REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-20/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Deutsche Rentenversicherung Westfalen, Münster, Gartenstrasse 194, OIB 82944156705, kojeg zastupa punomoćnica Monja Matić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Gluhinić i Matić u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2757/2023-2 od 17. listopada 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4941/2012-86 od 3. svibnja 2023., u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
„I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 26.958,08 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:
- na iznos od 351,12 eur, počevši od 1. siječnja 2010. do isplate,
- na iznos od 1.053,39 eur, počevši od 1. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 699,59 eur, počevši od 1. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 4.101,20 eur, počevši od 3. studenog 2009. do isplate,
- na iznos od 176,00 eur, počevši od 7. svibnja 2010. do isplate,
- na iznos od 15.067,87 eur, počevši od 1. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 5.508,90 eur, počevši od 1. ožujka 2012. do isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 7.458,29 eur/ 56.194,50 kn, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 3. svibnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.
II./ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 6.739,53 eur, sa zateznim kamatama obračunatim po stopi od 4% uvećanoj za osnovnu kamatnu stopu po čl. 247. Građanskog zakonika SR Njemačke, kako slijedi:
- na iznos od 87,79 eur, počevši od 1. siječnja 2010. do isplate,
- na iznos od 263,35 eur, počevši od 1. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 174,90 eur, počevši od 1. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 1.025,30 eur, počevši od 3. studenog 2009. do isplate,
- na iznos od 44,00 eur, počevši od 7. svibnja 2010. do isplate,
- na iznos od 3.766,97 eur, počevši od 1. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 1.377,23 eur, počevši od 1. ožujka 2012. do isplate, kao i u dijelu u kojem zatezne kamate na iznos od 26.958,08 eur, potražuje prema stopi koja prelazi stopu koja se određuje u razdoblju od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:
- na iznos od 351,12 eur, počevši od 1. siječnja 2010. do isplate,
- na iznos od 1.053,39 eur, počevši od 1. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 699,59 eur, počevši od 1. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 4.101,20 eur, počevši od 3. studenog 2009. do isplate,
- na iznos od 176,00 eur, počevši od 7. svibnja 2010. do isplate,
- na iznos od 15.067,87 eur, počevši od 1. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 5.508,90 eur, počevši od 1. ožujka 2012. do isplate, te u dijelu u kojem naknadu parničnih troškova potražuje preko dosuđenog iznosa.
2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:
„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4941/2012-86 od 3. svibnja 2023. u točki I. izreke.
II. Preinačuje se odluka o trošku sadržana u dijelu točke II. izreke presude Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-4941/2012-86 od 3. svibnja 2023. u kojoj je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška za iznos od 826,03
EUR / 6.223,72 kn i sudi:
„Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji iznos troškova postupka od 826,03 EUR / 6.223,72 kn, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 3. svibnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“
III. Odbija se tužiteljeva žalba i potvrđuje se odluka o trošku sadržana u dijelu točke II. izreke presude Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-4941/2012-86 od 3. svibnja 2023. u kojoj je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 15.251,25 EUR.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 15,54 EUR, u roku od 8 dana.
V. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu 295,39 EUR i trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.152,94 EUR.“.
3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1541/2024-3 od 12. lipnja 2024. zbog pitanja:
„Je li osiguravajuće društvo (tuženik) dužno naknaditi stranom (njemačkom) mirovinskom i socijalnom fondu (tužitelju) stvarnu štetu u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, odnosno ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati naknadu iznosa isplaćenog u korist svog osiguranika samo u visini u kojoj bi osiguranik to svoje pravo ostvario po propisima za naknadu štete domaćeg (hrvatskog) prava?“.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Ovaj sud sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - dalje ZPP) pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona osporava revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena.
5.1. Dakle predmet ispitivanja je samo onaj dio presude suda drugog stupnja u kojem je žalba odbijena i potvrđena presuda suda prvog stupnja, a u kojem dijelu tuženik nije uspio u sporu.
5.2. S obzirom na sadržaj i domete pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena u ovom postupku i ovom odlukom treba dati odgovor koji je opseg odgovornosti tuženika kao osiguratelja štetnika.
6. Revizija nije osnovana.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev kao nositelja socijalnog osiguranja u Saveznoj Republici Njemačkoj radi naknade izdataka koje je imao za svog osiguranika AŠ, osiguranog kod tužitelja na temelju radnog staža ostvarenog u Njemačkoj, koji je zbog posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 21. srpnja 2007. liječen u Njemačkoj i nije stoga bio radno sposoban pa mu je tužitelj bio dužan plaćati socijalna davanja s navedenim u vezi u razdoblju od rujna 2009. do veljače 2012., od tuženika kao osiguratelja po osnovi obveznog automobilskog osiguranja vlasnika vozila koji je prometnu nezgodu prouzročio.
8. Među strankama nije sporno da se dogodila predmetna prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo, osigurano u to vrijeme kod tuženika policom obveznog automobilskog osiguranja, a u kojoj nezgodi je tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja AŠ kao pješak a za što je tuženikova osiguranica pravomoćnom presudom proglašena krivom.
9. Iz Ugovora o socijalnom osiguranju između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske (list 43-44 spisa) razvidno je da je između navedenih država ovaj ugovor zaključen u želji da urede svoje odnose na području socijalnog osiguranja pri čemu su nositelji iz odredbi ovog Sporazuma određeni kao nositelji nadležni prema propisima koji se primjenjuju.
10. Odredbom čl. 30. ovog Ugovora uređeno je pravo na naknadu štete od trećih osoba te je propisano:
„ (1) Ima li osoba, koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge državne ugovornice, prema njenim propisima pravo na nadoknadu štete štete od treće osobe, tada pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji za njega vrijede, druga država ugovornica priznaje taj prijelaz. (2) Ima li nositelj jedne države ugovornice, prema njezinim pravnim propisima, izvorno pravo na nadoknadu štete od treće osobe, druga država ugovornica to priznaje.
(3) Obuhvaća li pravo neke osobe na nadoknadu štete i pravo na nadoknadu doprinosa za osiguranje nositelja davanja, tada i to pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja davanja prve države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede. “.
11. I po shvaćanju ovog suda, a kako to pravilno zaključuju i sudovi nižeg stupnja, citirana odredba navedenog međunarodnog ugovora upravo sadrži kolizijsko pravilo za određivanje mjerodavnog prava za razrješenje predmetnog spora. Neosnovano tuženik ističe da se ovaj Ugovor ne bi imao primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom da je tuženik nositelj obveznog automobilskog osiguranja. Ovo stoga što primjena navedenog Ugovora proizlazi iz činjenice da je tužitelj njemački nositelj socijalnog osiguranja, a citiranom je odredbom upravo uređeno pitanje prava na nadoknadu štete takvog nositelja od treće osobe - štetnika, neovisno o značajkama te treće osobe, dakle tuženika u konkretnom slučaju.
12. Iz citirane odredbe čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske proizlazi da je, s obzirom da je šteta AŠ nastala na području suvereniteta Republike Hrvatske, hrvatsko pravo mjerodavno za ocjenu ima li AŠ (kao osoba koja prima socijalno davanje) pravo na naknadu štete od tuženika kao štetnikovog osiguratelja, dok je za pitanje da li je to pravo na naknadu štete prešlo na tužitelja kao stranog davatelja socijalnog davanja mjerodavno njemačko pravo. Pri tome su njemački propisi, kao propisi države ugovornice koji uređuju ima li osoba pravo na nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge državne ugovornice, mjerodavni za ocjenu opsega naknade štete na koju oštećenik iz socijalnih davanja ima pravo pa ako ti propisi predviđaju da oštećeniku zbog štete nastale na području druge države ugovornice pripadaju socijalna davanja, onda pravo na naknadu tih socijalnih davanja prelazi na nositelja ovih davanja. Stoga su njemački propisi mjerodavni i za ocjenu obuhvaća li pravo neke osobe na nadoknadu štete i pravo na nadoknadu doprinosa za osiguranje nositelja davanja, jer tada i to pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja davanja države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede.
13. Dakle, ako je njemački nositelj socijalnih davanja zbog štete nastale na području Republike Hrvatske njegovom osiguraniku socijalna davanja ovom osiguraniku bio dužan podmiriti prema njemačkim propisima, isti ima pravo na nadoknadu takvih izdataka od treće osobe, koja neposredno oštećenom osiguraniku odgovara sukladno mjerodavnom hrvatskom pravu, a Republika Hrvatska priznaje ili prijelaz takvih prava s osiguranika na nositelja ili izvorno pravo stranog nositelja na naknadu štete od treće osobe ako takvo izvorno pravo njemački propisi predviđaju.
14. Pravilno su nižestupanjski sudovi zauzeli shvaćanje da se prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje prema njemačkom zakonu odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch). koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik.
15. Stoga, pogrešni su argumenti tuženika koji se svode na tvrdnju da je za osnovanost tužbenog zahtjeva odlučno bi li oštećenici po domaćim propisima u Republici Hrvatskoj ostvarili pravo na naknadu štete, već je odlučno je li na tužitelja, prešlo pravo zahtijevati vraćanje isplaćenih iznosa od odgovorne osobe - štetnika.
16. Naime, prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje se (na temelju međunarodnog ugovora koji je iznad nacionalnog zakona) prema njemačkom zakonu odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik (tako i Rev-1752/2019-4 od 20. rujna 2022., Rev-x-166/2015 od 15. veljače 2020., Rev-x 370/2014-2 od 5. studenoga 2014. i Rev-x 987/2012-3 od 5. ožujka 2014., Rev- 5021/2019 od 4.listopada 2023. ili Rev-2880/2018 od 29.ožujka 2022.). Stoga tužitelj osnovano zahtijeva isplatu iznosa kojeg je isplatio, razmjerno doprinosu njegova osiguranika štetnom događaju, jer je pravo neposredno oštećenog na naknadu štete od treće osobe prema propisima Savezne Republike Njemačke prešlo na tužitelja kao nositelja osiguranja njemačkog pravnog sustava.
17. Stoga su na tužitelja kao osiguratelja isplatama stvarne štete zbog troškova liječenja, davanja za medicinsku rehabilitaciju i davanja za sudjelovanja u radnom vijeku, po samom zakonu, do visine utvrđene s obzirom na omjer odgovornosti između oštećenog i štetnika, prešla s sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, a to je u ovom slučaju tuženik. Dakle, tužitelj je stupio u pravnu poziciju oštećenih i u ovoj parnici ostvaruje pravo na zahtjev oštećenih, koje je na njega prešlo subrogacijom (tako i ovaj sud u Rev-2880/2018).
18. Stoga su neosnovane tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to time što nije primijenjena odredba o razmjernom iznosu mirovine iz čl. 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09,76/13, i 152/14) budući da pravo tužitelja na regres isplaćenih iznosa proizlazi iz međunarodnog ugovora i propisa SR Njemačke i to par. 116. st. 1. njemačkog Zakona o socijalnom osiguranju jer je isplatom davanja obiteljske mirovine od strane tužitelja na istoga prešlo pravo tražiti regres isplaćenih iznosa od I-tuženika kao osiguratelja štetnika.
19. Radi navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 391. ZPP-a odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika.
Zagreb, 22. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ante Perkušić
