Poslovni broj: Gž -2856/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica pod 1. EB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Aljinoviću, odvjetniku u Splitu i pod 2. JB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Doris Košti, odvjetnici u Splitu, protiv tuženice HB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mladenu Vuškoviću, odvjetniku u Splitu, zbog utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljica pod. 1. i 2. protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2390/2024-3 od 17. srpnja 2024., u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2390/2024-3 od 17. srpnja 2024. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica za isplatom iznosa 14.000,00 eura svakoj zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedene iznos teku od 30. siječnja 2004. pa sve do konačne isplate, te je odbijen i zahtjev tužiteljica za naknadom parničnih troškova (točka I. izreke).

1.1. Istom odlukom naloženo je tužiteljicama isplatiti tuženici parnični trošak u iznosu od 250,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 17. srpnja 2024. do isplate, u roku 15 dana (točka II. izreke).

1.2. Protiv te presude žale se tužiteljice pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.

- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22.i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati, uz nadoknadu parničnog troška, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

1.3. Na žalbu nije odgovoreno.

1.4. Žalba je osnovana.

2. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za isplatom iznosa od ukupno 28.000,00 eura koji predstavlja 1/2 dijela tržišne vrijednosti stana kojeg je tuženica prodala trećoj osobi, a za koji tužiteljice tvrde da bi predstavljao ostavinsku imovinu njihovog pravnog prednika OB, kojeg su tužiteljice nasljednice svaka za 1/4 dijela.

3. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazilo bi sljedeće:

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: O-840/97 iza pok. EBE, prednika stranaka, utvrđeno da ostavinsku imovinu čine nekretnine upisane u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], I. ZK tijelo, čest. zem. [katastarska čestica] i to za 1/2 dijela, te su utvrđeni njegovi nasljednici i to JB i EB svaka za po 1/4 dijela, te DB za 1/2 dijela, uslijed ustupa zakonskog nasljednog dijela ovdje tuženice HB u korist ovog nasljednika,

- da nekretnina na koju tužiteljice polažu pravo u ovom postupku, stan u [adresa] u [adresa], površine 51,00 m2, izgrađen na čest. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nije ušao u sastav ostavinske imovine iza pok. prednika stranaka E ŽB i nije bio predmetom nasljeđivanja,

- da je tuženica HB, kao davateljica uzdržavanja, sa svojim suprugom OB, kao primateljem uzdržavanja, 28. veljače 1997. sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je ugovoreno doživotno uzdržavanje OB, a tuženici je zauzvrat nakon njegove smrti trebao pripasti u vlasništvo stan u [adresa], površine 51,00 m2,

- da su tužiteljice u predmetu poslovni broj: P- 1580/04 ishodile pravomoćnu presudu kojom je utvrđena ništavost predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 28. veljače 1997. između njihovog pravnog prednika OB i tuženice,

-da je tuženica predmetni stan prodala GB za kupoprodajnu cijenu od 56.000,00 eura.

4. Na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je zaključio kako je unatoč činjenici što su tužiteljice ishodile pravomoćnu sudsku odluku kojom je Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 28. veljače 1997. proglašen ništavim, da nekretnina za koju traže isplatu, a koju je tuženica prodala GB, nije bila predmetom nasljeđivanja, pa da nema odluke iz koje bi bilo razvidno tko i u kojem omjeru nasljeđuje predmetni stan. Zbog navedenog da je potrebno prethodno ishoditi dopunsko rješenje o nasljeđivanju u kojem postupku će se raspravljati o opisanom stanu kao imovini, a tek u slučaju isticanja prigovora bračne stečevine, kao i u posebnoj parnici u koju će stranke biti upućene iz ostavinskog postupka.

5. Zbog navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužiteljica nije osnovan jer da tužiteljice nisu dokazale pravnu osnovu za stjecanje predmetne nekretnine u bilo kojem suvlasničkom omjeru, a time da nisu dokazale niti da imaju pravo na naknadu tržišne vrijednosti predmetnog stana, svaka za po 1/4 dijela iznosa za koji je stan prodan trećoj osobi.

6. Međutim, odlučna činjenična utvrđenja kako ih je utvrdio prvostupanjski sud za sada se ne mogu prihvatiti iz razloga što su ih žalbenim navodima tužiteljice dovela u sumnju.

7. Naime, iz pobijane odluke, kao i iz stanja spisa proizlazi da su tužiteljice uspjele u pravomoćno okončanom postupku utvrditi ništetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju, a iz kojeg ugovora proizlazi da se prednik stranaka OB navodi kao vlasnik predmetnog stana za cijelo, a što je svojim potpisom na tom ugovoru potvrdila i tuženica. Sve to prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio kod donošenja pobijane odluke bez obzira što je ovaj ugovor utvrđen ništetnim.

7.1. Stoga, osnovano tužiteljice ističu da je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje trebao utvrditi je li prednik stranaka, sada pok. OB bio vlasnik stana u cijelosti, odnosno predstavlja li taj stan bračnu stečevinu OB i tuženice, pa ovisno od toga utvrditi imaju li tužiteljice pravo na dio te imovine, a time i ima li i u kojoj visini tuženica obvezu isplatiti tužiteljicama pripadajući iznos (bilo to utuženi iznos ili dio tog iznosa) jer je kupoprodajni iznos u cijelosti zadržala za sebe.

8. Osnovano također ističu tužiteljice da stav prvostupanjskog suda o potrebi pokretanja ostavinskog postupka radi naknadno pronađene imovine predstavlja samo pretjerani formalizam i dovodi do povrede načela ekonomičnosti, učinkovitosti i svrsishodnosti sudskog postupka, pri čemu se napominje i da je odredbom članka 12. ZPP-a propisano da kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud to pitanje može riješiti sam ako posebnim propisima nije drugačije određeno, dok je odredbom članka 132. ZPP-a propisano da sud prije odlučivanja o glavnoj stvari sud odlučuje je li potrebno dopuniti postupak te o drugim prethodnim pitanjima.

8.1 Imajući u vidu navedeno, ako bi se utvrdilo da je prednik stranaka bio vlasnik stana u cijelosti, tada bi proizlazilo da tužiteljice osnovano potražuju utuženi iznos jer bi taj iznos tuženica stekla, a da za to nije imala pravnu osnovu, a ako bi se utvrdilo da bi stan predstavljao bračnu stečevinu prednika stranaka i tuženice, tada će u skladu s tim utvrđenjem prvostupanjski sud odlučiti o zahtjevu tužiteljica.

9. Nadalje, nije u pravu prvostupanjski sud kada kao odlučnu činjenicu navodi okolnost da je ostavinskim rješenjem utvrđeno što predstavlja ostavinsku imovinu, te da predmetni stan nije ušao u ostavinsku masu, kada je iz dokaznog postupka razvidno da su tužiteljice postupak za utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. veljače 1997. pokrenule za vrijeme trajanja ostavinskog postupka iz pok. OB iz čega se da zaključiti kako su tužiteljice i tada smatrale kako je i predmetni stan trebao biti dijelom njegove ostavinske imovine. Kako je taj postupak pravomoćno dovršen za vrijeme trajanja predmetnog postupka, to nije bilo zapreke da prvostupanjski sud kao prethodno pitanje isplate utvrdi je li predmetni stan bio vlasništvo SB za cijelo ili u dijelu, odnosno je li predstavljao i bračnu stečevinu tuženice HB.

10. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a, uvažiti žalbu tužiteljica i ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari trebalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP-a, ukinuti i odluku o troškovima postupka, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

11. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će vodeći računa o uputama iz ovog drugostupanjskog rješenja, pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje, pa će ovisno o tim utvrđenjima, pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, kao i o troškovima postupka .

Split, 22. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić