Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-288/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. IĐ, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli od 19. studenog 2024., broj: Pp-1798/2021, u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
IOdbija se žalba okr. IĐ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
IINa temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. IĐ je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 20,00 EUR (dvadeset eura) u roku osam dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1.Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli od 19. studenog 2024., broj: Pp-1798/2021, okr. IĐ je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 40,00 eura, koju je dužan platiti u roku osam dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 15,00 eura.
2.Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na novi postupak.
3.Žalba nije osnovana.
4.Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5.Okrivljenik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka jer se presuda uslijed nerazumljivosti ne može ispitati, da postoji suprotnost izreke i obrazloženja te da postojeće obrazloženje nije dostatno za osnovanost pobijane presude kojom se utvrđuje njegova krivnja. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.
6.U odnosu na žalbene navode kojima se ističe nerazumljivost presude te suprotnost izreke i obrazloženja treba navesti da se radi o potpuno paušalnim, a time i neosnovanim, žalbenim navodima, jer okrivljenik uopće ne konkretizira koji dio presude je nerazumljiv i u čemu se sastoji suprotnost izreke i obrazloženja. Nadalje, suprotno žalbenim prigovorima kojima se ističe da „postojeće obrazloženje nije dostatno za osnovanost pobijane presude“, čime se očigledno tvrdi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, zbog čega je ocijenjeno da žalba okr. IĐ zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.
7.U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da tvrdnje optužbe nisu ničim dokazane, da on osporava počinjenje prekršaja, da je svjedokinja DĐ i više nego zainteresirana za ishod ovog postupka zbog sudskog predmeta u vezi spora imovinsko pravne naravi, da je već iz iskaza svjedokinje EĐ vidljivo da on nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret jer ona ne spominje da bi joj on upućivao uvrede kao „Đubre jedno“, niti da je vikao na nju, da svjedokinja DĐ nije mogla čuti iz očeve kuće što on i EĐ razgovaraju inkriminirane prigode, da je on normalnim tonom upozorio EĐ da nema pravo prolaziti biciklom preko njegovog zemljišta te da on nema razloga lagati o ovom događaju.
8.Suprotno tvrdnjama u žalbi, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud povjerovao svjedokinjama EĐ i DĐ, koje su ponašanje okrivljenika opisale upravo onako kako mu je stavljeno na teret te kako je i proglašen krivim. Bitno je naglasiti da su obje svjedokinje, neposredno nakon utvrđenja prekršaja, zakonito ispitane i u PP Korčula te da su ti njihovi iskazi, u vezi odlučnih činjenica, identični iskazima koje su dale u prvostupanjskom postupku. Upravo činjenica da su svjedokinje EĐ i DĐ, u oba svoja iskaza, o odlučnim činjenicama, iskazivale jednako i bez proturječja te da su njihovi iskazi i međusobno potpuno suglasni i neproturječni upućuje na vjerodostojnost njihovih iskaza, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud. U tom smislu, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaze navedenih svjedokinja. Osnovano je prvostupanjski sud zaključio da okolnost da se svjedokinja EĐ, prilikom ispitivanja pred prvostupanjskim sudom, nije mogla sjetiti točnog sadržaja riječi koje joj je okrivljenik uputio vikom ne utječe na vjerodostojnost njenog iskaza, jer je pred prvostupanjskim sudom ispitana nakon više od tri godine od inkriminiranog događaja pa je životno logično da se točnih riječi ne sjeća. Uostalom, sadržaj riječi nije odlučna činjenica za ostvarenje bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a navedena svjedokinja je, jednako kao i svjedokinja DĐ, nedvojbeno iskazivala da je okrivljenik inkriminirane prilike vikao, koja činjenica je i odlučna za ovaj prekršaj. Žalbeni navodi da je inkriminirane prilike okrivljenik govorio normalnim tonom, osim što nisu osnovani jer su suprotni sukladnim iskazima svjedokinja EĐ i DĐ, nisu potvrđeni ni iskazom svjedokinje ĐĐ, supruge okrivljenika, koja je u svom iskazu, opisujući način komunikacije okrivljenika, navela da je okrivljenik „govorio malo jačim glasom“ te da se „njen suprug vjerojatno uznemirio i pojačao je glas na navedenu osobu“ pa je jasno da žalbeni navodi da je okrivljenik govorio normalnim tonom nisu osnovani.
9.Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
10.Iz sadržaja žalbe je evidentno da okrivljenik, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer okrivljenik uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.
11.S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana.
12.Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, okrivljenik navodi da do sada nikada nije osuđivan ni za kakav prekršaj, da je ozbiljan obiteljski čovjek starije životne dobi (70 godina), da nije sklon vršenju prekršaja, niti izmišljotinama, niti vrijeđanju drugih osoba.
13.Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, okrivljeniku je izrečena blaža vrsta kazne (za ovaj prekršaj je, osim novčane kazne, propisana i kazna zatvora) u visini malo iznad zakonom propisanog posebnog minimuma pa, imajući na umu povećan stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra (okrivljenik je remetio javni red i mir vikanjem na maloljetnu osobu) te imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za izricanje blaže novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem. U odnosu na okolnost neosuđivanosti okrivljenika koja se ističe u žalbi, treba navesti da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
14.Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu proizlazi da okrivljenik ima redovna primanja po osnovi mirovine te ne proizlazi da bi bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 20,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.
15.Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 22. siječnja 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nikolina Maretić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.
