Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-358/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BCE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Jelačićev trg 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3199/2023-8 od 29. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3199/2023-8 od 29. veljače 2024. pod st. I. i dijelu pod II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici plati 1.051,85 EUR s zateznim kamatama tekućim od 11. kolovoza 2005. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3199/2023-8 od 29. veljače 2024. u dijelu kojim nije uvažen zahtjev tužiteljice za naknadu troška u iznosu od 93,75 EUR i u dijelu pod st. II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 39,82 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i za navedeno odlučuje:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u daljnjem iznosu od 93,75 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 39,82 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici trošak sastava žalbe u iznosu od 133,57 EUR.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena čl. 2. odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205198877/05, solemnizirnaog kod javnog bilježnika Vesne Pučar, pod brojem OU-791/05 dne 1. kolovoza 2005., u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor" (st. I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 1.051,85 EUR s zateznim kamatama od 11. kolovoza 2005. godine do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 622,23 EUR s zateznim kamatama od 29. veljače 2024. godine do isplate (st. II. izreke).

2. Tužiteljica pobija navedenu presudu u dijelu u kojem joj nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište radi objave presude, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP.

3. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu pod st. I. izreke, u dijelu pod st. II. izreke kojim mu je naloženo da tužiteljici plati 1.051,85 EUR, te u dijelu odluke o trošku za iznos sudskih pristojbe na presudu od 39,82 EUR, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

4. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor te zahtjev za isplatu iznosa kojoj je po toj osnovi naplaćen. Tužiteljica razloge nepoštenosti a time i ništetnosti te ugovorne odredbe nalazi u tome da se ugovorom obvezala platiti sve naknade i troškove u skladu s tuženikovom Odlukom o tarifi naknada za usluge, a da joj nije predočena struktura troškova na jasan i nedvosmislen način niti se o tomu pregovaralo.

7. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica u predmetnom pravnom poslu ima status potrošača, jer je kao fizička osoba zaključila ugovor o kreditu radi adaptacije stana, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj, 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP), pa se prema tome radi o pravnom poslu na tržištu, koji je sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Prema čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tuženik to nije dokazao, dok je tužiteljica u svom iskazu navela da se o spornoj naknadi nije pregovaralo, već da joj je bio ponuđen unaprijed sastavljen ugovor o kreditu.

9. Dakle, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika zbog čega tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, niti su joj sporne naknade bile protumačene, odnosno nije joj bilo, niti joj je moglo biti poznato na što se sporne naknade odnose. Osim toga, iz toga proizlazi da joj nije bila poznata niti priroda stvarno pruženih usluga niti ih je mogla razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

10. Takvo postupanje tuženika, koji ni u pojedinačnom pregovaranju o spornim ugovornim odredbama, a niti u tekstu odredbe, nije objasnio tužiteljici na što se te naknade odnose protivno je načelu transparentnosti sadržano u čl. 5. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koje podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

11. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev - 818/2023-2 od 17. siječnja 2024. , to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a što u konkretnom slučaju nije moguće provjeriti jer iako je tuženik tijekom postupka naveo na što se naplaćena ulazna naknada odnosi, nije naveo visinu troškova za svaki od pojedino opisno navedenih troškova i usluga.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski je sud ocijenio sve okolnosti koje su postojale prije i prilikom sklapanja ugovora, jer je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, pa joj nije niti moglo biti poznato na što se troškove tzv. ulazne naknade odnose a okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora su općepoznate, jer je tuženik nakon sklapanja ugovora naplatio tužiteljici tzv. ulaznu naknadu (11. kolovoza 2005.).

13. Takvo postupanje tuženika ukazuje na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, jer je tužiteljica pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i u odnosu na ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) iz čega se može zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

14. Tuženik u žalbi ukazuje na presudu Suda Europske unije, od 3. listopada 2019., C-620/17, prema kojoj članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, kako što je već navedeno, da bi bilo moguće provesti test poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a što u konkretnom slučaju nije moguće provjeriti jer iako je tuženik tijekom postupka naveo na što se naplaćena ulazna naknada odnosi, nije naveo visinu troškova za svaki od pojedino opisno navedenih troškova i usluga. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog ugovora takvo što nije razvidno.

15. Zakonom o dopunama i izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013), u čl. 1. i 14. dano je ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja u vezi s tim, koji je Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 14/2024) donesen 31. siječnja 2014., ali taj Pravilnik ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno čl. 81. st. 5. ZZP, ne postoji zakonska odredba niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost sporne ugovorne odredbe na bi prosuđivala primjenom ZZP.

16. Pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Slijedom izloženog utvrđeno je da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer se radi o ugovornoj odredbi kojom je uzrokovana znatnija neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer tužiteljici nisu bile poznate ni usluge i troškovi na koje se odnosi tzv. ulazna naknada, niti njihova visina (tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka naveo o kojim se uslugama i troškovima radi ali ne i visinu pojedine usluge i troška) zbog čega nije moguće provesti test poštenosti, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

18. Tuženik je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, čime je tuženik postupao protivno čl. 81. ZZP, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, tako da je upravo tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 111/93, dalje: ZOO) tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

19. Kako je utvrđeno da je sporna ugovorna odredba ništetna, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da tužiteljici isplati naplaćeni iznos naknade od 1.051,85 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, koja se odluka temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO.

20. Slijedom navedenog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

21. Tužiteljica s pravom u žalbi ukazuje da joj pripada trošak zastupanja na ročištu radi objave presude. Naime, radi se o ročištu na kojem se stranci koja pristupi uručuje presuda i od toga joj dana teče rok za žalbu (čl. 335. ZPP), pa se radi o trošku koji je bio svrsishodan za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), tako da tužiteljici pripada za tu radnju prema Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, dalje: OT), 37,5 bodova ili 75,00 EUR, sa PDV od 25% 93,75 EUR.

22. Stoga je trebalo temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti pobijanu presudu i naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi daljnji iznos parničnog troška u iznosu od 93,75 EUR s zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove odluke, odnosno od 22. siječnja 2025. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/2023) stupio je na snagu 20. svibnja 2023., tako da prema čl. 6. tog Zakona, tužiteljica nije bila dužna podmiriti trošak sudske pristojbe na presudu, koji trošak stoga nije dužan tužiteljici naknaditi tuženik, tako da je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP trebalo uvažiti žalbu tuženika i preinačiti st. II. izreke pobijane presude u dijelu odluke o trošku i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 39,82 EUR.

24. U ostalom nepobijanom dijelu, za iznos od 582,41 EUR, odluka o trošku iz st. II. izreke pobijane presude ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

25. Tužiteljici za sastav žalbe pripada prema Tbr. 10/4 OT trošak od 37,5 bodova ili 75 EUR s PDV od 25% 93,75 EUR, s troškom podmirenog iznosa sudske pristojbe na žalbu od 39,82 EUR, ukupan trošak žalbe tužitelja iznosi 133,57 EUR.

26. Tuženik je u žalbenom postupku uspio samo glede odluke o troškovima parničnog postupka, pa kako se uspjeh u sporu utvrđuje s obzirom na uspjeh glede glavnog zahtjeva (kada je žalba podnesena protiv odluke o meritumu spora i troškovima postupka), trebalo je temeljem čl. 161. st. 1. ZPP odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković