Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-438/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Sande Crljen Ivančić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Poliklinika Medikol, OIB:57970181621, Zagreb, Voćarska 106, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Jujnović Lučić Marković iz Zagreba, protiv tuženika OC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dražen Lončar, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-1281/2017-57 od 10. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-1281/2017-57 od 10. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, tako da se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i sudi se:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju štetu u iznosu od 66.169,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 20. siječnja 2017. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana, dok se zahtjev za više zatražene kamate na taj iznos odbija kao neosnovan.

II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-1281/2017-57 od 10. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka, na način da se sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.808,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 10. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana, dok se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Nalaže se tuženiku FC OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužitelju Poliklinika MEDIKOL OIB: 57970181621, Zagreb, Voćarska 106, isplati iznos od 7.037,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:

- 1.592,67 eur od 21.02.2014. do isplate,

- 183,93 eur od 30.09.2014. do isplate,

- 183,93 eur od 24.02.2015. do isplate,

- 265,45 eur od 10.03.2015. do isplate,

- 3.417,61 eur od 14.10.2016. do isplate,

- 1.393,59 eur od 15.10.2016. do isplate,

u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 66.169,64 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 5.852,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.".

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tužitelj, pobijajući odluku suda prvog stupnja u točki II. i III. izreke presude iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u spomenutom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tužitelja dostavio je na odgovor tuženiku.

Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

Žalba tužitelja je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 73.206,82 eura sa zatraženim zateznim kamatama a na ime naknade štete za plaćene troškove specijalizacije i nastavnog rada u statusu specijaliste medicine rada i športa, a u žalbenom postupku sporan je zahtjev tužitelja za iznos u visini od 66.169,64 eura.

5. Iz rezultata provedenog parničnog postupka utvrđeno je da su tužitelj i tuženik imali zaključen ugovor o specijalizaciji dana 29. studenoga 2011., i temeljem plana specijalizacije tuženik je upućen na specijalizaciju iz medicine rada i sporta. Tužitelj i tuženik su zaključili ugovor o radu dana 23. ožujka 2012., a specijalizacija je započela dana 26. ožujka 2012., te su stranke zaključile i aneks ugovora 1. lipnja 2013..

5.1. Temeljem zaključenog Ugovora o specijalizaciji ugovoreno je da će tuženik kao specijalizant ostati na rad kod tužitelja nakon završetka specijalizacije i položenog specijalističkog ispita, onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija i koliko je trajalo razdoblje od završetka specijalističkog staža do polaganja specijalističkog ispita.

5.2. Ugovorom o specijalizaciji ugovoreno je da ukoliko tuženik prekine specijalizaciju ili ne položi specijalistički ispit u roku ili mu prestane radni odnos zbog povrede radne obveze ili neispunjenja obveze iz ugovora o specijalizaciji i ne ostane na radu onoliko vremena koliko se obvezao ugovorom dužan je tužitelju nadoknaditi troškove specijalizacije do polaganja specijalističkog ispita kao i sve plaće i naknade koji je tuženik primio u bruto iznosu u tom razdoblju i sve troškove koje je tužitelj imao na ime specijalizacije.

5.3. Tuženik je s danom 21. rujna 2015. prekinuo specijalizaciju i prestao je dolazit na radno mjesto, te mu je tužitelj s danom 30. rujna 2015. izvanredno otkazao ugovor o radu, pa je radni odnos tuženika prestao s danom 3. studenoga 2015.

6. Iz ugovora o radu zaključenog 23. ožujka 2012., te aneks ugovora od 1. lipnja 2013., čiji sastavni dio spomenutog ugovora čini i ugovor o specijalizaciji od 29. studenoga 2011., ugovoreno da će radnik-tuženik obavljati poslove prema programu specijalizacije iz medicine rada i sporta u Hrvatskom zavodu za zaštitu zdravlja za rad, a po potrebi i u drugim ustanovama.

7. Na ovako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja zaključio je da tuženik nije dužan tužitelju vratiti bruto plaću koju mu je tužitelj isplatio u tuženom razdoblju, kao ni materijalna prava koja mu tužitelj isplatio temeljem radnog odnosa. Prema stavu suda prvog stupnja tuženik je dužan tužitelju platiti troškove koje tužitelj isplatio drugim zdravstvenim ustanovama u svrhu specijalizacije tuženika te je u tom pravcu i usvojio djelomično tužbeni zahtjev tužitelja u visini od 7.037,18 eura (53,021,69 kuna), što nije predmet ovog postupka, dok je odbio zahtjev tužitelja za isplatom bruto plaće i materijalna prava koja je tužitelj isplatio tuženiku za vrijeme radnog odnosa tuženika kod tužitelja.

8. Tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vještak Tkalec d.o.o. koji je utvrdio ukupnu visinu troškova specijalizacije u iznos od 73.206,82 eura (551.576,79 kuna), a koji se sastoje od sveukupnih troškova bruto plaće sa doprinosima na plaću u iznosu od 62.133,20 eura (468.142,58 kuna), na ime materijalnih prava je isplaćeno ukupno 610,52 eura (4.600,00 kuna), te na ime troškova specijalizacije iznos od 10.463,10 eura (78.836,19 kuna).

9. Na ovako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo, djelomično usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja samo u dijelu povrata troškova specijalizacije u kojem nisu uključene bruto plaće i materijalna prava, dok je odbio tužbeni zahtjev tužitelja baš za isplatom bruto plaće i materijalnih prava, pa je stoga žalba tužitelja osnovana.

10. Budući da se tuženik člankom 11. stavak 1. Ugovora o specijalizaciji obvezao da će tužitelju nadoknaditi sve troškove nastale za vrijeme specijalizacije, ako po završenoj specijalizaciji ne zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme s tužiteljem to prema mišljenju ovoga suda tužitelj osnovano od tuženika potražuje naknadu štetu koju je pretrpio plativši specijalizaciju tuženiku, jer je nesporno utvrđeno da je tužitelj platio sve troškove vezano za specijalizaciju tuženika, kako se i obvezao Ugovorom o specijalizaciji, kao što je utvrđeno.

10.1. Da tuženik nije želio nastaviti raditi kod tužitelja proizlazi i iz toga što nije tražio utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu koji mu je tužitelj dao.

11. Kako je u ovom slučaju nesporno utvrđeno, što se ponovno ističe, da je tužitelj kao privatna ustanova platio sve troškove vezane za specijalizaciju tužitelja (bruto plaće i troškove staža u zdravstvenim ustanovama-bolnici vezanih za specijalizaciju i dr.), to je prema mišljenju ovoga suda tuženik u obvezi vratiti tužitelju utuženi iznos, koji iznos među strankama nije ni sporan, jer je tužitelj za dosuđeni iznos pretrpio štetu koja je u uzročnoj vezi s neispunjavanjem obveze od strane tuženika jer nije logično i životno da bi tužitelj sve te troškove platio da njegova prava volja nije bila da zasnuje radni odnos s tuženikom, odnosno da tuženik kod tužitelja odradi razdoblje (10 godina) za koje se obvezao Ugovorom o specijalizaciji. Zbog navedenog, trebalo je zatraženi iznos dosuditi tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe članka 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO/05), jer se ovdje radi o ugovornom odnosu kojim su stranke svoja prava i obveze regulirale Ugovorom o specijalizaciji.

11.1. Stoga je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije obvezan tužitelju isplatiti sve izdatke koje je tužitelj imao glede specijalizacije tuženika (naknada bruto plaće i troškove stručnog usavršavanja) i naknaditi mu štetu u visini kojoj tuženik tijekom postupka nije prigovorio, jer je takvu obvezu tuženik preuzeo Ugovorom o specijalizaciji, pa je slijedom toga pogrešno taj sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11.2. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev 1283/2022-2 od 7. studenog 2023. u bitnom, među ostalim, naveo da u situaciji kada je sklopljen ugovor o radu, a kasnije i ugovor o specijalizaciji s privatnom zdravstvenom ustanovom (što je i tužitelj u ovom sporu), da se u tom predmetu tuženik, ugovorom o specijalizaciji obvezala, u tom predmetu kod tužitelja, kao liječnik specijalista ostati raditi najmanje deset godina. Iz tog razloga da je tužitelj tuženiku isplaćivao plaću za vrijeme dok se on nalazio na specijalizaciji i specijalistički staž odrađivao u drugoj ustanovi. S obzirom na to da tuženiku rad koji mu je tijekom cijele specijalizacije plaćao tužitelj nije odrađivalo kod tužitelja već u drugim ustanovama, to da se u tom slučaju ne može smatrati da bruto plaća koje mu je tužitelj isplaćivao predstavlja novčanu protuvrijednost rada i da stoga ne može predstavljati trošak specijalizacije koji bi liječnik specijalist bio obvezan vratiti u slučaju kada raskida ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji, a o čemu se radi u ovom slučaju. Ukazuje se da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-III-1766/2024 od 12. studenoga 2024. odbio ustavnu tužbu u odnosu na citiranu presudu Vrhovnog suda.

12. Međutim, neosnovano tužitelj od tuženika zahtjeva zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose kako je vršena isplata bruto plaća i drugih troškova, jer je prema mišljenju ovoga suda tuženik u obvezi platiti tužitelju na dosuđeni ukupni zatezne zakonske kamate od dospijeća isplate primjenjujući odredbu 1089. stavka 2. ZOO-a, u vezi odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, zbog čega su mu kamate dosuđena od podnošenja tužbe 20. siječnja 2017., a za više zatražene kamate zahtjev tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovan.

13. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, preinačiti predmetnu presudu na način kako je to odlučeno u točki I. izreke, ove presude.

14. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o trošku, a koja se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i članka 166. stavka 2. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa) te je sukladno popisanom trošku tužitelja istom priznat trošak sastava tužbe, obrazloženih podnesaka od 30. siječnja 2017., 20. travnja 2017., 29. travnja 2019., te pristup na ročištima od dana 10. svibnja 2017., 30. ožujka 2019., 12. rujna 2022., 22. veljače 2024. i 2. svibnja 2024. za svaku radnju imajući u vidu vrijednost predmeta spora na koji je nadodan troška PDV-a što je za svaku radnju 1.380,00 eura, kojem trošku je trebalo pridodati i troškove žalbenog postupka u visini od 1.725,00 eura, što daje sveukupni trošak postupka u visini od 14.145,00 eura, kojem iznosu treba dodati i trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 663,61 eura (5.000,00 kuna) pa bi konačan trošak tužitelja iznosio 14.808,61 eura.

15. Stoga je navedeni iznos valjalo dosuditi tužitelju na ime troškova postupka i naložiti tuženiku da mu ga naknadi skupa sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja, tj. od 10. lipnja 2024. pa do isplate, na temelju odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16.) po stopi na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, dok je zahtjev tuženika za naknadom troška valjalo odbiti, jer nije uspio u postupku, zbog čega je na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i odlučiti kao u točki II. izreke, ove presude.

U Splitu 22. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marija Šimičić