REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Požega, Sv. Florijana 2
Poslovni broj: Gž-853/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Petra Đerek Ivezić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5818/2022-23 od 16. srpnja 2024., dana 22. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5818/2022-23 od 16. srpnja 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 041-50-4417496, koji su tužitelj ĆA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 sklopili dana 25.9.2007., a koji je solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić dana 25.9.2007. pod poslovnim brojem OV-12638/07, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF. II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju JA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.580,75 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31.12.2007. godine određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna
stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku
na iznos od 0,63 EUR od 29.11.2007. godine do isplate,
na iznos od 2,59 EUR od 31.01.2008. godine do isplate,
na iznos od 4,10 EUR od 01.03.2008. godine do isplate,
na iznos od 6,69 EUR od 29.03.2008. godine do isplate,
na iznos od 2,80 EUR od 30.04.2008. godine do isplate,
na iznos od 1,26 EUR od 30.05.2008. godine do isplate,
na iznos od 3,15 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,
na iznos od 0,38 EUR od 01.08.2008. godine do isplate,
na iznos od 0,51 EUR od 02.09.2008. godine do isplate,
na iznos od 2,16 EUR od 01.10.2008. godine do isplate,
na iznos od 14,64 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,
na iznos od 6,28 EUR od 02.12.2008. godine do isplate,
na iznos od 16,91 EUR od 03.01.2009. godine do isplate,
na iznos od 18,54 EUR od 30.01.2009. godine do isplate,
na iznos od 19,28 EUR od 27.02.2009. godine do isplate,
na iznos od 17,25 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,
na iznos od 17,63 EUR od 30.04.2009. godine do isplate,
na iznos od 14,52 EUR od 29.05.2009. godine do isplate,
na iznos od 12,23 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,
na iznos od 12,84 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,
na iznos od 14,05 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,
na iznos od 13,94 EUR od 29.09.2009. godine do isplate,
na iznos od 12,72 EUR od 03.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 15,01 EUR od 02.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 16,85 EUR od 05.01.2010. godine do isplate,
na iznos od 19,46 EUR od 02.02.2010. godine do isplate,
na iznos od 18,86 EUR od 02.03.2010. godine do isplate,
na iznos od 22,41 EUR od 30.03.2010. godine do isplate,
na iznos od 21,74 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,
na iznos od 23,05 EUR od 01.06.2010. godine do isplate,
na iznos od 34,39 EUR od 02.07.2010. godine do isplate,
na iznos od 32,06 EUR od 29.07.2010. godine do isplate,
na iznos od 39,19 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,
na iznos od 36,73 EUR od 30.09.2010. godine do isplate,
na iznos od 32,76 EUR od 03.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 41,13 EUR od 30.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 51,77 EUR od 30.12.2010. godine do isplate,
na iznos od 44,23 EUR od 30.01.2011. godine do isplate,
na iznos od 46,88 EUR od 27.02.2011. godine do isplate,
na iznos od 43,52 EUR od 31.03.2011. godine do isplate,
na iznos od 44,12 EUR od 28.04.2011. godine do isplate,
na iznos od 58,39 EUR od 01.06.2011. godine do isplate,
na iznos od 59,78 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,
na iznos od 71,70 EUR od 29.07.2011. godine do isplate,
na iznos od 65,57 EUR od 31.08.2011. godine do isplate,
na iznos od 58,87 EUR od 01.10.2011. godine do isplate,
na iznos od 58,15 EUR od 29.10.2011. godine do isplate,
na iznos od 57,63 EUR od 01.12.2011. godine do isplate,
na iznos od 60,83 EUR od 31.12.2011. godine do isplate,
na iznos od 63,62 EUR od 31.01.2012. godine do isplate,
na iznos od 63,99 EUR od 01.03.2012. godine do isplate,
na iznos od 62,07 EUR od 29.03.2012. godine do isplate,
na iznos od 63,37 EUR od 28.04.2012. godine do isplate,
na iznos od 64,26 EUR od 29.05.2012. godine do isplate,
na iznos od 62,76 EUR od 28.06.2012. godine do isplate,
na iznos od 63,15 EUR od 27.07.2012. godine do isplate,
na iznos od 62,03 EUR od 30.08.2012. godine do isplate,
na iznos od 59,60 EUR od 28.09.2012. godine do isplate,
na iznos od 62,19 EUR od 31.10.2012. godine do isplate,
na iznos od 63,43 EUR od 28.11.2012. godine do isplate,
na iznos od 62,56 EUR od 28.12.2012. godine do isplate,
na iznos od 57,68 EUR od 02.02.2013. godine do isplate,
na iznos od 61,83 EUR od 28.02.2013. godine do isplate,
na iznos od 62,19 EUR od 03.04.2013. godine do isplate,
na iznos od 60,56 EUR od 24.04.2013. godine do isplate,
na iznos od 55,51 EUR od 30.05.2013. godine do isplate,
na iznos od 55,38 EUR od 28.06.2013. godine do isplate,
na iznos od 56,62 EUR od 27.07.2013. godine do isplate,
na iznos od 58,61 EUR od 03.09.2013. godine do isplate,
na iznos od 61,37 EUR od 02.10.2013. godine do isplate,
na iznos od 59,95 EUR od 30.10.2013. godine do isplate,
na iznos od 60,95 EUR od 28.11.2013. godine do isplate,
na iznos od 62,10 EUR od 31.12.2013. godine do isplate,
na iznos od 62,81 EUR od 04.02.2014. godine do isplate,
na iznos od 64,31 EUR od 04.03.2014. godine do isplate,
na iznos od 63,82 EUR od 01.04.2014. godine do isplate,
na iznos od 62,16 EUR od 01.05.2014. godine do isplate,
na iznos od 61,62 EUR od 28.05.2014. godine do isplate,
na iznos od 61,86 EUR od 02.07.2014. godine do isplate,
na iznos od 63,75 EUR od 30.07.2014. godine do isplate,
na iznos od 65,34 EUR od 09.09.2014. godine do isplate,
na iznos od 65,01 EUR od 01.10.2014. godine do isplate,
na iznos od 1.254,11 EUR od 01.10.2014. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.212,53 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 16. srpnja 2024. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbene zahtjeve tužitelja te naloži tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Budući tuženik u žalbi nije precizirao na koje bitne povrede postupka se poziva, ispitujući pobijanu presudu, postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavak 2. ZPP-a, tako da je žalba tuženika podnesena u okviru ovog zakonskog žalbenog razloga utvrđena neosnovanom.
6. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. U skladu sa odredbom članka 220. stavak 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica. Po mišljenju suda drugog stupnja je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, jer je sudska praksa već zauzela stajalište u istovrsnim predmetima, da saslušanje javnog bilježnika nije potrebno. Također tuženik neosnovano ističe u žalbi da je sud trebao saslušati tužitelja u svrhu dokazivanja, međutim tuženik u postupku nije ni predložio izvođenje tog dokaznog prijedloga, niti je imao nekih drugih dokaznih prijedloga, tako da je žalba tuženika neosnovana i u dijelu u kojem se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.
7. Svi provedeni dokazni su ocijenjeni u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima valutne klauzule, na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje Ugovora o kreditu, je bio na tuženiku, što tuženik u postupku nije dokazao. 8. Sud drugog stupnja zbog naprijed navedenog zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve bitne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 041-50-4417496 od 25. rujna 2007., koji je solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-12638/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i zahtjev za isplatu iznosa od 4.580,75 EUR-a s osnova razlike u tečaju CHF prema kojem je plaćao mjesečne anuitete u odnosu na tečaj te valute u vrijeme isplate kredita sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
10. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog motornog vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.336,67 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz stopu redovne kamate 5,49%, uz rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.
11. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača imaju intervencijski efekt i obvezuju sud u ovom postupku, temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; u daljnjem tekstu: ZZP/03) u vezi s člankom 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; u daljnjem tekstu ZOO). Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (CHF) prema tečaju na dan plaćanja, a koja odluka je sukladna odredbama članka 81. stavak 1. i stavak 2. i članka 87. stavak 1. ZZP/03, koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Ugovora.
11.1. Odredbom članka 81. stavak 1. i stavak 2. ZZP/03, koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
11.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a na koju se tužitelj pozvao u ovom predmetu, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik iz ovog predmeta od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to članka 81., članka 82. i članka 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13.; u daljnjem tekstu: ZZP/07) i to članka 96. i članka 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11.3. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test ravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
12. Suprotno navodima žalbe, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem odredbi članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP-a , sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP). Polazeći od navedenog, tužiteljevo pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku (ne na tužitelju kako se tvrdi u žalbi), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu s time na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Na navedenu okolnost tuženik nije predložio izvođenje nekog adekvatnog dokaza kojim bi se te okolnosti utvrdile.
13. Solemnizacija ugovora nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima o kreditu koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u Ugovoru kojeg je solemnizirao. S tim u vezi neosnovano se tuženik poziva i na svoje opće akte kao sastavne dijelove Ugovora. Osim toga tuženik nije priložio u spis Opće akte koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a iz kojih bi proizlazilo da oni sadrže jasne i egzaktne kriterije i parametre koji utječu na promjenu tečaja CHF.
14. Polazeći od svega izloženog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je odredba predmetnog Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljiva i nepoštena i kao takva ništetna sukladno navedenim odredbama ZZP/03, pa budući je tuženik u žalbi ponavljao svoje argumentacije iznesene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, o čemu je prvostupanjski sud zauzeo pravno stajalište, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je isto identično pravnim stajalištima drugih sudova u brojnim istovrsnim parničnim predmetima, žalba tuženika je i u tom dijelu utvrđena neosnovanom.
15. Iako se u žalbi ne osporava status potrošača tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio isti status. U smislu odredbe članka 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.
16. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja vezano za visinu potraživanja tužitelja, koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, tuženiku valja odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno zaključio kako je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena visina preplaćenih iznosa kao razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj po osnovi valutne klauzule zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.
17. Neosnovani su žalbeni navodi da je u ovom predmetu tužitelju trebalo izvršiti prijeboj takozvanih negativnih tečajnih razlika, odnosno od ukupno preplaćenih iznosa oduzeti manje plaćene iznose u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, iako je takav zahtjev tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu, međutim do zaključenja prethodnog postupka tuženik nije specificirao taj svoj prigovor, tako da prvostupanjski sud nije bio dužan o istome ni odlučivati. Uzgred je za napomenuti da takav prigovor prijeboja ne bio ni osnovan jer tuženik nije ni zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u vrijeme otplate kredita kod nižeg tečaja CHF, a niti se isti može pozivati na učinke presude donesene u "kolektivnom sporu" jer u konkretnom ugovornom odnosu nema status potrošača, a niti se tužitelja može smatrati nepoštenim stjecateljem jer on svojim postupanjem nije prouzročio ništetnost spornih ugovornih odredbi.
18. Naloživši tuženiku da tužitelju isplati dosuđeni novčani iznos od 4.580,75 EUR-a, sud prvog stupnja je pravilno odlučio sukladno odredbama članka 322. stavak 1. ZOO-a i članka 1111. ZOO-a, jer se radi o stjecanju bez osnove. Budući da je do tuženikova stjecanja došlo na temelju nepoštenih odredbi Ugovora, neosnovano se tuženik poziva na svoje poštenje, jer su odredbe Ugovora o vezivanju otplate kredita uz valutu švicarski franak prema tečaju na dan plaćanja utvrđene ništetnim. Te su odredbe Ugovora ništetne od početka, pa se suprotno pravnom stajalištu tuženika, ne može smatrati poštenim stjecateljem, jer je primio novčani iznos dosuđen tužitelju, na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Stoga je tuženik na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a dužan platiti i zateznu kamatu kako je zatražena sa dospjelošću od isplate svakog pojedinačnog anuiteta.
19. Sud prvog stupanja pravilno je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim, jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, te da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. Glede valutne klauzule zastara je počela teći ispočetka donošenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj tužbu podnio 3. studenog 2022., zastara nije nastupila.
20. S obzirom da se u žalbi nije specificirano pobijala odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnih troškova, a za navesti je da sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, pa kako tuženik sadržajem žalbe i ne iznosi razloge zbog kojih odluka o troškovima sadržana u naprijed navedenoj točki izreke presude nije pravilna, te je sud drugog stupnja utvrdio da je ista donesena pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, žalba tuženika je i u tom dijelu odbijena kao neosnovana.
21. Na temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u stavku II. izreke ove presude, jer tuženik nije uspio sa žalbom u drugostupanjskom postupku.
22. Zbog svega naprijed iznesenog, sud drugog stupnja je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude.
U Požegi, 22. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
