Poslovni broj Gž-1861/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Denisu Marinkoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. OIB 55545787885, Vončinina 3, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-453/24-83 od 25. listopada 2024., 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-453/24-83 od 25. listopada 2024. u točkama I i II izreke.

2. Preinačuje se citirana presuda u točki IV izreke i sudi:

Nalaže se svakoj stranci da nadoknadi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, naloženo je tuženiku, isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete zbog gubitka bliskog srodnika iznos od 14.931,31 € (112.500,00 kn), na ime naknade neimovinske štete zbog ozljeđivanja iznos od 4.711,65 €, sve sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime tuđe pomoći i njege iznos od 286,68 € sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke odbija se zahtjev za isplatom iznosa od 29.500,41 € sa zateznim kamatama dok se točkom IV izreke nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.559,53 € sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2.Protiv usvajajućeg dijela presude iz točke I, II i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

3.U žalbi tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da se ne može ispitati. Teret dokazivanja pretpostavki odgovornosti za štetu, štetne radnje, uzročnosti i protupravnosti da je na tužitelju te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Tvrdi da postojanje snijega i leda na cesti nije razlog odgovornosti Hrvatskih cesta. Iz dokaza provedenih tijekom postupka proizlazi da je državna cesta bila prohodna u zimskim uvjetima. Tvrdi da ne postoji niti jedan dokaz o tome jesu li Hrvatske ceste obavijestile javnost o zimskim uvjetima jer da Hrvatski radio uvijek upozorava javnost o zimskim uvjetima i da općepoznate činjenice tuženik nije dužan dokazati. Sud da ne utvrđuje je li tužitelj upravljao vozilom u skladu s prometnim propisima na način koji bi bio prilagođen zimskim uvjetima. Osporava i odluku suda u dijelu troškova postupka.

4.Predlaže uvaženje žalbe.

5.Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6.Žalba protiv presude nije osnovana.

7.Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj 10. veljače 2010. upravljajući svojim vozilom registarske oznake [registarska oznaka] na Karlovačkoj cesti kod kbr. 108 a u mjestu Pavučnjak doživio nezgodu na način da sletio s kolnika u jarak, a njegovo vozilo naletjelo je na betonski stup te se prevrnulo, pri čemu je smrtno stradala njegova supruga AD i on je ozlijeđen te da potražuje naknadu štete od tuženika temeljem članka 55 Zakona o cestama,

- da se nezgoda dogodila na državnoj cesti D1, te da je za održavanje iste odgovoran tuženik prema Odluci o razvrstavanju javnih cesta („Narodne novine“ broj 44/12:dalje - Odluci o razvrstavanju konkretna prometnica u ingerenciji tuženika),

- da je iskazom svjedoka potvrđeno da se tužitelj u trenutku predmetne prometne nezgode kretao u koloni automobila brzinom 40 do 50 km/h i da je padao snijeg te da su bili teški uvjeti na cesti, ugažen snijeg visine otprilike 10 cm i te da se tužitelja kretao iza jednog kamiona, da ga je zanijelo i da je sletio u jarak s lijeve strane ceste,

- da iz iskaza tužitelja i suvozača u tom vozilu proizlazi da su se komadi snijega i leda odvajali od cisterne koja se na udaljenosti od 50 m u koloni polako kretala ispred njega te da je tužitelj pokušao izbjeći velike grude leda na način da mu ostanu između kotača, ali čim je izašao iz puta u snijegu napravljenog kotačima, izgubio je kontrolu nad automobilom i sletio u jarak,

- da je vještačenjem utvrđeno da je brzina kretanja vozila tužitelja u trenutku naleta na betonski zid iznosila 40-45km/h i da je tužitelj na ravnom dijelu kolnika najvjerojatnije instinktivno reagirao skretanjem ulijevo i kočenjem radi izbjegavanja nakupine snijega ili leda na kolniku koja je otpala s teretnog vozila koje se kretalo ispred njega, zbog čega da je sletjelo preko sebi lijevog ruba kolnika i naletjelo na betonski zid. Uzrokom nastanka predmetne štete da je radnja skretanja ulijevo i kočenja uslijed leda koji je pao sa kamiona te stanja površine kolnika u trenutku samog štetnog događaja. Tužitelj da s brzinom kretanja do 50 km/h i uz opisanu reakciju skretanja i kočenja ne bi sletjelo s kolnika da na kolniku nije bilo snijega i leda jer da na kolniku koji je prekriven snijegom i ledom i najmanja oštrija promjena smjera ili brzine kretanja dovodi do zanošenja vozila. Utvrđuje da nije pao snijeg s kamiona da najvjerojatnije ne bi došlo do predmetnog štetnog događaja,

- da je Odlukom o razvrstavanju javnih cesta u državne ceste, županijske ceste i lokalne ceste („Narodne novine“ broj 122/08:dallje Odluka o razvrstavanju cesta, predmetna prometnica svrstana u državne ceste i da je člankom 23. i 55. Zakona o javnim cestama važeći u vrijeme štetnog događaja („Narodne novine“ broj 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10, 91/10:dalje ZOJC) propisano da je tuženik dužan održavati javnu cestu tako da njom može sigurno i neometano prometovati i o tome obavijestiti javnost dok je člankom 4. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta („Narodne novine“ br. 25/98 i 162/98:dalje Pravilnika) propisana obveza osiguranja prohodnosti cesta u zimskim uvjetima i da se u smislu odredbe članka 64. Pravilnika cesta smatra prohodnom kada je radovima na uklanjanju snijega omogućeno prometovanje vozila uz upotrebu zimske opreme, u skladu s posebnim propisom o prometovanju vozila u zimskim uvjetima. Prema članku 75. Pravilnika na predmetnoj cesti koja je operativnim programom zimske službe svrstana u ceste prve razine prednosti, radovi na osiguranju prohodnosti moraju se dovršiti u roku od pet sati u nizinskom odnosno osam sati u planinskom području, računajući od trenutka prestanka padavina. Odredbom članka 72. Pravilnika propisano je da se treći stupanj pripravnosti zimske službe uvodi se kad se očekuje dugotrajnije padanje snijega koje zahtijeva posebne radove uklanjanja snijega s kolnika dok je Pravilnikom o tehničkim uvjetima za ophodnju javnih cesta („Narodne novine“ broj. 111/99:dalje Pravilnik o tehničkim uvjetima) propisano da cesta u zimskim uvjetima ne bude zaleđena i da je prohodna te da sukladno članku 39. tog Pravilnika nakon ophodnje ophodarske dionice, ophodar unosi uočena stanja i događaje u ophodarski dnevnik, radi obavješćivanja javnosti tijekom ophodnje ophodarske dionice, ophodar nadzire njeno stanje i prohodnost, izvanredne događaje, te meteorološke uvjete značajne za odvijanja prometa na ophodarskoj cesti,

- da je iz putnih radnih listova i naloga za vozila tuženika koja su radila na održavanju predmetne prometnice vidljivo da je vršeno posipavanje solju te prometnice u večernjim satima 09. veljače 2010.,dan prije štetnog događaja i da je tog dana u 14,00 sati uveden treći stupanj pripravnosti, vidljivo je i da su se vozila tuženika nalazila na prometnici na dan nezgode, 10. veljače 2010., ali se iz te dokumentacije ne razabire u koje vrijeme (prije ili nakon prometne nezgode) te da su u podacima o vremenu konstatirali snježni pokrivač, poledicu i novi snijeg,

- da tuženik odgovara po načelu presumirane krivnje, u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05. i 41/08:dalje ZOO), pa je na strani tuženika teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje, a tuženik da nije dostavio ophodarski dnevnik sa svim relevantnih podacima iz kojih bi se moglo utvrditi da do trenutka nastanka predmetne nezgode 10. veljače 2010. oko 14,00 sati objektivno nije mogao ukloniti snijeg i led dok iz sadržaja suglasnih iskaza svjedoka proizlazi da snijeg sa prometnice na mjestu nezgode nije bio uklonjen i da je na cesti bio led te da tuženik nije postupio sukladno odredbi članka 23. i 55. ZJC-a,

- da je uzrokom nastanka štete radnja skretanja ulijevo i kočenja uslijed leda koji je pao sa kamiona te stanja površine kolnika u trenutku samog štetnog događaja i da tuženik nije odgovoran za led koji je otpao s teretnog vozila i pao na cestu jer da za tu štetu odgovara vlasnik vozila (osiguratelj), odnosno HUO, ukoliko je vozilo nepoznato pa kako je uzrokom nastanka šte vlasnik trećeg vozila u omjeru od 50 % da i tuženik kao odgovorna osoba za stanje ceste odgovara u omjeru od 50 % te ga obvezuje ga na naknadu štete u tom omjeru,

- da je u predmetnom štetnog događaju smrtno stradala supruga tužitelja AD pa da tužitelj na ime duševnih bolova zbog gubitka bliske osobe, temeljem odredbe članka 1046. i članka. 1101. ZOO-a, razmjerno odgovornosti ostvaruje pravo na novčanu naknadu u iznosu od 112.500,00 kn sa zateznom kamatom od odštetnog zahtjeva do isplate,

- da je vještačenjem po vještaku dr. Miljenku Franiću, kirurgu utvrđeno da je tužitelj je u štetnom događaju zadobio lom desnog acetabuluma, lom gornjeg ramusa desne pubične kosti, lom rebara lijevo VIII i III-IV desno, ogrebotine glave, desne šake te obje potkoljenice te da su mu zaostali bolovi u desnom kuku, pubičnoj kosti te prsnom košu obostrano i da mu se prema medicinskoj dokumentaciji stanje stabiliziralo 01. veljače 2011. Trajne posljedice smanjuju mu životnu aktivnost za 35%, pretrpio bolove jakog intenziteta 5 dana, srednjem intenziteta 20 dana i manjeg intenziteta još 40 dana. Primarni strah koji je tužitelj pretrpio prilikom ozljeđivanja bio je vrlo intenzivan i kratkotrajan. Sekundarni strah jačeg intenziteta trpio je 3 dana, srednjem intenziteta 20 dana i slabijeg intenziteta 30 dana i zaostala je naruženost slabijeg stupnja. Nakon ozljeđivanja tuđa pomoć i njega bila mu je potrebna 2 sata dnevno kroz 60 dana te nadalje 120 dana 1 sat dnevno i to prilikom održavanja osobne higijene, prehrane, oblačenja i odlaska liječniku,

8.Vodeći računa o trajanju i intenzitetu bolova koje je utvrdio vještačenjem, ali i o svim okolnostima predmetne nezgode utvrdio je da tužitelju po kriteriju pretrpljenih bolova pripadala novčana naknada u iznosu od 11.000,00 kn, za pretrpljeni strah 10.000,00 kn, za duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, vodeći računa o životnoj dobi (rođen 1958, u doba nezgode star 52 god) i svim okolnostima predmetne nezgode u iznosu od 45.000,00 kn, duševnih bolova zbog naruženja lakog stupnja koje je vidljivo trećim osobama iznos od 5.000,00 kn. Sukladno tome, temeljem doprinosa tuženika od 50 % tužitelju je dosudio na ime neimovinske štete po svim navedenim kvalifikatornim okolnostima iznos od 35.500,00 kn sa zateznom kamatom od dana odštetnog zahtjeva.

9.Na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, 240 sati koju su mu pružali ukućani, po cijeni sata od 18,00 kn utvrdio je da mu pripada novčana naknada u iznosu od 4.320,00 kn te mu je razmjerno doprinosu od 50% dosudio po toj osnovi iznos od 2.160,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja, odnosno na ime neimovinske i imovinske štete zbog navedenih povreda dosudio je tužitelju iznos od 37.660,00 kn.

10.Kod donošenja pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se pozivaj tuženik. Presuda nije proturječna sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

11.Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kod donošenja pobijanog dijela odluke i to utvrđenje suda prvog stupnja bitnim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

12.Tuženik koji je obvezan održavati javnu cestu i odgovara po načelu presumirane krivnje, u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. ZOO-a, na koju se pravilno pozvao i sud prvog stupnja jer je tom zakonskom odredbom propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

13.Protivno žalbenim tvrdnjama, vještačenjem je utvrđeno da je uzrokom predmetne prometne nezgode i stanje kolnika (radnja skretanja ulijevo i kočenja uslijed leda koji je pao sa kamiona te stanja površine kolnika u trenutku samog štetnog događaja) pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da bi kod takvog utvrđenja tuženik trebao dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje, što nije učinio.

14.Odredbom članka 23. i 55. ZOJC-a je propisano da je tuženik dužan održavati javnu cestu tako da njom može sigurno i neometano prometovati i o tome obavijestiti javnost dok je člankom 4. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta propisana obveza osiguranja prohodnosti cesta u zimskim uvjetima dok se u smislu odredbe članka 64. tog pravilnika cesta smatra prohodnom kada je radovima na uklanjanju snijega omogućeno prometovanje vozila uz upotrebu zimske opreme, u skladu s posebnim propisom o prometovanju vozila u zimskim uvjetima.

15.Kako je provedenim dokaza utvrđeno da je na dan prometne nesreće (10. veljače 2010.) na prometnici bila poledica i novi snježni pokrivač dok tuženik nije dostavio ophodarski dnevnik sa svim relevantnih podacima iz kojih bi se moglo utvrditi da do trenutka nastanka predmetne nezgode 10. veljače 2010. oko 14,00 sati tuženik objektivno nije mogao ukloniti snijeg i led pravilno je utvrdio sud prvog stupnja tuženika suodgovornim za nastalu štetu u omjeru od 50 %.

16.Osim toga iz provedenih dokaza ne proizlazi da tužitelj ne bi prilagodio brzinu kretanja svog vozila uvjetima ceste i protivno žalbenim tvrdnjama teret dokaza da nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti bio bi na tuženiku.

17.Ni tvrdnja o navodnom upozorenju vezanom uz stanje ceste nije dokazana, a ni odlučna jer nije dovoljno da je tuženik upozorio vozače o stanju ceste već je trebao poduzeti određene mjere ili ako je prometovanje cestom zbog vremenskih uvjeta bilo onemogućeno zatvoriti ju za određenu skupinu vozila ili za sva vozila.

18.Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud i visinu štete tuženika primjenom odredbe članka 1100, članka 1101 i članka 1095. i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

19.Stoga je valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu glavnog zahtjeva i odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu.

20.Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio opravdane troškove postupke.

21.Prije svega cijeneći uspjeh stranaka u sporu u pogledu osnovanosti i visine konačno postavljenog zahtjeva valjalo je zaključiti da je svaka stranka uspjela u sporu sa cca 50 % zahtjeva (utvrđen je doprinos tuženika u omjeru od 50 % i dosuđeno je tužitelju 50 % potraživanog iznosa po osnovi naknade štete) te je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a valjalo obvezati svaku stranku da nadoknadi svoje troškove postupka.

22.Iz navedenih razloga odbijena je žalba tuženika protiv točke I i II izreke dok je preinačena pobijana presudu u točki IV izreke te je naloženo svakoj stranci da nadoknadi svoje troškove postupka i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a te članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

23.Nepobijani dio točke III izreke presude ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tajna Polić