Poslovni broj: Usž-3987/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda, Gordane Marušić – Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat – Paliska i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja JT, državljanina Ruske Federacije, smještenog u Prihvatilištu za strance, Sarajevska cesta 41, Zagreb, zastupanog po opunomoćenici Martini Grgec, odvjetnici u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, I Policijske postaje Zagreb, Kneza Branimira 4, radi ograničenja kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude te protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3369/2024-7 od 9. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3369/2024-7 od 9. rujna 2024.
II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, I. Policijske postaje Zagreb, KLASA:UP/I-216- 01/24- 03/576, URBROJ:511-19-27-24-1 od 18. srpnja 2024.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.562,00 eura (tisućupetstošezdesetdvaeura) u roku od 15 dana od dana dostave presude, dok se u preostalom zatraženom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, I. Policijske postaje Zagreb, KLASA:UP/I-216-01/24- 03/576, URBROJ:511-19-27-24-1 od 18. srpnja 2024. (točka I. izreke presude) , tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć (točka II. izreke presude) te je tuženiku naloženo da isplati odvjetnici Martini Grgec, pružateljici pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR-a, te za pristup na ročište iznos od 500,00 EUR-a, dakle sveukupno iznos od 1.000,00 EUR-a u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć (točka III. izreke presude). Rješenjem istog poslovnog broja odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.
2. Navedenim rješenjem tuženika tužitelju je, kao tražitelju međunarodne zaštite, određeno ograničenje kretanja smještajem u Tranzitni prihvatni centar za strance Trilj, (točka I. izreke rješenja), na razdoblje od tri mjeseca (točka II. izreke rješenja).
3. Žalitelj pobija zakonitost točke I. izreke prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga. U žalbi, u bitnome navodi da su u osporavanom rješenju netočni navodi o počinjenju prekršaja kako u pogledu činjeničnog i pravnog opisa događaja, nepostojanja ključnih elemenata prekršajne odgovornosti uz isticanje presumpcije nevinosti i tereta dokaza. Osporava da bi postojali razlozi zaštite javnog poretka uslijed kojih je osporavana mjera izrečena, što zbog spornog događaja, bilo kakvu mjeru iz članka 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ 70/15, 127/17, i 33/23 – dalje: ZMPZ) u odnosu na njega, dakle i ovu iz osporavanog rješenja, čini nezakonitom, te stoga nikakva mjera iz članka 54. nije nužna odnosno potrebna, niti razmjerna i niti svrhovita. Nadalje, osporava da bi bila provedena individualna procjena u ocjeni potrebe i izbora mjere te da se u tom slučaju drugom mjerom ne bi mogla postići ista svrha odnosno opravdanost određivanja najteže mjere u maksimalnom trajanju od 3 mjeseca. Poziva se na dopis Specijalne izvjestiteljice UN o položaju branitelja ljudskih prava od 9. kolovoza 2024 godine te ističe da sporni događaj od 04. srpnja 2024. godine u kojem je nosio majicu sa spornim natpisom i plakat sa primjerima slučajeva, predstavljaju legitimne aktivnosti zaštićene Deklaracijom UN-a o ljudskim pravima branitelja ljudskih prava. Ističe da je sve prigovore i navode isticao i u tužbi i upravnom sporu, u kojem je predlagao provoditi dokaze na relevantne okolnosti (saslušanje tužitelja i uvid u dokumentaciju koju je dostavio) te isticao teret dokaza o postojanju prekršaja, što nije u nadležnosti tuženika ni upravnog suda pa je povrijeđena zakonska odredba iz članka 84. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22 Pz). Ističe da tuženik ni prvostupanjski sud ne daju razloge o tome u čemu se sastoji opasnost od njega ili njegova ponašanja za javni poredak, a koje ponašanje nije nužno kažnjivo, pri čemu je motivirano aktivističkim zalaganjem za ljudska prava i predstavlja korištenje ustavnih i konvencijski prava kao i legitimne aktivnosti zaštićene Deklaracijom UN-a o ljudskim pravima branitelja ljudskih prava (Deklaracija Opće skupštine UN-a 53/144 o pravu i odgovornosti pojedinaca, skupina i organa društva da promiču i štite općepriznata ljudska prava i temeljne slobode, od 9. prosinca 1998). Drži da navedeno opovrgava stavove iz obrazloženja osporenog rješenja i tuženikovog odgovora na tužbu, koje je sud, unatoč nepostojanju dokaza i protivno načelu zakonitosti, te protivno odredbama Prekršajnog zakona, stavovima europskih sudova, Europskog suda za ljudska prava, Deklaracije Opće skupštine UN-a 53/144 i spomenute Specijalne izvjestiteljice UN, u osporavanoj presudi prihvatio u cijelosti.
4. Nadalje, drži da niti u osporenom rješenju niti u osporenoj presudi nije jasno obrazložen izbor vrste mjere i njezino trajanje, a posebice nisu dani nikakvi razlozi za stav tuženika i suda da vrlo slične, ali ipak blaže mjere ne bi bile prikladne/svrhovite i to: mjera zabrane kretanja izvan Prihvatilišta (članak 54 stavak 5. točka 1. ZMPZ) ili mjera zabrane kretanja izvan određenog područja (članak 54 stavak 5. točka 2. ZMPZ), odnosno što se ne bi moglo postići ovim mjerama, a što se želi postići izrečenom mjerom,neovisno o tuženikovom diskrecijskom pravu, jer ono ne može ignorirati, zakonske (i ustavne) kriterije nužnosti, iznimnosti, restriktivnosti, opravdanosti, svrhovitosti, razmjernosti koji su kriteriji zakonom navedeni kao kriteriji za zakonitost konkretne mjere. Osporava i zakonitost određivanja smještaja u Tranzitni prihvatni centar za strance Trilj, te se poziva na razloge iznesene u tužbi, kao i različiti karakter prihvatnog centra i tranzitnog centra za strance. Smatra da prvostupanjski sud nije odgovorio na sve njegove prigovore istaknute u tužbi pa se u tom pogledu presuda ne može ispitati. Konačno, predlaže usvajanje žalbe te poništenje osporene presude i osporenog rješenja tuženika te nalaganje njegova puštanja na slobodu.
5. U odnosu na rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, tužitelj žalbu izjavljuje zbog svih zakonom predviđenih razloga te osporava ocjenu suda da nije učinio vjerojatnim da bi mu se izvršenjem rješenja nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti. Smatra da je to dokazao navodima iz tužbe te dokaznim prijedlozima, poglavito dokaznim prijedlogom za njegovo saslušanje i pribavljanje medicinske dokumentacije o njegovu zdravstvenom stanju te radno pravnom statusu, koje činjenice se nisu utvrđivale u postupku donošenja osporenog rješenja. Ističe da je te činjenice bilo odlučno utvrditi prije odlučivanja o prijedlogu za odgodnim učinkom. Predlaže da Sud usvoji žalbu u odnosu na rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe te odredi odgodni učinak.
6. Tužitelj potražuje trošak žalbenog postupka za sastav žalbe na presudu u visini od 1.562,00 eura te 1.562,00 eura za sastav žalbe na rješenje.
7. Tuženik u odgovoru na žalbu, u bitnome, ističe da je tužitelj 18. listopada 2024. pušten iz Tranzitnog prihvatnog centra za strance Trilj zbog isteka vremena ograničenja slobode kretanja, a da je u odnosu na osporeno rješenje u cijelosti postupljeno u skladu sa ZMPZ-om kako je navedeno u dopisu od 7. kolovoza 2024. .
8. Žalba je osnovana.
9. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24 dalje ZUS), Sud žalbene razloge smatra osnovanima.
10. Osporenim rješenjem tuženika KLASA:UP/I-216-01/24- 03/576, URBROJ:511- 19-27-24-1 od 18. srpnja 2024. tužitelju je, kao tražitelju međunarodne zaštite, ograničena sloboda kretanja smještajem u Tranzitni centar za strance, na razdoblje od tri mjeseca, pozivom na odredbu članka 54. stavka 3. ZMPZ-a, uz obrazloženje da je 4. srpnja 2024. zatečen po policijskim službenicima I. Policijske postaje PU zagrebačke, u 12,00 sati u Zagrebu, Trg Svetog Marka kako vrijeđa državno tijelo – Sigurnosno-obavještajnu agenciju Republike Hrvatske u svezi s njenim radom, nezadovoljan rješenjem svog statusa tražitelja međunarodne zaštite, na način da je stajao na južnoj strani trga uz ogradu, a da je na sebi imao majicu kratkih rukava zelene boje na kojoj je crnim markerom istaknuo natpis uvredljivog sadržaja za to državno tijelo na engleskom jeziku „FUCK SOA“, čime je počinio prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U obrazloženju se navodi i da je, imajući u vidu prethodno utvrđene činjenice, individualnom procjenom utvrđeno da se ne može ograničiti sloboda kretanja tražitelja međunarodne zaštite drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. ZMPZ-a, već mjerom smještaja u Tranzitni prihvatni centar za strance Trilj, iz kojih razloga je riješeno kao u izreci tog rješenja.
11. Prvostupanjski sud u upravnom sporu nije provodio dokaze i nije sam utvrđivao činjenice nego je, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku te očitovanja stranaka ocijenio da je tuženik pravilno procijenio da je na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, ograničenje slobode kretanja potrebno jer se nije moglo nesporno utvrditi da će tužitelj u svom protestu ostati samo na verbalnom vrijeđanju, kao i da je tuženik na temelju individualne procjene, u skladu s pravilom razmjernosti, pravilno zaključio da se, s obzirom na prethodno navedene okolnosti, jer je tužitelj vrijeđao državno tijelo, svrha ograničenja kretanja ne bi mogla postići drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. ZMPZ-a te da ovakva procjena nije prestroga, a da je tuženik koristio svoje diskrecijsko pravo izreći mjeru koju u konkretnom slučaju smatra primjerenom i svoju odluku valjano obrazložio. 12. Ovaj Sud ocjenjuje da je u predmetnom prvostupanjskom upravnom sporu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, na štetu tužitelja.
13. Članak 54. stavak 1. ZMPZ-a propisuje da tražitelj međunarodne zaštite ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj, a da mu se može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno: radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (članak 54. stavak 2. točka 3. ZMPZ-a). Stavkom 5. istog članka propisano je da se sloboda kretanja tražitelja može ograničiti sljedećim mjerama: 1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, 2. zabrana kretanja izvan određenog područja, 3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme, 4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata i 5. smještaj u prihvatni centar za strance. Prema stavku 6. istog članka mjera smještaja u prihvatni centar za strance može se izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.
14. Prema Direktivi 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu predviđa da (SL L 180/96, 29. 6. 2013. - Direktiva o prihvatu), kada se pokaže potrebnim, i na temelju pojedinačne ocjene svakog slučaja, države članice mogu zadržati podnositelja zahtjeva, ako se ne mogu primijeniti druge manje prisilne mjere. Dakle, krajnja mjera ograničenja kretanja (što izrečena mjera u konkretnoj slučaju jest) može biti određena samo kada je to neophodno, na temelju okolnosti pojedinog slučaja, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, pri čemu trajanje mora biti što je kraće moguće te ako se ne mogu primijeniti druge, manje prisilne mjere, što u postupku treba biti pažljivo razmotreno.
15. Odluka o zadržavanju (ograničenju slobode kretanja) može se donijeti tek nakon provjere je li takvo zadržavanje proporcionalno ciljevima koji se žele ostvariti (Sud Europske Unije, primjerice u presudama C-18/16 od 14. rujna 2017. te C- 924/19 i C-925/19 od 14. svibnja 2020.). Povreda u pogledu zakonitosti zadržavanja, među ostalim i u pogledu obveze poštovanja materijalnih i postupovnih pravila nacionalnog prava, može, u krajnjoj mjeri, dovesti do povrede prava iz članka 5. Konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17.), (Europski sud za ljudska prava primjerice u odluci Saadi protiv Ujedinjenog kraljevstva zahtjev br.13229/03 od 29. siječnja 2008. ili B.A. protiv Cipra zahtjev br. 24607/20 od 2. listopada 2024.).
16. Pri tome, kako to proizlazi i iz ZMPZ-a i iz Direktive o prihvatu, jedan od ciljeva (svrha) koji se želi postići mjerom ograničenja kretanja tražitelja međunarodne zaštite je zaštita javnog poretka (članak 54. stavak 2. točka 3. ZMPZ-a). U tom smislu, javni poredak je pojam koji je širi od prekršajne odgovornosti/povrede javnog poretka počinjenjem prekršaja. No, tužitelj se osnovano poziva na nužnost, iznimnost, restriktivnost, opravdanost, svrhovitost i razmjernost kao temeljne kriterije poštovanje kojih su uvjet za zakonitost izrečene mjere.
17. U konkretnom slučaju, Sud ne spori da tuženik ima diskrecijsko pravo odrediti vrstu mjere ograničenja kretanja, no takvo određivanje mora uslijediti nakon što je individualnom procjenom utvrđeno da se drugim mjerama iz stavka 5. članka 54. ZMPZ-a ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja. Upravni spor ne može se voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne (diskrecijske) ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana. (članak 4. stavak 2. ZUS-a). Zakonitost donesene odluke javnopravnog tijela u upravnom se sporu ocjenjuje na način da se sudskom kontrolom utvrđuje je li pojedinačni akt donesen dosljednom i pravilnom primjenom zakonske norme. Da su razmatrani, vrednovani i primijenjeni netom spomenuti postulati i kriteriji po kojima se ova, krajnja mjera ograničenja slobode kretanja izriče (nakon individualne procjene svih okolnosti konkretnog slučaja te po utvrđivanju da se isti legitimni cilj – zaštita javnog poretka – ne može postići drugim, manje restriktivnim mjerama) mora biti razvidno iz rezultata cjelokupnog upravnog postupka. No, u konkretnom slučaju, ovo je u obrazloženju osporenog rješenja te u upravnom sporu izostalo. Izostankom odlučnih razloga za izricanje mjere smještaja, ne može se ocijeniti niti svrhovitost i razmjernost izrečene mjere. Iz ovih razloga ovaj Sud ne može utvrditi da je osporeno rješenje zakonito. 18. Ostale žalbene prigovore, imajući na umu naprijed iznijeto, Sud nije razmatrao.
19. Nadalje, s obzirom na to da je tužitelj, istekom izrečene mjere, pušten te vraćen u Prihvatilište za strance bespredmetno je nalaganje tuženiku da tužitelja pusti na slobodu, a s obzirom na ishod spora bespredmetno je i odlučivanje o žalbi na rješenje o odbijanju prijedloga za odgodnim učinkom tužbe.
20. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 135. stavka 2. ZUS-a, a odgovarajućom primjenom članka 117. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u točkama
I. i II. izreke ove presude.
21. Budući da je tužitelj uspio u odnosu na žalbu izjavljenu protiv presude, na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a, trebalo je usvojiti i njegov zahtjev za naknadu troška za sastav te žalbe prema Tbr. 27. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23), uvećano za 25% PDV-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
U Zagrebu, 22. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Gordana Marušić - Babić
