Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-221/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetme predsjednice vijeća, Noemi Butorac članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Emira Čustovića člana vijeća, u pravnoj stvari, DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik ABC, ... u [adresa], protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojega kao punomoćnik zastupa ABC, odvjetnik u ... [obrt], [adresa] radi utvrđenja ništetnosti ugovora i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, broj P-283/2021- 25 od 28. listopada 2022., u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, broj P-283/2021-25 od 28. listopada 2022.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

" I Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj: 20053/06 sklopljenog između tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika ... , sada tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] od dana 18. travnja 2006. , sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu , koja nosi naziv : ,,Naknada za obradu kreditnog zahtjeva , a koja glasi : ,, 3% ( slovima tri posto ) od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200 kn , a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora '' II. Tuženiku:..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] se nalaže da tužitelju:DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.552,08 kuna/471,44 EUR s zakonskom zateznom kamatom počev od 21. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. , koja teče po stopi određenoj .čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31 srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilotekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena ,sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] se nalaže da tužitelju:DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 18.260,27 kuna/2423,55 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to:

- na iznos od 54,89 HRK / 7,29 EUR od 11.5.2006. pa sve do isplate,

- na iznos od 59,00 HRK / 7,83 EUR od 13.6.2006. pa sve do isplate,

- na iznos od 36,10 HRK / 4,79 EUR od 11.7.2006. pa sve do isplate,

- na iznos od 35,16 HRK / 4,67 EUR od 11. 8. 2006. pa sve do isplate,

- na iznos od 53,28 HRK / 7,07 EUR od 11.9.2006. pa sve do isplate,

- na iznos od 51,65 HRK / 6,86 EUR od 11.10.2006. pa sve do isplate,

- na iznos od 33,93 HRK / 4,50 EUR od 11.11.2006. pa sve do isplate,

-na iznos od 42,99 HRK / 5,71 EUR od 11.12. 2006. pa sve do isplate,

- na iznos od 21,65 HRK / 2,87 EUR od 11.1. 2007. pa sve do isplate,

- na iznos od 16,19 HRK / 2,15 EUR od 13.2.2007. pa sve do isplate,

- na iznos od 10,55 HRK / 1,40 EUR od 13.3.2007. pa sve do isplate,

- na iznos od 3,57 HRK / 0,47 EUR od 11.4. 2007. pa sve do isplate,

-na iznos od 15,77 HRK / 2,09 EUR od 12.2. 2008. pa sve do isplate,

- na iznos od 49,02 HRK / 6,51 EUR od 11.3. 2008. pa sve do isplate,

-na iznos od 20,26 HRK / 2,69 EUR od 11.4. 2008. pa sve do isplate,

-na iznos od 38,88 HRK / 5,16 EUR od 11.10. 2008. pa sve do isplate,

- na iznos od 75,93 HRK / 10,08 EUR od 11.11. 2008. pa sve do isplate,

- na iznos od 65,52 HRK / 8,70 EUR od 11.12. 2008. pa sve do isplate,

-na iznos od 155,62 HRK / 20,65 EUR od 13. 1. 2009. pa sve do isplate,

- na iznos od 189,97 HRK / 25,21 EUR od 11.2.2009. pa sve do isplate,

-na iznos od 232,08 HRK / 30,80 EUR od 11.3.2009. pa sve do isplate,

- na iznos od 158,15 HRK / 20,99 EUR od 11. 4. 2009. pa sve do isplate,

- na iznos od 144,98 HRK / 19,24 EUR od 12. 5. 2009. pa sve do isplate,

- na iznos od 137,57 HRK / 18,26 EUR od 11. 6. 2009. pa sve do isplate,

-na iznos od 152,47 HRK / 20,24 EUR od 11. 7. 2009. pa sve do isplate,

-na iznos od 122,72 HRK / 16,29 EUR od 11. 8. 2009. pa sve do isplate,

- na iznos od 136,23 HRK / 18,08 EUR od 11. 9. 2009. pa sve do isplate,

-na iznos od 113,05 HRK / 15,00 EUR od 13. 10. 2009. pa sve do isplate,

-na iznos od 133,66 HRK / 17,74 EUR od 11.11. 2009. pa sve do isplate,

- na iznos od 121,84 HRK / 16,17 EUR od 11.12. 2009. pa sve do isplate,

-na iznos od 169,82 HRK / 22,54 EUR od 12. 1. 2010. pa sve do isplate,

-na iznos od 201,34 HRK / 26,72 EUR od 11. 2. 2010. pa sve do isplate,

-na iznos od 194,66 HRK / 25,84 EUR od 11. 3. 2010. pa sve do isplate,

- na iznos od 221,45 HRK / 29,39 EUR od 13. 4. 2010. pa sve do isplate,

- na iznos od 259,99 HRK / 34,51 EUR od 11. 5. 2010. pa sve do isplate,

-na iznos od 294,35 HRK / 39,07 EUR od 11. 6. 2010. pa sve do isplate,

- na iznos od 360,22 HRK / 47,81 EUR od 13. 7. 2010. pa sve do isplate,

-na iznos od 295,81 HRK / 39,26 EUR od 11. 8. 2010. pa sve do isplate,

-na iznos od 459,45 HRK / 60,98 EUR od 11. 9. 2010. pa sve do isplate,

- na iznos od 373,58 HRK / 49,58 EUR od 12.10. 2010. pa sve do isplate,

-na iznos od 390,20 HRK / 51,79 EUR od 11. 11. 2010. pa sve do isplate,

- na iznos od 461,41 HRK / 61,24 EUR od 11. 12. 2010. pa sve do isplate,

-na iznos od 555,53 HRK / 73,73 EUR od 11. 1.2011. pa sve do isplate,

- na iznos od 449,70 HRK / 59,69 EUR od 11. 2. 2011. pa sve do isplate,

-na iznos od 482,56 HRK / 64,05 EUR od 11. 3. 2011. pa sve do isplate,

- na iznos od 436,07 HRK / 57,88 EUR od 12. 4. 2011. pa sve do isplate i

- na iznos od 10.171,47 HRK /1349,99 EUR od 15. 4. 2011. pa sve do isplate,sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku: ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] se nalaže da tužitelju: DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.833,30 kuna/1.703,27 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2022. do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , sve u roku od 15 dana.

V. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kuna/912,47 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova uključujući i troškove žalbe ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe članka 5. Ugovora o [broj kredita] od 18. travnja 2006. (dalje: Ugovor) koji su sklopili tužitelj i tuženikov pravni prednik, a kojom je ugovorena naknada od 3% za obradu kredita te isplata novčane svote od 471,44 EUR za obradu kredita i zahtjev za isplatu novčane svote od 2.423,55 EUR iz osnove stečenog bez osnove zbog tečajne razlike, koji zahtjev tužitelj temelji na ništetnoj odredbi Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, sve sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja. Tužitelj zahtjev temelji na članku 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

7. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su tužitelji i tuženikov prednik zaključili Ugovor i to tuženikov prednik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita, u iznosu kunske protuvrijednosti 25.404,00 CHF, kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća;

- da je na temelju Ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu od u 25.404,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca;

- da su u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 89/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. ZZP/07;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud RH odbio žalbe izjavljene protiv te odluke odlukom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja Ugovora rastao;

- da je razlika mjesečnih uplata zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 2.423,55 EUR;

-da je člankom 5. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita od 3% iznosa odobrenog kredita, a koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora;

- da se o ugovornoj odredbi iz prethodne alineje nije posebno pregovaralo

- da je tužitelj za obradu kredita platio tuženikovu pravnom predniku iznos od 471,44 EUR.

8. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, te prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 2.423,55 eura sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih obroka pa do isplate kako je to navedeno u točki III. izreke pobijane presude, jer je zaključio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj ugovornoj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužitelju utuženu svotu, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita.

9. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

9.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

10. Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je zastarni rok od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu (P.1401/12), a ona je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. slijedom čega zaključuje da s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 28. lipnja 2021., nije nastupila zastara.

11. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više nego što bi bio platio da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.

12. Prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti odredbe iz članka 5. Ugovora zasniva na utvrđenju da se o spornoj odredbi, a kojom je ugovorena tužiteljičina obveza na plaćanje troškova obrade kredita od 3% iznosa odobrenog kredita, nije pojedinačno pregovaralo niti je iz sadržaja odredbe vidljivo koje troškove je navedenim iznosom tužiteljica podmirila. Stoga je sud naložio tuženiku vratiti tužitelju plaćene troškove obrade kredita u svoti od 471,44 EUR.

13. Ispitujući presudu prema članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povreda odredaba parničnog postupka na koje s obzirom na početak postupka pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje općenito ukazuje žalitelj. Nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj. 14. U ocjeni važnijih žalbenih navoda (članku 375. stavka 1. ZPP-a), valja kazati da je prvostupanjski sud pravilno zaključio o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljivši taj zaključak na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužiteljica pozvala te na osnovi dugih provedenih dokaza.

14. 1. Žalitelj u žalbi navodi da sud zanemaruje okolnosti konkretnog slučaja, čime dovodi u sumnju ulogu suda u pojedinim parnicama koje pokreću korisnici kredita. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom i na članak 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem. Nadalje, treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane obveze, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran odlučio sklopiti Ugovor, a te činjenice tuženik nije dokazao. Naime, na te okolnosti tuženik nije predložio dokaze.

15. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužiteljica mogla birati u kojoj će valuti ugovoriti kredit, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF jer je taj zaključak pravilno utemeljen na utvrđenjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe (prema članku 502.c ZPP-a).

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tražbine valja kazati da je pravilno utvrđenje suda da nije nastupila zastara tražbine jer je presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 6632/17 donesena 14. lipnja 2018. , a tužba u ovom predmetu je podnesena 28. lipnja 2021. pa nije protekao rok zastare od pet godina.

17. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga obvezan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne

18. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo prihvativši tužiteljev zahtjev da mu tuženik vrati iznos od 471,44 EUR koji se odnosi na troškove obrade kredita jer je odredba iz članka 5. Ugovora sastavljena od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču te je njome potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti troškove za koje ne zna na što se odnose i ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, a ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti je tužitelj na njezin sadržaj mogao utjecati jer je ista unaprijed nametnuta, a sama činjenica da je ista utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita.

19.1. Tuženik nije dokazao opravdanost naknade obrade kredita u fiksnom postotku pa je jasno da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 82. ZZP/03 nepoštena i ništetna, pa je tuženik dužan i vratiti ono što je primio temeljem te nepoštene i ništetne odredbe.

20. Tuženik je taj koji je tužitelju nametnuo nepoštenu i ništetnu odredu te je radi toga i nepošten i to od dana stjecanja navedenog iznosa, a to je dan isplate odnosno u konkretnom slučaju dan "ustezanja" naknade od ugovorenog kredita pa je pravilno prvostupanjski sud tijek zateznih kamata odredio temeljem članka 1115. ZOO od prvog dana nakon dana stjecanja, odnosno dana nakon izvršene uplate.

21. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje Broj: Su- IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

22. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se ne konkretizira žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima. Žalitelj tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari.

23. Kako je žalba tuženika odbijena, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Vetma