REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-203/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja HE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupa ga odvjetnik Josip Pintarić, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika POSOJILNICA BANK eGen, Republika Austrija, Klagenfurt, Paulitschgasse 57 OIB: 24250429800, Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, nakon glavne i javne rasprave, održane i dovršene dana 10. prosinca 2024.god., u nazočnosti tužitelja HE osobno, punomoćnika tužitelja Pintarić Josipa, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Hreljac Marka, odvjetnika iz Varaždina, dana 22. siječnja 2025.god.,

p r e s u d i o  j e :

I. U cijelosti s e o d b i j a tužbeni zahtjev tužitelja HE koji glasi : "1. Utvrđuje se da je ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda Čakovcu, poslovni broj: Ovr-69/2020 od 22. srpnja 2020.g., na nekretninama tužitelja VE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nedopuštena.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od osam dana. "

II. Nalaže se tužitelju HE da tuženiku POSOJILNICA BANK eGen naknadi trošak postupka u iznosu od 437,50 EUR (četiristotridesetisedam eura i pedeset centi ) u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Obrazloženje :

1. Tužitelj je dana 07. svibnja 2021.god. podnio tužbu protiv tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u kojoj navodi da je Zaključkom Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Ovr-69/20 od dana 08.04.2021.g. tužitelj upućen pokrenuti parnicu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga koje je naveo u svojoj žalbi od 17.02.2021.g., izjavljenoj na ovosudno Rješenje o ovrsi posl.br: Ovr-69/20 od dana 22.07.2020.g. te istu podnosi u otvorenom roku. Tužitelj navodi da je Općinski sud u Čakovcu dana 22.07.2020.g. donio Rješenje o ovrsi na nekretninama tužitelja, označenim kao zk.č.br. 3418, 3335, 2464 i 5417/62, upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Čakovcu, k. o. [katastarska općina], a radi naplate navodnoga potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 12.143,41 EUR, zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Tužitelj smatra da je takvo Rješenje neosnovano, te je na isto uložio žalbu, te je Zaključkom Naslovljenog suda upućen pokrenuti ovu parnicu. Pobijano Rješenje o ovrsi doneseno je temeljem ovršne isprave - Suglasnosti o zapljeni od dana 15.11.2007.g. Predmetna Suglasnost je po svojoj pravnoj prirodi pravni posao kojim dužnik očituje svoju volju tako da radi naplate tražbine dopušta da se novčana sredstva zaplijene s njegovih računa kod banaka i izravno s računa isplate vjerovniku što znači da ista u trenutku potpisivanja nije bila sudsko ili javnobilježničko rješenje o ovrsi, jer se u to vrijeme (2007.g.) nije tražila solemnizacija koja je uvedena tek odredbom čl.126. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 139/10), koja je stupila na snagu u siječnju 2011. godine kada je decidirano propisano da mora biti potvrđena od strane javnog bilježnika, čime se napustila dugogodišnja praksa samo ovjere potpisa na njoj pa je ta izmjena donijela bitnu novost vezanu na rok zastare tražbine koja se njome osigurava. Naime, dosadašnja praksa ovjeravanja potpisa na ovakvoj ispravi (ili zadužnici) nije osiguravala duži rok zastare, onaj propisan čl.379. Zakona o obveznim odnosima/91 (ZOO ), sada čl.233. ZOO-a sukladno kojem tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno sada i javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare, dakle, tek s obveznim potvrđivanjem (solemnizacijom) takva isprava dobiva svojstvo javnobilježničkog akta i na istu se počeo primjenjivati najduži rok zastare. Tužitelj smatra da se iz toga se ne mogu izvoditi zaključci koji bi upućivali da je tada predmetna Suglasnost prije tog nadnevka bila izjednačena s pravomoćnim rješenjem o ovrsi te je tek pokretanjem ovoga ovršnoga postupka došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO-a, jer se radilo o prvoj vjerovnikovoj radnji koja je bila poduzeta protiv dužnika radi ostvarenja potraživanja pred sudom u smislu citirane materijalno-pravne odredbe, ali u vrijeme kada je već bio istekao petogodišnji opći zastarni rok iz čl.371. ZOO/91. Tužitelj smatra da se predmetni zastarni rok ima se računati od dana otkaza kredita i dospijeća cjelokupne tražbine na naplatu, a to je bilo u rujnu 2012. godine. Sama ovršna isprava je protekom roka od 5 godina izgubila svoju djelotvornost, a tražbina koja je njome osigurana u cijelosti je u zastari.

2. Tužitelj osim toga navodi da postoji nelogičnost visine navodnoga potraživanja tuženika kao ovrhovoditelja i njegovu nedopuštenu manipulaciju uplatama tužitelja, odnosno njegove supruge. Uvidom u priloženu materijalnu dokumentaciju, vidljivo je da prema obračunu tuženika proizlazi da je stanje duga na dan 01.03.2016 bilo 11.558,24 EUR, a predmetni iznos sastoji se od 9.678,00 EUR dospjele glavnice, 173,00 EUR dospjele kamate i 1.557,00 EUR dospjele zatezne kamate. Tužitelj tvrdi da u tome trenutku, dakle 01.03.2016. godine se iz plaće supruge tužitelja na ime predmetnoga dugovanja uskraćuje mjesečni iznos od 850,00 kn, dakle cca 110,00 EUR. Zakonska zatezna kamata na ovu glavnicu iznosi cca 75,00 EUR mjesečno, dakle svaki mjesec se dug smanjuje (ne može više rasti). U listopadu 2019.g. je pred ovim Sudom provedena ovrha na suvlasničkom dijelu nekretnine tužitelja (postupak se vodio pod posl.br: Ovr-1241/2017), na način da je isti suvlasnički dio prodan i unovčen za iznos od 21.400,00 kn, odnosno 2.853,33 EUR-a. Nakon naplate troškova postupka, na ime zateznih kamata i glavnice se uplaćuje 2.380,00 EUR. Nakon toga više nema dospjelih zateznih ili redovnih kamata jer su sve podmirene, a dospjela glavnica je onda 7.731,00 EUR. Uplate iz plaće supruge tužitelja se i nadalje uredno mjesečno izvršavaju do dana podnošenja ove tužbe, u iznosu od 850,00 kn mjesečno, dakle u iznosima koji premašuju mjesečnu zateznu kamatu na dospjelu glavnicu tako da je svaki mjesec dug manji. Valja napomenuti da tuženik očito primijenjuje anatocizam kao i da na nezakoniti način primijenjuje stopu zakonskih zateznih kamata u visini od 9,25%, koja je stopa određena Ugovorom o kreditu, iako su zakonske zatezne kamate odnoseće na fizičke osobe od 2015.g znatno manje od toga. Budući se ovdje ne radi o trgovačkom ugovoru, stranke nisu mogle ugovoriti niti sada primjenjivati višu stopu zakonskih zateznih kamata od propisane (čl. 29.st.3. ZOO). Tužitelj smatra da uslijed takvoga protuzakonitoga postupanja, tuženik podnosi ovršni prijedlog za iznos od 12.143,41 EUR, a da nema nikakve pravne niti financijske logike kako je isti utvrdio taj iznos. Također, ističe se kako tuženik u svojim obračunima iskazuje glavnicu u visini od 11.317,65 EUR, iako je ista po Ugovoru 10.000,00 EUR, pa je dakle na nedopušteni način isti uglavničavao kamate, što je protivno zakonu. Tužitelj ukazuje i na ništetnost pojedinačnih odredbi predmetnoga Ugovora na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a tiču se prvenstveno ugovorenih redovnih i zateznih kamata, čime je protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je ovršenik doveden u stanje potpune neimaštine. Navodi da bez provođenja sveobuhvatnog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja nemoguće je utvrditi stvarno stanje stvari, čime tuženik svakom novom ovrhom može manipulirati visinom svojega navodnoga potraživanja i tužitelja doživotno opterećivati navodnim dugovanjem koji je već višekratno preplaćen. Dakle, ne postoji osnovana tražbina tuženika prema tužitelju kako je istu tuženik naznačio u svojemu ovršnome prijedlogu. Stoga predlaže da sud nakon provedenog postupka donese odluku kojom će ovrhu u ovosudnom predmetu broj Ovr-69/2020 proglasiti nedopuštenom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe kako je tužitelj upućen na pokretanje ovog parničnog postupka zaključkom Općinskog suda u Čakovcu od dana 08.04.2021. godine, pod posl. br. Ovr-69/20, i to samo temeljem odredaba čl. 50. st. 1. toč. 11. i 9. Ovršnog zakona (N.N. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje OZ), dok je u odnosu na čl. 50. st. 1. toč. 3. i 5. OZ-a njegova žalba nakon proteka roka odbačena kao nedopuštena rješenjem od istog dana s istim poslovnim brojem. Međutim, tužitelj uz tužbu dostavlja svoju žalbu nakon proteka roka protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu posl.br. Ovr-69/20, a koja žalba je odbačena kao nedopuštena u odnosu na čl. 50. st. 1. toč. 3. i 5. OZ-a i u odnosu na ove žalbene razloge tužitelj nije upućen u ovu parnicu. Iz teksta dostavljene tužbe i žalbe protiv rješenja o ovrsi proizlazi kako se iste temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, odnosno tužitelj je pokrenuo ovaj parnični postupak ponovno temeljem odredaba čl. 50. st. 1. toč. 3. i 5. OZ-a, odnosno pozivajući se na žalbene razloge u odnosu na koje nije upućen u parnicu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu u odnosu na razloge obuhvaćene odredbama čl. 50. st. 1. toč. 3. i 5. OZ-a, a budući da isti ne mogu biti predmetom ovog parničnog postupka. Konkretno, isticanje argumentacije koja se tiče same naravi ovršne isprave i roka u kojem se po zakonu može tražiti ovrha ne predstavlja razloge propisane u čl. 50. st. 9. i 11. OZ-a, a radi kojih je ovršenik upućen na pokretanje ove parnice, već razloge propisane čl. 50. st. 1. toč. 3. i 5. OZ-a koji ne mogu biti predmetom ovog parničnog postupka. Opreza radi, a u odnosu na navode koji se tiču naravi ovršne isprave i roka u kojem se po zakonu može tražiti ovrha, tuženik ističe da je Suglasnost o zapljeni od dana 15.11.2007. godine temeljem koje je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika u ovosudnom predmetu Ovr-69/20 izdana kao sredstvo osiguranja radi naplate tražbine koja proizlazi iz ugovora o kreditu, te kao takva predstavlja ovršnu ispravu koja osigurava desetogodišnji zastarni rok, sve u smislu čl. 233. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, iz primjenjivih zakona i aktualne sudske prakse proizlazi kako su navodi tužitelja kako bi predmetna ovršna isprava osiguravala bilo koji kraći zastarni rok od desetogodišnjeg zastarnog roka, uz to što su nedopušteni, u cijelosti neosnovani.

4. Tuženik nadalje navodi u odnosu na tužbene navode koji sadržajno predstavljaju razloge radi kojih je tužitelj upućen u parnicu, a sadržane u čl. 50. 1. toč. 9. i 11. OZ-a, 5. kako tužitelj nije ni na koji način dokazao, a niti je predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da ih nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv rješenja o ovrsi. Naime, iz sadržaja tužbe proizlazi da se tužitelj poziva na okolnosti koje su mu bile poznate u vrijeme primitka prijedloga za ovrhu Ovr-69/20 odnosno u vrijeme žalbenog roka, odnosno kako se radi o činjenicama koje se odnose na 2016. i 2019. godinu. Tužitelj u žalbi nakon proteka roka samo paušalno ističe kako je zahvaćen pandemijskom situacijom i neimaštinom, a što samo po sebi (sve kad bi tužitelj i dokazao ove navode, a nije priložio nikakve dokaze) ne predstavlja razlog iz kojeg bi bio spriječen obratiti se sudu pravovremeno, odnosno u roku za žalbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu i u ovom dijelu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. U odnosu na navode tužitelja koji se odnose na razloge sadržane u čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a, odnosno na zastaru potraživanja, tuženik ističe kako je prije pokretanja ovršnog postupka u predmetu Ovr-69/20, tuženik kao ovrhovoditelj temeljem iste ovršne isprave pokrenuo ovrhu na nekretninama tužitelja kao ovršenika, i to također pred naslovnim sudom, te je doneseno rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-419/2013 godine od dana 26.04.2013. godine. Navedena ovrha je dovršena rješenjem naslovnog suda od dana 16.12.2019. godine posl.br. Ovr- 531/2018, a budući da je nekretnina u ovršnom postupku prodana. Slijedom navedenog, zastara potraživanja nije tekla u razdoblju od 26.04.2013. godine pa do 16.12.2019. godine, nakon kojeg datuma je počela teći iznova, a budući da je tuženik kao ovrhovoditelj u ovom periodu ostvarivao svoje pravo pred sudom. Ovu okolnost je sam tužitelj učinio nespornom, budući da je i sam u tužbi naveo da je pred naslovnim sudom vođena ovrha na nekretnini tužitelja kao ovršenika, te je dana 24.04.2018. godine doneseno rješenje o dosudi pod posl.br. Ovr-1241/2017 godine. Slijedom svega navedenog, neosnovani su navodi tužitelja o nastupanju zastare potraživanja koje je predmet ovršnog postupka Ovr-69/20 kao razlog propisan čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a. Konačno, a u odnosu na navode tužitelja koje se odnose na razloge propisane čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a, odnosno da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužitelj kao ovršenik više nije mogao isticati u postupku iz kojeg potječe odluka, tuženik ukazuje na toč. VI. ovog odgovora na tužbu odnosno na nepravodobnost ovih navoda tužitelja i predlaže sudu odbaciti tužbu u ovom dijelu. Opreza radi, tuženik ističe kako su navodi tužitelja u odnosu na visinu potraživanja tuženika kao ovrhovoditelja prema tužitelju kao ovršeniku odnosno u odnosu na navodni prestanak tražbine u cijelosti neosnovani. Tuženik je kao ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu dostavio izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga iz kojeg jasno proizlazi potraživanje ovrhovoditelja. U odnosu na navode tužitelja kako je tražbina podmirivana kupovninom postignutom prodajom nekretnine u ovršnom postupku, kao i uplatama njegove supruge kao sudužnice, tuženik ističe kako iz izvatka iz poslovnih knjiga jasno i nedvojbeno proizlazi da su navedena sredstva evidentirana i da je istima djelomično podmireno dugovanje tužitelja prema tuženiku, međutim iz navedenog isto tako proizlazi kako ovo dugovanje nije u cijelosti podmireno, već je postojeće upravo u iznosu navedenom u izvatku iz poslovnih knjiga priloženom uz prijedlog za ovrhu. Slijedom navedenog, postoji potraživanje tuženika prema tužitelju koje je u cijelosti sukladno ovršnoj ispravi i izvatku iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, te je time rješenje o ovrsi Ovr-69/20 u cijelosti osnovano i zakonito. U odnosu na navode tužitelja kako tuženik primjenjuje anatocizam i nezakonito obračunava kamate, isti navodi su paušalni i usmjereni na sprječavanje tuženika kao ovrhovoditelja da namiri svoju zakonitu i osnovanu tražbinu. Tuženik ističe kako su kamate koje je obračunavao u skladu s osnovnim pravnim poslom i zakonom, stoga su i navodi tužitelja koji se odnose na ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, uz to što su nedopušteni, u cijelosti neosnovani. Stoga tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja kao nedopuštenu, odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su se dodatno očitovale.

7. Sud je Rješenjem od dana 19. rujna 2022.god. odredio provođenje knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnost visine navodnog duga tužitelja prema tuženiku. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku iz oblasti računovodstva i financija SE, mag. oec. iz [adresa].

8. Kako tužitelj nije platio predujam za provođenje navedenog vještačenja, ovaj sud je dana 27. ožujka 2024.god. ( dakle više godinu i pol od donošenja rješenja ), a s obzirom da niti do tada predujam za vještačenje nije uplaćen, donio Rješenje da se u ovom parničnom postupku neće provoditi knjigovodstveno-financijsko vještačenje kako je isto određeno rješenjem Općinskog suda u Čakovcu broj P-203/2021-6 od dana 19. rujna 2022.god. jer tužitelj po pozivu suda nije uplatio predujam za provođenje tog vještačenja, a s obzirom da tužitelj mora podmiriti troškove vještačenja koje je sam predložio, a temeljem čl. 153. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08 , 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) gdje je određeno da kada stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza. Navedeno je da je u čl. 153. st. 3. Zakona o parničnom postupku pak je jasno određeno da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. Odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

9. Na ročištu održanom dana 17. srpnja 2024.god. sud je donio rješenje da zbog promjene suca glavna rasprava počinje iznosa temeljem čl. 315. Zakona o parničnom postupku.

10. Tijekom postupka su stranke odustale od saslušanja svjedoka IE u ovom postupku.

11. Sud proveo postupak dokazivanja, te je na ročištu održanom dana 10. prosinca 2024.god. saslušao još i tužitelja i proveo je dokaz i uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu, te je nakon toga glavna rasprava zaključena.

12. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ovosudno rješenje o ovrsi, prijedloga za ovrhu, žalbu iz ovosudnog spisa broj Ovr-69/2020, zatim u rješenje i zaključak iz ovosudnog spisa broj Ovr-69/2020 od dana 08. travnja 2021 (list 17-19 spisa), rješenje iz ovosudnog spisa broj Ovr-1241/2017 (ranije: Ovr-47/2017 i Ovr-419/2013) (list 22- 25 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (list 26 spisa), preslik – ispis poruke e-pošte (list 27 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 28 i 29 spisa), analitičku evidenciju kredita (list 30-32 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 33 i 35 spisa), ispis e-pošte (list 34 spisa), popis uplata (list 36-41 spisa), analitičku evidenciju kredita (list 42 i 43 spisa), popis isplata s osnova plaće (list 44 i 45 spisa), analitičku evidenciju kredita (list 46-51 spisa), zaključak o prodaji iz ovosudnog spisa Ovr-1241/2017 (list 51-55 spisa), podnesak iz spisa Ovr-1241/2017 (list 56 i 57 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 58 spisa), sudsku praksu (list 69-74 spisa), sudsku praksu (list 117 i 118 spisa), te se vrši uvid u cjelokupne ovosudne spise broj Ovr-69/2020 i Ovr-531/2018 (raniji brojevi spisa Ovr-1241/2017, Ovr- 47/2017 i Ovr-419/2013), te je saslušao tužitelja HE, kao stranku u svrhu dokazivanja.

13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

14. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju, u ovršne spise Općinskog suda u Čakovcu gdje se provodila ovrha radi naplate iste tražbine koja je predmet i ovog postupka i to Ovr-69/2020 i Ovr-531/2018 (raniji brojevi spisa Ovr- 1241/2017, Ovr-47/2017 i Ovr-419/2013), te je saslušao i tužitelja.

17. Predmet tužbenog zahtjeva tužitelja (tamo ovršenika ) HE je utvrđivanje nedopuštenosti ovrhe u ovršnom predmetu Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr- 69/2020 u kojem se vodi ovršni postupak po prijedlogu tuženika (tamo ovrhovoditelja ) na nekretninama tužitelja (ovršenika ).

18. Nije sporno da Zaključkom Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Ovr-69/20 od dana 08. travnja 2021.god. tužitelj (ovršenik ) upućen pokrenuti parnicu protiv tuženika (ovrhovoditelja ) radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga koje je naveo u svojoj žalbi ( žalba po proteku roka ) od dana 17. veljače 2021.go., izjavljenoj na ovosudno Rješenje o ovrsi broj Ovr-69/20 od dana 22. srpnja 2020.god.

19. Ovrha u tom ovršnom postupku se provodi po odredbama Ovršnog zakona (Narodne novine RH broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, -koji se primjenjuje u tom postupku s obzirom na vrijeme pokretanja postupka).

20. U tom ovršnom postupku je Općinski sud u Čakovcu dana 22. srpnja 2020.god. donio Rješenje o ovrsi na nekretninama tužitelja, označenim kao zk.č.br. 3418 upisana u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] upisana u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] upisana u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] upisana u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška]., upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Čakovcu, a radi naplate navodnoga potraživanja tuženika (ovrhovoditelja ) prema tužitelju ( ovršeniku ) u iznosu od 12.143,41 EUR, zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

21. Uvidom u priložene zemljišno-knjižne izvatke uz prijedlog za ovrhu u tom spisu utvrđeno je da ovdje tuženik (tamo ovrhovoditelj ) na nekretninama upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ima pod brojem Z- 5945/2018 (prvenstveni red upisa Z-2890/2013 ) upisano založno pravo radi osiguranja te novčane tražbine temeljem Rješenja Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-531/2018 (raniji broj spisa Ovr-1241/2017 ).

22. Ovrha u tom ovršnom postupku broj Ovr-69/2020 je određena temeljem ovršne isprave i to Suglasnosti o zapljeni od dana 15. studenog 2007.god., na kojoj ispravi je potpis ovdje tužitelja i njegov potpis je ovjeren po javnom bilježniku Bojani Štimac iz Varaždina pod brojem OV-17808/07 dana 15. studenog 2007.god.

23. Ta suglasnost o zapljeni je dana u svezi Ugovora o kreditu (jednokratni zajam ) broj 6.078.869 od dana 12. studenog 2007.god. koji je dan na iznos od 10.000,00 EUR-a, što je jasno navedenoj u samoj toj Suglasnosti, a koji Ugovor je također dostavljen uz taj prijedlog za ovrhu u ovršni spis.

24. U toj Suglasnosti o zapljeni je jasno navedeno da ima pravni učinak rješenja o ovrsi prema čl. 178. st. 1. i čl. 183. st. 1. tada važećeg Ovršnog zakona. Ovdje tužitelj ( tamo ovršenik ) je u toj Suglasnosti dao pristanak da je naplata te tražbine iz Ugovora o kreditu izvrši za naplatu glavnice, kamata i troškova, i to na svim njegovim sredstvima.

25. U prijedlogu za ovrhu je tuženik (tamo ovrhovoditelj ) naveo da je u Ugovoru o kreditu on naznačen kao Posojilnica-bank Zila eGen, a da je došlo do statusnih promjena, pa je sada njegov naziv Posojilsnica Bank eGen, o čemu je u ovršni spis dostavio i dokaze i Izvadak iz Sudskog registra.

26. Na ovaj spis je priključen na uvid cjelokupni taj spis Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-69/2020, te je sud utvrdio da je taj Zaključak Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-69/20 od dana 08. travnja 2021.god. je punomoćnik ovršenika (ovdje tužitelja) uredno zaprimio i to dana 23. travnja 2021.god., što je vidljivo iz spisa i iz e-spisa, te je na temelju tog Zaključka ovome sudu kao nadležnom ovršenik, ovdje tužitelj pravodobno dana 07. svibnja 2021.god., u roku od 15 ( petnaest ) dana, podnio ovu tužbu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika.

27. Shodno dobivenoj uputi, tužitelj je tim Zaključkom suda upućen da parnicu pokrene temeljem odredbe članka 50. st. 1. toč. 9. i 11. Ovršnog zakona (u daljnjem tekstu: OZ) što je jasno navedeno u Zaključku, dakle upućen je na parnicu zbog slijedećih razloga: toč. 9. tražbina je prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, i toč. 11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

28. Sud je pored toga Zaključak u istoj odluci donio i Rješenje da se odbacuje žalba ovršenika (ovdje tužitelja) nakon proteka roka od dana 17. veljače 2021.god. protiv rješenja o ovrsi ovoga suda od dana 22.. srpnja 2020.god. glede žalbenih razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 3. i toč. 5. Ovršnog zakona kao nedopuštena. To rješenje je postalo pravomoćno dana 04. svibnja 2021.god. jer nitko na isto nije uložio žalbu.

29. Bitno je istači da tužitelj u historijatu tužbe sada u ovoj podnesenoj tužbi tužitelj ističe razloge navedene u čl. 50. st. 1. toč. 3. i toč. 5. Ovršnog zakona, a koje nije prethodno isticao u svojoj žalbi od dana 17. veljače 2021.god. u spisu broj Ovr- 69/2020, niti je iz tih razloga upućen u ovu parnicu.

30. Ovaj sud je u postupku pod brojem Ovr-69/2020 zaključkom od dana 08. travnja 2021. god. jasno uputio ovršenika (sada tužitelja) da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja (sada tuženika) kojom će iz razloga koje je naveo u žalbi podnesenoj (nakon proteka roka ) protiv rješenja o ovrsi tražiti da se ovrha u tom ovršnom predmetu proglasi nedopuštenom.

31. U toj svojoj žalbi od dana 17. veljače 2021.god. se ovršenik, sada tužitelj pozivao samo na to da je nastupila zastara ovrhovoditeljeve ( tuženikove ) tražbine i navodi da tražbina ovrhovoditelja, ovdje tuženika ne može biti u naznačenom iznosu, pa ga je stoga sud Zaključkom od dana 08. travnja 2021.god. uputio na parnicu samo iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. Ovršnog zakona i to toč. 9. i toč.11. tj. jer je nastupila zastara potraživanja i jer ovršenik osporava iznos potraživanja ovrhovoditelja, što je jasno navedeno u tom Zaključku suda.

32. S obzirom da tužitelj sada u ovoj tužbi ističe i razloge koji nisu prethodno navedeni u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, to je suprotno čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona, te se navedeni razlozi ne mogu uzeti u obzir prilikom odlučivanja u ovom postupku.

33. Naime, sukladno sudskoj praksi tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik ( tužitelj ) može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknula u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, dakle u konkretnom slučaju samo iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. 9. i toč. 11. Ovršnog zakona, bez obzira što sada u ovoj tužbi navodi i druge točke iz tog članka Ovršnog zakona.

34. Stoga sud odlučuje samo sukladno navedenom.

35. Sud tužbu nije odbacio jer nisu ispunjeni uvjeti za isto, već je proveo dokaze i sada odlučuje ovom meritornom odlukom – presudom.

36. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju, u priključene ovršne spise, te je saslušao tužitelja, a sve kako bi se donijela odluka o svim prigovorima i navodima stranaka.

37. Tužitelj VE je u svom iskazu naveo da ostaje kod svega što je odvjetnik naveo u tužbi i kasnije tijekom postupka. 2007. su on i supruga NE i išli kod odvjetnika Žerjava u Varaždin radi dobivanja kredita koji im je objasnio uvjete te je kredit bio na 10.000,00 eura. Bili su i kod javnog bilježnika na potpisu tog ugovora. Potpisali su samo taj ugovor, nikakve druge dokumente. Nije se upisivala hipoteka na nekretninu. Taj kredit se vraćao na način da su novce nosili u ured odvjetnika Žerjava u Varaždin, a kad su isto vraćali dobili su potvrdu. Tada je on nastradao i onda više nisu mogli redovno plaćati, a završio je i u invalidskoj mirovini. Kada on to nije mogao plaćati, banka je pokrenula ovrhu na plaći njegove supruge i njoj su skidali novce s plaće, a ona je radila u općini Nedelišće gdje još uvijek radi. Po njemu su oni taj kredit isplatili. Međutim banka je pokrenula ovrhe radi neplaćanja tog duga i to na njegovim nekretninama, a bila je i ovrha na mirovini. Neke nekretnine su prodane u ovršnom postupku i banka se i tamo namirila. Taj ugovor je potpisao kod odvjetnika Žerjava u njegovom uredu. Prije potpisivanja ugovora nije pregovarao oko kakvih ugovornih odredaba, samo mu je to ponuđeno, dan mu je taj obrazac i on je to potpisao. On je pročitao taj ugovor. On nikada nije bio u banci tuženika, niti je kada razgovarao s kojim službenikom banke, sve je išlo preko odvjetnika Žerjava, mislio je da je on ovlašten od banke. Nije upozoren na bilo kakve rizike oko tog ugovora, samo mu je pročitan taj ugovor. Nisu mu obrazložene ugovorne odredbe samo je rečeno da svakoga mjeseca to mora plaćati. Osobno je potpisao ugovor, a kod potpisivanja nisu bili prisutni i predstavnici banke. Na ugovoru je pisalo da je kredit 10.000,00 eura, a nakon par dana mu je isplaćeno 9.500,00 eura na ruke. On ne zna koliko je od tog kredita vratio, postoje papiri o tome. Ne zna koliko je banci morao vratiti od tog kredita pod uvjetom da je isti uredno otplaćivan, a znajući da se mora vratiti i glavnica i kamata. Ne zna da li je u tom ugovoru pisalo koliko se novaca treba vratiti, valjda je navedeno. Po njemu nije još ostalo za vratiti novaca. Ne zna tko je ugovor potpisao u ime banke, postoji neki potpis. Kod javnog bilježnika kada se ugovor potpisivao su bili supruga i on, a odvjetnik Žerjav nije bio. Kada je tužitelju predočena suglasnost o zapljeni s lista 6 ovosudnog spisa broj Ovr-69/2020 tužitelj je izjavio da se na istoj nalazi njegov potpis. Kada se dug nije redovno podmirivao nešto je dolazilo od banke, te opomene su počele stizati i onda su išli kod odvjetnika Žerjava da pitaju koliki je dug i da se nešto pokušaju dogovoriti, ali im je on rekao da on više nema ništa s time i da se s njim više ništa ne mogu dogovoriti. Nakon toga je banka sjela na plaću njegove supruge. I on je sada blokiran za taj dug kod FINE i tamo je blokiran za 10.000,00 eura koliko tvrde da je još dug. Taj kredit mu je bio potreban za završetak kuće na adresi [adresa].

38. Tužitelj je u iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka.

39. Valja istači da tužitelj u spis nije dostavio nikakvu dokumentaciju koju je primao od tuženika npr. opomene i dr., potvrde o plaćanju kredita, te sud odluku donosi na temelju dokumentacije koja je u ovom i u ovršnim spisima koji su priključeni.

40. Sporno je da li je Suglasnost o zapljeni ovršna isprava, sporno je koji je rok zastare potraživanja temeljem te Suglasnosti o zapljeni i onda da li je nastupila zastara potraživanja ovdje tuženika (ovrhovoditelja, vjerovnika ), sporna je visina duga, te je sporno da li Ugovor o kreditu, pa onda posljedično i ta Suglasnost sadrži ništetne odredbe i temeljem kojeg Zakona.

41. Nesporno je da je tuženik, kao ovrhovoditelj, pokrenuo ovrhu protiv tužitelja, kao ovršenika, temeljem Suglasnosti o zapljeni od dana 15. studenog 2007. god. , a koja Suglasnost je izdana kao sredstvo osiguranja radi naplate tražbine koja proizlazi iz ugovora o kreditu broj 6.078.869 od dana 12. studenog 2007.god.

42. Sporno je da li ta isprava – Suglasnost o zapljeni kao takva predstavlja ovršnu ispravu koja osigurava desetogodišnji zastarni rok, sve u smislu čl. 233. Zakona o obveznim odnosima kojim je određeno da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

43. Prema čl. 21. Ovršnog zakona ( a isto je bilo propisano i u čl. 19. ranije važećeg Ovršnog zakona ) propisano je da se na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provedbe ovršnoga postupka i postupka osiguranja na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obvezni odnosi.

44. U čl. 23. Ovršnog zakona je određeno u toč. 7. da je ovršna isprava i druga isprave koja je Zakonom određena kao ovršna isprava.

45. I u ranije važećem Ovršnim zakonom („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – koji je bio na snazi u vrijeme kada je sporna Suglasnost dana tj. potpisana i ovjerena po javnom bilježniku) je u čl. 21. u toč. 6. navedeno da je ovršna isprava i druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava.

46. Prema čl. 202. Ovršnog zakona ( sada važećeg tj. od 112/12 i dalje ) je suglasnost o zapljeni ovršna isprava.

47. Isto je bilo propisano dakle i čl. 178. ranije važećeg Ovršnog zakona da je takva suglasnost o zapljeni ovršna isprava.

48. Naime, prema odredbi čl. 178. st. 1. i 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – koji je bio na snazi u vrijeme kada je sporna Suglasnost dana tj. potpisana i ovjerena po javnom bilježniku) dužnik može javno bilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe (čl. 149.) te da se isprava iz st. 1. ovog članka izdaje u jednom primjerku i ima značaj pravnog posla iz čl. 72. st. 1. ovog Zakona te učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi.

49. Prije pokretanja ovršnog postupka u predmetu Ovr-69/20, tuženik je kao ovrhovoditelj temeljem iste ovršne isprave pokrenuo ovrhu na nekretninama tužitelja kao ovršenika, i to također pred naslovnim sudom, te je doneseno rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-419/2013 godine od dana 26. travnja 2013. godine.

50. Taj ovosudni spis broj Ovr-419/2013 je kasnije dobio nove brojeve i to Ovr- 47/2017, Ovr-1241/2017 i Ovr-531/2018 i sud je donosio daljnje odluke.

51. U tom spisu je na Rješenje o ovrsi suda ovdje tužitelja, tamo kao ovršenik isto podnio žalbu, pravodobnu, u kojoj isto navodi da ta Suglasnost o zapljeni nije ovršna isprava i to toj žalbi je odluku donio Županijski sud u Varaždinu pod brojem Gž- 3363/13 dana 20. svibnja 2014.god. gdje je jasno naveo da je žalba ovršenika neosnovana i da je ta Suglasnost o zapljeni ovršna isprava.

52. U tom spisu je ta Suglasnost o zapljeni predana u izvorniku.

53. Navedena ovrha je dovršena rješenjem naslovnog suda od dana 16. prosinca 2019. god. pod posl.br. Ovr-531/2018, a budući da je nekretnina u ovršnom postupku prodana. Isto tako je na nekretninama koje nisu prodane upisano prisilno založno pravo, između ostalog i na dvije nekretnine koje su sada predmetom ovosudnog ovršnog postupka broj Ovr-69/2020 koji je predmet ove parnice.

54. Tužitelj je u iskazu pred ovim sudom izjavio da se na istoj nalazi njegov potpis.

55. Dakle, sklopljenim Ugovorom o kreditu tuženik je dao izjavu suglasnosti o zapljeni.

56. Stoga je ta Izjava, u konkretnom slučaju Suglasnost o zapljeni, kojom dužnik (ovdje tužitelj, dužnik, ovršenik ) daje suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika (ovdje tuženika, vjerovnika, ovrhovoditelja ) zapljeni njegova plaća ili drugo stalno novčano primanje i koja je ovjerena od strane javnog bilježnika, ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi u odnosu na koju se primjenjuje zastarni rok od 10 godina.

57. Dakle, sporna Suglasnost o zapljeni o zapljeni od dana 15. studenog 2007.god. je ovršna isprava.

58. Ta Suglasnost o zapljeni je ovršna isprava koja se izdaje u jednom primjerku i takva ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi i na temelju takve ovršene isprave se može tražiti ovrha radi naplate novčane tražbine i na drugim predmetima ovrhe.

59. Stoga se u ovom slučaju primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

60. Sada je potrebno utvrditi da li je nastupila zastara potraživanja ovdje tuženika prema ovdje tužitelju s osnova tog Ugovora o kreditu i date Suglasnosti o zapljeni.

61. Da li je nastupila zastara tražbine tuženika ( ovrhovoditelja, vjerovnika ) sud je ocijenio temeljem sveukupne dokumentacije i iskaza tužitelja.

62. Prema čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze; zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze; sud se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

63. Nadalje, sukladno odredbi članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ( dalje: ZOO-a) zastarijevanje počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Sukladno odredbi članka 216. ZOO-a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

64. Prema čl. 216. Zakona o obveznim odnosima ( dalje : ZOO ), zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

65. Prema čl. 233. st. 1. ZOO-a, sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

66. Nesporno je između stranaka da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan u rujnu 2012.god., te od tog datuma, valja računati desetogodišnji zastarni rok. 67. Zastara u konkretnom slučaju nije mogla početi teći samim izdavanjem suglasnosti o zapljeni koja je izdana odmah po sklapanju ugovora o kreditu kao osiguranje tražbine iz istog već tek dospijećem predmetne tražbine na naplatu, odnosno da se desetogodišnji rok zastare u konkretnoj pravnoj stvari ne računa od dana ovjere suglasnosti o zapljeni već od dospijeća tražbine na naplatu u rujnu 2012.god., što je i sam tužitelj naveo u podnesenoj tužbi, dok je prijedlog za ovrhu na nekretninama u spisu Ovr-69/2020 podnesen dana 17. veljače 2020.god. slijedom čega da zastarni rok nije protekao, odnosno da nije nastupila zastara tražbine tuženika.

68. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje : ZOO ) propisano je kako do prekida zastare dolazi radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

69. Prema čl. 242. ZOO-a, prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja, ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo; isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

70. Prema odredbi članka 245. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Prema stavku 3. navedenog članka kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen ili na neki drugi način, a prema stavku 5. isto vrijedi kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja. Prema stavku 6. toga članka zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

71. Prije pokretanja ovršnog postupka u predmetu Ovr-69/20, tuženik je kao ovrhovoditelj temeljem iste ovršne isprave tj. Suglasnosti o zapljeni od dana 15. studenog 2007.god. pokrenuo ovrhu na nekretninama tužitelja kao ovršenika, i to također pred naslovnim sudom i to dana 04. ožujka 2013.god., te je doneseno rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-419/2013 godine od dana 26. travnja 2013. godine. Dakle, od dospijeća tražbine na naplatu do pokretanja tog ovršnog postupka nije protekao desedogodišnji rok zastare.

72. U tom spisu je ta Suglasnost o zapljeni predana u izvorniku. Taj ovosudni spis broj Ovr-419/2013 je kasnije dobio nove brojeve i to Ovr-47/2017, Ovr-1241/2017 i Ovr- 531/2018 i sud je donosio daljnje odluke.

73. Ovu okolnost je sam tužitelj učinio nespornom, budući da je i sam u tužbi naveo da je pred naslovnim sudom vođena ovrha na nekretnini tužitelja kao ovršenika, te je dana 24. travnja 2018. godine doneseno rješenje o dosudi pod posl.br. Ovr- 1241/2017, što je jedan od brojeva sudskog ovršnog spisa, koji je ranije naveden. 74. Slijedom navedenog, zastara potraživanja nije tekla u razdoblju od 26. travnja 2013. godine pa do 16. prosinca 2019. godine, u kojem razdoblju se provodio taj ovršni postupak na ovome sudu, a nakon tog datuma je zastara počela teći iznova.

75. Ovršni postupak ovoga suda broj Ovr-69/2020 koji je sada predmet ovog parničnog postupka je tuženik (kao ovrhovoditelj ) pokrenuo dana 17. veljače 2020.god. podnošenjem prijedloga za ovrhu, dakle svega dva mjeseca nakon što je okončan raniji ovršni postupak pred ovim sudom, pa tu svakako nije protekao desetogodišnji rok zastare.

76. Stoga je ovrha u cijelosti dopuštena jer nije nastupila zastara naplate te tražbine.

77. S obzirom da se tužitelj (kao ovršenik, dužnik ) poziva da su ništetne odredbe tog sklopljenog ugovora o kreditu, pa onda posljedično i te Suglasnosti o zapljeni, iste treba ocijeniti sud i po službenoj dužnosti.

78. Naime, sukladno Zakonu o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08, te zatim i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZOO ) sud po službenoj dužnosti paze na ništetnost ugovora i drugih isprava, što će dalje biti obrazloženo.

79. Ista ništetnost se ocjenjuje temeljem odredbi više Zakona kako će dalje biti obrazloženo.

80. S obzirom da je prema predmetnom Ugovoru o kreditu broj 6.078.869 od dana 12. studenog 2007.god. naznačeno mjesto sklapanja ugovora u Villach/Beljak odnosno na području Republike Austrije, proizlazi zaključak suda da je predmetni Ugovor doista sklopljen na području Republike Austrije u mjestu Villach/Beljak pri čemu tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu članka 7. i članka 219. stavak 1. ZPP- a ničime nije dokazao suprotno, odnosno da bi predmetni Ugovor bio sklopljen na području Republike Hrvatske.

81. Tužitelj navodi da je isplata novčanih sredstava prema predmetnom Ugovoru o kreditu izvršena u Odvjetničkom uredu odvjetnika Hinka Žerjava u Varaždinu. Međutim, navedena okolnost ne utječe na mjesto sklapanja ugovora, već na mjesto ispunjenja ugovora jer isplatom kredita nije došlo do sklapanja ugovora, već do ispunjenja obveze kreditora prema korisniku kredita.

82. Sud smatra da tuženica kao strana banka nije imala obvezu tražiti odobrenje od Hrvatske narodne banke za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu zbog čega nepostojanje takve suglasnosti predmetni Ugovor ne čini ništetnim prema odredbi članka 322. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i u smislu odredbi Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/02., 141/06. - koji je tada bio na snazi) te Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 159/13., 19/15., 102/15, 15/18., 70/19, 47/20., 146/20., 151/22, 145/24- koji je sada na snazi).

83. Sud utvrđuje da se na predmetni Ugovor ne mogu primijeniti Hrvatski propisi jer se radi o ugovoru koji je sklopljen između tužitelja i tuženice kao kreditora koji je strana pravna osoba sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, a među strankama je ugovorena primjena austrijskog prava kao prava zemlje kreditora – tuženika. Predmetni Ugovor nije ništav prema odredbi članka 879. Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. jer su u predmetnom Ugovoru sadržane odredbe o iznosu zajma, o kamatnoj stopi, o trošku zajma, pretpostavke za raskid Ugovora i slično.

84. Predmetni Ugovor o kreditu koji su stranke sklopile dana 12. studenog 2007.god. je sklopljen u Republici Austriji jer su predmetnim Ugovorom o kreditu stranke ugovorile primjenu austrijskog prava kao prava zemlje u kojem se nalazi sjedište kreditora. To nije protivno odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 88/01. – dalje ZRSZ).

85. Naime, prema odredbi članka 19. navedenog Zakona stranke su imale pravo ugovoriti primjenu prava ako tim zakonom nije drugačije uređeno, a članak 20. točka 8. ZRSZ-a je propisao da se na ugovore o zajmu u koje spada i ugovor o kreditu primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca odnosno kreditora, a nije sporno da je to bila Republika Austrija, pa ugovaranje primjene austrijskog prava nije suprotno zakonu. Razmatrajući valjanost ugovora prema odredbi članka 879. austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. koji je i danas na snazi propisano je kako je ugovor koji je protivan zakonskoj zabrani ili običajima ništav.

86. Stoga se utvrđuje da je predmetni ugovor je bio sklopljen u skladu s dobrim običajima, i to na način da tuženica prilikom zaključenja istih nije koristila nepoštenu poslovnu praksu, odnosno da bi na nagovor tuženice tužitelji potpisali predmetni ugovor. Tužitelj je očito pronašao posrednike da bi poduzeo pravne radnje za zaključenje ugovora i to je bio odvjetnik Žerjav iz Varaždina i kojemu je tužitelj dostavio dokumentaciju bitnu za odobrenje kredita i nakon toga je ovdje tuženik odobrio kredit, ugovor je potpisan i novci su nesporno isplaćeni tužitelju po tom kreditu.

87. Osim toga sud utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan primjenom Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17. – dalje Zakon o ništetnosti), jer je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. studenog 2020. ("Narodne novine" broj 121/20.) pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom.

88. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske poziva se i na presudu Suda Europske unije od 14. veljače 2019. u predmetu C-630/17 povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. ugovora o funkcioniranju Europske unije kojeg je uputio Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu u predmetu ĆE protiv Raiffeisen bank St. Stefan – Jagerberg – Wolfsberg eGen iz koje presude Europski sud utvrđuje da je razvidno da je zakon o ništetnosti ugovora protivan Europskom pravu i to odredbi članka 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije koji propisuje da je toj odredbi protivan propis države članice, učinak kojeg je, među ostalima, da su ugovori o kreditu ništetni, od dana sklapanja čak i u slučaju da su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa (retroaktivnost), jer je Zakonom o ništetnosti propisana ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih prije donošenja predmetnog zakona (retroaktivno) kao i svaki drugi nacionalni propis kojim se retroaktivno propisuje ništetnost ugovora o kreditu.

89. I prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-155/2016 sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12. travnja 2016. u Šibeniku proizlazi da ugovori koji su sklopljeni i kojima je sklapanje zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj, takvi ugovori nisu ništetni, jer ta posljedica nije propisana niti Zakonom o bankama niti Zakonom o kreditnim institucijama sve do 30. rujna 2015., kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

90. Prema presudi Suda Europske unije u predmetu broj C-630/2017 presuđeno je da članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa, a kako su odredbe prava Europske unije, a između ostalog i odredbe članka 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije s izravnim učinkom u primjeni u svim pravnim stvarima u Republici Hrvatskoj.

91. Prema čl. 53. Zakona o deviznom poslovanju (NN br. 36/03 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13 – koji je tada bio na snazi) rezidenti moraju izvješćivati Hrvatsku narodnu banku o kreditnim poslovima s nerezidentima, ali takav propust nema utjecaj na valjanost ugovora.

92. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je st. 2. istog članka propisano da ukoliko je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

93. U konkretnom slučaju sud nije ocijenio da bi sklapanje predmetnog ugovora o kreditu bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pri čemu treba napomenuti da bi sklapanje istog eventualno bilo zabranjeno samo tuženiku, jer nije ishodio odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj, dok sklapanje navedenog ugovora nije bilo zabranjeno tužitelju, niti bilo koji propis tužitelju brani sklapanje spornog ugovora. Međutim, kako je već prethodno navedeno, tuženik nije imao obvezu ishoditi odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj od strane HNB-a budući je predmetni ugovor sklopljen na području Republike Austrije, a ne Republike Hrvatske, dakle tuženik nije obavljao djelatnost na području RH pa mu odobrenje za rad nije niti trebalo.

94. Također, treba napomenuti i da se Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH br. 75/09, dalje: ZPK) ne odnosi na ovaj ugovorni odnos, iz razloga što je odredbama čl. 29. ZPK-a propisano da se odredbe Zakona ne primjenjuju na ugovore sklopljene do stupanja na snagu Zakona, osim u pogledu obveza obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora, a koji je stupio na snagu dana 01. siječnja 2010.god., dok obveza tužitelja iz predmetnog ugovora proizlazi od dana 12. studenog 2007.god. kada je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen. 95. Slijedom iznijetog da li je tužitelj imao status potrošača nije od značaja budući da je tužbeni zahtjev radi iznijetog neosnovan makar dovršetak i uređenje kuće upućuje za zaključak da je kredit uzet u privatne svrhe te da stoga tužitelj ima status potrošača.

96. Tako je neosnovan navod tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim suglasnosti za zapljenu iz istih razloga kao što je i gore pojašnjeno dakle kako nije ništav ugovor nije ništava niti suglasnost o zapljeni.

97. Stoga sud utvrđuje da niti sporni ugovor o kreditu niti sporna Suglasnost o zapljeni nisu ništetni.

98. Sada je potrebno još utvrditi da li je dug po predmetnom Ugovoru u kreditu po tužitelju otplaćen u cijelosti ili djelomično, te da li posljedično tome onda tuženik (kao ovrhovoditelj ) može voditi ovršni postupak kod ovoga suda broj Ovr-69/2020 radi naplate te iste tražbine od ovdje tužitelja ( kao ovršenika ) na njegovim nekretninama tamo pobliže navedenim.

99. Tuženik je kao ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu u spisu broj Ovr-69/2020 dostavio izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga iz kojeg jasno proizlazi potraživanje ovrhovoditelja.

100. U odnosu na navode tužitelja kako je tražbina podmirivana kupovninom postignutom prodajom nekretnine u ovršnom postupku, kao i uplatama njegove supruge kao sudužnice, tuženik ističe kako iz izvatka iz poslovnih knjiga jasno i nedvojbeno proizlazi da su navedena sredstva evidentirana i da je istima djelomično podmireno dugovanje tužitelja prema tuženiku, međutim iz navedenog isto tako proizlazi kako ovo dugovanje nije u cijelosti podmireno, već je postojeće upravo u iznosu navedenom u izvatku iz poslovnih knjiga priloženom uz prijedlog za ovrhu. 101. Radi naplate sporne tražbine tuženik kao ovrhovoditelj ( vjerovnik ) je protiv tužitelja (kao ovršenika, dužnika ) je očito pokrenuo više postupaka i to kako izvansudskih – izravna naplata kod Financijske agencije, ovrhom na plaći supruge tužitelja, ovrhom na nekretninama i tužitelja i njegove supruge.

102. Ovršni zakon ne zabranjuje istovremeno vođenje više ovršnih postupaka na različitim predmetima ovrhe pa se ovrha može istovremeno provoditi i na plaći ( kod poslodavca) i po računu ovršenika ( putem FINA-e), kao i na nekretninama ako su ispunjeni uvjeti (a u konkretnom slučaju tuženik ima ovršnu ispravu ), a vjerovnik ( ovdje tuženik ) je dužan voditi brigu da se ne namiri za iznos koji je veći od njegove ukupne tražbine prema dužniku.

103. U odnosu na tvrdnje tužitelja da dug ne iznosi koliko to tvrdi tuženik, odnosno da je dug čak i podmiren u cijelosti, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju. 104. Tuženik je dostavio u ovršni spis broj Ovr-69/2020 Izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga iz kojeg je vidljivo na što se potraživanje ovrhovoditelja iznosi. 105. Tuženik tvrdi da je prije pokretanja ovršnog postupka broj Ovr-69/2020 kod ovoga suda uračunao sve do tada izvršene uplate po spornom ugovoru o kreditu i po spornoj Suglasnosti za zapljenu i da je ovršni postupak pokrenuo samo radi namirenje tražbine koja nije plaćena.

106. Iz prijedloga za ovrhu u spisu Ovr-69/2020 temeljem kojeg je sud i donio rješenje o ovrsi je vidljivo da se dug odnosi na glavnicu u iznosu od 10.000,00 EUR, dakle glavnicu iz ugovora o kreditu, sa daljnjim kamatama od 20. studenog 2019.god., dakle za kasnije razdoblje, a ne od dospijeća cjelokupne tražbine na naplatu, pa sud zaključuje da je stoga tuženik tužitelju priznao uplate i prisilne naplate izvršene u ranijem razdoblju. Isto tako je u tom prijedlogu za ovrhu navedeno da se iznos od 535,15 EUR odnosi na troškove prisilne naplate, a na koje traži kamatu isto od datuma 20. studenog 2019.god., te traži i daljnje troškove postupka.

107. Taj iznos dugovanja naveden u prijedlogu za ovrhu, temeljem kojeg je sud i donio rješenje o ovrsi broj Ovr-69/2020 je bitan za taj ovršni postupak i ukoliko se nekretnine prodaju u tom ovršnom postupku, ovrhovoditelj, ovdje tuženik će morati dostaviti u spis obračun potraživanja temeljem kojeg će onda sud donijeti rješenje o namirenju, sve temeljem prijedloga i rješenja o ovrsi i priznat će se samo ispravno obračunato dugovanje.

108. U spisu ovoga suda broj Ovr-1241/2017 (ranije broj Ovr-47/2017 i Ovr-419/2013) je vidljivo da je tamo dug na dan 26. rujna 2012.god. iznosio s osnova dospjele glavnice u iznosu od 10.000,00 EUR i s osnova dospjele kamate iznos od 1.317,65 EUR.

109. Iz rješenja o namirenju u spisu broj Ovr-1241/2017 (ranije broj Ovr-47/2017 i Ovr- 419/2013 ) od dana 17. listopada 2019.god. je vidljivo da se u tom postupku s osnova prodane nekretnine namirila tražbina ovdje tuženika samo s osnova troškova postupka i dijela zatezne kamate na glavnicu, dok je ostatak tražbine ostao nepodmiren, dakle i ostatak zateznih kamata na glavnicu, kao i cjelokupna glavnica.

110. Iz preslike e-pošte ( e-mail ) od 01. ožujka 2016.god. je vidljivo da je tada dug iznosio ukupno 11.558,24 EUR.

111. Iz priložene dokumentacije Općine Nedelišće je vidljivo da se supruzi tužitelja ustezao određeni iznos za podmirenje spornog duga, kroz dulje razdoblje, međutim sud nema stručna znanja da bi sam obračunavao koji iznos duga je naplaćen, a koliko dugovanje još iznosi, s obzirom da tuženik kao vjerovnik ima pravo tražiti isplatu osim glavnice i kamata i troškova.

112. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima i danom kreditu koji je tuženik dao tužitelju, što nije sporno. Tuženik ( kao vjerovnik, ovrhovoditelj ) ima pravo iz tog danog kredita da mu tužitelj ( kao dužnik, ovršenik ) vrati osim dane glavnice još i zakonske zatezne kamate, redovne kamate, kao i sve troškove postupka koji su nastali zbog naplate te tražbine.

113. Sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

114. Sud utvrđuje s obzirom na te ranije ovršne postupke i s obzirom da je i sud donio rješenje o namirenju koje je postalo pravomoćno, kao i rješenje o prisilnom upisu založnog prava na nekretnini, da dugovanje ovdje tužitelja prema ovdje tuženiku svakako postoji još i s osnova glavnice, te i dijela kamate, te troškova postupka koji su nastali u tim ovršnim postupcima. Ovdje tužitelj je kao ovršenik sudjelovao u tim ovršnim postupcima, bio je upoznat s iznosom dugovanja i mogao je već u tim postupcima poduzimati pravne radnje kojima bi osporio tražbinu ovdje tuženika. 115. Ne može se tužitelj pozivati na zdravstveno stanje i na neimaštinu, kada očito više godina ( od dospijeća cjelokupnog duga 2012.god. nadalje ) nije poduzimao nikakve pravne radnje oko utvrđivanja visine duga, a osim toga temeljem Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći je mogao u bilo kojem trenutku tražiti da mu se ista odobri i da mu se dodijeli ovlašteni punomoćnik – odvjetnik koji bi mu pružao pravne savjete i poduzeo odgovarajuće pravne radnje.

116. Dug je očito jedno vrijeme vraćan, a onda je prestalo vraćanje kredita, te je cijeli kredit dospio na naplatu, kako je već obrazloženo, a radi naplate dugovanja tuženik je protiv i tužitelja i protiv njegove supruge pokrenuo više postupaka.

117. Očito je da je kamata na glavnicu od 2012.god. kada je cjelokupno dugovanje dospjelo na naplatu do danas obračunata u visokom iznosu, na obračun kamate tuženik ima pravo, a isto tako su visoki i troškovi postupka koji su nastali u više pokrenutih ovršnih postupaka, a koji spisi su priloženi ovome spisu na uvid. 118. U ovome parničnom postupku sud je odredio provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja upravo radi utvrđenja visine dugovanja, međutim predujam za trošak istoga tužitelj nije platio, pa je sud donio rješenje da se isto neće provoditi, kako je već obrazloženo.

119. S obzirom da se radi naplate iste tražbine ovdje tuženika protiv ovdje tužitelja i njegove supruge očito vodilo više postupaka na više sredstava ovrhe, kao i s obzirom na dugo razdoblje od dospijeća cjelokupnog kredita na naplatu do danas, sud nema dovoljna stručna znanja da bi to sam izračunao, a kako je već navedeno jer tuženik ima pravo na isplatu osim glavnice i kamata i troškova.

120. Stoga tužitelj u ovome postupku nije dokazao visinu duga, konkretno da bi dug prema tuženiku bio niži, odnosno da bi čak bio i isplaćen, pa stoga isto u ovome postupku tužitelj nije dokazao.

121. Tako je sud, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja, kako je obrazloženo, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja radi nedopuštenosti ovrhe u ovosudnom spisu broj Ovr-69/2020, pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen, te je odlučeno toč. I. izreke ove presude.

122. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tuženik u cijelosti uspio u ovom postupku jer je tužitelj u cijelosti odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe u spisu Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-69/2020.

123. Trošak tuženika odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu 50,00 EUR (tbr.8./1.), zastupanje na ročištu 27.04.2022. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 02.04.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 17.07.2024. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 24.07.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 25.09.2024. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 10.12.2024. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.9/1), sve uz pripadajući PDV po Tbr. 42. Tarife.

124. Sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18, te 51/23), tuženik za sada nije platio nikakve sudske pristojbe jer se sudska pristojba na odgovor na tužbu plaća tek po pravomoćnosti postupka i to sukladno uspjehu u sporu (čl. 4. Zakona ).

125. Tako ukupno priznati trošak tuženika iznosi 437,50 EUR, a na platež je obvezan tužitelj koji je u cijelosti izgubio spor. Stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke. 126. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Čakovcu, 22. siječnja 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ) pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika