Poslovni broj P-190/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu toga suda Gabrielu Staniću, u pravnoj stvari tužitelja LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tonći Milić, odvjetnik u Metkoviću, Kneza Domagoja 2/II, protiv tuženice HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, radi obvezno-ništetnost, nakon zaključene glavne i javne rasprave 18. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i odsustvu tuženika, 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 2.1. i 2.4. ugovora o kreditu br. 320369, koji su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženičin prednik - VOLKSBANK d.d., Zagreb, kao kreditor, sklopili u Makarskoj dana 20. ožujka 2006. godine, u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s kreditorovom Odlukom o kamatama i naknadama.

II. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 288,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje do 31. prosinca 2007. godine teku po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa nadalje po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku:

- na iznos od 1,10 eura od 15. 5. 2006. godine do isplate

- na iznos od 1,04 eura od 2. 10. 2006. godine do isplate

- na iznos od 0,99 eura od 2. 1. 2007. godine do isplate

- na iznos od 0,95 eura od 2. 4. 2007. godine do isplate

- na iznos od 0,91 eura od 2. 7. 2007. godine do isplate

- na iznos od 0,85 eura od 2. 11. 2007. godine do isplate

- na iznos od 0,83 eura od 2. 1. 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,43 eura od 1. 4. 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,48 eura od 2. 5. 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,30 eura od 2. 6. 2008. godine do isplate

- na iznos od 4,15 eura od 1. 7. 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,16 eura od 1. 8. 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,08 eura od 1. 9. 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,02 eura od 1. 10. 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,99 eura od 3. 11. 2008. godine do isplate

- na iznos od 2,87 eura od 1. 12. 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,80 eura od 2. 1. 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,61 eura od 2. 2. 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,50 eura od 2. 3. 2009. godine do isplate

- na iznos od 6,34 eura od 1. 4. 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,26 eura od 2. 5. 2009. godine do isplate

- na iznos od 6,14 eura od 1. 6. 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,01 eura od 1. 7. 2009. godine do isplate

- na iznos od 6,89 eura od 1. 8. 2009. godine do isplate

- na iznos od 6,76 eura od 15. 9. 2009. godine do isplate

- na iznos od 9,50 eura od 15. 10. 2009. godine do isplate

- na iznos od 10,32 eura od 16. 11. 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,18 eura od 15. 12. 2009. godine do isplate

- na iznos od 9,91 eura od 15. 1. 2010. godine do isplate

- na iznos od 7,85 eura od 15. 2. 2010. godine do isplate

- na iznos od 8,58 eura od 15. 3. 2010. godine do isplate

- na iznos od 8,39 eura od 15. 4. 2010. godine do isplate

- na iznos od 9,91 eura od 14. 5. 2010. godine do isplate

- na iznos od 6,33 eura od 15. 6. 2010. godine do isplate

- na iznos od 7,81 eura od 16. 7. 2010. godine do isplate

- na iznos od 8,40 eura od 16. 8. 2010. godine do isplate

- na iznos od 6,63 eura od 15. 9. 2010. godine do isplate

- na iznos od 7,20 eura od 15. 10. 2010. godine do isplate

- na iznos od 7,72 eura od 15. 11. 2010. godine do isplate

- na iznos od 6,09 eura od 15. 12. 2010. godine do isplate

- na iznos od 7,93 eura od 14. 1. 2011. godine do isplate

- na iznos od 5,06 eura od 6. 2. 2011. godine do isplate

- na iznos od 6,15 eura od 16. 3. 2011. godine do isplate

- na iznos od 5,93 eura od 6. 4. 2011. godine do isplate

- na iznos od 6,30 eura od 1. 5. 2011. godine do isplate

- na iznos od 4,93 eura od 1. 6. 2011. godine do isplate

- na iznos od 5,27 eura od 1. 7. 2011. godine do isplate

- na iznos od 5,05 eura od 1. 8. 2011. godine do isplate

- na iznos od 0,33 eura od 3. 8. 2011. godine do isplate.“

III. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 1., 4, i 8. ugovora o kreditu br. 320369, koji su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženičin prednik - VOLKSBANK d.d., Zagreb, kao kreditor, sklopili u Makarskoj dana 20. ožujka 2006. godine, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

IV. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.654,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje do 31. prosinca 2007. godine teku po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa nadalje po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku:

- na iznos od 0,34 eura od 19. 6. 2006. godine do isplate

- na iznos od 6,62 eura od 3. 11. 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,59 eura od 2. 1. 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,80 eura od 2. 2. 2009. godine do isplate

- na iznos od 9,41 eura od 2. 3. 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,96 eura od 1. 4. 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,75 eura od 2. 5. 2009. godine do isplate

- na iznos od 5,47 eura od 1. 6. 2009. godine do isplate

- na iznos od 3,46 eura od 1. 7. 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,16 eura od 1. 8. 2009. godine do isplate

- na iznos od 5,65 eura od 15. 9. 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,86 eura od 15. 10. 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,02 eura od 16. 11. 2009. godine do isplate

- na iznos od 5,95 eura od 15. 12. 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,76 eura od 15. 1. 2010. godine do isplate

- na iznos od 9,68 eura od 15. 2. 2010. godine do isplate

- na iznos od 9,18 eura od 15. 3. 2010. godine do isplate

- na iznos od 12,40 eura od 15. 4. 2010. godine do isplate

- na iznos od 11,57 eura od 14. 5. 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,19 eura od 15. 6. 2010. godine do isplate

- na iznos od 22,33 eura od 16. 7. 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,25 eura od 16. 8. 2010. godine do isplate

- na iznos od 28,05 eura od 15. 9. 2010. godine do isplate

- na iznos od 23,94 eura od 15. 10. 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,84 eura od 15. 11. 2010. godine do isplate

- na iznos od 30,25 eura od 15. 12. 2010. godine do isplate

- na iznos od 36,07 eura od 14. 1. 2011. godine do isplate

- na iznos od 31,85 eura od 16. 2. 2011. godine do isplate

- na iznos od 32,47 eura od 16. 3. 2011. godine do isplate

- na iznos od 29,44 eura od 6. 4. 2011. godine do isplate

- na iznos od 30,37 eura od 1. 5. 2011. godine do isplate

- na iznos od 40,67 eura od 1. 6. 2011. godine do isplate

- na iznos od 42,12 eura od 1. 7. 2011. godine do isplate

- na iznos od 53,52 eura od 1. 8. 2011. godine do isplate

- na iznos od 1.066,77 eura od 3. 8. 2011. godine do isplate

V. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 2.120,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženičin pravni prednik - VOLKSBANK d.d., Zagreb, sklopili su u Makarskoj dana 20. ožujka 2006. godine ugovor o kreditu broj: 320369, a temeljem kojeg ugovora je tuženičin prednik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.624,00 CHF-ova po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 207,38 CHF-ova u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu prvog u mjesecu, dok prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojemu je kredit iskorišten.

1.1. Nadalje tužitelj ističe da je u članku 2.1. navedenog ugovora o kreditu utvrđeno da se na navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 5,10 % godišnje, te da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditira. U članku 2.4. tog ugovora također je utvrđeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Međutim, tim odredbama, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Drugim riječima, navedenim odredbama, koje je sastavio tuženičin prednik i na koje tužitelj nije imao nikakav utjecaj, određeno je da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o jednoj ugovornoj strani, tuženici, a da pritom nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno nisu utvrđene bilo kakve pojedinosti koje su u vezi s promjenom kamatne stope. Prema tome, ta veoma važna ugovorna odredba, kojom je zapravo određena cijena, sadržana u članku 2. ugovora o kreditu, tužitelju je potpuno nerazumljiva, posebno kada se uzme u obzir da je on prosječan potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja.

1.2. Tužitelj naglašava i to da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine, u predmetu C-26/13 L, određeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički jasna i razumljiva, već mu trebaju biti jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe, kao i odnos između te odredbe i ostalih odredaba ugovora, što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru na transparentan način morali biti predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredbama članka 81. stavka 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) bilo je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom je slučaju upravo o tome riječ. Naime, ugovor o kreditu koji su sklopile parnične stranke je standardan, tipiziran ugovor, kakav je u tom razdoblju tuženica sklapala s velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost da pregovora o njegovu sadržaju. Nadalje, sukladno odredbama stavka 1. navedenog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, što tuženica sasvim sigurno nije činila kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorila promjenjivu kamatnu stopu prema vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope. Budući da je promjenjivost kamatne stope ovisila isključivo o volji i odluci jednog ugovaratelja, tuženice, u konkretnom slučaju prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na tužiteljevu štetu. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, tuženica je, kao vjerovnik, jednostrano određivala obvezu tužitelju, kao dužniku. S druge, pak, strane, tužitelj nije mogao predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za njega proizlaze. Isto tako, tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo.

1.3. Također tužitelj ističe da osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi ZOO/05, budući da je iz navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbama članka 269. stavka 2. ZOO/05 propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, prema odredbama članka 272. stavka 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a što ovdje nije slučaj. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna utvrđeno je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu.

1.4. Odredbama članka 1. predmetnog ugovora o kreditu predviđeno je da banka odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 14.624,00 CHF-ova u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate kredita. U članku 2.1. toga ugovora navedeno je da se na odobreni kredit obračunava kamata od 5,10% godišnje. Odredbama 4. toga ugovora (valutna klauzula) predviđeno je da se kredit odobrava u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, dok je u članku 8. ugovora navedeno da korisnik kredita kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 207,38 CHF-ova u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Međutim, u konkretnom slučaju tuženica, kao trgovac, niti prije sklapanja predmetnog Ugovora, a niti u vrijeme njegova sklapanja, nije informirala tužitelja (kao potrošača) o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren na niti jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF-ovima. Tako tuženica nije obavijestila/upozorila tužitelja na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF-ovima nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR-o. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu ni na niti jednu drugu valutu, pa tako ni u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUR-om nije tako, nego dapače HNB reagira i kupnjom odnosno prodajom EUR-a regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom

- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-ova ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, očito je da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebno na dugo razdoblje), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti

- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EUR-o, upravo zbog toga da bi im ukazao da nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta

- da je rast tečaja CHF-a u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EUR-o zone gotovo potpuno izvjestan

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama

- da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik

1.5. Dakle, iz navedenog je jasno vidljivo da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju, budući da on, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženica (kao banka - trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirala. Budući da nije informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF-a, odnosno da nije upozoren na navedene rizike, tužitelj je ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati.

1.6. Što se tiče (ne) razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu tog istog suda u predmetu broj C-186/16. Ovom potonjom presudom Europskog suda, broj C-186/16 od 20. rujna 2017. godine, između ostaloga, utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu, prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Dodatno se ističe kako se prema odredbama čl. 81. stavka 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.7. Nadalje tužitelj ukazuje na stajalište Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske iz „kolektivne“ presude poslovni broj: Pž-6632/17, da banka (pa tako i ovaj tuženica) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce, u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF-ovima), utvrđeno je da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.8. Dakle, tužitelj u ovom postupku traži da sud utvrditi ništetnim ugovorne odredbe kojima je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno tuženičinoj jednostranoj odluci te ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) vežu uz valutu CHF-a pa - temeljem odredaba članka 323. ZOO/05 - od tuženice potražuje preplaćene iznose po tim osnovama, uvećane za zakonske zatezne kamate. Tužitelj je pridržao pravo da u tom pogledu, kao i u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, precizira tužbeni zahtjev po primitku vještačkog nalaza i mišljenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu obavještava naslovni sud kako je došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika. Također prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Metkoviću zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.3 Ugovora o kreditu br. 320369 sklopljenog 20.3.2006. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; utvrđenja iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi utvrđenja iz parnice potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz presuda iz parnice "Potrošač" bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici "Potrošač"; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenju, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP); tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu u odnosu na naknadu za administraciju kredita su neosnovane i neutemeljene. Dalje u odgovoru na tužbu tuženik detaljno obrazlaže svaki od navedenih razloga radi kojeg smatra da je tužba neosnovana te izlaže svoje tumačenje sudske prakse u istovjetnim predmetima, a ističe da ne osporava utuženu visinu, ali nije suglasan s metodom izračunavanja visine te osporava osnov u cijelosti. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova tuženiku s kamatama od presuđenja do isplate.

3. Punomoćnik tužitelja je podneskom od 11. srpnja 2024. uredio tužbeni zahtjev u cijelosti sa nalazom i mišljenjem vještaka, sve kako je navedeno izreci.

4. U načelu se kod stupnjevitih tužbi ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva kada je tužitelj već u tužbi (stupnjevitoj) istakao da će isti urediti nakon dostave svih isprava od strane tuženika, odnosno nakon vještačenja, kada mu je u naravi tek omogućeno kao nestručnoj i financijama nevičnoj osobi, da nakon pribave sve dokumentacije i provedenog vještačenja, formira visinu tužbenog zahtjeva. Međutim, sve da se i radi o preinaci, takva preinaka bi bila dopuštena, što je i sukladno Zaključku sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda posl. br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2021. godine.

4.1. Sa druge valja napomenuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) Broj: Su-IV-123/2024-5 održanoj 27. svibnja 2024. usvojeno stajalište da „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

4.2. Valja i napomenuti da je ovaj sud već pravomoćnim rješenjem P-190/2023 od 11. travnja 2024. odbio prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda.

5. Izvedeni su dokazi uvidom u sve isprave priložene spisu: Ugovor o kreditu br. 320369 od 20. ožujka 2006. (list spisa 12-15), prometnu karticu po kreditu (list spisa 50-56), otplatni plan s pregledom promjena kamatnih stopa (list spisa 58-59), prvi otplatni plan (list spisa 60-61), saslušanje tužitelja (list spisa 65-67), vještačenjem putem vještaka Stefani Gardašanić, koja je sačinila pisani nalaz i mišljenje od 24. svibnja 2024. ( list spisa 75-87), kao i dopunu nalaza i mišljenja od 8. srpnja 2024. (list spisa 100-119), te saslušanje svjedoka (list spisa 131).

6. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 3 Poslovni broj: 9 Gž-683/2020-2 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je dakle zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 2.1., i čl.2.4.. Ugovora o kreditu 320369 od 20. ožujka 2006., kojeg su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s kreditorovom Odlukom o kamatama i naknadama, kao i utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 1., 4, i 8. Ugovora o kreditu br. 320369 od 20. ožujka 2006. kojeg su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

7. 1. Nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika ugovorne strane spornog kredita, da je tečaj CHF bio mijenjan tijekom otplate kredita, da je kredit otplaćen od strane tužitelja tuženiku u cijelosti.

8. Nesporno je da su tužitelj i tuženi (odnosno njegov prednik) sklopili 20. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj 320369, namjenski, za kupnju vozila, u iznosu od 14.624,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za HNB za devize važećem na dan isplate kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,10% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 207,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu.

9. Sporno je mogu li se na konkretan ugovor predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, je li tužitelj potrošač, je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja te je li tuženik, primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,10% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

10. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je u odnosu na prednika tuženika Nova Hrvatska banka d.d. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž- 6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

11. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502c ZPP-a.

12. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i 41/08; dalje: ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2. istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

13. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 u nastavku ZZP-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U st. 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U st. 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87. st.1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništav.

15. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u odnosu na prednika tuženika 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14.6.2018., nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega prigovor zastare nije osnovan. O gore spornom pravnom pitanju Vrhovni sud je donio pravni stav izražen u odluci broj Rev 2245/17 i u ovoj presudi ponavlja se izrečeni pravni stav. Pri tom se ističe da se navedeni rok odnosi i na zahtjev tužitelja, koji se odnosi na valutnu klauzulu, jer je i u odnosu na taj dio zahtjeva presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu donesena istog dana (14.06.2018.).

16. Nadalje, valja navesti i da se, prema odredbi čl. 388. ZOO-a, zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijekom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Stoga je tužitelj, podizanjem predmetne tužbe, kojom zahtijeva isplatu novčanih iznosa po osnovi više plaćenih razlika zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, ujedno poduzeo radnju radi utvrđivanja tih potraživanja i njihovih ostvarenja i time sukladno navedenoj zakonskoj odredbi prekinuo zastarijevanje.

17. Kako je u ovom sporu sud utvrdio ništetnost i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i da je tužitelj potrošač, tada se ima primijeniti gore navedena odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a, koja propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj, koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao što je ostvario korist i na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i razliku koja proizlazi iz razlike između, a zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

18. Kako dakle iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti ugovornih odredbi platio viši iznos od ukupno 1.942,99 € (288,23 EUR + 1.654,76 EUR) to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je pretplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose utvrđene vještačenjem kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina utvrđena vještačenjem, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).

18.1. Tuženik na matematički izračun imenovane vještakinje nije prigovarao, dok su pravna pitanja objašnjena u ovoj presudi.

19. Slijedom navedenog, tužitelju su dosuđeni iznosi kao u izreci ove presude, a na te iznose tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, što je vidljivo iz prometne kartice po kreditu, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Kamate su dosuđene za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % (Uredba o visini stope zatezne kamate), od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate kamate su dosuđene po odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i čl.1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22), a u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/2023.).

20. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), te je tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.120,00 eura.

20.1. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za:

- sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT),

- zastupanje na 3 ročišta kod suda (4.12.2023., 11.4.2024. i 18.12.2024.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT),

- sastav 2 obrazložena podneska (od 31.5.2024. i 11.7.2024.), svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT),

- sastav 2 ostala podneska (od 4.12.2023. i 14.5.2024.), svaki po 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4 OT),

koje radnje ukupno nose 650 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR- iznosi 1.300,00 eura, što uz 25% PDV-a u iznosu od 325,00 eura, te uz odobren i isplaćen trošak knjigovodstveno- financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a, te priznati i isplaćeni trošak svjedoka u iznosu od 95,00 EUR-a, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.120,00 eura pa ukupno priznati trošak tužitelju iznosi 2.120,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja, pa do isplate po stopi sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/2023), kako je odlučeno izrekom ove presude. To stoga jer tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi kako je već obrazloženo.

20.2. Prema odredbi članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.) koji je bio na snazi u vrijeme nastupanja obveze plaćanja sudske pristojbe na presudu obveze plaćanja sudske pristojbe oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Kako stoga primjenom mjerodavnog prava ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe na presude u ovom sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, taj trošak tužitelju nije nastao i nema pravo na njegovu naknadu od tuženice, niti ga je popisao na troškovniku.

21. Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 22. siječnja 2025.

S u d a c :

Gabriel Stanić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, e-Oglasna ploča

2. Tuženiku, e-Oglasna ploča