P-2200/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Sandra Rotar, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nikše Valjala, odvjetnika iz Zagreba, i zamjenice punomoćnika tuženika RŽ, odvjetničkog vježbenika, s danom objave 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, iznos od 1.500,63 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose i to: na iznos od 4,45 EUR od 16. prosinca 2008.

na iznos od 18,32 EUR od 16. siječnja 2009.

na iznos od 18,55 EUR od 16. veljače 2009.

na iznos od 11,15 EUR od 16. ožujka 2009.

na iznos od 12,84 EUR od 16. travnja 2009.

na iznos od 13,18 EUR od 16. svibnja 2009.

na iznos od 10,26 EUR od 16. lipnja 2009.

na iznos od 10,77 EUR od 16. srpnja 2009.

na iznos od 8,40 EUR od 16. kolovoza 2009.

na iznos od 11,52 EUR od 16. rujna 2009.

na iznos od 8,05 EUR od 16. listopada 2009.

na iznos od 10,30 EUR od 16. studenog 2009.

na iznos od 9,94 EUR od 16. prosinca 2009.

na iznos od 15,99 EUR od 16. siječnja 2010.

na iznos od 19,87 EUR od 16. veljače 2010.

na iznos od 19,03 EUR od 16. ožujka 2010.

na iznos od 22,89 EUR od 16. travnja 2010.

na iznos od 29,96 EUR od 16. svibnja 2010.

na iznos od 31,41 EUR od 16. lipnja 2010.

na iznos od 39,70 EUR od 16. srpnja 2010.

na iznos od 39,42 EUR od 16. kolovoza 2010.

na iznos od 56,61 EUR od 16. rujna 2010.

na iznos od 46,60 EUR od 16. listopada 2010.

na iznos od 48,91 EUR od 16. studenog 2010.

na iznos od 59,60 EUR od 16. prosinca 2010.

na iznos od 60,57 EUR od 16. siječnja 2011.

na iznos od 56,71 EUR od 16. veljače 2011.

na iznos od 59,04 EUR od 16. ožujka 2011.

na iznos od 59,17 EUR od 16. travnja 2011.

na iznos od 66,29 EUR od 16. svibnja 2011.

na iznos od 81,43 EUR od 16. lipnja 2011.

na iznos od 98,67 EUR od 16. srpnja 2011.

na iznos od 117,40 EUR od 16. kolovoza 2011.

na iznos od 87,72 EUR od 16. rujna 2011.

na iznos od 77,74 EUR od 16. listopada 2011.

na iznos od 78,40 EUR od 16. studenog 2011.

na iznos od 79,77 EUR od 16. prosinca 2011.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, iznos od 1.436,84 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose i to: na iznos od 4,45 EUR od 14. listopada 2006. do 15. prosinca 2008.

na iznos od 18,32 EUR od 14. listopada 2006. do 15. siječnja 2009.

na iznos od 18,55 EUR od 14. listopada 2006. do 15. veljače 2009.

na iznos od 11,15 EUR od 14. listopada 2006. do 15. ožujka 2009.

na iznos od 12,84 EUR od 14. listopada 2006. do 15. travnja 2009.

na iznos od 13,18 EUR od 14. listopada 2006. do 15. svibnja 2009.

na iznos od 10,26 EUR od 14. listopada 2006. do 15. lipnja 2009.

na iznos od 10,77 EUR od 14. listopada 2006. do 15. srpnja 2009.

na iznos od 8,40 EUR od 14. listopada 2006. do 15. kolovoza 2009.

na iznos od 11,52 EUR od 14. listopada 2006. do 15. rujna 2009.

na iznos od 8,05 EUR od 14. listopada 2006. do 15. listopada 2009.

na iznos od 10,30 EUR od 14. listopada 2006. do 15. studenog 2009.

na iznos od 9,94 EUR od 14. listopada 2006. do 15. prosinca 2009.

na iznos od 15,99 EUR od 14. listopada 2006. do 15. siječnja 2010.

na iznos od 19,87 EUR od 14. listopada 2006. do 15. veljače 2010.

na iznos od 19,03 EUR od 14. listopada 2006. do 15. ožujka 2010.

na iznos od 22,89 EUR od 14. listopada 2006. do 15. travnja 2010.

na iznos od 29,96 EUR od 14. listopada 2006. do 15. svibnja 2010.

na iznos od 31,41 EUR od 14. listopada 2006. do 15. lipnja 2010.

na iznos od 39,70 EUR od 14. listopada 2006. do 15. srpnja 2010.

na iznos od 39,42 EUR od 14. listopada 2006. do 15. kolovoza 2010.

na iznos od 56,61 EUR od 14. listopada 2006. do 15. rujna 2010.

na iznos od 46,60 EUR od 14. listopada 2006. do 15. listopada 2010.

na iznos od 48,91 EUR od 14. listopada 2006. do 15. studenog 2010.

na iznos od 59,60 EUR od 14. listopada 2006. do 15. prosinca 2010.

na iznos od 60,57 EUR od 14. listopada 2006. do 15. siječnja 2011.

na iznos od 56,71 EUR od 14. listopada 2006. do 15. veljače 2011.

na iznos od 59,04 EUR od 14. listopada 2006. do 15. ožujka 2011.

na iznos od 59,17 EUR od 14. listopada 2006. do 15. travnja 2011.

na iznos od 66,29 EUR od 14. listopada 2006. do 15. svibnja 2011.

na iznos od 81,43 EUR od 14. listopada 2006. do 15. lipnja 2011.

na iznos od 98,67 EUR od 14. listopada 2006. do 15. srpnja 2011.

na iznos od 117,40 EUR od 14. listopada 2006. do 15. kolovoza 2011.

na iznos od 87,72 EUR od 14. listopada 2006. do 15. rujna 2011.

na iznos od 77,74 EUR od 14. listopada 2006. do 15. listopada 2011.

na iznos od 78,40 EUR od 14. listopada 2006. do 15. studenog 2011.

na iznos od 79,77 EUR od 14. listopada 2006. do 16. prosinca 2011.

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

III. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 186,57 EUR sa zateznim kamatama koje teku i to:

na iznos od 3,70 EUR od 2. siječnja 2007.

na iznos od 6,31 EUR od 2. veljače 2007.

na iznos od 3,13 EUR od 2. ožujka 2007.

na iznos od 6,54 EUR od 2. travnja 2007.

na iznos od 11,14 EUR od 2. svibnja 2007.

na iznos od 11,40 EUR od 2. lipnja 2007.

na iznos od 12,96 EUR od 2. srpnja 2007.

na iznos od 10,21 EUR od 2. kolovoza 2007.

na iznos od 10,23 EUR od 2. rujna 2007.

na iznos od 14,90 EUR od 2. listopada 2007.

na iznos od 9,60 EUR od 2. studenoga 2007.

na iznos 13,80 EUR od 2. prosinca 2007.

na iznos 6,53 EUR od 2. siječnja 2008.

na iznos od 7,69 EUR od 2. veljače 2008.

na iznos od 1,00 EUR od 2. ožujka 2008.

na iznos od 2,48 EUR od 2. travnja 2008.

na iznos od 10,80 EUR od 2. svibnja 2008.

na iznos od 7,66 EUR od 2. lipnja 2008.

na iznos od 10,12 EUR od 2. srpnja 2008.

na iznos od 10,64 EUR od 2. kolovoza 2008.

na iznos od 10,73 EUR od 2. rujna 2008.

na iznos od 1,29 EUR od 2. listopada 2008.

na iznos od 3,71 EUR od 2. studenoga 2008.

na iznos od 3,70 EUR od 2. prosinca 2008.

do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te se tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između tuženika i korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 3207621137 (dalje u tekstu: Ugovor) od 14. listopada 2006. kojim je korisniku kredita ŠŽ odobren kredit u iznosu od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je tužitelj s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa koji su nastali kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta glavnice vezana uz švicarski franak, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od početka 1. travnja 2005. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Stoga zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita imao status potrošača, da tužitelj nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je sporna visina tužbenog zahtjeva te ujedno ističe prigovor zastare.

3. Podneskom od 27. veljače 2024. tužitelj je postavio određen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.937,47 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je tuženik podneskom od 9. ožujka 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos od 184,48 EUR s pripadajućim zateznim kamatama s osnove tražbine prema tužitelju po osnovi plaćenih anuiteta u vrijeme kada je tečaj bio niži od početnog tečaja.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 28. svibnja 2024. postavio konačan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.500,63 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate. Tuženik se protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe te je zahtijevao da sud donese meritornu odluku od tužbenom zahtjevu iz podneska od 27. veljače 2024. Istovremeno, tuženik je precizirao prigovor radi prebijanja na iznos od 186,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu (list 7 do 12 spisa), Prijedlog za uknjižbu založnog prava (list 13 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige (list 14 spisa), Promet po kreditu (list 160 do 165 spisa), Obavijest o promijeni kamatnih stopa (list 166 do 175 spisa), Obavijest korisnika kredita (list 176 spisa), Ugovor o ustupu/Prijenosu tražbine (cesiji, list 178 do 186 spisa), Nalaz i mišljenje vještaka (list 209 do 224 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ŠŽ (list 253 i 254 spisa).

Sud da prijedlog tuženika nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka bankarskih službenika jer je tuženik od tog dokaza odustao.

6. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.937,47 EUR s pripadajućim zateznim kamatama djelomično osnovan, dok tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 186,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama nije osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe toga Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak u iznosu od 2.937,47 EUR. Sud je o navedenom tužbenom zahtjevu odlučio zato što se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe koje je učinjeno podneskom od 28. svibnja 2024.

8. U postupku nije bilo sporno da su tuženik i ŠŽ sklopili Ugovor o kreditu, kako se to navodi u tužbi.

9. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svrha ugovora je bila namjenska, a radilo se o stambenom kreditu za adaptaciju stana korisnika kredita. Navedene činjenice sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka ŠŽ kojega je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenim ispravama. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) sud je utvrdio da su korisnik kredita ŠŽ i tužitelj sklopili taj ugovor 7. lipnja 2023. U čl. 2. toga Ugovora je ugovoreno da ŠŽ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

11. Presudom ovoga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom 1. njezine izreke, uz ostalo je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 1. njezine izreke.

12. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

15. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Navedena pravomoćna presuda P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Ovo stoga jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ŽŽ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

17. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

18. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili ŠŽ i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač ŠŽ dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Navedeno je sud utvrdio i na temelju iskaza svjedoka ŠŽ kojem je sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njegova iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema kuni koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema kuni. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj Ugovor o kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između ŠŽ i tuženika po ocjeni suda također nepoštene i ništetne.

19. Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem u ukupnom iznosu od 1.500,63 EUR. Iz nalaza i mišljenja vještaka također proizlazi i da razlika između anuiteta valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 186,57 EUR. Navedeni nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio jer je vještak u cijelosti postupio sukladno zadatku koji mu je odredio sud, jer je dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa i jer u konačnici nikakvih primjedaba stranaka na taj nalaz i mišljenje nije bilo.

20. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 1.500,63 EUR.

21. U odnosu na zatezne kamate valja reći da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 1. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.

22. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

23. Vještak je u nalazu i mišljenju na prijedlog tuženika zasebno iskazao negativne razlike, za koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 186,57 EUR. U svezi s navedenim negativnim razlikama sud utvrđuje da plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja, izvršenim od strane korisnika kredita, korisnik kredita nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije ni nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno prema tužitelju koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja.

24. Slijedom prednjih utvrđenja tužbeni zahtjev je utvrđen djelomično osnovanim, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja utvrđen neosnovanim, slijedom čega je odlučeno kao u točkama I., II. i III. izreke ove presude.

25. Tužitelj je u parnici uspio u omjeru od 51%, dok je tuženik uspio u omjeru od 49%, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

Zagreb, 22. siječnja 2025.

Sudac

Sandra Rotar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.