REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4888/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić- Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Intereuropa d.o.o. Zagreb, Josipa Lončara 3, OIB:85514716931, kojeg zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, koju zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući povodom prijedloga tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2008/2024-3 od 26. lipnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1625/2016-37 od 7. travnja 2021., u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2008/2024-3 od 26. lipnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1625/2016-37 od 7. travnja 2021., zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženica je postavila sljedeća pitanja:
"1. Može li se načelo primjene dužne pažnje dobrog gospodarstvenika (stručnjaka) iz članka 10. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tumačiti toliko ekstenzivno na način da se njime obvezuje onoga koji je to načelo dužan primijeniti, i na postupanje koje uključuje primjenu pravno neobvezujućih akata i akata koji razrađuju pravila struke na opcionalnoj razini, ako se tim aktima sugerira postupanje na način koji je naveden samo kao primjer dobre prakse, iako se svrha i cilj mjera određenih takvim neobvezujućim aktom mogu postići na drugi stručno jednakovrijedan način?
Podredno,
Može li se smatrati da je osoba propustila primijeniti dužnu pažnju dobrog stručnjaka iz čl. 10.st. 1. i 2. ZOO-a ako je u okviru pružanja svoje usluge implementirala tehničke značajke kojima se postiže krajnji cilj određen neobvezujućim smjernicama i preporukama za stručno postupanje, iako nije implementirala konkretnu značajku ili program koji se tamo navodi kao primjer značajke ili programa kojim se takav krajnji cilj može postići, iako je implementirala stručno jednakovrijednu značajku?
2. Može li se odredba čl. 34. st. 1. Zakona o platnom prometu tumačiti na način kojim se pružatelju platnih usluga nameće obveza da dokazuje negativne činjenice u odnosu na korisnika usluge (da korisnik nije postupao savjesno kod čuvanja personaliziranih obilježja, tj. Platnih instrumenata) kako bi se oslobodio obveze iz čl. 35. st. 1. Zakona o platnom prometu (obveza vraćanja neautorizirano terećenog računa u prvobitno stanje) ili je za isključenje primjene čl. 35.st. 1. Zakona o platnom prometu dovoljno dokazati da je transakcija autorizirana na način predviđen ugovorom između stranaka i da na izvršenje transakcije nije utjecao tehnički kvar ili smetnja na serveru (u sustavu) pružatelja usluge?
3. U slučaju kada pružatelj platnih usluga dokaže da je transakcija provedena primjenom mehanizma dvostruke autentifikacije, odnosno onako kako je ugovoreno u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o platnom prometu, i kao takva autorizirana, može li se obveza primjene čl. 35. st. 1. Zakona o platnom prometu (dužnost vraćanja računa korisnika u stanje prije terećenja) ustanoviti na temelju uvjeta koji nisu propisani samim ugovorom između stranaka, Zakonom ili drugim obvezujućim regulatornim aktom, na način kojim se teret dokaza o nepostojanju pretpostavki odgovornosti za štetu u tom smislu prebacuju na pružatelja usluge?".
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je osporio navode tuženice iznesene u prijedlogu za dopuštenje revizije i predložio prijedlog odbaciti kao nedopušten ili odbiti kao neosnovan, a tuženici naložiti da mu naknadi trošak odgovora na prijedlog.
3. Polazeći od odredbe čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 385.a st. 1. ZPP, vijeće je ocijenilo da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Pravna pitanja naznačena pod 1. prijedloga za dopuštenje revizije nisu pitanja važna u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP jer je odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva donesena primjenom odredbi o osnovnim načelima obveznih odnosa iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO/05), čl. 8. ZOO, čl. 9. ZOO i čl. 10. ZOO. Osnovna načela obveznog prava sadržana u ZOO pravno obvezuju sve sudionike obveznih odnosa, pa nije odlučujuće je su li Smjernice Hrvatske narodne banke za upravljanje informacijskim sustavom, u kojima su navedena načela sadržana, pravo obvezujuće.
4.1. Drugo pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije pravno pitanje jer je odredbom čl. 34. Zakona o platnom prometu ("Narodne novine" broj: 133/2009, 136/2012 i 66/2018 – dalje: ZOP) izrijekom popisano da ako korisnik platnih usluga osporava da je autorizirao izvršenu platnu transakciju, njegov pružatelj platnih usluga dužan je dokazati da je autentifkacija platne transakcije bila provedena, da je platna transakcija bila pravilno zabilježena i proknjižena te da na izvršenje platne transakcije nije utjecao tehnički kvar ili neki drugi nedostatak.
4.2. Pitanje označeno rednim brojem 3. u prijedlogu za dopuštenje revizije nije pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu jer nije utemeljeno na činjenicama utvrđenim u postupku.
5. Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postupanje revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
6. Tuženica u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u parničnom postupku u kojemu je donesena pobijana presuda nižestupanjski sudovi počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te da su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: EKLJP), pravo na jednakost svih pred zakonom zajamčeno čl. 14. st. 2. Ustava RH i pravo vlasništva zajamčeno čl. 48. st. 1. Ustava RH.
6.1. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
6.2. Glede navoda tuženice da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6. EKLJP sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženice. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje.
7. Prema ocjeni vijeća tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da bi joj tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno neko temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
8. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.
Zagreb, 22. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
mr.sc. Dražen Jakovina
