Poslovni broj: Usž-2624/2023-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članova vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja LUKA VOLME d.o.o., Medulin, Banjole, Volme 209B, kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o., Rijeka, Nikole Tesle 9, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, Rijeka, Riva Boduli 9, radi naknade za koncesiju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-282/2023-8 od 31. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 22. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-282/2023-8 od 31. svibnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-471-01/22-11/41, urbroj: 513-02-6002/4-23- 42 od 10. veljače 2023. (točka I. izreke), a u točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Rješenjem prvostupanjskog suda istog poslovnog broja i datuma odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.
2. Protiv navedene presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
Dalje u žalbi tužitelj u bitnom ističe kronologiju događaja i slijed radnji provedenih u postupku, a pri čemu iznosi te obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud donio pogrešne zaključke vezano uz utvrđenje bitnih činjenica i primjenu mjerodavnog materijalnog prava, što je dovelo do donošenja nezakonite odluke. Tužitelj dodaje da je i tuženik pozitivne propise koji reguliraju predmetnu materiju tumačio isključivo na njegovu štetu, bez razmatranja specifičnih okolnosti koje su mu u prilog.
Tužitelj napominje da nije bio u mogućnosti obavljati djelatnost na jednom dijelu koncesijskog područja, pri čemu posebno daje osvrt na površinu lučkog područja te ustraje na tvrdnji da nije obavljao djelatnost izvan opsega izdane koncesije. Tužitelj u žalbi ističe da uredno plaća stalni dio koncesijske naknade i u odnosu na površinu koju ne koristi, odnosno da je nadležnom tijelu prijavio sve ostvarene prihode i podmirio sve promjenjive koncesijske naknade za obavljanje djelatnosti, a zbog čega smatra da ne postoji zakonska osnova za utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem stalnog dijela naknade za koncesiju u utvrđenom iznosu navedenom u osporenom rješenju. Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt na način utvrđivanja imovinske koristi koju smatra da treba utvrditi u iznosu ostvarenih prihoda, a ne ostvarene dobiti od nezakonito obavljene djelatnosti. Smatra da je za određene iznose tuženik bio dužan umanjiti iznos imovinske koristi, uključujući i rashode koji se odnose na sva javna davanja plaćena temeljem obavljanja koncesijske djelatnosti, odnosno plaćeni porez na dobit u nadziranom razdoblju, kao i druga javna davanja. S time u vezi tužitelj upućuje na stajališta iznesena u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 230/2017 od 11. svibnja 2021., koja je naveo i u tužbi, a koja potkrjepljuju navedenu tvrdnju tužitelja u vezi utvrđene protupravno stečene imovinske koristi. Dodaje da je u svrhu utvrđivanja pravilnog iznosa imovinske koristi predložio da sud provede vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, ali je takav dokazni prijedlog sud odbio kao suvišan.
Nadalje u žalbi tužitelj ukazuje i na druge propuste učinjene tijekom upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, a koje sud nije valjano razmotrio, a osobito vezano uz dostavu pisane obavijesti o novoutvrđenim obvezama u poreznom nadzoru s opisom činjenica i pravnih ocjena koje su utjecale na visinu novoutvrđenih obveza sukladno odredbama Pravilnika o provedbi Općeg poreznog zakona.
Konačno, tužitelj ukazuje i na postojanje zakonskih uvjeta propisanih u članku 26. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima, smatrajući da je u predmetnom slučaju bilo osnove za donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe, zbog čega je neosnovano sud njegov prijedlog odbio.
Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi pobijanu prvostupanjsku presudu i rješenje u cijelosti, usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženiku da naknadi tužitelju sve nastale troškove upravnog spora sukladno zahtjevu koji je postavljen na ročištu održanom 25. svibnja 2023. Također u žalbi tužitelj traži i naknadu troškova žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su žalbeni navodi neosnovani, a pobijana presuda i rješenje pravilni i zakoniti, pri čemu u cijelosti ostaje kod navoda već istaknutih u osporenom rješenju. Tuženik smatra da se žalbeni navodi u bitnom temelje na zaključcima tužitelja koji zanemaruje primjenu mjerodavnih propisa, zbog čega pogrešno zaključuje da ne obavlja djelatnost izvan opsega izdane koncesije. Tužitelj dodaje i da prigovori tužitelja koji se odnose na ranije razdoblje nadzora od 12. veljače 2015. do 29. veljače 2016. nisu odlučni za odlučivanje o predmetnoj stvari, a niti navedeni razlozi mogu biti predmet razmatranja u konkretnom upravnom sporu. Tuženik u odgovoru na žalbu posebno daje osvrt na način obračuna naknade s obilježjem naknade za koncesiju, pri čemu napominje da nije nadležan za rješavanje međusobnih potraživanja između tužitelja kao poreznog obveznika i Općine Medulin kao davatelja koncesije. Tuženik daje osvrt i na sve druge eventualne propuste na koje tužitelj ukazuje u žalbi, zaključujući da nije došlo do povrede procesnih pravila na koje tužitelj ukazuje u žalbi. Zaključno, tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je u predmetnom slučaju pravilno utvrdio bitne činjenice te pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo i s te osnove donio zakonito rješenje kojim je tužitelja obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju i imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti u pobliže naznačenim iznosima. Tuženik predlaže da ovaj Sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu od 31. svibnja 2023.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitivanjem zakonitosti pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji je prethodio, u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS- a, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni navodi zbog kojih se presuda pobija.
6. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iscrpno obrazložio sve razloge zbog kojih je tuženikovo rješenje ocijenio zakonitim, a prethodno tome je u provedenom postupku ocijenio sva bitna činjenična i pravna pitanja, tj. zaključuje da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, a tužbeni zahtjev je odbio kao neosnovan pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a, uz razložno, dostatno i relevantno obrazloženje s kojim je ovaj Sud suglasan.
7. Prvostupanjski sud je odbio prijedloge tužitelja za provođenje daljnjeg dokaznog postupka, ocijenivši da su suvišni za donošenje odluke u predmetnoj stvari, uvažavajući pri tome činjenice koje su već utvrđene nakon uvida u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog postupka i upravnog spora.
8. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao osvrt na primijenjene mjerodavne odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19. – dalje: ZPDML) i Zakona o koncesijama („Narodne novine“ 69/17. i 107/20. – dalje: ZK).
9. Prema ovdje primijenjenim mjerodavnim odredbama na pomorskom dobru je izričito zabranjeno svako obavljanje djelatnosti bez dane koncesije, a u predmetnom slučaju nije sporno da je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru bez izdane koncesije, odnosno izvan opsega područja za koje mu je izdana koncesija.
10. Dakle, sukladno primijenjenim mjerodavnim odredbama propisa svako obavljanje djelatnosti koncesije izvan opsega određenog ugovorom o koncesiji, tj. svako prekoračenje ovlaštenja koja proizlaze iz dane koncesije dovodi do obveze plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju te plaćanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, zbog čega je tužitelju osporenim rješenjem zakonito utvrđeno plaćanje tih obveza. Svi prigovori koje tužitelj ističe u tužbi, a tiču se opsega površine koju koristi za obavljanje djelatnosti, navodeći da je manja od površine za koju je izdana koncesija, te da djelatnost obavlja u okvirima propisanog broja vezova i plovila u moru i u opsegu djelatnosti koncesije, nisu odlučni, jer prema odredbi članka 12. stavak 2. ZK-a, koncesionaru koji izvršava ugovor o koncesiji nije dopušteno ni samovlasno proširenje područja pod koncesijom.
11. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao osvrt na sve tužbene prigovore, uključujući i prigovor vezano uz način obračuna stalnog i promjenjivog dijela naknade za koncesiju. S time u vezi je sud naveo da je način utvrđivanja visine naknade pobliže opisan i prikazan u tablici u obrazloženju osporenog rješenja koje je doneseno na temelju rezultata poreznog nadzora provedenog za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. ožujka 2022., o čemu je sastavljen zapisnik klasa: 471-01/22-11/41, urbroj: 513-02-6002/4-23-37 od 10. siječnja 2023. Tijekom provedenog nadzora je utvrđeno da je tužitelj u navedenom razdoblju obavljao gospodarsku djelatnost iznajmljivanja vezova smještenih na plutajućem objektu – pontonu (D) postavljenom izvan granica lučkog područja koje je dano u koncesiju Ugovorom o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namijene – luka nautičkog turizma – luka Volme od 12. veljače 2015., tj. da je obavljao djelatnost koncesije prekoračenjem opsega i sadržaja koji je određen Ugovorom o koncesiji. Također se u obrazloženju osporenog rješenja, kao i pobijane presude navodi da su pri izračunu visine ostvarene imovinski koristi uzeti u obzir rashodi, knjiženi na kontima 4200., 4201., 4210., koji se odnose na poslovanje mjesta troška (ponton D) u ukupnom iznosu od 601.184,84 kn. Također je dan osvrt i na navod tužitelja da je po osnovi promjenjivog djela naknade preplatio iznos od 773.119,27 kn, ocjenjujući da se za navedeni iznos ne može umanjiti iznos ostvarene imovinske koristi, a niti naknada koja se tužitelju obračunava zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru.
12. U vezi primjene članak 89. stavka 7. ZK-a sud u pobijanoj presudi daje razložno obrazloženje, odnosno pravilno navodi da se iznos imovinske koristi u konkretnom slučaju utvrđuje u visini ukupnih prihoda ostvarenih obavljanjem te djelatnosti bez koncesije, a ne ostvarene dobiti, što znači da se oduzeta imovinska korist ne umanjuje za iznos sredstava uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Stoga nije bilo osnove ni da se iznos prihoda od 1.968.053,55 kn (ostvaren iznajmljivanjem vezova na pontonu D) umanji za trošak koji je tužitelj s time u vezi imao. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dodaje i da je tuženik pri utvrđivanju visine ostvarene imovinske koristi uzeo u obzir rashode knjižene na kontima 4200., 4201., 4210. u ukupnom iznosu 601.184,84 kn, protivno izričitoj zakonskoj odredbi, a da pozivanje tužitelja na pravno shvaćanje izneseno u presudi posl. br. Rev-230/2017 od 11. svibnja 2021. nije odlučno u konkretnom slučaju, jer se odnosi na primjenu ranije važećeg Zakona o koncesijama („Narodne novine“ 143/12.) koji je bio na snazi do 21. srpnja 2017.
13. Dakle, u obrazloženju prvostupanjske presude sud zaključuje da se oduzeta imovinska korist ne umanjuje za iznos sredstava uloženih u obavljanje nezakonite djelatnosti, a niti je odlučno da je tužitelj platio javna davanja koja proizlaze iz obavljanja djelatnosti izvan opsega područja za koje je izdana koncesija, a niti to samo po sebi otklanja odgovornost tužitelja za propisane posljedice njegovog postupnja.
14. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je zaključni razgovor s odgovornom osobom tužitelja ĐE obavljen dana 9. siječnja 2023., o čemu je sastavljena Službena bilješka klasa: UP/I-471-01/22-11/41, urbroj: 513-02-6002/4-23-36. Iz sadržaja Službene bilješke proizlazi da je odgovorna osoba tužitelja u završnom razgovoru obaviještena o vrsti i visini novoutvrđenih obveza te o načinu njihova izračuna, a u vezi prigovora tužitelja da mu nije omogućeno sklapanje porezne nagodbe, prvostupanjski sud dodaje da se tužitelj nije niti obratio carinskom tijelu s takvim prijedlogom, zbog čega i takav tužbeni navod ocjenjuje neosnovanim.
15. Slijedom navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja tako i s osnove primijenjenog mjerodavnog prava, a obrazloženje presude sadrži valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima je sud utemeljio zaključke i stajališta.
16. Kako tužitelj žalbenim razlozima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, tim više jer u bitnom ponavlja istovjetne razloge koje je isticao i u tužbi te tijekom upravnog spora o kojima se prvostupanjski sud iscrpno očitovao, žalbene navode je ovaj Sud ocijenio neosnovanima.
17. Stoga, kako žalbeni navodi nisu osnovani za ocjenu zakonitosti pobijane presude, a niti odlučni za drukčiji ishod ovog postupka, niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, ovaj Sud je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Kako je tužbeni zahtjev odbijen, zbog načina na koji je riješeno u predmetnom upravnom sporu, Sud nalazi bespredmetnim posebno razmatrati žalbene navode vezano uz odgodni učinak tužbe.
18. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a. S obzirom da je žalba odbijena, što znači da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to je i zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 22. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović
