Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-371/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Jerku Bogdaniću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja OD, te zamjenice punomoćnika tuženika ŠD, odvjetničke vježbenice iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, a odluke objavljene dana 22. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 29,44 eura (dvadesetdeveteura i četrdesetčetiricenta) sa pripadajućim zateznim kamatama.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 /51400607 – 5103547760 koji je zaključen 08. svibnja 2007., između tužitelja ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem glasi „ iznos anuiteta 303,20 CHF“ te u dijelu koji glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora ( iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja'' te navedena odredba u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 – 5103547760, koji je zaključen 08. svibnja 2007., između tužitelja ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem glasi „NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,700 % ( nula cijelih sedamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora.“, te navedena odredba u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 135,43 eura (stotridesetpeteura i četrdesettricenta) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 09. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.625,69 eura (dvijetisućešestodvadesetpeteura i šezdesetdevetcenta) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2012. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:

- 72,12 EUR od 01. rujna 2012. pa do plaćanja,

- 68,04 EUR od 01. listopada 2012. pa do plaćanja,

- 66,44 EUR od 01. studenog 2012. pa do plaćanja,

- 79,64 EUR od 01. prosinca 2012. pa do plaćanja,

- 72,54 EUR od 01. siječnja 2013. pa do plaćanja,

- 72,32 EUR od 01. veljače 2013. pa do plaćanja,

- 69,18 EUR od 01. ožujka 2013. pa do plaćanja,

- 70,27 EUR od 01. travnja 2013. pa do plaćanja,

- 73,22 EUR od 01. svibnja 2013. pa do plaćanja,

- 67,06 EUR od 01. lipnja 2013. pa do plaćanja,

- 66,49 EUR od 01. srpnja 2013. pa do plaćanja,

- 66,31 EUR od 01. kolovoza 2013. pa do plaćanja,

- 57,71 EUR od 01. rujna 2013. pa do plaćanja,

- 57,71 EUR od 01. listopada 2013. pa do plaćanja,

- 104,30 EUR od 01. studenog 2013. pa do plaćanja,

- 57,71 EUR od 01. prosinca 2013. pa do plaćanja,

- 72,65 EUR od 01. siječnja 2014. pa do plaćanja,

- 67,15 EUR od 01. veljače 2014. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. ožujka 2014. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. travnja 2014. pa do plaćanja,

- 83,86 EUR od 01. svibnja 2014. pa do plaćanja,

- 68,69 EUR od 01. lipnja 2014. pa do plaćanja,

- 65,88 EUR od 01. srpnja 2014. pa do plaćanja,

- 74,05 EUR od 01. kolovoza 2014. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. rujna 2014. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. listopada 2014. pa do plaćanja,

- 79,59 EUR od 01. studenog 2014. pa do plaćanja,

- 68,66 EUR od 01. prosinca 2014. pa do plaćanja,

- 68,54 EUR od 01. siječnja 2015. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. veljače 2015. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. ožujka 2015. pa do plaćanja,

- 66,99 EUR od 01. travnja 2015. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. svibnja 2015. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. lipnja. 2015. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. srpnja 2015. pa do plaćanja,

- 65,91 EUR od 01. kolovoza 2015. pa do plaćanja,

- 129,47 EUR od 01. rujna 2015. pa do plaćanja,

sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 prema tužitelju JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] do iznosa od 135,43 eura (slovima: stotridesetpeteura i četrdesettricenta) sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koju tražbinu je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja.

VI. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 93,10 eura (devedesettrieura i desetcenta) uvećan za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 22. siječnja 2025. pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova u preostalom dijelu, kao i cjelokupni zahtjev tuženika za naknadom troškova odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 6. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik 8. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006- 1031262160 / 51400607 – 5103547760 (stambeni kredit građana), iznos kredita 32.800,00 CHF, na rok otplate od 144 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu u trenutku ugovaranja od 4,990 % godišnje, a 21. siječnja 2016. sklopljen je i aneks broj 1. predmetnoga ugovora o kreditu, temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/2015. - ZID ZPK).

1.1. Tužitelj se poziva na zaključke i utvrđenja iz presuda u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka te smatra kako su ti zaključci obvezujući za ovaj sud.

1.2. Tužitelj navodi da je odredbom članka 7. predmetnoga ugovora, ugovorena valutna klauzula u CHF, a obzirom da je navedena odredba ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita.

1.3. Tužitelj navodi da činjenica sklapanja Aneksa o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa jer tužitelj provedenom konverzijom nisu u potpunosti naknađeni svi preplaćeni iznosi.

1.4. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik sukladno ništetnim ugovornim odredbama naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita (ulazna naknada) u iznosu od 1.020,41 kuna/135,43 eura, sve suprotno odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03).

1.5. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost dijela članka 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te je utvrđeno da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama mogućih anuiteta te informiran o posljedicama i rizicima promjene tečaja, kao i ništetnost dijela čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Tužitelj također s osnova ništetnosti navedenih ugovornih odredaba traži povrat preplaćenih iznosa uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan odobrenja kredita u iznosu od 2.655,13 eura te povrat plaćene naknade za obradu i odobrenje kredita u iznosu od 135,43 eura, sve sa pripadajućom kamatom.

2. Podneskom od 26. lipnja 2024. tužitelj je djelomično povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, na način da je umjesto početno utuženog iznosa od 2.655,13 eura podneskom od 26. lipnja 2024. potraživao isplatu iznosa od 2.625,69 eura, čime je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 29,44 eura sa pripadajućom kamatom.

2.1. Podnesak tužitelja od 26. lipnja 2024. dostavljen je punomoćniku tuženika 5. srpnja 2024., a tuženik se u roku od 15 dana od primitka navedenog podneska nije očitovao o djelomičnom povlačenju tužbe, niti se istome usprotivio.

2.2. Člankom 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje u tekstu ZPP) propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Stavkom 2. istog članka propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

2.3. Budući da se tuženik u roku od 15 dana od primitka podneska tužitelja kojim je djelomično povućena tužba tom povlačenju nije usprotivio, temeljem čl. 193. st. 2. ZPP- a smatra se da je na isto pristao. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

3. Tuženik je dao pravovremeni odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

3.1. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici navodeći da je Ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke, odnosno suda u Rijeci.

3.2. Tuženik je nadalje osporio status tužitelja kao potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

3.3. Tuženik se poziva na činjenicu sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK, ističe da je sporazum o konverziji pravno valjan te da je provedenom konverzijom došlo do uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana te da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora kao niti pravo tražiti bilo kakva obeštećenja. Također ističe da su cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF prilikom konverzije pretvoreni u valutu euro.

3.4. Tuženik osporava da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile nepoštene jer je valutna klauzula dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima, a također osporava da su na konkretan odnos između tužitelja i tuženika primjenjivi zaključci iz sudskog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka navodeći da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio informiran o svim rizicima valutne klauzule te da su tužitelju predočeni informativni materijali i brošure, koje tuženik dostavlja u prilogu odgovora na tužbu, a temeljem kojih je tužitelj bio upoznat sa volatilnosti tečaja kune u odnosu na CHF. Tuženik također ističe da temeljem ugovorene valutne klauzule nije stekao ekstra profit.

3.5. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je tužitelj na obvezu plaćanja naknade upozoren više puta, te da temeljem odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe.

3.6. Tuženik nadalje smatra da ugovorena naknada za obradu kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te ističe da je za odobrenje kredita potrebno 11 sati ljudskog rada, koji za tužitelja predstavlja trošak, slijedom čega je naknada za obradu i naplaćena.

3.7. U odnosu na tužiteljeve zahjteve za isplatom tuženik ističe prigovor zastare.

3.8. Zaključno tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je, u slučaju ako sud nađe osnovanim tužiteljevo potraživanje radi isplate tom potraživanju istaknuo u prijeboj preplatu priznatu u konverziji u iznosu od 26.820,27 kn te je istaknuo da se prilikom izračuna preplate u obzir treba uzeti i razdoblja kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog.

3.9. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-371/2023-5 od 14. studenog 2023. odbijen je tuženikov prigovor nenadležnosti ovoga suda, a navedeno rješenje postalo je pravomoćno 16. siječnja 2024.

5. Tužitelj je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, saslušanjem tužitelja kao stranke na okolnost informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te provođenjem dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost visine potraživanja tužitelja prema tuženiku u slučaju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te visine plaćene naknade za obradu kredita.

5.1. Tuženik je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, saslušanjem tužitelja te dokaz financijskim vještačenjem na okolnost ne postojanja ekstra profita banke uslijed ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF.

6. Između tužitelja i tuženika nije sporno da je između njih dana 8. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103547760 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) i da su ugovorne strane dana 21. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u ugovor sa valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: Aneks) te nije sporno da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.020,41 kn/135,43 eura dana 8. svibnja 2007.

6.1 Između tužitelja i tuženika je sporno svojstvo potrošača tužitelja, sporno je je li tuženik tužitelja u fazi pregovora upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i jesu li slijedom navedenog ništetne, sporno je ima li tužitelj nakon sklapanja Aneksa i provođenja konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa temeljem eventualno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ili kakvo drugo potraživanje prema tuženiku, sporna je visina tužbenog zahtjeva s osnova preplate temeljem promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita te je sporno je li potraživanje tužitelja u zastari.

7. U svrhu dokazivanja pročitani su Ugovor o kreditu (str. 8-11), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (str. 12-16), otplatni plan (str. 17-23), obavijesti o promjeni kamatnih stopa sa novim otplatnim planovima (str. 24-44), pregled prometa po kreditu (str. 45-57), obavijest o izračunu konverzije sa prilozima (str. 58-80, 148-200), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa (str. 114-120), pregled prometa (str. 121-140), aneks broj 1 Ugovora o kreditu (str. 142-146), posebna ponuda tuženika za djelatnike grupe Podravka (str. 216-222), informacije o rizicima valutne klauzule tuženika (str. 224-233), ponuda uvjeta kredita (str. 235-238), pisani iskaz KD (str. 239-240), izjava o prihvatu konverzije (str. 241-242), e-mail korespondencija (str. 247-250), upute za djelatnike (str. 251-252), ponude uvjeta kredita (str. 253-260), pregled izloženosti tuženika (str. 261, 265-268), dopis HNB-a (str. 262-264), dopis priopćenja HNB-a (str. 282-292), zapisnik o saslušanju tužitelja (str. 344-345), nalaz i mišljenje financijskog vještaka (str. 425-443), dopunski nalaz vještaka (str. 452-459).

8. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da se tim ugovorom tuženik, kao banka, obvezao tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje kredit u iznosu od 32.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem da dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.) kao stambeni kredit za izgradnju djelatnicima Grupe Podravka (čl. 3.), a tužitelj se odobreni kredit obvezao vratiti u 144 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, koji dospijevaju svakog 1. u mjesecu i na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznose 303,20 CHF, plativo po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, pri čemu je utvrđeno da je korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom tog Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl. 7.). Ugovorom je ugovoreno da je kamata promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,99% (čl. 8.). Tužitelj se za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tuženiku obvezao platiti naknadu od 0,7% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunato s datumom ugovora. (čl. 10.).

10. Između tužitelja i tuženika je nesporno da je između njih dana 21. siječnja 2016. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem čl. 19. c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu ZIDZPK).

10.1. U čl. 3.4. Aneksa ugovorne strane su utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita dok je člankom 5.3. Aneksa utvrđeno da iznos preplate na dan 1. listopada 2015. iznosi 26.820,27 kuna.

10.2. Člankom 7. Aneksa ugovoreno je da će preplata koja je utvrđena čl. 5. 3. Aneksa iskoristiti i te da će ona biti iskorištena za namirenje budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u eur koji je nastao temeljem tog Aneksa na način da se 50% budućeg anuiteta podmiri iz iznosa preplate sve dok se ta preplata ne iskoristi u cijelosti.

11. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 8. svibnja 2007. pa se isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003 dalje: ZZP).

11.1. Člankom 81. st. 1. ZZP propisano je da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Člankom 82. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.3. Člankom 82. st. 4. ZZP propisano je da u slučaju ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Člankom 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.) te da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe (st. 2.).

12. Tuženik prije svega osporava tužbeni zahtjev prigovorom nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe zbog sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija kredita.

12.1. Sukladno pravnom stajalištu izrađenom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužitelj, kao korisnik kredita, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju bez obzira na to što je sklopljen dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

12.2. Slijedom navedenog tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka je neosnovan.

13. Tuženik je nadalje tužitelju osporio status potrošača.

13.1. Radi utvrđenja svojstva tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke koji je u svom iskazu u odnosu na navedenu spornu činjenicu iskazao da je 2007. godine živio sa obitelji u malom stanu te su se odlučili na izgradnju kuće zbog čega su mu trebala novčana sredstva pa je odlučio podići kredit koji je predmet postupka. Navodi da je sredstva kredita iskoristio za izgradnju obiteljske kuće u kojoj sada živi sa svoje dvoje djece, iako kuća još nije do kraja dovršena upravo zbog skoka rate kredita, a radi se o stambenoj kući u istoj se ne obavlja nikakva gospodarska djelatnost. Tužitelj navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora bio zaposlen u Podravci d.d.

13.2. Sud je iskaz tužitelja u navedenom dijelu prihvatio u cijelosti budući da je tužitelj iskazivao životno i uvjerljivo. Temeljem iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sredstva kredita uložio u izgradnju kuće u kojoj živi sa obitelji, i u kojoj se ne obavlja nikakva gospodarska djelatnost, a da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u radnom odnosu u Podravci d.d.

13.3. Člankom 3. st. 1. t. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13.4. Slijedom navedenog je temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a budući da je sredstvima kredita financirao izgradnju kuće za potrebe vlastitog stanovanja i stanovanja njegove obitelji.

13.5. Pri tom valja napomenuti da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je nekretnina koju je tužitelj kupio sredstvima kredita korištena u poduzetničke ili poslovne svrhe.

13.6. Slijedom navedenog utvrđeno je da je neosnovan tuženikov prigovor da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije sklopio kao potrošač.

14. Između tužitelja i tuženika je nadalje sporno jesu li odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. Također je sporno je li tuženik tužitelja upoznao sa svim rizicima i posljedicama promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, kako je to konstatirano čl. 7. Ugovora o kreditu.

15. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sklapala Erste&Steiermarkische bank d.d., a koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim.

16.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je citirana presuda u dijelu koji se odnosi na tuženika i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a navedeno pravno shvaćanje podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

17. Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015,), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka u sporu "Potrošač", pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu koji u članku 7. sadrži odredbu kojom se korisnik kredita odobreni iznos kredita, čiji su glavnica i anuiteti izraženi u valuti švicarski franak, obvezao otplatiti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan plaćanja.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u bitnom je utvrđeno da:

- tuženici (uključujući Erste&Steiermarkische bank d.d.) nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro;

- da su pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač;

- da tuženici (uključujući Erste&Steiermarkische bank d.d.) nisu potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, odnosno da im nisu objasnili da je valuta CHF sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače;

- da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

20. Tuženik tvrdi da je tužitelju objasnio rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF, odnosno da su ti rizici tužitelju bili poznati. Pri tom se tuženik poziva na materijale dostavljene u prilogu odgovora na tužbu koji, između ostalog, sadrže grafičke prikaze kretanja tečaja CHF u odnosu na kunu.

21. Radi utvrđenja svih okolnosti u kojima je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu i informacija koje su dane tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu saslušan je tužitelj kao stranka koji je u svom iskazu naveo da je, nakon što se odlučio na podizanje kredita za potrebe izgradnje kuće, otišao u poslovnicu tuženika u [adresa] da se informira kakav kredit i u kojem iznosu može dobiti. Navodi da, kada je odlazio u poslovnicu, je zapravo imao u planu dići kredit u eurima, no djelatnica tuženika u poslovnici ga je upoznala sa njihovom ponudom kredita u CHF, za koji je on tada prvi puta čuo, a budući da mu je prezentirano da je kamata povoljnija ta ponuda mu je djelovala dobro pa je odlučio prihvatiti ponudu za kredit u CHF. Tužitelj navodi da ga djelatnica tuženika prije sklapanja Ugovora o kreditu nije upozorila na nikakve rizike koji bi proizlazili iz podizanja kredita u CHF niti mu je uopće rekla da bi takav kredit bio na bilo koji način rizičniji od kredita u eurima. Tužitelj je iskazao da mu djelatnici tuženika nisu predočili promotivni materijal koji prileži odgovoru na tužbu već su sa njim obavili samo usmeni razgovor, a da su ga djelatnici banke upozorili na rizik za valutu CHF sigurno ne bi takav ugovor sklopio. Navodi da su tekst Ugovora o kreditu pripremili u cijelosti djelatnici banke te da ga je on samo preuzeo u poslovnici i odnio kod javnog bilježnika na ovjeru.

21.1. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti s obzirom da je tužitelj iskazivao životno i uvjerljivo.

21.2. Temeljem iskaza saslušanog tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj kredit sa valutnom klauzulom u CHF odabrao na sugestiju djelatnika tuženika koji su mu prezentirali da je takav kredit povoljniji zbog niže kamatne stope. Utvrđeno je da djelatnici tuženika tužitelja nisu upozorili da postoji dodatni rizik vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u odnosu na valutnu klauzulu u eurima, niti je tužitelj tih rizika bio svjestan jer u protivnom kredit sa valutnom klauzulom u CHF ne bi sklopio, kako to navodi u svom iskazu.

21.3. Sud je prihvatio i iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi da mu promotivni materijali koji prileže spisu nisu predočeni prije sklapanja Ugovora o kreditu budući da dokaz o protivnom ne postoji u ovome spisu. Ovdje valja istaknuti da, sve i u slučaju da su materijali koji su dostavljeni u prilogu odgovora na tužbu doista bili uručeni tužitelju prije sklapanja Ugovora o kreditu, ta činjenica ne bi imala za posljedicu da bi tužitelj bio informiran o svim rizicima vezanim uz sklapanje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, materijali koje je dostavio tuženik sadrže samo općenite informacije i, doduše, sadrže prikaz povijesnog kretanja tečaja CHF od 1998. do 2004., no ne sadrže nikakva upozorenja o tome da je CHF "valuta utočišta" i da vezano uz to postoji dodatni rizik, niti se o tom riziku može zaključiti samo temeljem kretanja tečaja CHF od 1998. do 2004.

22. Slijedom navedenog utvrđeno je da su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

23. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, a time i ništetna.

23.1. Naime, specifični rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili razumljivi pa je stoga jasno da tužitelj uopće nije mogao, kao ravnopravna i informirana ugovorna strana, sudjelovati u bilo kakvim pregovorima sa tuženikom. Stoga sama činjenica što je tužitelj, temeljem dobivene sugestije od djelatnika tuženika i informacije da je takav kredit povoljniji, odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF nema značaj pojedinačnih pregovora o odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu.

23.2. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, a tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu u CHF nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe i time tužitelja, kao potrošača, izložio specifičnom valutnom riziku sa kojim nije bila upoznat, pa je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

23.3. Švicarski franak kao „valuta utočišta“ je bio siguran za ulagače, odnosno banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Drugim riječima tuženik je u slučaju rasta tečaja CHF u odnosu na kunu mogao očekivati uvećane prihode u kunama po kreditima sa valutnom klauzulom u CHF te je čak na tečajnim razlikama mogao ostvariti dodatnu zaradu ako je obveze prema svojim kreditorima ispunjavao u valutama čiji tečaj je u odnosu na CHF oslabio. Pri tom je potpuno nebitno je li tuženik spekulirao tečajem i na taj način stekao dodatnu dobit ili pak nije, kako to navodi u odgovoru na tužbu, već je odlučno da je temeljem same činjenice ugovaranja valutne klauzule u CHF postojao bitno manji rizik od pada tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tuženika kao kreditora, nego što je postao rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tužitelja kao korisnika kredita.

23.4. S druge pak strane za tužitelja, kao potrošača koji svoje prihode ostvaruje u kunama, švicarski franak je predstavljao izvor znatnog valutnog rizika jer je rast vrijednosti CHF, i posljedično rast kunske protuvrijednosti ugovorenog anuiteta, mogao dovesti u pitanje mogućnost tužitelja da ispunjava svoje obveze po Ugovoru o kreditu.

23.5. Stoga je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

23.6. Slijedom navedenog je utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu temeljem čl. 87. ZZP ništetna.

24. S obzirom na prethodna utvrđenja kao ništetne su utvrđene i odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je utvrđeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Naime, navedene odredbe je unaprijed sastavio tuženik i uključio u šprancu Ugovora o kreditu kako bi na taj način pokušao prikriti činjenicu da tužitelju nije pružio potrebne informacije o rizicima valutne klauzule u CHF vezanim uz činjenicu da se radi o valuti utočišta, što je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja i dokumentacije u spisu. Budući da navedena odredba sadrži neistinita utvrđenja ista je protivna moralu društva i kao takva ništetna.

25. Slijedom svega navedenog temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a i čl. 322. st. 1. ZOO-a tužbeni zahtjev je usvojen u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF kod otplate kredita te na utvrđenja da je tužitelj bio u potpunosti informiran o svim rizicima valutne klauzule u CHF, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

26. Tužitelj i tuženik su u čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorili i obvezu tužitelja da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (dalje u tekstu: Naknada) od 0,7% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn.

26.1. Između tužitelja i tuženika je sporno je li ta odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i je li stoga ništetna.

27. U odnosu na ugovorenu naknadu tužitelj u svom iskazu navodi da je prilikom potpisa ugovora pročitao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, no da je trebao novac za izgradnju kuće i da je mislio da na tu odredbu ne može utjecati. Navodi da mu nitko od djelatnika tuženika nije objasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita već su mu samo rekli da to mora platiti.

27.1. Kao što je navedeno sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti te je temeljem navedenog iskaza, kao i uvidom u dokumentaciju u sudskom spisu, utvrdio da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik nisu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita pojedinačno pregovarali, niti je tužitelj tuženiku objasnio na što se ugovorena naknada odnosi i o razlozima koji opravdavaju naplatu te naknade.

28. Tuženik navodi da je imao pravo tužitelju naplatiti naknadu za obradu i odobravanje kredita budući da je za aktivnosti vezano uz obradu kredita potrebno 11 sati efektivnog ljudskog rada, što tuženik dokazuje shemom procesa obrade kredita uz prikaz potrebnog vremena, koja je dostavljena u prilogu odgovora na tužbu.

29. Člankom 1021. ZOO-a propisano je da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

29.1. Obrada i odobrenje kreditnih zahtjeva te sklapanje ugovora o kreditu predstavlja redovni posao tuženika kao banke koji njegovi djelatnici obavljaju u sklopu svojih redovnih radnih zaduženja za plaću koju primaju iz radnog odnosa.

29.2. Sukladno odredbi čl. 1021. ZOO-a obveza primatelja kredita je plaćanje ugovorenih kamata kao protučinidbu za odobrenje kredita i korištenje novca koji mu je isplaćen temeljem ugovora o kreditu. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je tuženik, kao banka, dužan sve redovne troškove vezano uz obradu kreditnog zahtjeva i sklapanje ugovora o kreditu uzeti u obzir i uračunati prilikom određivanja redovne kamate kao protučinidbe koju se primatelj kredita ugovorom o kreditu obvezuje isplatiti banci.

29.3. Tuženik nije dokazao da bi vezano uz sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu imao dodatne troškove koji nisu uobičajeni ili da je tužitelju pružio dodatne usluge koje nisu dio uobičajene procedure odobravanja kredita i koje njegovi djelatnici obavljaju kao dio redovnih zaduženja u tijeku redovnog radnog vremena. Stoga sama činjenica da je tuženik obradio zahtjev tužitelja za sklapanje Ugovora o kreditu, odnosno poduzeo radnje predviđene svojim internim procedurama koje prethode sklapanju Ugovora o kreditu, ne može predstavljati osnovu da tuženik tužitelju naplati Naknadu od čak 0,7% iznosa odobrenog kredita.

30. Kod ocjene savjesnosti i poštenja tuženika prilikom ugovaranja predmetne Naknade važno je utvrditi i je li je tuženik, kao banka, uzeo u obzir i zakonite interese potrošača, odnosno da li bi neprihvaćanjem odredbe o Naknadi od strane tužitelja, kao potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju prava na uslugu tuženika.

30.1. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu navodi da je mislio da na odredbu o naknadi nije mogao utjecati, a niti tuženik ne tvrdi da je tužitelj imao mogućnost pregovarati o obvezi plaćanja Naknade.

30.2. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir da je tuženik u Ugovor o kreditu uključio i druge nepoštene ugovorne odredbe (valutna klauzula u CHF) može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o Naknadi i njenog prihvaćanja ili ne prihvaćanja jer bi odbijanje te odredbe imalo za posljedicu nemogućnost ostvarenja kredita kod tuženika.

31. Kako tuženik nije dokazao da je vezano uz obradu i odobrenje predmetnog kredita imao neke izvanredne troškove koji nisu uobičajeni kod obrade svakog ugovora o kreditu, a pri tom je utvrđeno i da tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe i za njezino ne prihvaćanje, utvrđeno je da je odredba čl. 10 Ugovora o kreditu o Naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i vezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ista stoga temeljem čl. 87. st. 1. u vezi sa čl. 81. st. 1. ZZP-a ništetna.

31.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

32. ZZP ne sadrži posebne odredbe o pravnim posljedicama ništetnosti ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima pa je stoga te pravne posljedice potrebno utvrditi temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima.

33. Člankom 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje

33.1. Člankom 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao, ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da u slučaju kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1), a obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3).

35. Budući da je sud utvrdio da je odredba čl. 10. Ugovora ništetna tuženik je, temeljem odredbe čl. 323.st.1. ZOO-a, u obvezi tužitelju vratiti iznos Naknade koji je naplatio temeljem te ništetne odredbe.

36. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja za povrat stečenog bez osnove.

36.1. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan.

36.2. Na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2, zauzeto je pravno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36.3. Budući da je ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu utvrđena tek ovom presudom nije nastupila zastara potraživanja tužitelja s osnova povrata naplaćene Naknade temeljem te ništetne odredbe.

37. Budući da je između parničnih stranaka nesporno da je tuženik tužitelju s osnova naknade za obradu i odobrenje kredita naplatio iznos od 135,43 eura (1.020,41 kn) tuženiku je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a naloženo da tužitelju isplati navedeni iznos. 37.1. Člankom 1015. ZOO-a propisano je da se, u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37.2. U konkretnom slučaju tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne odredbe o naknadi obradu i odobrenje kredita, iako je bio svjestan da tužitelju nije pružio usluge koje bi opravdavale naplaćivanje takve naknade, a pri tom tužitelju nije dao objektivnu mogućnost za pregovaranje oko sporne odredbe i za njezino ne prihvaćanje jer bez plaćanja te naknade tužitelj nije mogao ostvariti kredit, to je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te je tuženik bio nepošteni stjecatelj od dana kada je navedenu naknadu naplatio tužitelju. Stoga je temeljem odredbe čl. 1015. ZOO-a tuženiku naloženo da tužitelju plati zatezne kamate na iznos naknade koju je dužan vratiti tužitelju od 9. svibnja 2007., kao dana kada je tu naknadu stekao.

37.3. Stopa zateznih kamata utvrđena je temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a kao kamatna stopa koja se primjenjuje na ostale odnose.

37.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

38. Tužitelj tužbom potražuje povrat iznosa više plaćenog tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

39. Za odluku o zahtjevu tužitelja pravno relevantnu činjenicu predstavlja nesporno sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je potrebno razmotriti pravne učinke sklapanja tog Aneksa.

40. Aneks sklopljen između tužitelja i tuženika sklopljen je temeljem odredaba ZIDZPK kojima je detaljno propisan način obračuna i izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

40.1. Odredbama ZIDZPK propisano je da se konverzija provodi na način:

- da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF pretvara u EUR prema tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koju je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR, te tako izračunati iznos u EUR predstavlja novu glavnicu kredita (čl. 19.c. st. 1. t. 1. ZIDZPK);

- da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF (čl. 19.c. st. 1. t. 2. ZIDZPK);

- da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. tog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c. st. 1. t. 3. ZIDZPK);

- da se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF (osim uplata na ime zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. tog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika (čl. 19.c. st. 1. t. 4. ZIDZPK);

- da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR na način iz točke 4. tog stavka, ako je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka, smatra preplatom koja se:

a) ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata će se iskoristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR koji će dospjeti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR,

b) ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata se vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK);

- iznos preplate preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK).

41. Temeljem općih pravila obveznog prava ništetne ugovorne odredbe ne mogu naknadno konvalidirati budući da naknadni nestanak uzroka ništetnosti ne čini ništetne ugovorne odredbe valjanima (čl. 326. st. 1. ZOO) te je bez učinka zamjena postojeće obveze novom u slučaju ako je prijašnja obveza bila ništetna (čl. 148. st. 1. ZOO).

42. Međutim Aneks Ugovora o kreditu je sklopljen primjenom odredaba ZIDZPK koji u konkretnoj situaciji predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO, te opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka, u dijelu u kojem su u koliziji s režimom ZIDZPK o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

43. Također valja uzeti u obzir da odluka u ovom postupku ovisi o pravnoj valjanosti Aneksa o konverziji o kojem pravnom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu VSRH) odlučivao u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem

43.1. VSRH je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. temeljem postavljenog pitanja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?" zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

43.2. VSRH je pritom pojasnio da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ZIDZPK koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

43.3. Sukladno čl. 502n. st. 1. ZPP-a sud je u ovom postupku tim pravnim shvaćanjem VSRH vezan.

44. Legitimni cilj radi kojeg je ZIDZPK usvojen bilo je otklanjanje dužničke krize kroz izjednačavanje pravnog položaja dužnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR.

44.1. Budući da pravna valjanost sporazuma o konverziji proizlazi iz njegove utemeljenosti na prisilnim odredbama ZIDZPK, sporazum o konverziji može biti pravno valjan samo ako je konverzija u svakom pogledu provedena sukladno prisilnim propisima ZIDZPK i ako je stoga pravni položaj tužitelja, kao korisnika kredita, izjednačen sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR. 44.2. Slijedom navedenog pravno odlučnu činjenicu predstavlja pitanje je li Aneksom konkretnog Ugovora o kreditu konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK jer o tome ovisi pravna valjanost Aneksa.

45. Sud je radi utvrđenja prethodno navedene činjenice odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić.

46. Sud je vještakinji dao u zadatak i da napravi druge izračune potrebne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako u slučaju ako se utvrdi da je Aneks pravo valjan jer je sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK, tako i u slučaju drugačijih utvrđenja.

47. Vještakinja Natalija Jambrečić je izradila pisani nalaz od 14. svibnja 2024. u kojem je u odnosu na odlučnu činjenicu usklađenosti Aneksa o konverziji Ugovora o kreditu sa odredbama ZIDZPK utvrdila da je tuženik konverziju, sa financijsko- računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu s odredbama ZIDZPK jer je:

- glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita;

- utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa;

- su sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate;

- izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR;

- su izračunate razlike više/manje plaćeno u valuti EUR;

- u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

47.1. Vještakinja je nalazom također utvrdila da preplata tužitelja prema tuženiku u slučaju ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu iznosi 4.873,63 eura, što umanjeno za iznos koji je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja iznosi 3.559,66 eura, dok zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tuženik priznao tužitelju prilikom izračuna konverzije od dana svake pojedine uplate do dana konverzije iznosi 1.479,74 eura.

48. Pisani nalaz i mišljenja vještakinje dostavljen je na očitovanje parničnim strankama u roku od 15 dana te se tuženik na nalaz vještakinje očitovao podneskom od 21. lipnja 2024. u kojem je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje dok se tužitelj na nalaz očitovao podneskom od 8. lipnja 2024. u kojem je naveo da ne može prihvatiti izračun vještakinje jer vještakinja nije utvrđenim iznosom preplate zatvarala prvo zatezne kamate, te da je u predmetnom slučaju potrebno izračunati koliko je tužitelj uslijed ništetne ugovorene valutne klauzule više platio tuženiku, a zatim te iznose umanjiti iznos koji je tužitelju priznat u „konverziji“ na način da se iznosom priznatim u konverziji prvo zatvore zatezne kamate koje je na te iznose tuženik dužan tužitelju, a zatim i eventualne najstarije preplate.

49. Vještakinja je po prigovoru tužitelja napravila dopunski izračun, dostavljen u ovaj spis 19. lipnja 2024. temeljem kojeg je utvrdila da u slučaju ako se preplatom u konverziji prvo zatvaraju kamate preostala preplata iznosi 2.625,69 eura sa pojedinačnim iznosima i datumima preplate koji su iskazani u dopuni nalaza.

49.1. Dopunski nalaz vještakinje dostavljen je na očitovanje parničnim strankama u roku od 15 dana te se tuženik na nalaz vještakinje očitovao podneskom od 21. lipnja 2024. u kojem je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje dok se tužitelj na nalaz očitovao podneskom od 26. lipnja 2024. u kojem je naveo da nema primjedbi na dopunu nalaza vještakinje te je uredio tužbeni zahtjev na način da s osnova preplate uslijed ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 2.625,69 eura sa pripadajućom kamatom.

50. Sud je nalaz i mišljenje financijske vještakinje, kao i dopunski nalaz vještakinje, koji zapravo predstavlja izračun duga primjenom druge metodologije, prihvatio u cijelosti budući da je on jasan i neproturječan, vodeći pri tom računa o činjenici da niti parnične stranke nisu imale primjedbi na matematičku točnost izračuna iz nalaza i dopune, osim primjedbe tužitelja koja je odnosila isključivo na primijenjenu metodu izračuna, koju primjedbu je vještakinja otklonila u dopuni nalaza.

51. Sud je temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje, te temeljem dokumentacije koja prileži spisu, utvrdio da je Aneksom Ugovora o kreditu konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK.

52. Budući da je utvrđeno da je konverzija u konkretnom slučaju provedena sukladno odredbama ZIDZPK Aneks Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke te predstavlja samostalnu pravnu osnovu temeljem koje su tužitelj i tuženik uredili međusobne odnose u odnosu na iznose koje je tužitelj uplatio tuženiku temeljem Ugovora o kreditu, kako temeljem odredaba Ugovora o kreditu koje nisu sporne, tako i temeljem spornih odredaba Ugovora o kreditu za koje je utvrđeno da su ništetne.

52.1. Naime, izračun konverzije podrazumijeva, a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.c ZIDZPK, da se sve uplate koje je tužitelj kao korisnik kredita izvršio temeljem Ugovora o kreditu preračunaju u eure prema primjenjivom tečaju kreditora na dan svake uplate, te da se te uplate potom iskoriste za zatvaranje anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR koji je nastao provedenom konverzijom na način da se tim uplatama zatvore svi anuiteti koji su dospjeli do dana konverzije, a da se preostali iznos iskoristi za podmirenje anuiteta koji će dospijevati nakon dana konverzije i to na način da se 50% anuiteta koji dospijevaju u buduće podmiri iz iznosa preplate do cjelokupnog iskorištenja te preplate, a preostali dio anuiteta se obvezao podmiriti tužitelj. 52.2. Dakle Aneksom Ugovora o kreditu i provedenom konverzijom između tužitelja i tuženika je ugovoreno da će se sve uplate koje je tužitelj izvršio po Ugovoru o kreditu, što podrazumijeva i iznose koje je tužitelj eventualno više uplatio tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i rasta tečaja CHF u odnosu na onaj na dan isplate kredita, iskoristiti za podmirenje dospjelih i budućih anuiteta ugovora sa valutnom klauzulom u EUR koji je nastao konverzijom.

53. Nedvojbeno je da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija nije došlo do konvalidacije ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Međutim zbog sklopljenog Aneksa tužitelj nema pravo tražiti povrat iznosa koje je tuženiku više uplatio do dana konverzije temeljem ništetnih ugovornih odredbi budući da je tuženik iznos preplate iskoristio u njegovu korist za ispunjenje tužiteljevih ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom Ugovora o kreditu, kao samostalnom osnovu koja je pravno valjana.

53.1. Na taj je način je s danom sklapanja Aneksa o konverziji valjano prestala obveza tuženika (članak 160. stavak 1. ZOO-a) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO-a) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika, pa nema temelja za prihvaćanje tužiteljevog zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa u smislu odredbe članka 1111. ZOO. (identično stajalište zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022.)

54. Pri tome valja napomenuti da je za potrošače koji su sklopili aneks ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF temeljem odredbi ZIDZPK uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, koja je ovisila isključivo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili ne prihvaćanja konverzije (identično stajalište zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.).

54.1. Slijedom navedenog, budući da je provedenom konverzijom uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, te budući da je tužitelj, kao potrošač, izjednačen u položaju sa potrošačima koji su sklopili ugovor o kreditu s valutom klauzulom u eurima, tužitelj nema pravo tražiti povrat iznosa koji je temeljem Ugovora o kreditu platio tuženiku budući da su uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza tuženika na povrat tih iznosa prestala.

55. Također valja napomenuti da se tužitelj neosnovano poziva na stavove Suda Europske unije koje se temelje na primjeni Direktive 93/13 budući da iz presude Suda Europske unije posl.br. C-567/2020 od 5. svibnja 2022. jasno proizlazi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na pravne učinke ZIDZPK i aneksa sklopljenog temeljem ZIDZPK, već se pravni učinci tog aneksa tumače isključivo temeljem nacionalnog prava Republike Hrvatske.

56. Osim obveze na povrat onoga što je primljeno temeljem ništetne ugovorne odredbe čl. 1115. ZOO propisuje i obvezu onoga tko je nešto stekao bez osnove da vrati i plodove te plati zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

56.1. Aneks koji su tužitelj i tuženik sklopili temeljem odredaba ZIDZPK, kao niti same odredbe ZIDZPK, ne reguliraju materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF propisan člankom 1115. ZOO. S obzirom na navedeno, neovisno o činjenici sklapanja Aneksa o konverziji, u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 1115. ZOO-a, kao opći propis.

57. Tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iako je bio svjestan da time tužitelja izlaže riziku na koji ga nije upozorio, slijedom čega je tuženik nepošteni stjecatelj od dana kada je preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe primio od tužitelja.

57.1. Slijedom navedenog tužitelj, neovisno o provedenoj konverziji, ima pravo temeljem čl. 1115. ZOO od tuženika potraživati zateznu kamatu na iznose koje je preplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i to od dana kada su pojedini mjesečni anuiteti preplaćeni do dana 30. rujna 2015., kao dana sa kojim je provedena konverzija prema sklopljenom Aneksu te je na taj način prestala obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa prestala.

58. Međutim, tuženik je u tijeku postupka istaknuo prigovor zastare i u odnosu na tražbinu tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos preplate temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valnutnoj klauzuli u CHF.

58.1. Člankom 226. st. 1. ZOO-a propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

58.2. Tužitelj nakon provedene konverzije ima pravo potraživati samo zateznu kamatu dospjelu u razdoblju do 30. rujna 2015.

58.3. U konkretnom slučaju valja uzeti u obzir da je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik utvrđena u parničnom postupku koji je dana 4. travnja 2012. pokrenuo „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koju je tuženik koristio u ugovorima o kreditu koje je sklapao sa potrošačima postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17.

58.4. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022., koje je sadržano u zapisniku br. Su-IV-33/2022-2, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

58.5. Slijedom navedenog, a budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik pravomoćno utvrđena donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zastara potraživanja zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći 14. lipnja 2018.

58.6. Tražbine kamata koje nakon podmirenja glavnice predstavljaju samostalno potraživanje temeljem odredbe čl. 226. st. 1. ZOO-a zastarijeva u roku od 3 godine te je slijedom navedenog, a budući da je od 12. lipnja 2018. kada je zastarni rok počeo teći do 16. kolovoza 2023., kada je tužba podnesena, prošlo više od 3 godine, potraživanje tužitelja na isplatu zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF u zastari.

59. Budući da je utvrđeno da je tužiteljevo potraživanje na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF prestalo uslijed činjenice sklapanja Aneksa o konverziji, a da je u odnosu na potraživanje zatezne kamate na taj iznos preplate nastupila zastara, tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 2.625,69 eura sa pripadajućom zateznom kamatom valjalo je odbiti u cijelosti kao neosnovan.

59.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

60. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je, u slučaju ako sud utvrdi da je zahtjev tužitelja za isplatom osnovan, predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.559,66 eura sa pripadajućim kamatama, da izvrši prijeboj uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika te da potom odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

60.1. Tuženik tvrdi da njegovo potraživanje prema tužitelju proizlazi iz činjenice da je u postupku konverzije utvrdio preplatu tužitelja u iznosu od 3.559,66 eura, koji iznos je koristio za podmirenje dospjelih anuiteta po ugovoru o kreditu sa valutnom klauzulom u EUR koji je nastao konverzijom, te da je na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. Stoga tuženik smatra da bi, u slučaju da tužiteljica ostvari pravo na povrat preplaćenih iznosa, došlo do dvostrukog namirenja tužiteljice, te da stoga tuženik ima potraživanje prema tužiteljici temeljem čl. 1113. ZOO-a.

60.2. Tužitelj u ovom postupku nije ostvario pravo na povrat iznosa koji su prilikom konverzije utvrđeni kao preplata tužitelja te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen točkom IV. izreke presude. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je utvrđeno da je Aneks o konverziji sklopljen između tužitelja i tuženika pravno valjan, tuženik prema tužitelju nema nikakvo potraživanje koje bi mogao istaknuti u prijeboj tražbini tužitelja.

60.3. Slijedom navedenog utvrđeno je da ne postoji potraživanje koje je tuženik istaknuo u prijeboj prigovorom radi prijeboja, i to do iznosa od 135,43 eura sa pripadajućim kamatama budući da je zahtjev tužitelja za isplatom usvojen samo u dijelu u kojem je tražio povrat plaćene Naknade od 135,43 eura sa pripadajućom kamatom. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

61. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a.

61.1. Presudom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i o naknadi za obradu i odobrenje kredita, te je tužitelj u tom dijelu zahtjeva uspio u parnici 100%, a tuženik 0%.

61.2. Tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 135,43 euro, što predstavlja 4,90 % postavljenog tužbenog zahtjeva, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 2.625,69 eura, što predstavlja 95,10% postavljenog tužbenog zahtjeva.

61.3. Kada se uzmu u obzir uspjesi parničnih stranaka i u odnosu na zahtjev na utvrđenje ništetnosti i u odnosu na zahtjev za isplatom, prosječni uspjeh tužitelja u postupku iznosi 52,45 % a prosječni uspjeh tuženika iznosi 47,55 %. Kada se od postotka uspjeha tužitelja oduzme postotak uspjeha tuženika dobije se razlika od 4,90 % u kojem omjeru, temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, valja dosuditi nastali parnični trošak tužitelju.

61.4. Prilikom odlučivanja o parničnim troškovima tužitelja uzeti su u obzir troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/2023.), a prema vrijednosti spora.

61.5. Tužitelju je priznat je trošak sastava tužbe od 6. lipnja 2023. (Tbr. 7.1) u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 8. lipnja 2024. i 26. lipnja 2024. (Tbr. 8.1) u iznosu od 200,00 eura svaki, trošak zastupanja na ročištima 14. studenog 2023., 26. veljače 2024. i 9. prosinca 2024. (Tbr 9.1) u iznosu od 200,00 eura svako, što ukupno iznosi 1.200,00 eura, odnosno uvećano za PDV sveukupno iznosi 1.500,00 eura. Na navedeni iznos valja dodati trošak financijskog vještačenja od 400,00 eura pa je tužitelju ukupno priznat trošak u iznosu od 1.900,00 eura.

61.6. Temeljem čl. 154. st, 2. ZPP-a tuženiku valja dosuditi 4,90 % navedenog troška, što iznosi 93,10 eura.

61.7. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022.) koji propisuje da kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke pa do naplate.

61.8. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude s obzirom da punomoćnik tužitelja na navedeno ročište nije pristupio.

61.9. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

Koprivnica, 22. siječnja 2025.

Sudac

Jerko Bogdanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica

2. Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb