Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
47000 Karlovac
Poslovni broj:14 P-614/2019-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja FS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupane po OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 26. studenog 2024., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, po objavi 22. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju FS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.830,69 EUR sa zz kamatom tekućom na iznose od:
- 0,15 EUR od 29. 10. 2004.
- 1,01 EUR od 29. 10. 2004.
- 1,05 EUR od 30. 11. 2004.
- 6,07 EUR od 30.11. 2004.
- 0,15 EUR od 24.12.. 2004.
- 0,67 EUR od 24. 12. 2004.
- 0,12 EUR od 27. 01. 2005.
- 0,50 EUR od 27. 01. 2005.
- 0,15 EUR od 24. 02. 2005.
- 0,55 EUR od 24. 02. 2005.
- 3,80 EUR od 18. 11. 2008.
- 3,64 EUR od 18. 11. 2008.
- 3,75 EUR od 17. 12. 2008.
- 3,69 EUR od 17.12. 2008.
- 6,93 EUR od 20.01. 2009.
- 8,19 EUR od 20. 01. 2009.
- 12,85 EUR od 18. 02. 2009.
- 7,81 EUR od 18. 02. 2009.
- 8,07 EUR od 19. 03. 2009.
- 3,55 EUR od 19. 03. 2009.
- 9,64 EUR od 21. 04. 2009.
- 3,08 EUR od 21. 04. 2009.
- 10,82 EUR od 15. 05. 2009.
- 2,29 EUR od 15. 05. 2009.
- 10,23 EUR od 19. 06. 2009.
- 1,38 EUR od 19. 06. 2009.
- 10,88 EUR od 17. 07. 2009.
- 0,74 EUR od 17. 07. 2009.
- 11,47 EUR od 19. 08. 2009.
- 0,14 EUR od 19. 08 2009.
- 11,61 EUR od 18. 09. 2009.
- 0,44 EUR od 20. 10. 2009.
- 11,18 EUR od 20. 10. 2009.
- 0,94 EUR od 19. 11. 2009.
- 10,68 EUR do 19. 11. 2009.
- 1,59 EUR od 16. 12. 2009.
- 10,02 EUR od 16. 12. 2009.
- 3,05 EUR od 19. 01. 2010.
- 12,70 EUR od 19. 01. 2010.
- 4,89 EUR od 16. 02. 2010.
- 12, 83 EUR od 16. 02. 2010.
- 6,83 EUR od 18. 03. 2010.
- 11,78 EUR od 18. 03. 2010.
- 10,11 EUR od 16. 04. 2010.
- 11,54 EUR od 16. 04. 2010.
- 15,52 EUR od 14. 05. 2010.
- 10,87 EUR od 14. 05. 2010.
- 20,02 EUR od 14. 06. 2010.
- 7,60 EUR od 14. 06. 2010.
- 30,99 EUR od 16. 07. 2010.
- 3,72 EUR od 16.07. 2010.
- 33,49 EUR od 13. 08. 2010.
- 2,62 EUR od 20. 09. 2010.
- 34,99 EUR od 20. 09. 2010.
- 9,15 EUR od 15. 10. 2010.
- 26,52 EUR od 15. 10. 2010.
- 16,40 EUR od 17. 11. 2010.
- 20,69 EUR od 17. 11. 2010.
- 30,77 EUR od 17. 12. 2010.
- 15,68 EUR od 17. 12. 2010.
- 40,94 EUR od 17. 01. 2011.
- 4,36 EUR od 17. 01. 2011.
- 43,05 EUR od 16. 02. 2011.
- 6,29 EUR od 16. 03. 2011.
-39,62 EUR od 16. 03. 2011.
- 18,26 EUR od 15. 04. 2011.
- 25,39 EUR od 15. 04. 2011.
- 34,21 EUR od 13. 05. 2011.
- 24,97 EUR od 13. 05. 2011.
- 40,84 EUR od 15. 06. 2011.
- 24,97 EUR od 15. 06. 2011.
- 56,45 EUR od 15. 07. 2011.
- 22,76 EUR od 15. 07. 2011.
- 65,45 EUR od 18. 07. 2011.
- 7,76 EUR od 18. 07. 2011.
- 87,01 EUR od 17. 08. 2011.
- 2,52 EUR od 19. 09. 2011.
- 70,09 EUR od 19. 09. 2011.
- 6,52 EUR od 18. 10. 2011.
- 56,67 EUR od 18. 10. 2011.
- 7,64 EUR od 17. 11. 2011.
- 55,14 EUR od 17. 11. 2011.
- 9,72 EUR od 19. 12. 2011.
- 56,42 EUR od 19. 12. 2011.
- 13,24 EUR od 18. 01. 2012.
- 57,25 EUR od 18. 01. 2012.
- 17,72 EUR od 17. 02. 2012.
- 54,25 EUR od 17. 02. 2012.
- 21,69 EUR od 19. 03. 2012.
- 48,80 EUR od 19. 03. 2012.
- 25,40 EUR od 17. 04. 2012.
- 44,47 EUR od 17. 04. 2012.
- 30,48 EUR od 17. 05. 2012.
- 41,63 EUR od 17. 05. 2012.
- 35,14 EUR od 18. 06. 2012.
- 36,65 EUR od 18. 06. 2012.
- 38,48 EUR od 19. 07. 2012.
- 31,30 EUR od 19. 07. 2012.
- 41,97 EUR od 16. 08. 2012.
- 27,13 EUR od 16. 08. 2012.
- 42,21 EUR od 19. 09. 2012.
- 22,63 EUR od 19. 09. 2012.
- 48,64 EUR od 18. 10. 2012.
- 20,73 EUR od 18. 10. 2012.
- 53,93 EUR od 19. 11. 2012.
- 16,77 EUR od 19. 11. 2012.
- 57,70 EUR od 19. 12. 2012.
- 12,32 EUR od 19. 12. 2012.
- 56,65 EUR od 17. 01. 2013.
- 8,71 EUR od 17. 01. 2013.
- 60,93 EUR od 19 02. 2013.
- 5,88 EUR od 19. 02. 2013.
- 66,52 EUR od 19. 03. 2013.
- 2,32 EUR od 19. 03. 2013.
- 71,31 EUR od 18. 04. 2013.
- 1,87 EUR od 22. 04. 2013.
- 64,42 EUR od 17. 05. 2013.
- 2,27 EUR od 22. 05. 2013.
- 63,81 EUR od 19. 06. 2013.
- 2,09 EUR od 21. 06. 2013.
- 63,23 EUR od 19. 07. 2013.
- 1,95 EUR od 22. 07. 2013.
- 64,28 EUR od 19.08. 2013.
- 2,30 EUR od 21. 08. 2013.
- 66,65 EUR od 21. 09. 2013.
- 3,10 EUR od 21. 09. 2013.
- 67,40 EUR od 17. 10. 2013.
- 3,30 EUR od 21. 10. 2013.
- 68,00 EUR od 19. 11. 2013.
- 3,52 EUR od 19.11. 2013.
- 70,27 EUR od 18. 12. 2013.
- 4,28 EUR od 21. 12. 2013.
- 62,75 EUR od 17. 01. 2014.
- 3,27 EUR od 21. 01. 2014.
- 68,48 EUR od 19. 02. 2014.
- 0,49 EUR od 20. 02. 2014.
- 69,76 EUR od 18. 03. 2014.
- 0,87 EUR od 21. 03. 2014.
- 68,68 EUR od 15. 04. 2014.
- 0,58 EUR od 22. 04. 2014.
- 66,74 EUR od 15. 05. 2014.
- 67,05 EUR od 17. 06. 2014.
- 68,56 EUR od 15. 07. 2014.
- 0,53 EUR od 21. 07. 2014.
- 69,58 EUR od 14. 08. 2014.
- 0,80 EUR od 21. 08. 2014.
- 69,99 EUR od 15. 09. 2014.
- 0,92 EUR od 22. 09. 2014.
- 71,14 EUR od 15. 10. 2014.
- 1,32 EUR od 21. 10. 2014.
- 72,70 EUR od 14. 11. 2014.
- 1,85 EUR od 21. 11. 2014.
- 73,09 EUR od 16. 12. 2014.
- 1,92 EUR od 22. 12. 2014.
- 73,32 EUR od 15. 01. 2015.
- 3,69 EUR od 21. 01. 2015.
- 75,24 EUR od 21. 02. 2015.
- 75,24 EUR od 21. 03. 2015.
- 75,24 EUR od 21. 04. 2015.
- 75,24 EUR od 21. 05. 2015.
- 75,24 EUR od 23. 06. 2015.
- 75,24 EUR od 21. 07. 2015.
- 75,24 EUR od 21. 08. 2015.
- 75,24 EUR od 21. 09. 2015.
- 75,24 EUR od 15. 10. 2015.
- 75,24 EUR od 16. 11. 2015.
- 75,24 EUR od 15. 12. 2015.
- 75,24 EUR od 18. 01. 2016.
koje zz kamate se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 422,39 EUR sa zz kamatom tekućom od 21. siječnja 2016. pa do isplate, kao neosnovan.
III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju : a) u iznosu od 5.125,36 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- kn 17,48 od 02.08.2004. pa do isplate,
- kn 7,39 od 02.09.2004. pa do isplate,
- kn 2,50 od 02.09.2004. pa do isplate,
- kn 18,87 od 02.10.2004. pa do isplate,
- kn 0,28 od 02.10.2004. pa do isplate,
- kn 2,12 od 02.11.2004. pa do isplate,
- kn 7,53 od 02.04.2005. pa do isplate,
- kn 26,56 od 02.05.2005. pa do isplate,
- kn 9,01 od 02.05.2005. pa do isplate,
- kn 33,33 od 02.06.2005. pa do isplate,
- kn 10,44 od 02.06.2005. pa do isplate,
- kn 41,75 od 02.07.2005. pa do isplate,
- kn 10,32 od 02.07.2005. pa do isplate,
- kn 46,05 od 02.08.2005. pa do isplate,
- kn 13,30 od 02.08.2005. pa do isplate,
- kn 68,83 od 02.09.2005. pa do isplate,
- kn 5,79 od 02.09.2005. pa do isplate,
- kn 37,86 od 02.10.2005. pa do isplate,
- kn 4,72 od 02.10.2005. pa do isplate,
- kn 34,37 od 02.11.2005. pa do isplate
- kn 4,40 od 02.11.2005. pa do isplate,
- kn 35,32 od 02.12.2005. pa do isplate,
- kn 3,98 od 02.12.2005. pa do isplate,
- kn 35,55 od 02.0 1.2006. pa do isplate,
- kn 4,38 od 02.0 1.2006. pa do isplate,
- kn 44,25 od 02.0 2.2006. pa do isplate,
- kn 3,05 od 02.0 2.2006. pa do isplate,
- kn 37,57 od 02.0 3.2006. pa do isplate,
- kn 4,66 od 02.0 3.2006. pa do isplate
- kn 68,45 od 02.04.2006. pa do isplate,
- kn 2,93 od 02.04.2006. pa do isplate,
- kn 77,94 od 02.05.2006. pa do isplate,
- kn 0,47 od 02.05.2006. pa do isplate,
- kn 91,23 od 02.06.2006. pa do isplate,
- kn 3,16 od 02.07.2006. pa do isplate,
- kn 69,08 od 02.07.2006. pa do isplate,
- kn 4,51 od 02.08.2006. pa do isplate,
- kn 75,13 od 02.08.2006. pa do isplate,
- kn 7,73 od 02.09.2006. pa do isplate,
- kn 87,35 od 02.09.2006. pa do isplate,
- kn 13,47 od 02.10.2006. pa do isplate,
- kn 82,09 od 02.10.2006. pa do isplate,
- kn 17,32 od 02.11.2006. pa do isplate,
- kn 51,33 od 02.11.2006. pa do isplate,
- kn 12,85 od 02.12.2006. pa do isplate,
- kn 63,58 od 02.12.2006. pa do isplate,
- kn 19,05 od 02.01.2007. pa do isplate,
- kn 66,92 od 02.01.2007. pa do isplate,
- kn 24,24 od 02.02.2007. pa do isplate,
- kn 74,29 od 02.02.2007. pa do isplate,
- kn 33,08 od 02.03.2007. pa do isplate,
- kn 80,47 od 02.03.2007. pa do isplate,
- kn 44,95 od 02.04.2007. pa do isplate,
- kn 82,25 od 02.04.2007. pa do isplate,
- kn 58,61 od 02.05.2007. pa do isplate,
- kn 63,38 od 02.05.2007. pa do isplate,
- kn 56,42 od 02.06.2007. pa do isplate,
- kn 71,41 od 02.06.2007. pa do isplate,
- kn 80,18 od 02.07.2007. pa do isplate,
- kn 71,93 od 02.07.2007. pa do isplate,
- kn 107,91 od 02.08.2007. pa do isplate,
- kn 57,83 od 02.08.2007. pa do isplate,
- kn 122,05 od 02.09.2007. pa do isplate,
- kn 48,04 od 02.09.2007. pa do isplate,
- kn 151,59 od 02.10.2007. pa do isplate,
- kn 27,23 od 02.10.2007. pa do isplate,
- kn 148,33 od 02.11.2007. pa do isplate,
- kn 14,86 od 02.11.2007. pa do isplate,
- kn 174,69 od 02.12.2007. pa do isplate,
- kn 1,01 od 02.01.2008. pa do isplate,
- kn 190,04 od 02.01.2008. pa do isplate,
- kn 20,52 od 02.02.2008. pa do isplate,
- kn 134,55 od 02.02.2008. pa do isplate,
- kn 21,65 od 02.03.2008. pa do isplate,
- kn 155,81 od 02.03.2008. pa do isplate,
- kn 36,99 od 02.04.2008. pa do isplate,
- kn 101,36 od 02.04.2008. pa do isplate,
- kn 29,26 od 02.05.2008. pa do isplate,
- kn 106,77 od 02.05.2008. pa do isplate,
- kn 36,52 od 02.06.2008. pa do isplate,
- kn 68,96 od 02.06.2008. pa do isplate,
- kn 25,41 od 02.07.2008. pa do isplate,
- kn 74,15 od 02.07.2008. pa do isplate,
- kn 28,90 od 02.08.2008. pa do isplate,
- kn 116,53 od 02.08.2008. pa do isplate,
- kn 53,94 od 02.09.2008. pa do isplate,
- kn 95,09 od 02.09.2008. pa do isplate,
- kn 52,18 od 02.10.2008. pa do isplate,
- kn 90,52 od 02.10.2008. pa do isplate,
- kn 57,58 od 02.11.2008. pa do isplate,
- kn 98,54 od 02.11.2008. pa do isplate,
- kn 74,50 od 02.12.2008. pa do isplate,
- kn 82,82 od 02.12.2008. pa do isplate,
- kn 74,30 od 02.01.2009. pa do isplate,
- kn 42,83 od 02.01.2009. pa do isplate,
- kn 41,74 od 02.02.2009. pa do isplate,
- kn 29,16 od 02.02.2009. pa do isplate,
- kn 27,93 od 02.03.2009. pa do isplate,
- kn 63,64 od 02.03.2009. pa do isplate,
- kn 62,66 od 02.04.2009. pa do isplate,
- kn 5,81 od 02.06.2009. pa do isplate,
- kn 2,56 od 02.07.2009. pa do isplate,
- kn 11,40 od 02.09.2009. pa do isplate,
- kn 1,53 od 02.10.2009. pa do isplate,
- kn 9,97 od 02.10.2009. pa do isplate,
- kn 0,68 od 02.11.2009. pa do isplate,
- kn 17,56 od 02.11.2009. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena
b) u iznosu od CHF 667,37 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 4.223,72 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose
- CHF 36,91 izraženo u kn 230,85 02 od 02.02.2014. pa do isplate,
- CHF 36,55 izraženo u kn 230,11 02 od 02.03.2014. pa do isplate,
- CHF 36,19 izraženo u kn 227,04 02 od 02.04.2014. pa do isplate,
- CHF 35,83 izraženo u kn 223,37 02 od 02.05.2014. pa do isplate,
- CHF 35,46 izraženo u kn 220,55 02 od 02.06.2014. pa do isplate,
- CHF 35,09 izraženo u kn 218,52 02 od 02.07.2014. pa do isplate,
- CHF 34,73 izraženo u kn 217,95 02 od 02.08.2014. pa do isplate,
- CHF 34,36 izraženo u kn 217,32 02 od 02.09.2014. pa do isplate,
- CHF 33,98 izraženo u kn 214,82 02 od 02.10.2014. pa do isplate,
- CHF 33,60 izraženo u kn 213,34 02 od 02.11.2014. pa do isplate,
- CHF 33,23 izraženo u kn 212,08 02 od 02.12.2014. pa do isplate,
- CHF 32,84 izraženo u kn 209,16 02 od 02.01.2015. pa do isplate,
- CHF 32,45 izraženo u kn 207,42 02 od 02.02.2015. pa do isplate,
- CHF 32,06 izraženo u kn 204,93 02 od 02.03.2015. pa do isplate,
- CHF 31,68 izraženo u kn 202,37 02 od 02.04.2015. pa do isplate,
- CHF 31,28 izraženo u kn 199,88 02 od 02.05.2015. pa do isplate,
- CHF 30,88 izraženo u kn 197,38 02 od 02.06.2015. pa do isplate,
- CHF 30,48 izraženo u kn 194,83 02 od 02.07.2015. pa do isplate,
- CHF 30,09 izraženo u kn 192,21 02 od 02.08.2015. pa do isplate,
- CHF 29,68 izraženo u kn 189,59 02 od 02.09.2015. pa do isplate i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.
IV. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju FS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu 2.125,49 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. 1. 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Za iznos od 719,55 EUR sa zz kamatom tužba se smatra povučenom.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženom bankom dana 5. srpnja 2004. zaključio ugovor o kreditu kojim je podigao kredit od 50.953,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita.
Navodi da je predmetni kredit tužitelj preugovorio sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te je zaključen Aneks br. 1 Ugovora kojim su utvrđene promjene u načinu ispunjenja obveze čime je izmijenjena valuta ugovora iz CHF u EUR, visina kamatne stope, iznos anuiteta.
Navodi da je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, a što je protivno Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i Zakonu o zaštiti potrošača koji je kasnije donijet i bio na snazi u vrijeme izvršavanja ugovora , te je posljedica toga ništetnost (čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača), a osim što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna po Zakonu o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba ZOO-a jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također dovodi do ništetnosti u smislu čl. 269. do 272. ZOO-a. Navodi da je ujedno tužena s tužiteljem ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je isto protivno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i posljedica je ništetnost te ugovorne odredbe. Navodi da je VTSRH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio odredbu o valutnoj klauzulu nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
Navodi da je tužitelj 21. siječnja 2016. s tuženom bankom sklopio Aneks Ugovora o kreditu kojim Aneksom je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a da je prilikom provođenja konverzije tužitelj tuženoj isplatio još dodatnih 3.222,95 kn na ime tečajnih razlika. Navodi da ovom tužbom postavlja zahtjev za vraćanje onoga što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli a prema izračunu tužitelja njegovo potraživanje iznosi 45.000,00 kn, te u tužbenom zahtjevu u tužbi potražuje taj iznos sa zz kamatama tekućim od plaćanja pojedinog iznosa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka.
1.1. Nakon što je u ovom postupku provedeno knjigovodstveno vještačenje tužitelj je podneskom od 28. 2021. (str. 268 do 272 spisa) snizio tužbeni zahtjev na iznos od 40.297,11 kn sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose od pojedinih datuma kako je to naznačeno u sniženom tužbenom zahtjevu.
1.2. Obzirom na promjenu valute tužitelj je podneskom od 22. 11. 2024. (str. 307 do 312 spisa) postavio tužbeni zahtjev u EUR i ispravio zbroj pojedinih iznosa, te u tom podnesku konačno potražuje i snižava tužbeni zahtjev na iznos od 5. 252,98 EUR (tj. 4.830,69 EUR koji potražuje s osnova razlike u preplaćenim anuitetima zbog više plaćenih kamata i tečajne razlike, te iznos od 422,29 EUR koji potražuje s osnove povrata (tog) iznosa koji je tužitelj nadoplatio tužbenoj banci u konverziji), sve sa zz kamatom tekućom na pojedine iznose.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 14. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa da je za suđene nadležan Općinski sud u Rijeci. Ističe da prigovor zastare, i navodi da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 230 u svezi čl. 138. a. ZPP-a.
Nadalje navodi da je između stranaka zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija iz osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15, da je postupak konverzije proveden sukladno odredbama tog zakona, da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, a tužitelj se slobodnom voljom odlučio na zaključenje Aneksa ugovora, a su u postupku konverzije sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate. Nadalje navodi da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja kod sklapanja ugovora o kreditu tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute CHF za njegove kreditne obveze, navodi da su tužitelju bile dostupne se informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i to u reklamnom materijalu i oglasima tužene banke, i da su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, promjene tečajeva stranih valuta, da je osim toga i iz ugovora o kreditu vidljivo da isti sadrži posebnu odredbu Valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tužene banke za CHF, da je osim toga svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj dobio brošuru Stambeni krediti Erste banke u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeve CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., da je i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF, da je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva i da tužitelju kao prosječnom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi da ni ta odredba nije bila nepoštena, poziva se na Direktivu vijeća EZ 9/13/EEZ od 5. 4. 1993., navodi da je tužena sukladno noveli ZPK koja je objavljena 2. 12. 2023. a stupila na snagu 1. 1. 2014. donijela Metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope, poriče da bi tužitelju nastupila bilo kakva šteta koju bi prouzročila tužena banka svojim postupanjem. Osporava navode da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena i neodrediva, citira odredbu čl. 269 st. 1. i čl. 1021. ZOO-a, navodi da je odredba bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama banke. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
2.1. Podneskom od 5. 11. 2019. (str. 203 do 205 spisa), prije zaključenja prethodnog postupka, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i ovlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i kada je kamata bila niža od početno ugovorene kamate, te predlaže da se presudom utvrdi da postoji tražbina tužene prema tužitelju u iznosu od 4. 565,94 kn sa zz kamatom tekućom na pojedine iznose, te da postoji tražbina u iznosu od 667,36 CHF sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose te da se izvrši prijeboj tražbine tužene s tražbinom tužitelja.
2.3. Podneskom od 12. 2. 2021. (str. 277 spisa) tuženik je nakon provedenog vještačenja specificirao prigovor radi prebijanja tako da:
- s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta predlaže da se utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 5.125,36 kn sa zz kamatom tekućim na pojedine iznose,
-s osnove kamate (kada je kamata bila niža od početne) predlaže da se utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 667,37 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta 4.223,72 kn sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, provedeno je knjigovodstveno vještačenje te izvršen uvid u nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz D&S d.o.o. [adresa] od 8. 1. 2021. na str. 248 do 264 spisa, u pismeno očitovanje istog vještaka od 18. 3. 2021. na str. 288 i 289 spisa., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.
O prigovoru mjesne nenadležnosti.
5.1. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. čl. 14. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski sud u Rijeci.
5.2. Iz sadržaja spisa proizlazi:
-da tužitelj ima prebivalište u [adresa],
-da je tužbu u ovom predmetu podnio Općinskom sudu u Karlovcu,
-da na osnovnom ugovoru o kreditu od 17.6.2004. (str. 10 do 13 spisa) na kraju ugovora kod potpisa je štambilj banke "Ersteseiermarkische bank d.d. Rijeka",
-da su stranke istim ugovorom (čl.14. ) u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora, time da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika u [adresa]
-da je na Aneksu ugovora o kreditu od 21.1.2016. (str. 21 do 25 spisa) na kraju ugovora kod potpisa je štambilj banke "Ersteseiermarkische bank d.d.", time da je vidljivo da je aneks solemniziran kod javnog bilježnika u [adresa].
-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je da je ugovor o kreditu zaključio i potpisao u poslovnici Erste banke u [adresa], da bi mu bilo otežano ići na rasprave u Rijeku, jer bi morao tražiti godišnji zbog posla.
5.3. Sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a).
5.4. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003- dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).
5.5. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
5.6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
5.7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.
5.8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,
5.9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.
5.10. Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.
5.11. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.
5.12. Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.
6.12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1. ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.
5.13. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
5.14. Ovaj sud je stajališta, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.
5.16. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika (to je dakle [adresa] u kojoj poslovnoj jedinici je ugovor sklopljen, a što je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja), a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.
5.17. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
5.18. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:
Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
5.19. Odredba čl. 14. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovarana, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužitelj) nije imao utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužitelj sada ima u postupku, te da bi nedojbeno tužitelj koji ima prebivalište u [adresa] radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Rijeku, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Rijeku i natrag, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Rijeku, dodatno vrijeme, uzimanje godišnjeg na poslu, itd.
5.20. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž- 858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.
5.21. I konačno kao što je rečeno ovaj sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio istaknuti prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda, i nastavio odmah raspravljanje o glavnoj stvari a koju mogućnost izričito dopušta odredba čl. 301. st.2. ZPP-a.
5.22. Naime prema odredbi čl. 301. ZPP-a ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (st.1.).
Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (st.2.).
5.23. Dakle, kada prvostupanjski sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti i odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tada protiv tog rješenja o odbijanju prigovora nije dopuštena posebna žalba (što je u raspravnom rješenju o odbijanju prigovora i navedeno) i u takvoj situaciji sud nije dužan donositi posebno obrazloženo rješenje, o razlozima odbijanja prigovora obrazlaže u konačnoj odluci.
O djelomičnom povlačenju tužbe.
6. Tužitelj je u tužbenom zahtjevu u tužbi potraživala iznos od 45.000,00 kn tj. 5.972,53 EUR
6.1 Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 22. 11. 2024. (str. 307 do 312 spisa) snizio tužbeni zahtjev, na iznos od 5.252,98 EUR, dakle tužitelj je djelomično povukao tužbu.
6.2. Prema pravnom shvaćanju VSRH broj: Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika".
6.3. Tuženoj je dostavljen podnesak tužitelja o sniženju zahtjeva (prvi podnesak od 28. 1. 2021., te drugi podnesak od 22. 11. 2024.) te se tužena nije protivila sniženju odnosno djelomičnom povlačenju tužbe, pa je valjalo za povučeni dio zahtjeva riješiti kao u izreci.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s iznosa koji je tužitelj nadoplatio tuženoj banci u konverziji, kod čega je nesporno da je između stranka osim osnovnog ugovor o kreditu zaključen i sporazum o konverziji (Dodatak ugovora o kreditu).
8. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).
9. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, te tužena kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu od 17.6.2004. (str. 10 do 13 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 50.953,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita, a radilo se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine,
- da se je rok vraćanja kredita 192 mjeseca, kroz 192mjesečnih anuiteta,
- da je ugovorena kamatna stopa od 4.99 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s odlukama banke,
- da su tužiteljica i tužena banka dana 21.1.2016., zaključile Aneks broj 1 ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR
10. Nesporno je da je tužena banka u nekoliko navrata za trajanja otplate osnovnog kredita povećavala kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.
11. Nadalje je nesporno da je:
- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,
-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,
-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje prednik tužene banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
12. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:
da je ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine,
te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
15. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
16. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
17. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.
17.1. Međutim u konkretnom slučaju, tuženik nije predlagao (personalne) dokaze na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, i za rizik vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi mogla imati i utjecati na visinu otplate kredita, tj. saslušanje svojih djelatnika koji su sudjelovali na strani banke u sklapanju ugovora.
17.2. Naime, tužena je u postupku odustala od saslušanja predloženih svjedokinja, djelatnica tužene banke, ČS i ŠS.
17.3. U postupku je saslušana samo tužitelj koja je iskazao:
-da je predmetni kredit 2004. je bio stambeni kredit i radilo se o kupnji prve nekretnine a ugovor o kreditu je zaključio i potpisao u poslovnici Erste banke u [adresa],
-da su on i supruga rješavali stambeno pitanje, imali su malo dijete i opcija im je bila jedino podignuti kredit,
-da je u [adresa] bilo više banaka i oni su otišli u Erste banku i tamo su imali najpovoljniju kamatnu stopu po informaciji koju je on imao, i u banci su mu zbog te kamatne stope rekli da se kredit mora zaključiti u švicarcima što je mu je bilo novo i neobično i pitao je kakva je ta valuta švicarac, da li je stabilna, i u banci mu je rečeno da je po tom pitanju u rangu dolara i eura i ništa spektakularno, te je onda prihvatio i odlučio se za taj kredit,
-da on nije mogao utjecati na uvjete kredita, ni na visinu kamatne stope,
-misli da mu je početna rata bila oko 1.400,00 kn i da je poslije narasla skoro duplo,
-nakon toga je bila ponuda banke za konverziju kredita, i odlučio se za konverziju jer mu je to bio jedini izlaz da rastereti svoj budžet obzirom na visoke rate otplate, i konverzija mu se činila kao jedino rješenje.
-tekst ugovora o kreditu pisala je banka i banka je imala pripremljeni ugovor. 18. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz tužitelja, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti da je tužitelj mogao utjecati na bitne uvjete i sastojke ugovora.
19. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tužena banka dana 21.1.2016., zaključile Aneks broj 1 ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, iz sadržaja kojih slijedi da je tužitelj kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju kredita radi promjene valute temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje Aneksom ugovora utvrđeno:
-da nedospjela glavnica kredita iznosi 19.784,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a dosjele zatezne kamate iznose 0,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja
-da obveza korisnika kredita iz osnovnog ugovor u CHF po provedbi konverzije na dan 30.9.2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 14.119,96 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja (Točka 5.2.),
-da se utvrđuje da obveza korisnika kredita iz osnovnog ugovora po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita na dan naveden u zaglavlju Aneksa na ime manje uplaćenih iznosa iz čl. 1 ZID ZPK-a iznose 422,29 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, čije podmirenje će se regulirati sporazumom iz čl. 7 koji je sastavni dio Aneksa (Točka 5.3.)
-iz Sporazuma (čl. 7. Aneksa) proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa banka ima ukupno potraživanje s osnova obveza navedenih u čl. 5. 2. i s osnove obveza navedenih u čl. 5. 3. u ukupnom iznosu od 13.677,24 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koje sklapanjem ovog Aneksa predstavljaju nedospjelu glavnicu,
-da se utvrđuje iznos anuiteta koji je korisnik kredita dužan uplaćivati za vrijeme važenja Aneksa u iznosu od 281,95 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja
20. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) dakle da li tužitelj ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK- a otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.
21. Naime, tužena banka tvrdi (podneska od 6.6.2022.) da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZKP/15, te su Aneksom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; i time je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu.
22. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.
23. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju
24. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
25. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).
25.1. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.
26. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
27. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
27.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
28. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:
- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,
-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
28.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.
29. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (ĐS protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:
-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,
-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.
29.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.
29.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je što je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
30. U konkretnom slučaju tužitelj se odlučio za konverziju odnosno odabrao zaključiti dodatak osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.
31. Međutim, to što se tužitelj odlučio na zaključenje Aneksa ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
32. Naime, Aneks ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 21.1.2016., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja aneksa ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao niti je mogo znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".
33. U vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).
34. Međutim tužitelj se kod sklapanja tog Aneksa ugovora o kreditu tim aneksom nigdje nije odreko potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
35. Sklapanjem Aneksa osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.
35.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.
35.2. Sklapanjem aneksa osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim aneksom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.
36. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.
37. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
37.1. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.
37.2. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelj kao potrošač na bilo koji način pa ni Aneksom ugovora o kreditu nagodila i dogovorio s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
38. Imajući u vidu sadržaj Aneksa ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj pristankom na konverziju tj. sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule.
39. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po DS d.o.o. [adresa] te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platio zbog rasta tečaja CHF, sve to do konverzije tj. zaključenja aneksa tj. dodatka osnovnom ugovoru, te utvrditi da li je i koji iznos koji prilikom konverzije tužitelj morao još nadoplatiti tuženoj banci, i da li je tužena banka ispravno izračunala taj iznos, da li je banka ispravno izračunala preostalu glavnicu kod konverzije.
40. Iz nalaza vještaka DS d.o.o. od 8.1.2021. (str. 248 do 264 spisa) proizlazi:
- da u spisu na str. 10 prileži Ugovor o kreditu broj 5101953673 od 17.6.2004. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 50.953,35 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 4,99 %1 . Rok otplate kredita je 192 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od po 385,80 CHF svakog prvog u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan odobrenja računa tuženika. Ugovorom je utanačeno da se iz iznosa kredita ispati depozit kao instrument osiguranja vraćanja (kredita) u iznosu od 10 % od iznosa kredita – depozit od 5.095,33 CHF broj 83004428379,
-da u spisu na str. 21 prileži Dodatak ugovoru o kreditu od 21.1.2016.. Kredit je konvertiran u kredit denominiran u EUR-u. Iz točke 5.3. Aneksa vidljivo je da po izvršenoj konverziji postoji manjak/manje uplaćeni iznosu od 422,29 EUR utvrđen na dan 21.1.2016. godine
-da su u spisu prileži i pregled prometa po kreditu ( list 27 – 37), početni otplatni plan (list 66), obavijesti o promjeni kamatnih stopa s izmijenjenim otplatnim planovima (list 66 nadalje),
-da je tijekom otplate kredita tužena banka mijenjala kamatnu stopu: ugovorena kamatna stopa 4,99 % - anuitet 385,80 CHF, od 01.01.2008. promijenjena na 5,54 % - anuitet 397,84 CHF od 1.2., od 01.04.2009. promijenjena na 5,89 % - anuitet 404,93 CHF od 01.05., od 01.10.2010. promijenjen na 5,64 % - anuitet 400,45 CHF od 01.11., od 01.05.2011. promijenjena na 5,34 % - anuitet 395,41 CHF od 01.06., od 01.10.2011. promijenjena na 4,99 % - anuitet 389,82 CHF od 01.11., te od 01.02.2014. promijenjena na 3,23 % - anuitet 368,88 CHF od 01.02.,
-da je u tablici u prilogu nalaza dat otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99 % (tablica stupci 3 do 7) te otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopa (tablica stupci 8 do 12).
-da tužitelj kredit nije otplaćivao točno na dan svakog dospijeća. Kredit je plaćan u fiksnom kunskom iznosu u početku prije roka dospijeća pojedinih anuiteta, da bi s protekom vremena, radi rasta tečaja CHF/HRK, kunske uplate bile nedostatne za namirenje cijele kreditne obveze, zbog čega je tužitelj dolazio u zakašnjenje u namirenju kreditne obveze. Stoga je u stupcima 13 do 18 napravljen preračun/uračunavanje namirenja kreditne obveze redom uplata. U izračunu razlika korišten je tečaj na dan plaćanja koji je identičan tečaju kojeg koristi i tužena. U stupcu 19 (u CHF) i 20 (u kunama po tečaju na dan plaćanja) prikazane su razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, u stupcu 21 tečajne razlike – razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,853300 HRK/CHF). Iz izračunatog iznos tečajne razlike isključen je dio te razlike sadržane kod promjene redovne kamate.
41. I konačno iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi:
- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 784,08 CHF više no što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala, te je ta razlika radi promjene kamatne stope iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan svake izvršene uplate i iznosi ukupno 4.082,87 kn, a pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19 u CHF, a u stupcu 20 u kunama.
- da razlika s osnove valutne klauzule, zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, iznosi ukupno 32.991,29 kn, pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 21.
-da ukupna razlika po obje osnove iznosi 36.396,12 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 22 tablice u prilogu,
- da je tužitelj Banci u konverziji, tj. po aneksu ugovora o kreditu, nadoplatio 422,29 EUR,
- da je tužena preostalu glavnicu kod konverzije izračunala sukladno propisima kojima je propisan način provođenja konverzije, a što su potvrdili ovlašteni revizori iz tvrtke Deloitte – str. 5 nalaza vještaka.
42. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz vještaka te je u skladu s nalazom konačno i postavila tužbeni zahtjev, tako da traži po obje osnove ukupni iznos od 36.396,12 kn odnosno 4.830,69 EUR razliku u anuitetima prema stupcu 22. nalaza vještaka, a koji iznos odgovara zbroju pojedinačnih iznosa razlike anuiteta u tom stupcu.
43. Tuženik nije imao primjedbi na ovaj matematički izračun vještaka.
43.1. Naime, tuženik je iznio prigovor (dva prigovora) samo u odnosu na dio nalaza:
- da je vještak u mišljenju (str. 9) naveo da je tužitelju u konverziji utvrđen manjak u iznosu od EUR 422,29, dok u tekstu nalaza na stranici 6. spominje iznos od EUR 2.022,12 odnosno kn 15.509,66, navodeći da pretpostavlja da se radi u omašci u pisanju – a što je vještak i potvrdio u svom pismenom očitovanju od 18.3.2021. (str. 288 i 289 spisa), navodeći da se kod konverzije pojavio manjak uplata pa je tužitelj prilikom konverzije taj manjak uplatio i to u iznosu od 422,29 EUR,
-te drugi prigovor koji se odnosi na dio nalaza u kojem je vještak dao izračun u odnosu na istaknuti po tuženiku prigovor radi prebijanja pa tako tuženik prigovara da u dijelu nalaza i mišljenja na stranici 6, gdje vještak daje mišljenje u odnosu na prijedlog tuženika s osnova razlike po tečaju, nedostaje dio obrazloženja odnosno zaključak vještaka glede izračuna kada je tečaj bio povoljniji za tuženika, a da je predmetni iznos je moguće iščitati iz tablice 2 odnosno sa stranice 5 predmetnog nalaza i mišljenja te isti iznosi kn 5.125,36, međutim opreza radi predlaže se naslovu pozvati vještaka da u navedenom dijelu dopuni odnosno ispravi predmetni nalaz i mišljenje –te se u tom pravcu vještak u pismenom očitovanju od 18.3.2021. (str. 288 i 289 spisa) u pogledu toga i očitovao tj. da se radi o iznosu od 5.125,36 kn. 44. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenja vještaka (s pismenim očitovanjem od 18.3.2021.) vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, a prigovori tuženika u odnosu na izračun preplate s osnova kamate i valute, odnosno anuiteta, svode se na prigovore pravne naravi, međutim vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.
O prigovoru zastare.
45. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
45.1. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
42.2. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
45.3. Prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 12. lipnja 2019. , a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.
46. Dakle, u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno sve što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.
46.1. Kod toga se još jednom ističe da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
47. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF, tj. anuite koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, to je tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja udovoljeno, odnosno presuđeno je kao u točki I. izeke.
48. Kada se radi o iznosu od 422, 29 EUR koji tužitelj potražuje jer je taj iznos tužitelj još nadoplatio tuženoj banci u konverziji, s tim zahtjevom je tužitelj odbijen. Naime, nedvojbeno je da je u konverziji tj. kod sklapanja Aneksa ugovora tužitelj tuženoj banci nadoplatio taj iznos, a što proizlazi iz nalaza vještaka. Međutim, kraj činjenice da je, a kako to proizlazi iz nalaza vještaka, tužena banka preostalu glavnicu kod konverzije izračunala sukladno propisima o konverziji , to tužitelj neosnovano potražuje taj iznos.
O prigovoru radi prebijanja.
49. Tuženik je podneskom od 5. 11. 2019. (str. 203 do 205 spisa) je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i kada je kamata bila niža od početno ugovorene kamate, koji je specificirao i konačno postavio nakon provedenog vještačenja podneskom od 12. 2. 2021. (str. 277 spisa) tako da:
- s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta predlaže da se utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 5.125,36 kn sa zz kamatom tekućim na pojedine iznose,
-s osnove kamate (kada je kamata bila niža od početne) predlaže da se utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 667,37 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta 4.223,72 kn sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose
49.1. Iz nalaza vještaka i pismenog očitovanja vještaka od 18. 3. 2021. proizlazi :
-da razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početna ugovorena stopa od 4,99% i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama za razdoblje od 1. 1. 2014. do 30. 9. 2015. iznosi 667,37 CHF – mjesečni iznosi su iskazani u tablici 2 - razlike za prijeboj u stupcu 6,
-da razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF pram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, za razdoblje od 1.8. 2024. do 2. 11. 2009. odnosno u vrijeme kad je tečaj bio povoljniji za tužitelja u odnosu na početni iznosi 5.125,36 kn – tablica 2 – razlike za prijeboj
49.2. Obzirom je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi , a tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, i s osnova razlike koja je nastala u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početne, time da se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali dakle u svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.
49.3. Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.
49.4. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok su tečaj CHF i kamatna stopa, bili niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.
49.5. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.
49.6. Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.
49.7. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.
49.8. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki III. izreke presude.
O troškovima postupka.
50. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a, kod čega se te omjer uspjeha u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a tužitelj je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom radi kojeg nisu nastali posebni troškovi.
50.1. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 238/2023), te troška knjigovodstvenog vještačenja, te trošak sudske pristojbe na tužbu.
50.2. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:
-trošak sastava tužbe od 200,00 EUR
-zastupanje na ročištu 11. 11. 2019. (pripremno ročište koje je odgođeno) u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade po Tbr. 9 t.5)
- sastava podneska od 11. 11. 2019. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),
-sastav podneska od 14. 11. 2019. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t.4)
-zastupanje na ročištu 16.11.2020. u iznosu od 200,00 EUR
-sastava podneska od 28.1.2021., (očitovanje na nalaz vještaka i sniženje tužbenog zahtjeva ) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),
-sastav podneska od 22. 11. 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t.4.)
-zastupanje na ročištu 26. 11. 2024. u iznosu od 200,00 EUR
-pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 200,00 EUR
što je sveukupno 1.350,00 EUR što uvećano za iznos od 337,50 EUR na ime PDV-a čini 1.687,50 EUR, čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u ovom premetu u iznosu od 331,81 EUR, što je ukupno 2.019,31 EUR, čemu treba pridodati trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 106,18 EUR pa je ukupni trošak tužitelja 2.125,49 EUR.
50.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 23. 10. 2021. niti trošak sastava podneska od 2. 2. 2021. jer ti podnesci i trošak u svezi njih nisu bili neophodni za postupak, a također nije priznat ni traženi trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj prema ZID ZSP NN 51/2023 oslobođen od plaćanja te pristojbe u sporovima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa
U Karlovcu 22. siječnja 2025.
Sudac
Marija Mesić
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.
Dostavljeno:
1. Tamara Mušnjak Špišić , odvjetnica u Karlovcu
2. OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba
