Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-225/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-482/2021-35 od 29. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-482/2021-35 od 29. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom se presudom utvrđuje ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora u kreditu broj 69600011456/2005, zaključenog 20. travnja 2005. između tužitelja i pravnog prednika tužene – Slavonske banke d.d. Osijek u dijelu koji glasi: "U tom slučaju se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke" te se tuženiku nalaže tužitelju isplatiti 3.079,57 eur s pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi mu trošak postupka od 2.219,59 eur. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te ističe da tužbeni zahtjev treba odbiti, a tuženiku dosuditi troškove postupka.

Odgovorom na žalbu tužitelj osporava žalbene navode te predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu.

Žalba nije osnovana.

Prije svega valja navesti da prvostupanjski sud predmetni odnos prosuđuje kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO/05), što je obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (20. travanj 2005.) pogrešno. Naime, čl. 1163. ZOO/05 propisano je da se odredbe ovog zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovoga Zakona, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. te se na predmetni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 1978. (Službeni list Sfrj br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje ZOO/78).

Međutim, pozivanje prvostupanjskog suda na ZOO/05, umjesto na ZOO/78 nije od utjecaja na valjanost pobijane presude, budući da su norme koje su relevantne za predmetni odnos gotovo identično propisane u oba zakona.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

Nisu počinjene niti bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 5. ZPP- a, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, strankama pa tako i tuženiku dana je mogućnosti izjasniti se o svim navodima protivne strane, a tuženiku je u skladu sa svim pravilima ZPP-a dana mogućnost raspravljanja.

Predmet postupka utvrđenje je ništavosti dijela predmetnog ugovora temeljem kojeg je tužitelj bio prinuđen platiti tuženiku - banci i naknadu za prijevremeni povrat kredita, tzv. izlaznu naknadu, u iznosu od 3.834,32 CHF.

Iz provedenih dokaza prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje:

-da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom kao davateljem kredita 20. travnja 2005. sklopio ugovor o kreditu za iznos kreditne obveze od 155.000 CHF u protuvrijednosti kuna, na rok otplate od 25 godina,

-da je tužitelj prije isteka roka isplatio iznos kredita i to 29. svibnja 2013.,

- da je tužitelj prilikom prijevremene isplate isplate tuženiku isplatio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a što je utvrđeno i provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke.

Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud zaključak o predmetu spora niti ne temelji na odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, dalje ZZP), već na odredbama Zakona o obveznim odnosima, a što ukazuje na činjenicu da je prvostupanjski sud indirektno usvojio zaključke iz postupaka koje je tužitelj vodio protiv tuženika, kao potrošač u ugovornom odnosu iz kredita u CHF.

Čl. 1068. ZOO/78 propisano je (identično propisano i čl. 1024. ZOO/05):

(1) Korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

Ova zakonska odredba, a koja se primjenjuje u ovom sporu, kogentna je zakonska odredba, pa da je svaka ugovorna odredba suprotna toj prisilnoj odredbi ništava (ništetna).

Riječ je o zakonskoj odredbi kojom je bankama zabranjeno kod prijevremene otplate kredita uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Pobijanom presudom utvrđena je ništavost (pogrešno se navodi ništetnost) sporne ugovorne odredbe te je, kao posljedica ništavosti obvezan tuženik, na temelju odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/78 (istovjetno čl. 323. st. 1. ZOO/05) vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništave) odredbe.

Razlog ništavosti ugovorne odredbe o isplati naknade za prijevremenu otplatu kredita prvostupanjski sud pronalazi u očitovanju tuženika na tužbu - da je samom činjenicom vraćanja kredita prije ugovorenog roka, zbog same prirode ugovora o kreditu, tuženiku nastala šteta a koja se sastoji u troškovima financiranja kredita i administrativnim troškovima.

Valja istaknuti da osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1068. st. 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

Odredbe čl. 1068. st. 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Spornom ugovornom odredbom nije navedeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik osim općenitog pozivanja na svoju Tarifu ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

Valja istaknuti da na valjanost predmetne ugovorne odredbe ne utječe niti osnovno načelo građanskog prava - načelo dispozitivnosti te s tim u vezi činjenica da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama u čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

Pored toga tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.).

Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

U odnosu na tijek kamate pravilno je prvostupanjski sud tijek kamate odredio od dana uplate tzv. izlazne naknade, s obzirom na to da se radi o ništavoj ugovornoj odredbi, a ništavost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc). Tuženik nesavjestan stjecatelj te je pravilan stav prvostupanjskog suda o tijeku zatezne kamate.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka, koja se temelji na čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

Tuženiku, budući da nije uspio u žalbenom postupku, nije priznat trošak sastava žalbe, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, budući da se ne radi o trošku koji bi bio nužan za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a).

Slijedom navedenog temeljem čl 368. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 22. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec