Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1329/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ingrid Bučković predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zoranu Kurcinaku, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Kunštić i Kurcinak u Koprivnici, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenog protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-49/2024-39 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-49/2024-39 od 29. svibnja 2024.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđene su ništetnim pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu 28. srpnja 2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banke, kao i u dijelu u kojem je za povrat obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF - švicarski franak i to osobito u čl. 3. (namjena) u dijelu koji glasi: "uz čvrstu valutnu klauzulu", u čl. 7. st. 3. (valutna klauzula) koji glasi: „Povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajućih kamata, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", čl. 8. st. 2. (kamata) koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.", tako da navedene odredbe ili dijelovi istih na proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

2.U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.679,69 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3.U točki III izreke utvrđeno je da prijebojni zahtjev tuženika u iznosu od 142,57 eur nije osnovan.

4.U točki IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.162,64 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5.Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6.Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) nalazi u tome što obrazloženje prvostupanjske presude nema uporišta u revizijskoj odluci na koju se poziva sud slijedom čega obrazloženje presude je nerazumljivo, nema osnovanog razloga i suprotno je odlučnim činjenicama na koje se sud poziva. Tuženik ističe da odredba čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje ZZP/03) sadrži oborivu presumpciju o nepoštenosti, dok odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 daje trgovcu mogućnost otklanjanja takve presumpcije. Navodi da je tužitelj imao priliku detaljno pregovarati o odredbi čl. 7. Ugovora o kreiditu prilikom sklapanja ugovora, odnosno ugovorne stranke su prilikom zasnivanja ugovornog odnosa imali priliku očitovati svoju volju u pogledu bitnih sastojaka ugovora. Sama činjenica da je tuženik kao banka priredio obrazac, ne znači automatski i nužno da je sadržaj nametnuo. Navodi da su reklamni materijali i oglasi nudio kredite u CHF, EUR i USD, te ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošača na bilo koju opciju ponude. Napominje da je potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u banci predočeni i uručeni obrasci u kojima se decidirano pojašnjavao pojam valutne klauzule, te promjena tečaja strane valute uz koje je vezana valutna klauzula. Navodi kako iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran za donošenje savjesne odluke o zaduženju CHF te je pogrešan stav suda da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu bila nepoštena, pa da bi u konačnici tužitelju pripadalo pravo na isplatu preplaćenih iznosa. Tuženik navodi da zaključci Visokog trgovačkog suda u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovara i kako se stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Navodi da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima pozivati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno provoditi kontradiktorni postupak gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute. Sam iskaz tužitelja vezano za informiranost u cijelosti je zanemaren od strane prvostupanjskog suda. U predmetnom postupku bilo je neophodno utvrditi da li je u fazi pregovora oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (CHF) za njegove kreditne obveze, a što je sud propustio učiniti ne uzevši u obzir dokaz saslušanjem tužitelja čime je pogrešno utvrdio činjenično stanje. Tuženik ukazuje da je riječ o promjena uzrokovanim nepredviđenim budućim događaj ima ovisnim o određenim tržišnim kretanjima te potpuno neovisno o volji tuženika a se stoga ne može očekivati od tuženika da predvidi takvu fluktuaciju u smislu egzaktnog izračuna iznosa budućih mjesečnih obroka. Ukazuje na odluku Suda Europske unije broj C-452/2018. Navodi da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezano uz CHF. Tuženik ponovno ukazuje na činjenicu da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenito odnosno apstraktnoj razini te imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u svakom pojedinom slučaju treba utvrditi okolnost informiranost tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Navodi da je sud odbijanjem predloženih personalnih dokaza i ne uzimanjem u iskaz iskaza tužitelja uskratio tuženiku pravo da obori presumpciju o nepoštenosti odredaba ugovora. Također navodi da prije donošenja Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što je počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili drugi odgovarajući način, što je tuženik i učinio. Navodi da je postupao sukladno zahtjevima Direktive 93/13/EEZ, jer je s valjanim razlogom i uz obavijest potrošaču mijenjao kamatnu stopu te je odredba o promjeni kamatne stope od strane banke, uz informiranost potrošača sukladno toč. 2 (b) Direktive ne može smatrati nepoštenom. Također navodi da je sporna odredba tužitelju bila razumljiva, pa stoga, budući da je ista tužitelju bila razumljiva, to sud nije bio ovlašten ocjenjivati poštenost takve odredbe, te je pogrešno postupio kad nije primijenio odredbu čl. 84. ZZP/03. Tuženik ustraje kod prigovora zastare. Također navodi da Zakon o zaštiti potrošača vezuje za utvrđenu ništetnost određene odredbe potrošačkog ugovora, koja je utvrđena ništetnim u kolektivnom sporu jest zahtjev za naknadu štete, a ne restitucijski zahtjev koji je institut Zakona o obveznim odnosima u domeni ništetnosti pravnih poslova te stjecanja bez osnove. Uzimajući u obzir sve navedeno, navodi da se nikako ne može smatrati da je tuženik u trenutku sklapanja bio nepošten stjecatelj već upravo suprotno, slijedom čega tužitelju sukladno Zakonu o obveznim odnosima može pripadati pravo na zateznu kamatu naj ranije od dana podnošenja tužbe, odnosno da prije pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu nije bilo zakašnjenja tako da prije pravomoćnosti iste odluke nije mogla nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata. Prigovara i o odluci o parničnom trošku navodeći da retroaktivna primjena vrijednosti boda 15,00 kn/2,00 eur na parnične radnje učinjene prije stupanja na snagu izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika bila bi protivna pozitivnim propisima.

7.Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8.Odgovor na žalbu nije podnesen.

9.Žalba nije osnovana.

10.Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

11.Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojane neke od bitnih povreda iz odredbi čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

12.U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen ugovor o kreditu broj 5102547987, 28. srpnja 2005 na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 23.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a kredit je trebao biti vraćen otplatom u 108 mjesečnih anuiteta u iznosu od 275,07 CHF, te je čl. 8. ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa u visini od 5,49% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

-da je tužitelj saslušan kao stranka u bitnom iskazao kako je ugovor bio pripremljen prilikom drugog dolaska u banku, te da on sam nije mogao niti uvjetovati niti pregovarati o pojedinim stavkama ugovora,

-da je predmetnim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa o čijoj visini se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koje karakteriziraju naprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja,

-da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa u trenutku kada je nastupila promjena u visini ugovorene kamate, ista bila ostvarena jednostranom odlukom tuženika bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti referentne kamatne stope,

- da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu nepoštena, budući da nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelj u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o činjenicama i rizicima koje donosi kreditiranje pristupio sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora koji je pak raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru stavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu,

-da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u člancima 3. i 7. ugovora neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru,

-da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu u tom smislu bio ''slabiji'' i to s obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu dok je tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati,

-da je tužitelj saslušan kao stranka naveo da su mu odredbe ugovora bile pročitane no nisu bile objašnjene niti su djelatnici banke ukazali na rizik bilo anuiteta bilo promjene kamatnih stopa, a s obzirom da je imao povjerenje u tuženika kao jednu stabilnu i poznatu banku pristao je na sklapanje ugovora o kreditu u "švicarcima" koji mu je trebao za adaptaciju kuće u kojoj i danas stanuje, a prilikom podizanja kredita nije imao nikakvu firmu ili obrt niti je kuću dao u najam,

-da je financijsko-knjigovodstveno vještačenje vještakinji Vlasti Santo Olđa utvrđeno da je kredit obračunat po kamatnoj stopi koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (5,49%), s tim da je vještak obračunala u korist tuženika vremenski period kada je kamatna stopa bila niža, a kada je kamatna stopa bila viša te kada je došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita obračunala je u korist tužitelja te je na taj način utvrdila kako je tužitelj platio više 20.190,16 kn.

13.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem tuženika, pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2014. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato posebno rizična-potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izraženo u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredaba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

14.U odnosu na pitanje zastare ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO ) i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., a tužitelj je podnio tužbu 12. lipnja 2019., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.

15.U odnosu na prigovor radi prijeboja sud prvog stupnja navodi da je vještak u nalazu i mišljenju obuhvatio pozitivne i negativne efekte isplate za obje strane te izvršio prijeboj za manje plaćene iznose po osnovi tečaja i kamatne stope, s tim da se razlike više plaćenog iskazuju tek nakon namirenja svih manje plaćenih iznosa. Kako tuženik prigovorima ne dovodi u sumnju točnost izračuna vještaka, a prijebojni zahtjev tuženika je uručunat u izračunu vještaka sud je utvrdio da je takav prijebojni zahtjev neosnovan u cijelosti.

16.Slijedom navedenog, obvezuje tuženika da vrati tužitelju sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle bez osnove, i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je tuženik nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima, kao posljedica različitih tečaja u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita i promjenjive kamatne stope u tom periodu iznosi 2.679,69 eur, prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđuje tužitelju pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate temeljem čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

17.Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

18.Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19.Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 - dalje ZZP/03 ).

20.Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

21.Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

22. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

23.Točan je žalbeni navod tuženika da je dopušteno u ovom postupku dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama predložio saslušanje svjedokinja TE i HE zaposlenica banke, međutim tijekom ponovljenog postupka – na ročištu za glavnu raspravu 11. travnja 2024. je odustao od njihova saslušanja (list 504 spisa ).Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

24.S tim u vezi treba dodati kako iz isprave koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

25.Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C- 81/19, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. Također treba reći da je Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

26.Dakle, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredaba koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

27. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 28. srpnja 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,49 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

28.Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5,49 % godišnje što je početna kamatna stopa. Također, kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

29.Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

30. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

31.Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 12. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

32.Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike iznos od 2.679,69 eur, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

33.Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, a nakon dostave obavijesti o povećanju kamatne stope imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

34.Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 5,49 %. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

35.Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

36.Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023 ). Naime, prema odredbi čl. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eur s time da je Tarifa stupila na snagu 25. studenog 2023. Dakle, u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, 29. svibnja 2024., primjenjuje se Tarifa kojom je utvrđena vrijednost boda iznosu od 2,00 eur budući da je odredbom čl. 52. t. 3. Tarife, određeno kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje se Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa tužitelj na ime zastupanja za navedene radnje pripada dosuđeni iznos

37.Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ingrid Bučković