REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-140/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika ĐV zbog kaznenog djela iz članka 163. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 28. prosinca 2023. broj Kzd-1/2023-52 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 06. svibnja 2024. broj Kžzd-14/2024-10, u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika ĐV za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 28. prosinca 2023. broj Kzd-1/2023-52 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 06. svibnja 2024. broj Kžzd-14/2024-10 ĐV proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to: kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisano pod točkom 1) izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora jedna godina i dva mjeseca; kaznenog djela zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2) izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora tri godine i šest mjeseci; kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisano pod točkom 2) izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora jedna godina i pet mjeseci te kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz članka 165. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 3) izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora osam mjeseci, te je uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora pet godina i šest mjeseci.

1.1. Na temelju članka 75. KZ/11. ĐV je izrečena sigurnosna mjera zabrane pristupa internetu u trajanju dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. i 80/2022. - dalje: ZKP-22.) žrtva je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-22. ĐV je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP-22.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik ĐV je po braniteljima, odvjetniku Goranu Marjanoviću, odvjetniku Borisu Brljačiću i odvjetniku Ljubi Pavasoviću Viskoviću na temelju članka 515. stavka 1. ZKP-22. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-22. smatrajući da su citirana prvostupanjska i drugostupanjska odluka donesene na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda podnositelja zahtjeva zajamčenih odredbom članka 14. stavka 2., članka 29. stavka 1. i članka 115. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav) i članka 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu temeljnih ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija) te članka 6. stavka 1. Konvencije.

2.1. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev podnositelja u cijelosti usvojiti te presudu Županijskog suda u Varaždinu od 28. prosinca 2023. broj Kzd- 1/2023-52 te presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 06. svibnja 2024. broj Kžzd-14/2024-10 ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP-24.) prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor (broj Ksm-DO-174/2024. od 16. rujna 2024.). Taj je odgovor dostavljen na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu ponavljajući i dopunjujući navode iz žalbe koju je podnio protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je upirao na počinjenje povrede kaznenog zakona na njegovu štetu, tvrdi da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vidu nevođenja jedinstvenog kaznenog postupka i nejedinstvene primjene instituta produljenog kaznenog djela, odnosno stjecaja kaznenih djela za koje se teretio.

6. Tako, navodi da je u ovom kaznenom postupku, unatoč tome što se protiv njega vode još četiri kaznena postupka zbog istih ili istovrsnih kaznenih djela počinjenih u okviru istog razdoblja za koja je moguće matematički izreći kaznu zatvora od 50 do 405 godina, a u kojima je osnovni dokaz optužbe pretraga pokretnih stvari (elektroničkih uređaja) i bankovnog sefa na temelju koje su prikupljeni podaci i identificirane žrtve, a potom i konstruirane optužnice prema mjestu prebivališta žrtve, izvanraspravnim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu pozivom na odredbu članka 25. ZKP-22. odbijen prijedlog obrane da mu se sudi u jednom predmetu.

6.1. Dodaje da je pravo okrivljenika na vođenje jedinstvenog postupka propisano zakonom kao načelno te da odredba članka 25. ZKP-22. ne predviđa razloge kojima bi to pravo bilo okrnjeno. Smatra da „narečeno postupanje upućuje na posvemašnju nedosljednost suda u postupku, koji isključivo prema vlastitom nahođenju pojedine postupke spaja, dok u drugim postupcima, a za koje u tom pravcu postoji objektivna potreba, odbija provesti jedinstveni postupak“, a da drugostupanjski sud nevođenje jedinstvenog postupka pokušava opravdati tumačenjem takvog postupanja suda kroz prizmu postupovne odluke koja ne dovodi do povrede kaznenog zakona.

7. Takvim tvrdnjama o propustu postupanja suda u skladu s odredbom članka 25. ZKP-22. osuđenik u biti upire na tzv. relativno bitnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP-22. do čijeg ostvarenja dolazi kada sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ne primijeni ili nepravilno primijeni koju odredbu tog Zakona, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Međutim, zbog te postupovne povrede prema odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-22. kojima su izrijekom propisane zakonske osnove za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, zahtjev nije dopušteno podnositi.

8. Ostalim navodima podnositelja kojima u tom dijelu zahtjeva ističe da „u osporenoj drugostupanjskoj odluci nisu pak navedeni relevantni razlozi koji bi opravdavali uskratu prethodno citiranog prava okrivljenika“ te da je riječ o „abitrarnom tumačenju drugostupanjskog suda kojim se pod izlikom okrivljenika na žurno suđenje u predmetima gdje je netko lišen slobode (što je pravo okrivljenika, a ne suda na olakšano provođenje postupka) te fazom postupka, uskraćuje prethodno navedeno temeljno načelo prava okrivljenika da mu se sudu u jedinstvenom postupku“, osuđenik u biti, premda to ne ističe kao na zakonski osnov za podnošenje zahtjeva, tvrdi da je u žalbenom postupku ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka, koja je mogla utjecati na presudu, dakle, zahtjev podnosi i iz osnove iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-22.

9. No, iz sadržaja drugostupanjske presude jasno proizlazi da je drugostupanjski sud odgovarajući na istaknuti žalbeni prigovor u odlomku 12.1., postupajući u cijelosti u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, ocijenio pravilnost odluke o odbijanju prijedloga osuđenika za spajanje postupaka te pritom dao dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude.

9.1. Stoga, nema povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-22. pa zahtjev ni u tom dijelu nije osnovan.

10. Nadalje, osuđenik u zahtjevu, upirući da je „tumačenje instituta produljenog kaznenog djela i prividnog stjecaja krajnje pogrešno, u tolikoj mjeri da je izgubilo doticaj sa stvarnošću i sa konkretnim posljedicama takvih tumačenja“, tvrdi da „drugostupanjski sud apriori otklanja žalbene navode podnositelja zahtjeva vezano za mogućnost primjene instituta produljenog kaznenog djela i prividnog stjecaja - konsumpcije, pozivajući se na odredbu čl. 52. st. 2. KZ/11“.

10.1. Dakle, osuđenik zahtjev, premda to izričito ne navodi, podnosi i iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 1. u vezi s člankom 469. točkom 4. ZKP-22. smatrajući da je pravomoćnom presudom na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u pitanju je li u pogledu kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

11. Pritom, osporavajući pravilnost tumačenja instituta prividnog stjecaja upiranjem na odluku Županijskog suda u Varaždinu od 23. siječnja 2024. broj Kžzd-96/2023. donesenu u kaznenom postupku vođenom protiv osuđenika za ista i istovrsna kaznena djela počinjena unutar vrlo kratkog razdoblja u odnosu na jednu žrtvu, ističe da je ovdje izostalo ispitivanje okolnosne i vremenske povezanosti počinjenih djela spram jedne žrtve. Iz navedenog proizlazi stav osuđenika da je ovdje riječ o prividnom stjecaju (konsumpciji) zbog ekskluziviteta jednog, glavnog djela (zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina) i inkluzije nekažnjivih pratećih djela (iskorištavanja djece za pornografiju i upoznavanja djece s pornografijom) koja nisu samostalna nego su konzumirana u radnjama ostvarenja glavnog djela.

12. Prividni stjecaj postoji kada se jedno ili više djela može supsimirati pod više zakonskih opisa, a ipak stjecaja nema jer zbog međusobnog odnosa konkurirajućih zakonskih bića dolazi u obzir primjena samo jednog, koji isključuje primjenu ostalih, čiji su elementi također ostvareni. Kod formalnog oblika prividnog stjecaja ostvarenog u obliku konsumpcije jedno zakonsko biće u svom ostvarenju obuhvaća drugo biće djela u čitavom njegovom deliktnom sadržaju.

13. U ovom kaznenom predmetu osuđenik je pravomoćnom presudom proglašen krivim što je tijekom mjeseca veljače 2021. nakon što je stupio u kontakt sa žrtvom (djetetom) tražio od nje da se fotografira (grudi, spolovilo, stražnjicu, analni otvor) te da mu takve fotografije pošalje, a on ih je pohranio na svom vanjskom tvrdom disku, te žrtvi tijekom videopoziva putem mobitela pokazivao svoje spolovilo i kako se samozadovoljava te joj slao fotografije svog spolovila, kao i konkretnog dana u veljači 2021. od žrtve tražio da se snima kako si trlja spolovilo, stavlja prste i olovku u spolovilo i prst u analni otvor te mu takve snimke pošalje, pa i te video zapise zajedno s dva video zapisa na kojima se vidi da pas žrtvi liže spolovilo pohranio na svom vanjskom tvrdom disku.

14. Prema tome, iz činjeničnih opisa navedenih kaznenih djela proizlaze sva bitna zakonska obilježja tri različita kaznena djela koja su potpuno samostalna, kako u odnosu na namjeru osuđenika, tako i u odnosu na povrijeđeno pravno dobro, a niti jedno od tih kaznenih djela se ne može ocijeniti zanemarivim odnosno takvim da bi nizak stupanj neprava opravdao njegovo nekažnjavanje. Naime, nepravo kaznenih djela iskorištavanja djece za pornografiju te kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom nije iscrpljeno u tome što je osuđenik počinio i kazneno djelo zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina.

15. Dakle, nije riječ o prividnom stjecaju između navedenih kaznenih djela nego o četiri kaznena djela počinjena u realnom stjecaju pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-22. slijedom čega je zahtjev osuđenika u tom dijelu neosnovan.

16. Osuđenik u zahtjevu, nadalje, osporavajući pravilnost tumačenja instituta produljenog kaznenog djela tvrdi da su kaznena djela protiv spolne slobode regulirana glavom XVI. KZ/11. dok su kaznena djela za koja je pravomoćnom presudom osuđen regulirana glavom XVII. KZ/11. pa da je u konkretnom slučaju trebalo razmotriti radi li se o analizi drugih sloboda osoba, a ne spolnih sloboda, kako to predviđa odredba članka 52. stavka 2. KZ/11.

17. Odredbom članka 52. stavka 2. KZ/11. izrijekom je propisano da se kaznena djela koja predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode osobe ne mogu pravno označiti kao produljena. Iz takvog izričaja zakonske norme sasvim jasno proizlazi da se zakonodavac prilikom propisivanja iznimaka primjene instituta produljenog kaznenog djela nije rukovodio samo pojedinim glavama KZ/11., nego se kod svih djela, neovisno o tome u kojim su glavama Zakona raspoređena, isključivo rukovodio zaštitnim objektom koji se tim djelima štiti. Na to uostalom upućuje i izričaj „druge slobode osobe“ koji ne daje nikakvog prostora za restriktivno tumačenje te norme u smislu njezine primjene samo kod određene vrste kaznenih djela.

18. Nema dvojbe da je zaštitni objekt kaznenih djela protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta spolna sloboda (djeteta) te da su ta djela isključivo zbog specifičnosti žrtve, u smislu starosne dobi osobe na čiju štetu su počinjena, izdvojena u drugu glavu Zakona. Riječ je o kaznenim djelima koja nedvojbeno predstavljaju napad na spolnu slobodu, na koju se referira odredba članka 52. stavka 2. KZ/11., a o čemu je uostalom sudska praksa do sada zauzela dosljedan i jasan stav.

19. Prema tome, drugostupanjski je sud s pravom prihvatio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da, u skladu s odredbom članka 52. stavka 2. KZ/11., ovdje nema mjesta primjeni instituta produljenog kaznenog djela pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-22. slijedom čega zahtjev osuđenika ni u tom dijelu nije osnovan.

20. Kraj takvog stanja stvari, u cijelosti su neosnovani i daljnji prigovori iz zahtjeva kojima osuđenik upire da bi „prihvaćanje stava sadržanog u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj odluci imalo (…) za posljedicu nejednaku praksu u interpretaciji instituta produljenog kaznenog djela i prividnog stjecaja za kaznena djela iz glave sedamnaest (XVII.) KZ/11“ odnosno da „opisano nejednako tretiranje podnositelja zahtjeva kao optuženika …. evidentno dovodi do pravne nesigurnosti te povrede temeljnih Ustavnih i Konvencijskih prava u zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda“.

21. Slijedom svega navedenog, a budući da je zahtjev osuđenika u cijelosti neosnovan, trebalo je na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-24. odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 22. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo