena ovdje tužitelju i tužitelj je aktivno legitimiran u ovom postupku.

18. Jednako je stajalište zauzeo i Sud EU u presudi C-383/18 od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) "Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.".

19. Slično je Sud EU u predmetu C-519/19 od 18. studenog 2020. u toč. 53. i toč. 54. iznosi pravno shvaćanje: "Kao drugo, treba istaknuti da je u okolnostima sličnim onima u glavnom postupku, ustupu tražbina društvu za naplatu, Sud u pogledu Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.), presudio da činjenica da su sporovi o kojima je riječ u tim predmetima isključivo između prodavatelja roba ili pružatelja usluga nije prepreka primjeni instrumenta koji proizlazi iz prava potrošača Unije jer područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702, t. 20.)."

20. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 692/2023-3 od 4. siječnja 2024. i Rev 1153/2023- 2 od 4. siječnja 2024. iznio pravno shvaćanje: "….imajući u vidu nadređenost europskog prava domaćem pravu, pa tako i obveznost presuda Suda EU odgovor na pitanja koja u reviziji postavlja tuženik glasi: Osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio im svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje u tekstu: ZZP/14) može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno stavku 2. istog članka može prema primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.".

21. Što se tiče prigovora zastare utuženog potraživanja valja istaknuti da je u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i ovdje tuženika) pred ovim sudom u predmetu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a. Iz navedenog razloga, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iznova od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

22. Dakle, zastara potraživanja po preplaćenim anuitetima zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018. Kako je predmetni postupak pokrenut tužbom od 7. veljače 2023. a zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela je teći 14. lipnja 2018., to sud utvrđuje da u predmetnom slučaju od dana početka tijeka zastarnog roka do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a.

23. Slijedom navedenih utvrđenja, sud nalazi tuženikov prigovor zastare neosnovanim.

24. Što se tiče navoda tuženika vezanih za opseg zaštite i nepoštene ugovorne odredbe smatrajući da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretan pravni odnos, valja reći da je navedeno točno. Za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti pojedinog konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite, u povodu pojedinačne tužbe potrošača odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu, ima mjesta dokazivanju odlučnih činjenica je li se u svakom pojedinačnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, jer na to ukazuje i odredba članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tom je odredbom teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi, s obzirom na to da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

25. Sud je, u tijeku postupka saslušao korisnika kredita ŽE, po zanimanju bravar, koji je iskazao da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje vozila za osobne potrebe, da se odlučio na tuženika jer je tuženik bio u poslovnom odnosu sa autokućom kod koje je želio kupiti vozilo, da su mu prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika preporučili sklapanje takvog ugovora a da pritom nije bio upozoren na moguć rast rata kredita. Što se tiče sadržaja ugovora iskazao je da je bio unaprijed pripremljen i da nije pregovarao o odredbama ugovora, već da je isti mogao ili prihvatiti ili ne. Kod javnog bilježaka nitko ga nije posebno upozoravao na bilo kakve rizike i sve se odvijalo rutinski a kredit je otplatio u cijelosti.

26. Dakle, iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da tuženik nije s korisnikom kredita pregovarao o spornoj odredbi, odnosno da se pregovaralo o predmetnoj klauzuli kojom se vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita veže uz valutu švicarski franak i da su korisniku kredita bili pobliže predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe, kako bi mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju je korisniku kredita trebao dati upravo tuženik. Tim više što korisnik kredita nije ekonomske struke već je bravar. Tuženik nije predložio druge dokaze kojima bi dokazao upravo suprotno. 27. Stoga je sud odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, te primjenom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te se obzirom da rezultate dokaznog postupka obzirom da tuženik nije dokazao suprotno, tužitelj osnovano poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite u kojem je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Na taj način je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

28. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, sud utvrđuje da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, a te odredbe nisu bile ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

29. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

30. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj sud je utvrdio da je prednik tuženika odobrio korisniku kredita kredit za kupnju auta, u iznosu od 33.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora).

31. Kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezivanje glavnice za tečaj švicarskog franka, te se odredbe između tuženika i korisnika kredita, posljedično, ne mogu primijeniti pa tako tuženik nema ni pravo naplate na temelju njih. Iz navedenog razloga, tuženik je, u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. i čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi ništetnih odredbi, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog vezivanja glavnice za tečaj švicarskog franka uslijed nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu s redovnom (fiksnom) kamatom koja je bila na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu.

32. Slijedom iznesenih utvrđenja, sud utvrđuje da je korisnik kredita uslijed ništetne odredbe iz ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 3.407,52 EUR, koji tuženik ne spori, te je tuženik dužan vratiti ono što je na osnovu toga primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima – stjecanje bez osnove, kako je i presuđeno u točki I. izreke.

33. Tijek zateznih kamata sud je dosudio od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita pa do isplate, a stopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 2. ZPP-a. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu, trošak je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23; dalje: Tarifa), za sastav tužbe iznos od 199,000 Eur (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 5. lipnja 2023. iznos od 199,00 Eur (Tbr. 8.1. Tarife), i podneska od 28. ožujka 2024. iznos od 200,00 Eur (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištima dana 24. svibnja 2024., 26. studenog 2024. (omaškom naveden 25. studeni) i 10. siječnja 2025. u iznosu od po 200,00 Eur (Tbr. 9.1. Tarife), ročišta dana 19. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 Eur (Tbr. 8/5 Tarife), što uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) iznosi 1.622,50 Eur. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 40,27 Eur (Tbr.1. st. 1. Uredbe o tarifi i čl. 7. st. 1. ZSP-a te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 80,53 Eur (Tbr.1. st. 2. Uredbe o tarifi). Stoga priznati troškovi iznose ukupno 1.743,30 Eur zajedno sa zateznim kamatama prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO- a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 22. siječnja 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. St. 3. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

35. S preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu od 125,01 Eur, tužitelj je odbijen u točki III. izreke.

U Zagrebu, 22. siječnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog plaćanja sudske pristojbe na presudu u iznosu od 80,53 EUR

2. tuženiku po odvj.