Poslovni broj: Usž-33/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članica vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja FĐ iz [adresa] protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja poreza na dodanu vrijednost odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Usl-1281/2023-6 od 30. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Usl-1281/2023-6 od 30. listopada 2023.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22-01/384, URBROJ: 513-04-23-2 od 15. ožujka 2022. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/22-01/102, URBROJ: 513-07-08/22-01 od 26. rujna 2022. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/22-01/384, URBROJ: 513-04- 23-2 od 15. ožujka 2022., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/22-01/102, URBROJ: 513-07-08/22-01 od 26. rujna 2022., kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) za razdoblje od 1. ožujka do 31. ožujka 2020. u iznosu od 71.017,85 kn i zatezna kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza obračunata u iznosu od 7.453,14 kn.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu u kojoj navodi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvorni pravni lijek. Tvrdi da se sud nije očitovao o činjenici da je izašao iz sustava PDV-a; da u vrijeme donošenja rješenja više nije bio obveznik PDV-a pa da ne bi smio trpjeti štetu zbog greške trećih osoba što su odbili pretporez. Dodaje da je činjenica neizdavanja storno računa prevelik formalizam jer pod istim brojem u svojim knjigama ima navedeno drugo ime na računu. Ponavlja tužbene navode te predlaže da Sud usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dao odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik 31. kolovoza 2022., na koji je tužitelj uložio prigovor koji je odbijen. Nakon toga je doneseno porezno rješenje kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. ožujka do 31. ožujka 2020. u iznosu od 71.107,85 kn i zatezna kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza u iznosu od 7.453,14 kn.
7. Sukladno članku 33. stavku 7. Zakona o porezu na dodanu vrijednosti ("Narodne novine" broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20 , dalje: ZPDV), ako se porezna osnovica promijeni naknadno zbog opoziva, različitih vrsta popusta ili nemogućnosti naplate, tada porezni obveznik koji je isporučio dobra ili obavio uslugu može ispraviti iznos PDV-a ako porezni obveznik kome su isporučena dobra ili obavljene usluge ispravi odbitak pretporeza i o tome pisano izvijesti isporučitelja ili ako porezni obveznik kojemu su isporučena dobra ili obavljene usluge koji nema sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište i nije registriran za potrebe PDV-a u tuzemstvu pisano izvijesti isporučitelja da nije zatražio povrat PDV-a prema odredbama članka 67. ili članka 68. ovoga Zakona.
8. Sukladno članku 125.k. stavak 5. i 6. ZPDV-a, porezni obveznik koji je primjenjivao postupak oporezivanja prema naplaćenim naknadama u prijavi PDV-a za prvo razdoblje oporezivanja nakon prelaska na obračun PDV-a prema obavljenim isporukama mora iskazati sve obavljene, a nenaplaćene isporuke prije promjene načina obračuna PDV-a kao naplaćene te ima pravo odbiti PDV sadržan u primljenim isporukama koje nije platio do promjene načina obračuna PDV-a. Porezni obveznik iz stavka 5. ovoga članka mora nadležnoj ispostavi Porezne uprave kao prilog uz prijavu PDV-a za prvo razdoblje oporezivanja nakon prelaska na obračun PDV-a prema obavljenim isporukama dostaviti popis svih izdanih, a nenaplaćenih računa i svih primljenih, a neplaćenih računa do promjene načina obračuna PDV-a.
9. Sukladno članku 43. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednosti ("Narodne novine" broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 138/20, dalje: Pravilnik), ako se naknadno umanji naknada zbog različitih vrsta popusta koje isporučitelj daje primatelju, kao što su popusti zbog ranijeg plaćanja (casa sconto), rabati i druge vrste odobrenja (bonifikacija) ili zbog nemogućnosti naplate, tada se umanjuje porezna osnovica na način propisan člankom 33. stavkom 7. Zakona.
10. Protivno navodima tužitelja u žalbi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, prema ocjeni ovog suda, činjenica je da je tužitelj na sam Zapisnik o poreznom nadzoru uložio prigovor, a kasnije i na rješenje žalbu. Stoga neosnovano tužitelj navodi kako je došlo do povrede prava budući je iskoristio pravne lijekove na postupanja i akte javnopravnih tijela.
11. Tužitelj u žalbi ističe da se sud nije očitovao o tome da je izašao iz sustava PDV- a. Prvostupanjski sud pod točkom 10. obrazloženja navodi da je tužitelj sa 1. siječnja 2021. godine prestao bit obveznikom PDV-a, što znači nakon odlučnog razdoblja. Stoga izjavljeni prigovor nije odlučan u predmetnoj stvari
12. Žalbeni navod da je sporni račun stornirao tužitelj nije dokazao budući da ne postoji storno spornog računa. Stoga je navod tužitelja kako se radi o „mehaničkoj primjeni pozitivnog prava“ neodlučan. Propisani postupak izdavanja i storniravanja računa kojeg tužitelj nije proveo u cijelosti nego je izdao pod brojem računa koji je utvrđen da glasi na Željezo d.o.o. na drugu osobu, što nije dokaz da je izdani račun stvarno i stornirao.
13. Stoga, s obzirom na to da tužitelj svojim navodima niti tijekom upravnog postupka niti tijekom prvostupanjskog upravnog spora, a niti tijekom žalbenog postupka nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a i pobijane presude, pravilan je zaključak prvostupanjskog upravnog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
14. Prema ocjeni ovoga Suda, u provedenom postupku je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo te nije došlo do povrede pravila postupka, a nakon toga je prvostupanjski upravni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.
15. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 22. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović
