Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-2/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Poliklinike „Caktaš“ za ginekologiju, opću kirurgiju, radiologiju-mamografiju, neurologiju i medicinu rada, Split, Istarksa 3, OIB:67709508553, koji je zastupan po punomoćnici Anamariji Buzolić Mrklić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika UF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Krokar, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj Pr-38/14 od 10. listopada 2016., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Splitu, broj Pr-38/14 od 23. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o je

I. Uvažava se žalba tužitelja, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, Pr-38/14 od 10. listopada 2016., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu, broj Pr-38/14 od 23. studenog 2016. u pobijanom dijelu pod točkom 1.I. izreke, tako da se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i sudi se:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju štetu u iznosu od ukupno 58.497,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. travanja 2012. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Pr-38/14 od 10. listopada 2016., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu, broj Pr-38/14 od 23. studenog 2016. u pobijanim dijelovima pod točkama 1.II. i 2. izreke, koji sadrže odluku o troškovima postupka, na način da se sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 25.631,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama 10. listopada 2016. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana, dok se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati ukupan iznos od 440.749,08 kuna sa zatraženim zateznim kamatama na točno određene mjesečne iznose, a kako je to sve pobliže označeno u izreci presude, kao što je odbijen i njegov zahtjev da mu tuženik naknadi parnični trošak (točka 1.I. i 1.II. izreke). Istom presudom tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 94.375,00 kuna, dok je sa više zatraženim iznosom od 25.625,00 kuna zahtjev tuženika za naknadom troška odbijen kao neosnovan (točka 2. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem ispravljena je navedena presuda na način:

- da zadnji pasus na stranici 23. presude treba da glasi: "iz prednjeg proizlazi da je tuženik ispunio svoje ugovorne obveze, odnosno da je odradio specijalistički staž sukladno Pravilniku o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika i njemu priležećem planu i programu, a da tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze, jer nije uputio zahtjev nadležnom tijelu za prekid specijalizacije za vrijeme bolovanja tuženika, nije prijavio ispit tuženika i zatražio je prekid specijalizacije, a nadležno tijelo takav zahtjev cijenilo je neosnovanim. Konačno, tužitelj je donio Odluku o otkazu Ugovora o radu 1. lipnja 2011. god., čime je jednostrano raskinuo ugovorni odnos."

- da zadnji pasus na stranici 24. presude treba da glasi: "prema mišljenju ovog suda, tužitelj je svojim postupcima ometao tuženika u polaganju ispita, jer nije podnio zahtjev za polaganje ispita te je tražio prekid specijalizacije. S obzirom da se sam tuženik obraćao nadležnom tijelu radi polaganja specijalističkog ispita, te da je to tijelo omogućilo tuženiku polaganje ispita, proizlazi da je tuženik ispunio sve predviđene zakonske pretpostavke, odnosno da je svoje obveze ispunio u propisanim rokovima. Evidentno je da je to tijelo uslijed bolesti tuženika dopustilo produženje specijalizacije, čime je potvrdilo urednost liječničke dokumentacije, a tužitelj, iako izražava sumnju u osnovanost određenog bolovanja, nije pokrenuo postupak preispitivanja istog",

- da na stranici 25. presude u 1. pasusu, 4. redak umjesto "prije nego što je tužitelj položio specijalistički", treba da stoji "prije nego što je tuženik položio specijalistički", u 2. pasusu u 5. retku umjesto "kao i potvrde o bolovanju tužitelja", treba da stoji "kao i potvrde o bolovanju tuženika", te u 3. pasusu 7. redak umjesto "prema kojemu je tužitelj", treba da stoji "prema kojemu je tuženik".

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

2.1. U odgovoru na žalbu tuženik se usprotivio svim žalbenim navodima kao neosnovanim, predlažući da se žalba kao takva odbije.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 58.497,45 eura (440.749,08 kuna) sa zatraženim zateznim kamatama, a na ime naknade štete za plaćene troškove specijalizacije i nastavnog rada u statusu specijaliste medicine rada i šport.

3.1. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji od 29. prosinca 2006., jer nakon završene specijalizacije tuženikov krivnjom da nije nastavio radni odnos s tužiteljem.

4. Prije svega ističe se da je ovaj sud donio je presudu pod poslovnim brojem Gž R- 12/17 od 23. ožujka 2017., kojom je djelomično odbio žalbu tužitelja, a djelomično je uvažio, te je bilo suđeno: "Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju štetu u iznosu od ukupno 440.749,08 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. travanja 2012. do ....isplate, dok je zahtjev za zakonske zatezne kamate na točno određene mjesečne iznose za razdoblje od 1. veljače 2007. do 26. travnja 2012. odbijen kao neosnovan", s time što je bila preinačena odluka o troškovima postupka.

4.1. Odlučujući o reviziji tuženika protiv navedene odluke ovoga suda, Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj: Revr 795/2017-3 od 21. studenog 2018., reviziju tuženika odbio kao neosnovanu.

4.2. Ustavni sud Republike Hrvatske, odlukom broj: U-III-1178/2019 od 18. veljače 2021. je usvojio ustavnu tužbu podnositelja (tuženika u ovom sporu UF) i ukinuo je navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je predmet vratio tom sudu na ponovni postupak, koji je rješenjem poslovni broj: Rev- 205/2021-7 od 16. listopada 2024. ukinuo presudu ovoga suda poslovni broj: Gž R- 12/17 od 23. ožujka 2017. u dosuđujućem dijelu i predmet je vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

4.3. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske u bitnom navodi, da sukladno odredbama članka 77. stavka 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 29/02. – u daljnjem tekstu: UZUSRH), revizijski sud, a uvažavajući iznesena utvrđenja i stajališta Ustavnog suda, ocjenjuje da u odluci suda drugog stupnja nisu izneseni dostatni razlozi o zaključku suda drugog stupnja u odnosu na okolnosti nevođenja radnog spora protiv odluke o otkazu ugovora o radu i navodnom presumiranom pristanku tuženika na navode odluke o otkazu ugovora, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

4.4. Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i sljedeće: "Ustavni sud u svojoj odluci kojom je ukinuo raniju odluku revizijskog suda utvrđuje da Vrhovni sud nije odgovorio na odlučne navode iz revizije o odlučnim okolnostima slučaja za primjenu čl. 4. predmetnog Ugovora o specijalizaciji, uslijed čega je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, čime je podnositelju povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

Pri tome Ustavni sud ocjenjuje da je podnositelj ukazao Vrhovnom sudu da je u provedenom postupku dokazivanja nedvojbeno utvrđeno da poslodavac nije imao namjeru sklopiti ugovor s podnositeljem jer je i prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu odbijao prijaviti podnositelja za polaganje specijalističkog ispita i pokušao ga opstruirati u polaganju, da je i poslodavac sam izjavio da je već 2010. zaposlio drugog specijalizanta medicine rada, da ga nikad nije pozvao na sklapanje ugovora o radu, da je sam poslodavac na raspravi izjavio da je prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu podnositelj nakon sastanka od 26. veljače 2011. predložio poslodavcu nastavak radnog odnosa nakon polaganja specijalističkog ispita što je poslodavac izričito odbio.

Stoga je po mišljenju Ustavnog suda podnositelj osporio proizvoljan zaključak drugostupanjskog suda da je poslodavac ispunio sve svoje preuzete obveze po ugovorima, dok s druge strane podnositelj navodno ne bi ispunio svoju obvezu sklapanja ugovora, a to stoga što se obveza sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme sastoji od dvostranoobveznih činidbi koje su istodobno bili dužni ispuniti kako podnositelj, tako i poslodavac, te toj obvezi podnositelj nije mogao udovoljiti ako ju je s druge strane odbio ispuniti sam poslodavac.

Nadalje, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud odbijajući redovnu reviziju podnositelja, u bitnom reproducirao činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima, prihvatio ocjenu drugostupanjskog suda kako su okolnosti na strani poslodavca koje su dovele do nesklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme neodlučne za ishod spora, te je prihvatio ocjenu drugostupanjskog suda da je podnositelj taj koji nije izrazio volju za nastavkom radnog odnosa, stavljajući posebno težište na okolnost da podnositelj ne bi osporio odluku o otkazu ugovora o radu u radnom sporu.

Stav je stoga Ustavnog suda da su drugostupanjski kao i revizijski sud utemeljili svoje odluke isključivo na činjenici da podnositelj nije vodio radni spor protiv odluke o otkazu ugovora o radu čime je navodno tuženik manifestirao volju da ne želi ispuniti svoju obvezu rada kod poslodavca nakon polaganja specijalističkog ispita u skladu s člankom 4. ugovora o specijalizaciji. Isto tako u ustavnoj odluci navodi se da je Vrhovni sud pritom zanemario navode podnositelja koje ni poslodavac nije osporio o tome da je doista pokrenuo radni spor protiv odluke o otkazu ugovora o radu, ali je tužbu po savjetu kvalificiranog punomoćnika, odvjetnika, povukao zbog proceduralne pogreške pri podnošenju tužbe.

Drugim riječima, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud temeljio svoju odluku na okolnosti nevođenja radnog spora protiv odluke o otkazu ugovora o radu, premda su okolnosti koje bi bile predmet radnog spora u tom smislu, u skladu s ranijom ukidnom uputom drugostupanjskog suda, bile predmetom dokazivanja i utvrđivanja u predmetnom parničnom postupku iz kojeg proizlaze ovdje osporene presude. Nadalje, u ustavnoj odluci se obrazlaže, da čak i uzimajući u obzir formalistički pristup o obvezi prethodnog iscrpljenja pravnog puta pokretanjem radnog spora u kojem bi se kao o prethodnom pitanju odlučivalo o pitanju nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, ili manifestirala volja podnositelja da nastavi raditi kod poslodavca i tako ispuni preuzete obveze, Ustavni sud na temelju čl. 117. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09) utvrđuje da u radnom sporu, čak i kad utvrdi odluku o otkazu ugovora o radu nedopuštenom, sud na temelju protutužbenog zahtjeva poslodavca može odlučiti ne vratiti radnika na posao te utvrditi sudski raskid ugovora o radu, ako ocijeni da nastavak radnog odnosa, prema okolnostima slučaja, nije moguć.

Stoga, prema stavu Ustavnog suda čak i da je podnositelj udovoljio formalnom zahtjevu koji su mu ovdje postavili sudovi te pokrenuo radni spor protiv odluke o otkazu ugovora o radu u kojem bi uspio dokazati nedopuštenost otkaza, navedeno pravno sredstvo mu ne bi automatizmom jamčilo povratak na poslove koje je obavljao kod poslodavca i stoga ispunjenje ugovorene obveze rada u trajanju od 10 godina nakon položenog specijalističkog ispita."

5. Iz stanja spisa i pobijane prvostupanjske odluke proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj zaključio s tuženikom ugovor o radu na određeno vrijeme 28. prosinca 2006., prema kojem je ugovorni odnos trebao trajati do kraja specijalizacije i to 31. siječnja 2010., a tužitelj se obvezao obavljati poslove specijalizanta medicine rada i sporta prema programu specijalizacije,

- da je prema naprijed navedenom ugovoru tuženik trebao otpočeti s radom 28. prosinca 2006.,

- da su stranke 29. prosinca 2006. zaključile Ugovor o specijalizaciji, prema kojem Ugovoru je tužitelj primio u radni odnos na određeno vrijeme tuženika kao specijalizanta u svrhu stručnog osposobljavanja i usavršavanja radi provođenja specijalističkog staža iz medicine rada i športa prema planu i programu propisanom Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika uz stručnu pomoć i pod nadzorom mentora, a temeljem rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o odobrenju specijalizacije iz medicine rada i športa tuženiku;

- da se naprijed navedenim Ugovorom tuženik obvezao obavljati specijalistički staž počevši od datuma koji se navodi u rješenju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi neprekidno u trajanju od 36 mjeseci, a završiti ga danom polaganja specijalističkog ispita, odnosno nakon obavljenog programa specijalističkog staža najkasnije u roku šest mjeseci prijaviti polaganje ispita na način propisan navedenim Pravilnikom,

- da je odredbom članka 3. Ugovora o specijalizaciji ugovoreno da tuženik provodi program specijalizacije bez prekida, a ako do istog dođe bez njegove krivnje (zbog bolesti ili drugih opravdanih razloga) da se specijalizacija može nastaviti poslije prestanka tih razloga pod uvjetima utvrđenim članka 17. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju, pri čemu će se ukupno vrijeme specijalizacije produžiti za onoliko vremena koliko je prekid trajao,

- da su odredbom članka 4. Ugovora o specijalizaciji stranke ugovorile kako će tuženik poslije polaganja specijalističkog ispita ostati u radnom odnosu kod tužitelja i to u Ordinaciji medicine rada i športa na radnom mjestu liječnika specijaliste medicine rada i športa, i to najmanje deset godina;

- da se navedenom odredbom članka 4. Ugovora o specijalizaciji tuženik obvezao, ako svojom krivnjom prekine radni odnos prije isteka specijalističkog staža ili prekine radni odnos svojom krivnjom prije isteka vremena kako je ugovorom utvrđeno ili nakon polaganja specijalističkog ispita ne zasnuje stalni radni odnos sa tužiteljem, da će tužitelju naknaditi sve troškove nastale za vrijeme specijalizacije (specijalizantsku plaću za cijelo vrijeme specijalizantskog staža, sve ostale naknade i troškove koji su isplaćeni u svezi sa specijalističkim stažom, kao i troškove polaganje specijalističkog ispita i to bruto iznosu revaloriziranom na dan povrata), kao i naknaditi mu štetu koja je nastala prekidom radnog odnosa, tj. dobit koju bi poliklinika ostvarila temeljem važećih ugovora, a nije mogla ostvariti zbog prekida radnog odnosa te u slučajevima ako tuženik bez opravdanih razloga prekine započetu specijalizaciju, ako u propisanom roku ne prijavi polaganje specijalističkog ispita te time izgubi pravo na polaganje istog, ako prilikom trećeg polaganja ne položi specijalistički ispit u zakonski predviđenom roku te ako po završenoj specijalizaciji ne zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme s tužiteljem,

- da je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 12. veljače 2007. tuženiku odobrena specijalizacija iz medicine rada i sporta za potrebe i o trošku tužitelja, te da je tuženik obvezan započeti s obavljanjem specijalizacije u roku od mjesec dana od dana izdavanja rješenja, s time što je tuženiku u specijalistički staž priznat dio pripravničkog staža obavljen kroz sekundarijat u trajanju od šest mjeseci, a za glavnog mentora imenovan mu je RF dr. med., specijalist medicine rada, u Domu zdravlja Splitsko-dalmatinske županije. Tuženik je obvezan provoditi specijalizaciju sukladno odredbama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika te prema planu i programu propisanom prilogom Pravilnika, dok je specijalistički ispit dužan položiti najkasnije u roku od šest mjeseci od uspješno završene specijalizacije,

- da su stranke 1. veljače 2010. zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za svladavanje programa specijalizacije i nastavnog rada u statusu specijaliste medicine rada i športa,

- da je odredbom članka 1. tog Ugovora ugovoreno da se nastavlja radni odnos između stranaka na neodređeno vrijeme za edukaciju tuženika u svojstvu specijalizanta medicine rada i športa, odnosno nastavno za rad u svojstvu specijaliste u zanimanju za koje se educira.

- da je tužitelj 1. lipnja 2011. donio odluku o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojeg su stranke zaključile 1. veljače 2010. uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je tuženik prekršio obveze iz radnog odnosa preuzete ugovorom o radu na neodređeno vrijeme za svladavanje programa specijalizacije i nastavnog rada u statusu specijaliste medicine rada i športa od 1. veljače 2010., zbog čega je tužitelj podnio nadležnom Ministarstvu zahtjev za prekidom specijalizacije, u kojem se navodi kako je tuženik višestruko povrijedio radne obveze, pa da nastavak radnog odnosa nije moguć, da nije izvršavao obveze iz programa specijalizacije i da je iskazivao nemaran odnos i nesklonost prema specijalizaciji, što potvrđuje i glavni mentor RF dr. med., dok da je po planu i programu specijalizacije tuženik specijalistički staž trebao odraditi do 15. rujna 2010., a da je 3. siječnja 2011. započeo s odrađivanjem dijela tog staža u DZ "Zagreb - centar", iako je bio obvezan pristupiti polaganju specijalističkog ispita najkasnije u roku šest mjeseci od specijalističkog usavršavanja, tj. zaključno do 15. ožujka 2011., odnosno prijaviti ispit najmanje 30 dana prije pristupanja istom. U obrazloženju se također navodi da je tuženik bio upozoravan na povredu obveze iz radnog odnosa, ali da je nastavio kršiti radne obveze te zloupotrebljavao pravo na bolovanje, koristeći ga radi pripremanja ispita. U svojoj obrani tuženik da je za svoje propuste krivio zakonskog zastupnika tužitelja,

- da se tuženik obratio tužitelju zahtjevom za zaštitu prava na odluku o otkazu ugovora o radu 15. lipnja 2011.,

- da je tužitelj 29. lipnja 2011. donio odluku kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava kao neutemeljen i potvrdio je odluka o otkazu ugovora o radu od 1. lipnja 2011.,

- da je tuženik kao tužitelj 30. lipnja 2011. podnio tužbu protiv tužitelja kao tuženika, radi utvrđenja da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena, a koju je tužbu povukao,

- da je prema podacima iz specijalističke knjižice tuženika utvrđeno kako je tužitelj obavljao specijalistički staž na različitim odjelima KB Split, Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskom zavodu za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, Zavodu za javno zdravstvo "Andrija Štampar" te Domu zdravlja Zagreb - centar, a završno mišljenje o savladavanju programa na kolokvijima da je dao dr. RF,

- da je prema podacima iz specijalističke knjižice tuženik sa specijalizacijom započeo 12. ožujka 2007. u KB Split Odjelu za plućne bolesti, a završio u Domu zdravlja Zagreb - centar 11. rujna 2010.,

- da iz obavijesti Doma zdravlja Zagreb-Centar od 27. lipnja 2012. proizlazi da je tuženik započeo obavljati obvezni specijalistički staž kod te zdravstvene ustanove od 3. siječnja 2011.,

- da se tužitelj obratio nadležnom Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi dana 14. ožujka 2011., radi prestanka prava na obavljanje specijalizacije iz medicine rada tuženiku, te da je to tijelo 16. lipnja 2011. odbilo zahtjev tužitelja, u bitnome navodeći kako nisu ispunjeni uvjeti propisani u članku 10. stavak 1. i članku 17. stavak 1. točka 2. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine iz razloga što tuženik ima uredno popunjenu specijalističku knjižicu s obavljenim cjelokupnim stažem, uključujući i pozitivno mišljenje glavnog mentora od 11. rujna 2010. ,

- da je tuženik položio specijalistički ispit 21. rujna 2011. te stekao naziv specijaliste medicine rada i športa;

- da se tuženik obraćao nadležnom Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi zamolbom za polaganje specijalističkog ispita dva puta (prvi put 4. travnja 2011. te drugi put dopisom bez datuma);

- da je za vrijeme trajanja specijalizacije tuženik bio na bolovanju od 24. kolovoza 2010. do 15. rujna 2010., te od 2. ožujka 2011. do 4. lipnja 2011., ukupno tri mjeseca i 16 dana,

- da tužitelj nije tražio prekid specijalizacije za vrijeme trajanja bolovanja tuženika,

- da tužitelj nije prijavio tuženikov ispit,

- da iz iskaza svjedoka RF, mentora tuženika, proizlazi kako je potpisao tuženikovu specijalizantsku knjižicu, iako nije imao uvida u nju tijekom trajanja specijalističkog staža, da ga tuženik nije obavještavao o tijeku specijalizacije za razliku od ostalih pet specijalizanata kojima je bio mentor u to vrijeme, te da nije bio zadovoljan ponašanjem tuženika, cijeneći njegov odnos prema specijalizaciji nemarnim i bez adekvatnog interesa.

5.1. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da je tuženik ispunio svoje ugovorne obveze, odnosno da je odradio specijalistički staž sukladno Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj 111/09. – u daljnjem tekstu: Pravilnik) i planu i programu, dok da tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze jer nije uputio zahtjev nadležnom tijelu za prekid specijalizacije za vrijeme bolovanja tužitelja niti je prijavio ispit tuženika, dok je zatražio prekid specijalizacije tuženika koji je zahtjev nadležno tijelo ocijenilo neosnovanim, a tužitelj da je i taj koji je donio tuženiku o odluku o otkazu ugovora o radu. Stoga je prvostupanjski sud zaključio kako je navedenim tužitelj onemogućio tuženika da ispuni svoje obveze iz Ugovora o specijalizaciji, pa je slijedom toga zaključio da na strani tuženika ne postoji obveza za naknadu štete nastalu tužitelju, pritom navodeći i da Ugovor o specijalizaciji nije raskinut iz razloga što bi bili ispunjeni uvjeti iz članka 4. tog Ugovora o specijalizaciji, a imajući u vidu da tuženik nije prekinuo započetu specijalizaciju i da nije izgubio pravo na polaganje ispita, kojeg da je i položio u zakonskom roku, tj. prema odredbama Pravilnika te time i zaključenog Ugovora o specijalizaciji, zbog čega je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva po ocjeni ovoga suda nije pravilan.

7. Naime, pravilno se prvostupanjski sud u ovom slučaju poziva na Ugovor o specijalizaciji koji je zaključen među strankama, ali pogrešno tumači ugovorene obveze koje su preuzete tim Ugovorom od strane tuženika, a imajući na umu da su stranke tim Ugovorom kao sudionici u obveznom odnosu slobodno uredile svoje obvezne odnose, s time što ih nisu uredile suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu, kako je to propisano odredbom članka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 75/15., 29/18., 126/21., 114/21., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO).

7.1. Prema odredbi članka 9. ZOO-a, sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

8. U konkretnom slučaju prema utvrđenju prvostupanjskog suda stranke su 29. prosinca 2006. zaključile Ugovor o specijalizaciji, prema kojem je tužitelj primio u radni odnos na određeno vrijeme tuženika kao specijalizanta u svrhu stručnog osposobljavanja i usavršavanja radi provođenja specijalističkog staža iz medicine rada i športa, da se tim ugovorom i to članom 2. tuženik obvezao obavljati specijalistički staž počevši od datuma koji se navodi u rješenju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi neprekidno u trajanju od 36 mjeseci, a završiti ga danom polaganja specijalističkog ispita, da su stranke odredbom članka 4. Ugovora o specijalizaciji ugovorile kako će tuženik poslije polaganja specijalističkog ispita ostati u radnom odnosu kod tužitelja i to u Ordinaciji medicine rada i športa na radnom mjestu liječnika specijaliste medicine rada i športa, i to najmanje deset godina, da se tim istim člankom tuženik obvezao, ako svojom krivnjom prekine radni odnos prije isteka specijalističkog staža ili prekine radni odnos svojom krivnjom prije isteka vremena kako je ugovorom utvrđeno ili nakon polaganja specijalističkog ispita ne zasnuje stalni radni odnos s tužiteljem, da će tužitelju naknaditi sve troškove nastale za vrijeme specijalizacije (specijalizantsku plaću za cijelo vrijeme specijalizantskog staža, sve ostale naknade i troškove koji su isplaćeni u svezi sa specijalističkim stažem, kao i troškove polaganje specijalističkog ispita i to bruto iznosu revaloriziranom na dan povrata), kao i naknaditi mu štetu koja je nastala prekidom radnog odnosa, tj. dobit koju bi poliklinika ostvarila temeljem važećih ugovora, a nije mogla ostvariti zbog prekida radnog odnosa (što nije predmet ovoga spora), te ako tuženik bez opravdanih razloga prekine započetu specijalizaciju, ako u propisanom roku ne prijavi polaganje specijalističkog ispita te time izgubi pravo na polaganje istog, ako prilikom trećeg polaganja ne položi specijalistički ispit u zakonski predviđenom roku i ako po završenoj specijalizaciji ne zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme s tužiteljem.

8.1. Dakle, iz navedenog proizlazi da se člankom 2. Ugovora o specijalizaciji tuženik obvezao da započinje s obavljanjem specijalističkog staža, i to s datumom koji će se navesti u rješenju Ministarstva zdravstva i koji će se obavljati u trajanju od 36 mjeseci. Kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 12. veljače 2007. tuženiku odobrena specijalizacija iz medicine rada i sporta i da je tuženik obvezan započeti s obavljanjem specijalizacije u roku od mjesec dana od dana izdavanja rješenja, znači, tuženik je počeo s obavljanjem specijalizacije 12. ožujka 2007., pa je računajući da je ista trebala trajati 36 mjeseci (do 12. ožujka 2010.), kao i da je nakon tog tuženik imao rok od šest mjeseci za polaganje završnog ispita (12. rujna 2010.), to proizlazi da je tuženik trebao do 12. rujna 2010. obaviti specijalizaciju i položiti završni ispit, odnosno da je imao i još i dodatni rok od šest mjeseci u kojem je trebao položiti taj ispit, to proizlazi da je taj krajnji rok bio 12. ožujka 2011., pa kada se uzme u obzir i prekid specijalizacije od tri mjeseca i 16 dana (bolovanje), to proizlazi da je tuženik trebao položiti završni ispit 28. lipnja 2011., dok je tuženik taj ispit položio 21. rujna 2011.

8.2. Prema mišljenju ovoga suda, u ovom slučaju od odlučnog je značaja je li rok koji je ugovoren u članku 2. Ugovora o specijalizaciji, bitan sastojak tog Ugovora i time je li taj Ugovor raskinut po sili zakona, a posljedično tome koji bi bio učinak tog raskida.

9. Prema odredbi članka 361. stavka 1. ZOO-a, kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu, dok prema stavku 2. istoga članka, vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, ako bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora, a prema stavku 3. toga članka, kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

10. Imajući u vidu sadržaj odredbe članka 2. Ugovora o specijalizaciji, kao i sadržaj cijelog tog Ugovora, zaključak je ovoga suda da je ugovoreni rok od 36 mjeseci za specijalistički staž i rok od šest mjeseci za polaganje završnog ispita, bitan sastojak tog Ugovora jer to proizlazi iz same prirode posla kojeg su zaključile stranke. Naime, tužitelju kao privatnoj zdravstvenoj ustanovi je trebao liječnik specijalist za medicinu rada i sport, dok je tuženiku trebala specijalizacija, zbog čega su sklopili navedeni Ugovorom i istim ugovorili specijalizaciju, uz ugovoreni rok, a kojim se tuženik obvezao da će u tom rok položiti specijalistički ispit, a tužitelj se obvezao da će snositi sve troškove vezane za specijalizaciju.

10.1. Budući da iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi da tuženik u tom roku nije položio specijalistički ispit, a u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora tada se ugovor raskida po samom zakonu u trenutku isteka roka za ispunjenje u smislu odredbe članka 361. stavka 1. ZOO-a, a to je u ovom slučaju 28. lipnja 2011., što se ponovno navodi.

10.2. Prema toj odredbi članka 361. stavka 1. ZOO-a, tužitelj u navedenim okolnostima nije trebao poduzimati nikakvu radnju jer je na temelju zakona nastalo novo pravno stanje raskidom Ugovora o specijalizaciji po sili zakona, a imajući u vidu rokove koji su ugovoreni tim Ugovorom.

10.3. Kako su prema odredbi članka 368. stavku 1. ZOO-a, raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim za naknadu štete, a prema stavku 2. istoga članka, ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.

10.4. U konkretnom slučaju stranke su Ugovorom o specijalizaciji ugovorile i da će tuženik točno određeno vrijeme nakon specijalizacije raditi kod tužitelja, i to radeći najmanje deset godina, a što je i bila svrha zaključenja tog Ugovora, dok će tužitelj snositi sve troškove vezane za specijalizaciju (što proizlazi i iz iskaza saslušanih stranaka, zakonskog zastupnika tužitelja i tuženika). Tim više što je nakon tog Ugovora, tužitelj s tuženikom 1. veljače 2010. sklopio i ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a što sve ukazuje da je bila prava volja tužitelja da tuženik nastavi raditi kod njega u statusu specijalist medicine rada i sporta, jer je tužitelj sve troškove vezane za tuženikovu specijalizaciju uredno platio.

10.5. Kako dakle, tužitelj u ugovorenom roku od 36 mjeseci i daljnjem roku od šest mjeseci od završetka specijalističkog staža, računajući i prekid, nije položio specijalistički ispit, to prema mišljenju ovoga suda nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada je ocijenio da je tuženik ispunio svoje ugovorne obveze, kada je tijekom postupka nesporno utvrđeno da ispit nije položio u ugovorenom roku i da tuženik nakon položenog specijalističkog ispita (kojeg je položio 21. rujna 2011.), a nakon kojeg je stekao naziv specijaliste medicine rada i športa nije ispunio svoju ugovorenu obvezu iz Ugovora o specijalizaciji jer kod tužitelja nije odradio poslove i radne zadatke radnog mjesta specijaliste medicine rada i športa najmanje deset godina, kako se obvezao navedenim Ugovorom, dok je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj u cijelosti ispunio sve svoje obveze prema tuženiku jer je platio sve troškove vezane za tuženikovu specijalizaciju.

11. Budući da se tuženik člankom 4. Ugovora o specijalizaciji obvezao da će tužitelju nadoknaditi sve troškove nastale za vrijeme specijalizacije, ako po završenoj specijalizaciji ne zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme s tužiteljem (Poliklinikom Caktaš, stavak zadnji toga članka), to prema mišljenju ovoga suda tužitelj osnovano od tuženika potražuje naknadu štetu koju je pretrpio plativši specijalizaciju tuženiku, jer je nesporno utvrđeno da je tužitelj platio sve troškove vezano za specijalizaciju tuženika, kako se i obvezao Ugovorom o specijalizaciji, kao što je utvrđeno i da tuženik nikakvom radnjom tužitelja nije izgubio pravo na polaganje ispita kojeg je i položio nakon isteka ugovorenog roka, suprotno zaključku prvostupanjskog suda.

11.1. Da tuženik nije želio nastaviti raditi kod tužitelja proizlazi i iz toga što nije tražio utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu koji mu je tužitelj dao 1. lipnja 2011. jer je povukao tužbu koju je podnio sudu, a niti se obratio tužitelju bilo pismenim bilo usmenim putem nakon položenog ispita (koji je položio 21. rujna 2011.) da želi odraditi svoju preuzetu obvezu i zasnovati ponovno radni odnos s tuženikom na rok od 10 godina koliko se obvezao odraditi nakon položenog ispita.

12. Kako je u ovom slučaju nesporno utvrđeno, što se ponovno ističe, da je tužitelj kao privatna ustanova platio sve troškove vezane za specijalizaciju tužitelja (bruto plaće i troškove staža u zdravstvenim ustanovama-bolnici vezanih za specijalizaciju i dr.), to je prema mišljenju ovoga suda tuženik u obvezi vratiti tužitelju utuženi iznos, koji iznos među strankama nije ni sporan, jer je tužitelj za dosuđeni iznos pretrpio štetu koja je u uzročnoj vezi s neispunjavanjem obveze od strane tuženika jer nije logično i životno da bi tužitelj sve te troškove platio da njegova prava volja nije bila da zasnuje radni odnos s tuženikom, odnosno da tuženik kod tužitelja odradi razdoblje (10 godina) za koje se obvezao Ugovorom o specijalizaciji. Zbog navedenog, trebalo je zatraženi iznos dosuditi tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe članka 9. ZOO-a, jer se ovdje radi o ugovornom odnosu kojim su stranke svoja prava i obveze regulirale Ugovorom o specijalizaciji.

12.1. Stoga je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije obvezan tužitelju isplatiti sve izdatke koje je tužitelj imao glede specijalizacije tuženika (naknada bruto plaće i troškove stručnog usavršavanja) i naknaditi mu štetu u visini kojoj tuženik tijekom postupka nije prigovorio, jer je takvu obvezu tuženik preuzeo Ugovorom o specijalizaciji, pa je slijedom toga pogrešno taj sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

12.2. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev 1283/2022-2 od 7. studenog 2023. u bitnom, među ostalim, naveo da u situaciji kada je sklopljen ugovor o radu, a kasnije i ugovor o specijalizaciji s privatnom zdravstvenom ustanovom (što je i tužitelj u ovom sporu), da se u tom predmetu tuženica, ugovorom o specijalizaciji obvezala, u tom predmetu kod tužitelja, kao liječnik specijalista ostati raditi najmanje deset godina. Iz tog razloga da je tužitelj tuženici isplaćivao plaću za vrijeme dok se ona nalazila na specijalizaciji i specijalistički staž odrađivala u drugoj ustanovi. S obzirom na to da tuženica rad koji joj je tijekom cijele specijalizacije plaćao tužitelj nije odrađivala kod tužitelja već u drugoj ustanovi, to da se u tom slučaju ne može smatrati da bruto plaća koju joj je tužitelj isplaćivao predstavlja novčanu protuvrijednost rada i da stoga ne može predstavljati trošak specijalizacije koji bi liječnik specijalist bio obvezan vratiti u slučaju kada raskida ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji, a o čemu se radi u ovom slučaju. Ukazuje se da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-III-1766/2024 od 12. studenoga 2024. odbio ustavnu tužbu u odnosu na citiranu presudu Vrhovnog suda.

13. Međutim, neosnovano tužitelj od tuženika zahtjeva zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose kako je vršena isplata bruto plaća i drugih troškova, jer je prema mišljenju ovoga suda tuženik u obvezi platiti tužitelju na dosuđeni ukupni zatezne zakonske kamate od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (26. travnja 2012.) primjenjujući odredbu 1089. stavka 2. ZOO-a, u vezi odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, zbog čega su mu kamate dosuđene od 26. travnja 2012., a za više zatražene kamate zahtjev tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovan.

14. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP- a, preinačiti predmetnu presudu na način kako je to odlučeno u točki I. izreke, ove presude.

15. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o trošku, a koja se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i članka 166. stavka 2. ZPP-a.

15.1. Trošak tužitelja zastupanog po punomoćnici, odvjetnici obračunat je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa) i iznosi: za sastav tužbe 500 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav četiri obrazložena podneska (14. svibnja 2013., 31. svibnja 2013., 12. veljače 2014. i 2. travnja 2015.) po 500 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za zastupanje na dvanaest ročišta (18. listopada 2012., 7. studenog 2012., 30. studenog 2012., 19. veljače 2013., 4. ožujka 2013., 21. svibnja 2013., 10. ožujka 2015., 30. lipnja 2015., 06. listopada 2015., 1. ožujka 2016., 31. svibnja 2016. i 13. rujna 2016.) po 500 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za zastupanje na dva ročišta (25. siječnja 2013. i 3. prosinca 2015). po 125 bodova prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife i za sastav dviju žalbi po 625 prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 10 000 bodova. Kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife, dobije se iznos od 20.000,00 eura, pa kada se ovom iznosu pribroji porez na dodanu vrijednost u iznosu od 5.000,00 eura, dobije se trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 25.000,00 eura, kojem iznosu valja pribrojiti i iznos od 631,36 eura (4.757,00 kuna) plaćen na ime sudske pristojbe tužbe, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 25.631,36 eura.

16. Stoga je navedeni iznos valjalo dosuditi tužitelju na ime troškova postupka i naložiti tuženiku da mu ga naknadi skupa sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja, tj. od 10. listopada 2016. pa do isplate, na temelju odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16.) po stopi na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, dok je zahtjev tuženika za naknadom troška valjalo odbiti, jer nije uspio u postupku, zbog čega je na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i odlučiti kao u točki II. izreke, ove presude.

U Splitu 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča