REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-11326/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Sanje Gospočić kao predsjednice vijeća, te Mladena Genca i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Sanje Radeljak, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika Dalekovod d.d., Zagreb, kao pravne osobe, zbog prekršaja iz članka 713. stavka 1. točke 5. Zakona o tržištu kapitala („Narodne novine“, broj: 65/18., 17/20., 83/21., 151/22. i85/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika Dalekovod d.d., Zagreb, kao pravne osobe, koju je u ime okrivljenika podnio njegov branitelj Slaven Martić, odvjetnik iz Zagreba, te žalbi okrivljenika Dalekovod d.d., Zagreb, kao pravne osobe, podnesenim protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, od 21. studenog 2024. godine, broj: Pp-774/2022, na sjednicama vijeća održanim dana 15. siječnja 2025. i 22. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbijaju se kao neosnovane žalbe okrivljenika Dalekovod d.d., Zagreb, kao pravne osobe, i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
II Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenik Dalekovod d.d., Zagreb, kao pravna osoba, obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog suda u iznosu od 500,00 (petsto) eura, koji je dužan platiti u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1.Pobijanom presudom okrivljenik Dalekovod d.d., Zagreb, kao pravna osoba,
proglašen je krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.703.491,94 eura (trimilionasedamstotritisućečetristodevedesetjedan euro i devedesetčetiri centa), zbog prekršaja iz članka 713. stavka 1. točke 5. Zakona o tržištu kapitala, pobliže opisanog u izreci presude.
2.Navedenom presudom okrivljenik je obvezan naknaditi trošak prekršajnog
postupka u paušalnom iznosu od 500,00 eura (petsto eura).
3.Protiv predmetne presude okrivljenik Dalekovod d.d., Zagreb, kao pravna osoba,pravodobno je, putem branitelja, podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prekršajnog prava, odluke o prekršajno-pravnim sankcijama i odluke o troškovima prekršajnog postupka, navodeći da su bitne povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava prvenstveno počinjene time što je osuđen za djelo koje nije prekršaj, jer sporna informacija nema sva obilježja propisana člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Uredbe (EU) br. 596/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o zlouporabi tržišta, te stavljanju izvan snage Direktive 2003/6EZ Europskog parlamenta i Vijeća i direktiva Komisije 2003/124/EZ, 2003/125/EZ i 2004/72/EZ; da je osuđen za djelo zbog kojeg je već pravomoćno osuđen i kažnjen (povrijeđeno načelo ne bis in idem), jer mu je ovlašteni tužitelj već izrekao i izvršio mjeru kojom je sankcioniran za isto djelo; da je prilikom donošenja osuđujuće presude primijenjen propis materijalnog prekršajnog prava (raniji članak 17. Uredbe o zlouporabi tržišta) protivno članku 3. stavku 2. Prekršajnog zakona, jer je trebalo primijeniti tu odredbu kako je ista izmijenjena člankom 2. stavkom 6. Uredbe (EU) 2024/2809 Europskog Parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2024. i izmjeni uredaba (EU) 2017/1129, (EU) br. 596/2014 i (EU) br. 600/2014 radi povećanja privlačnosti javnih tržišta kapitala u Uniji za poduzeća i olakšavanja pristupa kapitalu za mala i srednja poduzeća, koja je za njega povoljnija, te je propušteno uopće utvrđivati njegovu krivnju i utvrditi te pravilno cijeniti sve okolnosti. Ističe da u prvostupanjskoj presudi nisu uopće navedeni razlozi, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju pojedinih isprava ili zapisnika, kao i da je povrijeđeno njegovo pravo obrane, jer je protivno Zakonu donesena odluka kojom je odbijen zahtjev za isključenje javnosti s glavne rasprave, te da pri pripremanju, tijeku glavne rasprave i pri donošenju presude nisu pravilno primijenjene odredbe Prekršajnog zakona. Nadalje, smatra da je propušteno utvrditi činjenice potrebne za prosudbu ima li djelo sve elemente bića predmetnog prekršaja (tri od četiri kumulativna obilježja povlaštene informacije iz članka 7. Uredbe o zlouporabi tržišta uopće nije utvrđivao, a četvrti je nejasno obrazložio); nije saslušana većina svjedoka obrane, a nisu dani valjani razlozi za to; nije određeno predloženo vještačenje, već se sud za stručna znanja oslonio na činjenična utvrđenja i obrazloženja ovlaštenog tužitelja kao stručne agencije. Nadalje, u bitnome ističe i da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti kako je cijenio svaki od izvedenih dokaza i koje je činjenice iz kojeg izvedenog dokaza utvrdio. Smatra da propuštanjem objave informacije 16. veljače 2021., koja je predmet ovog postupka, nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret jer: sporna informacija ne udovoljava kriterijima da bi se mogla klasificirati kao povlaštena informacija u smislu članka 7. Uredbe o zlouporabi tržišta; sporna informacija nije u cijelosti točna jer u veljači 2021. nije odlučio voditi niti je vodio pregovore sa zainteresiranim osobama, jer su pregovori započeti tek nakon primitka ponude 23. travnja 2021.; objava sporne informacije u veljači 2021. (sa sadržajem iz optužnog prijedloga) bila bi obmanjujuća za ulagatelje te bi predstavljala manipulaciju tržištem zabranjenu člancima 12. i 21. Uredbe o zlouporabi tržišta i člankom 260. Kaznenog zakona. Navodi da iako između tužitelja i njega postoji prijepor je li u konkretnom slučaju riječ o jednoj informaciji koja ima više elemenata, kako on smatra, ili kao dvije zasebne informacije, kako navodi tužitelj, u oba slučaja ona ili one ne ispunjavaju uvjete iz članka 7. Uredbe o zlouporabi tržišta pa se ne mogu smatrati povlaštenim informacijama, a prvostupanjski sud nije obrazložio svoj stav zašto smatra da ta informacija ispunjava uvjete iz navedenog članka 7. Uredbe o zlouporabi tržišta. Ističe da je prvostupanjski sud u svom obrazloženju odluke naveo da se radilo o preciznim informacijama, ali bez očitovanja o tome kako je utvrdio da sporna informacija ima i preostala tri obilježja od ukupno četiri. Članak 7. stavak 1. točka (a) Uredbe o zlouporabi tržišta propisuje da bi se neka informacija mogla okvalificirati kao povlaštena informacija, ona mora kumulativno imati četiri obilježja: da je precizne naravi, da se izravno ili neizravno odnosi na jednog ili više izdavatelja ili jedan ili više financijskih instrumenata, da nije javno dostupna, te da je cjenovno osjetljiva. Navodi da je prvostupanjski sud propustio pravilno utvrditi postojanje svih obilježja povlaštene informacije, a posebno pravilno ispitati cjenovnu osjetljivost sporne informacije, a da pravna doktrina zauzima stav da, ako procjena razumnog ulagatelja upućuje na zaključak kako objava informacije može jednako dovesti i do rasta i do pada cijene financijskog instrumenta, potrebno je umanjiti vjerojatnost da će razumni ulagatelj takvu informaciju uzeti u obzir prigodom donošenja odluke o ulaganju. Žalitelj ističe i da ne postoji obveza izdavatelja objavljivati informacije koje su nepotpune, preliminarne i podložne korjenitim promjenama (kao što je sporna informacija), jer se time ne omogućuje potpuna i točna procjena sadržaja te informacije pa razumni ulagatelj onda na njima ne može temeljiti svoju investicijsku odluku. Objava informacija koje su takve moglo bi dovesti ulagatelje u zabludu oko njihova sadržaja i značaja za ulaganje. Navodi da prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima ovlaštenog tužitelja odnosno utvrđenjima koja su sporna i koja ne dokazuju sve relevantne činjenice, jer iz točke 18. i 19. obrazloženja presude proizlazi da je sud sve činjenice utvrdio pregledom Zapisnika ovlaštenog tužitelja od 22. srpnja 2021.g., te uvidom u ispis e-maila od 16. veljače 2021. koje je obje isprave osporio. Sve prigovore na postupak posrednog nadzora je detaljno obrazložio u svojoj pisanoj obrani i predložio je saslušanje svjedoka ŽČ koji nije saslušan. Nadalje, navodi i da je objavio da je zaprimio iskaze interesa (u množini) bez navođenja njihovog sadržaja, kako to traži tužitelj, vjerojatno bi barem dio ulagatelja percipirao takvu objavu kao nešto pozitivno i onda bi takva objava mogla potaknuti da kupi njegove dionice smatrajući da bi mu se njegova investicija isplatila, a što bi se kad bi kasnije bio objavljen sadržaj tog iskaza pokazalo obmanjujuće. Također, nejasno je zašto se odustalo od ranije pozvanog svjedoka GČ, a smatra i da svjedočenje svjedoka JČ nije dovoljno da zamijeni iskaze ostalih predloženih svjedoka. Smatra da nije ni obrazloženo zašto nisu izvedeni i drugi predloženi dokazi, kao mišljenje LČ, koji je kao renomirani ekonomski savjetnik potvrdio da smatra da sporna informacija nije dovoljno precizna da bi na njoj razumni ulagatelj temeljio svoju investicijsku odluku, kao i da je svjedok ŽČ, koji nije saslušan, mogao potvrditi propuste u posrednom nadzoru. Prvostupanjski sud je, mišljenja je, također propustio provesti vještačenje po vještaku odgovarajuće struke iako je isto bilo neophodno kako bi se osporili zaključci ovlaštenog tužitelja o značajnosti sporne informacije u kontekstu uvjeta iz članka 7. stavka 1. Uredbe o zlouporabi tržišta. Po njegovu mišljenju došlo je i do povrede načela ne bis in idem, jer je mu tužitelj prije podnošenja konkretnog optužnog prijedloga rješenjem od 9. rujna 2021. izrekao mjeru koja je u svojoj biti kazna (sankcija), za što se vodio upravni spor koji je u konačnici završio pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda RH, te s obzirom da su se svi redovni pravni lijekovi iscrpili već je pravomoćno i konačno osuđen i kažnjen za isto djelo pa ga se ne može ponovo kazniti u ovom postupku, sve u skladu s člankom 181. točkom 4. Prekršajnog zakona, a prvostupanjski sud uopće to nije razmotrilo. Nadalje, žalitelj ističe da je došlo do propusta retroaktivne primjene blažeg propisa jer donošenjem Akta o uvrštenju te izmjenom članka 17. Uredbe o zlouporabi tržišta, Europski parlament i vijeće su sada eksplicitno propisali da ne postoji obveza objave informacija koje se odnose na međukorake, kao što je u konkretnom slučaju, pa bi čak i da je u veljači 2021. postojala obveza objave sporne informacije (što nije), primjenom načela primjene blažeg propisa iz članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona, trebalo ga osloboditi od krivnje. Smatra da je i sama Europska unija uvidjela da je objava previše preliminarnih i nepotpunih informacija koje su podložne korjenitim promjenama (što je slučaj sa spornom informacijom) protivna svrsi objave povlaštenih informacija propisane člankom 17. Uredbe o zlouporabi tržišta. Uz navedeno, smatra da je došlo i povrede načela jednakosti stranaka i jednakosti oružja jer da su rokovi za podnošenje prigovora u postupku posrednog nadzora bili izrazito kratki, kao i da je prvostupanjski sud trebao donijeti odluku o isključenju javnosti s dijela rasprave za koji je on učinio izvjesnim da će naštetiti njegovim legitimnim interesima, te ga izložiti ekonomskoj i reputacijskoj šteti, a svjedoke izložiti situaciji da se ne osjećaju slobodnima potpuno i cjelovito iskazivati o svim relevantnim činjenicama koje po svojem sadržaju predstavljaju poslovne tajne njega ili njegovih partnera. Smatra i da je u konkretnom postupku povrijeđeno konfrontacijsko pravo time što je prvostupanjski sud temeljio presudu u velikoj mjeri na činjeničnim utvrđenjima tužitelja izraženima u Zapisniku od 22. srpnja 2021.g., a da pritom nije niti uvažio niti obrazložio odbijanje dokaznih prijedloga obrane da se izvrši uvid u spis tužitelja Klasa: UP/I 976-04/21-01/01 i da se sasluša ŽČ kao osoba koja je sastavila taj Zapisnik i vodila postupak posrednog nadzora i da se time omogući obrani da ispita kako su izvedena činjenična utvrđenja iz tog zapisnika i da iznesu odgovarajuće protuargumente. Ističe u nastavku žalbe i da je počinjena povreda prava na pošteno suđenje – neovisnost i nepristranost suda, jer da je nesporno da se prekršajni sudovi u RH u pravilu uopće ne susreću s ovakvim predmetima i da nemaju iskustva sa suđenjem o ovako kompleksnim pitanjima, ali to ne smije dovesti u pitanje njegova ustavna i konvencijska prava na pošteno suđenje i pravo da neovisan sud odlučuje o njegovoj optužbi. Mišljenja je da sudska neovisnost zahtijeva i da uređujući suci ne budu izloženi neopravdanom utjecaju izvan sudstva, kao i unutar njega, te ne budu izloženi uputama i pritiscima osoba poput nadležnih regulatora i predsjednika suda, a da se u konkretnom slučaju predsjednik suda izravno umiješao u rad suca i tijek postupka, kao i da je tužitelj vršio pritisak na suca. Ističe da se u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud nije niti jednom riječju očitovao o svojim razlozima zašto je našao da je kriv za počinjenje predmetnog djela i s kojim stupnjem krivnje je postupao pa se presuda u tom dijelu ne može ispitati. Navodi da je u cijelom tijeku postupka financijskog restrukturiranja uvijek postupao savjesno i dužnom pažnjom i vodio računa o svojim obvezama i izvršavao ih, te da čak i kada bi sporna informacija bila povlaštena (što bi bilo u suprotnosti s člankom 7. Uredbe o zlouporabi tržišta), bio je u zabludi o biću djela u smislu članka 30. Prekršajnog zakona, jer je nakon savjesne analize zaprimljenih iskaza interesa, smatrao da predmetne informacije nisu niti precizne niti cjenovno osjetljive, pa samim time niti povlaštene informacije koje je dužan objaviti. Zaključno ističe da iako nisu ostvarena sva bitna obilježja bića prekršaja koji mu se stavlja na teret, čak i kada bi se uzelo u obzir da je predmetni prekršaj počinio da bi u tom slučaju bila riječ o beznačajnom djelu u smislu odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona, jer kod njega nije postojao voljni element da se ne objave informacije koje su povlaštene niti je postupao nehajno u izvršenju svojih obveza, a nisu povrijeđene niti vrijednosti koje se štite propisivanjem predmetnog prekršaja, a i imao je mogućnost zakonito odgoditi objavu tih informacija da su se smatrale povlaštenima, pa da je prvostupanjski sud uzeo to u obzir tada bi primjenom članka 24.a Prekršajnog zakona oslobodio ga krivnje, odnosno primjenom članka 37. Prekršajnog zakona kaznu umanjio na najniži zakonom dopušteni iznos. Uz žalbu prilaže preslike priloga vezano uz navode u žalbi.
4.Okrivljenik Dalekovod d.d., Zagreb, kao pravna osoba, pravodobno je podnio i
osobno žalbu zbog, kako navodi, svih dopuštenih žalbenih razloga, a pogotovo zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, odluke o prekršajno-pravnim sankcijama i troškovima prekršajnog postupka, ističući u bitnome da se u cijelosti priklanja žalbi i svim navodima iznesenim od strane branitelja Slavena Martića, odvjetnika iz Zagreba, a koji se odnose na detaljna obrazloženja istaknuta u žalbi branitelja. Navodi da su bitne povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava prvenstveno počinjene time što je osuđen za djelo koje nije prekršaj jer sporna informacija nema sva obilježja propisana člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Uredbe (EU) br. 596/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o zlouporabi tržišta, te stavljanju izvan snage Direktive 2003/6EZ Europskog parlamenta i Vijeća i direktiva Komisije 2003/124/EZ, 2003/125/EZ i 2004/72/EZ; da je osuđen za djelo zbog kojeg je već pravomoćno osuđen i kažnjen; da je prilikom donošenja osuđujuće presude primijenjen propis materijalnog prekršajnog prava protivno članku 3. stavku 2. Prekršajnog zakona; da je prvostupanjski sud propustio uopće utvrđivati krivnju pa onda i utvrditi te pravilno cijeniti okolnosti koje isključuju njegovu krivnju. Bitne povrede odredaba prvenstveno su počinjene jer je izreka proturječna razlozima presude; u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama; o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju pojedinih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku u samih tih isprava ili zapisnika; povrijeđeno je pravo obrane; protivno Zakonu donesena je odluka kojom je odbijen zahtjev za isključenje javnosti s glavne rasprave; pri pripremanju i u tijeku glavne rasprave odnosno postupka, kao i pri donošenju presude nije primijenio odnosno nepravilno je primijenio odredbe Prekršajnog zakona. Smatra da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje time što je prvostupanjski sud propustio utvrditi činjenice za prosudbu ima li djelo sve elemente bića predmetnog prekršaja; činjenice koje je sud našao kao utvrđene temeljio je na ispravama koje su među strankama sporne; sud nije utvrđivao okolnosti potrebne za prosudbu stupnja krivnje; nije u dokaznom postupku pročitao niti razmotrio većinu isprava koje je sudu dostavio kao dokaz; nisu saslušani većina svjedoka obrane i nije za to dao valjane razloge; nije određeno predloženo vještačenje. Navodi i da je izrečena kazna previsoka, te da ga se s obzirom na izneseno trebalo osloboditi od kazne ili ublažiti mu kaznu jer je riječ o beznačajnom prekršaju. Ističe da je u postupku bilo bitnih propusta, odnosno prvostupanjski sud nije neke dokaze niti obrazložio, a niti neke razmatrao, te nije ni obrazložio zašto je nekritički prihvatio očito paušalne i neobrazložene stavove optužbe. Predložio je čitav niz dokaza, između ostaloga i saslušanje svjedoka čiji iskazi su bili prijeko potrebni za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja te vještačenje, a da prvostupanjski sud nije utvrđivao sve činjenice koje su relevantne za prosudbu je li sporna informacija bila povlaštena u smislu odredbe članka 7. Uredbe o zlouporabi tržišta. Zaključno navodi i da je došlo do povrede načela retroaktivne primjene blažeg propisa, jer su donošenjem Akta o uvrštenju te izmjenom članka 17. Uredbe o zlouporabi tržišta, Europski parlament i vijeće eksplicitno propisali da ne postoji obveza objave informacija koje se odnose na međukorake, pa bi, čak i da je u veljači 2021.g postojala obveza objave sporne informacije, primjenom načela primjene blažeg propisa iz članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona trebalo ga osloboditi krivnje za predmetni prekršaj.
5.Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbama, žalbe prihvate.
6.Žalbe nisu osnovane.
7.Ispitujući predmet u povodu žalbi okrivljenika, po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), ovaj sud je utvrdio da na štetu okrivljenika nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava, da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
8.Razmatrajući žalbe okrivljenika i ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, na temelju svih izvedenih dokaza na glavnoj raspravi u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno pravno označio prekršaj koji je počinio okrivljenik Dalekovod d.d., Zagreb, kao pravna osoba. Žalbeni razlozi okrivljenika usmjereni na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona su neosnovani jer je prvostupanjski sud o odlučnim činjenicama dao jasne i dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, u provedenom postupku, a na temelju izvedenih dokaza, nedvojbeno je utvrđeno da je okrivljena pravna osoba kao izdavatelj redovnih dionica burzovnog simbola: „DLKV“, uvrštenih na temelju njenog zahtjeva za uvrštenje na službeno tržište kao segment uređenog tržišta kojim upravlja Zagrebačka burza d.d., Ivana Lučića 2a, Zagreb, dana 16. veljače 2021. u Zagrebu, propustila obavijestiti javnost na propisan način i pod propisanim uvjetima, što je prije moguće, o povlaštenim informacijama koje se izravno odnose na to dioničko društvo, i to, da je okrivljena pravna osoba zaprimila iskaze interesa za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju okrivljene pravne osobe, te odlučila voditi pregovore u vezi s financijskim restrukturiranjem s jednim od ponuditelja koji su iskazali interese za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju, a u kojem bi postupku sudjelovao najveći vjerovnik okrivljene pravne osobe, čime je počinila prekršaj kažnjiv po članku 713. stavku 1. točki 5. Zakona o tržištu kapitala. Prvostupanjski sud je iz provedenog postupka izveo pravilan zaključak o krivnji okrivljene pravne osobe, te je svoju odluku obrazložio na način koji u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
9.Suprotno žalbenom navodu okrivljenika da je osuđen za djelo koje nije prekršaj jer da sporna informacija nema sva obilježja propisana člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Uredbe (EU) br. 596/2014, ovaj sud smatra da je isti neosnovan jer je činjenični opis predmetnog prekršaja dostatan, pravilan i podvediv pod istaknutu pravnu kvalifikaciju. Isto tako, žalbeni navodi okrivljenika kojima prigovara pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja nisu osnovani. Naime, iz stanja spisa, odnosno iz provedenog postupka nesporno je utvrđeno da je okrivljenik dana 4. veljače 2021. objavio Poziv na iskaz interesa za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju kojim se pozivaju zainteresirane osobe da iskažu svoj interes za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju, i to pod odgovarajućim uvjetima, na odgovarajući način i u odgovarajućem roku, nakon čega su konkretni investitori, postupajući po Pozivu, dostavili svoje iskaze interesa za financijsko restrukturiranje okrivljenika na način kako je to on svojim Pozivom uvjetovao. Dakle, nakon što je zaprimio iskaze interesa koji su bili konkretni i u skladu s Pozivom, umjesto da je okrivljenik objavio predmetne povlaštene informacije, on je dana 16. veljače 2021.g. (dan nakon što je zaprimio iskaze interesa) objavio kao povlaštenu informaciju da je zaključen proces iskazivanja interesa i da će kao i u dosadašnjem poslovanju osigurati pravovremeno informiranje i najvišu razinu transparentnosti procesa prema svim dioničarima i dionicama. Međutim navedeno objavljivanje predmetnih povlaštenih informacija ne može se smatrati pravovremenim informiranjem i transparentnosti prema dioničarima i dionicama, to stoga što pri tome nije objavio informaciju da je za vrijeme trajanja Poziva zaprimio iskaze interesa za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju i da je odlučio voditi pregovore u vezi s tim s jednim od ponuditelja koji su iskazali interes za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju, u čemu sudjeluje i najveći vjerovnik okrivljenika. Stoga, neobjavljivanje povlaštenih informacija imalo je obilježje dovođenja investitora u zabludu jer da su iste bile objavljene, ulagateljima u financijske instrumente okrivljenika bile bi poznate odgovarajuće informacije o tijeku financijskog restrukturiranja, a koje su predstavljale putokaz da okrivljenik umjesto prema stečaju ide u pravcu financijskog restrukturiranja, a u kojem procesu sudjeluje najveći pojedinačni vjerovnik okrivljenika CONSTRUCTION LINE ltd., a uz njega i KONČAR ELEKTROINDUSTRIJA d.d. Dakle, smisao predmetnih neobjavljenih povlaštenih informacija je da su one omogućavale upravo potpunu i točnu procjenu o tome da okrivljenik ide u pravcu financijskog restrukturiranja. Predmetne povlaštene informacije su bile dovoljno specifične da omoguće razumnom ulagatelju zaključak da u situaciji gdje okrivljeniku prijeti stečaj, trenutno postoji više investitora koji su iskazali interes za sudjelovanje u financijskom restrukturiranju i da je jedan od njih najveći vjerovnik, s kojim se ide u daljnje pregovore o uvjetima financijskog restrukturiranja kojim se izbjegava stečaj okrivljenika.
10.Članak 7. stavak 1. točka (a) Uredbe (EU) br. 596/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o zlouporabi tržišta (Uredba o zlouporabi tržišta) propisuje da povlaštene informacije obuhvaćaju informacije precizne naravi koje nisu objavljene i koje se izravno ili neizravno odnose na jednog ili više izdavatelja ili na jedan ili više financijskih instrumenata te koje bi, kad bi bile objavljene, vjerojatno imale značajan utjecaj na cijene tih financijskih instrumenata. Člankom 17. stavkom 1. navedene Uredbe propisano je da izdavatelj obavještava javnost što je prije moguće o povlaštenim informacijama koje se izravno odnose na tog izdavatelja, te osigurava da se povlaštene informacije objavljuju na način koji omogućuje javnosti brz pristup tim informacijama te njihovu potpunu, točnu i pravovremenu procjenu. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, osnovano zaključio da je informacija da je okrivljenik zaprimio iskaz interesa za sudjelovanje u financijskom restrukturiranju, kao i informacija da je odlučio voditi pregovore u vezi s jednim od ponuditelja koji su iskazali interes za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju upravo povlaštena informacija u skladu s navedenim člankom 7. stavak 1. Uredbe, dok je neobjavljivanje tih informacija moglo dovesti razumnog ulagatelja na zaključak da okrivljenik nije zaprimio niti jedan iskaz interesa kao niti da nije odlučio postupati dalje s jednim od ponuditelja.
11.Nadalje, vezano uz žalbeni navod okrivljenika gdje se poziva na izmjene Uredbe Akta o uvrštenju, kojeg su usvojili Europski parlament i Vijeće Europske unije dana 23. listopada 2024.g., te koji je dana 13. studenog 2024.g. javno objavljen, s kojim je i mijenjan članak 17. Uredbe o zlouporabi tržišta, propisano je da ne postoji obveza objave informacija koje se odnose na međukorake, što je slučaj u konkretnom predmetu, treba istaknuti da se navedena odredba Uredbe sukladno prijelaznoj odredbi članka 4. stavak 3. tog propisa počinje primjenjivati od 5. lipnja 2026.g., dakle odredba članka 17. stavak 1. navedene Uredbe će se neizmijenjena nastaviti primjenjivati do navedenog datuma, odnosno tek će se od tada moći primijeniti načelo primjene blažeg propisa na koji je okrivljenik poziva, a što pravilno obrazlaže prvostupanjski sud u svojoj odluci, pa je i taj žalbeni navod okrivljenika neosnovan.
12.U odnosu na žalbeni navod da je povrijeđeno načelo ne bis in idem valja navesti da je isti neosnovan jer rješenjem od 9. rujna 2021.g., Klasa: UP/I 976-04/21-01/01, Ur.broj: 326-01-60-62-21-4, okrivljenoj pravnoj osobi nije izrečena upravna mjera niti privremena mjera, već je tim rješenjem HANFA obavijestila javnost o propustima okrivljene pravne osobe, a koje su utvrdili tijekom nadzora poštivanja zabrana i obveza iz Zakona o tržištu kapitala od strane okrivljene pravne osobe, te je okrivljenik protiv tog rješenja vodio upravni spor o kojem je odlučeno presudom Upravnog suda u Zagrebu, broj: Usl-3029/21-14 od 25. travnja 2023., kojim je odbijen tužbeni zahtjev okrivljenika kao tužitelja, a isto tako je i odbijena žalba okrivljenika kao tužitelja i potvrđena navedena presuda Upravnog suda u Zagrebu presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-2265/2023-4 od 23. svibnja 2024. Kako je iz navedenih odluka vidljivo da je HANFA-e svojim rješenjem samo utvrdila da društvo DALEKOVOD d.d., Zagreb, nije objavilo povlaštene informacije da je zaprimilo iskaze interesa za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju i da je odlučilo voditi pregovore u vezi s financijskim restrukturiranjem s jednim od ponuditelja koji su iskazali interese za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju, a u kojem bi postupku sudjelovao najveći vjerovnik društva DALEKOVOD d.d., Zagreb, čime je postupilo protivno odredbama članka 17. stavka 1. podstavaka 1. i 2. Uredbe (EU) br. 596/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o zlouporabi tržišta (Uredba o zlouporabi tržišta) te stavljanju izvan snage Direktive 2002/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i direktiva Komisije 2003/124/EZ, 2003/125/EZ i 2004/72/EZ, to je evidentno da okrivljeniku nije tim rješenjem HANFA-e izrečena neka kaznenopravna sankcija, slijedom čega se ne može raditi o presuđenoj stvari koja bi se reflektirala na zakonitost vođenja ovog prekršajnog postupka.
13.Također, u pogledu navoda okrivljenika o odbijanju njegovog prijedloga za
isključenje javnosti, valja navesti da je isti osnovano odbijen, koja odluka je obrazložena time da nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 388. Zakona o kaznenom postupku, s obzirom da se u konkretnom slučaju nije radilo o postupku u kojem se ugrožava sigurnost i obrana Republike Hrvatske, niti postoji problem zaštite javnog reda i mira, a javnost rasprave ne bi utjecala na neovisno vođenje rasprave, kao i donošenje odluke u predmetnom postupku i da činjenica da je u postupku predloženo saslušanje svjedoka u okviru kojeg se očekuje da će isti iskazivati o pitanjima koja se smatraju tajnom nije sama po sebi dovoljna za zaključak o potrebi isključenja javnosti, a o čemu je ovaj sud, povodom žalbe okrivljenika, donio rješenje broj: IR-98/2023 od 19. listopada 2023.g.
14.Nadalje, žalbeni navod okrivljenika da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom prekršaju u smislu odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona, je također neosnovan jer se odredbom članka 24.a Prekršajnog zakona propisuju uvjeti kada se smatra da nema prekršaja iako su ostvarena njegova bitna obilježja. Iz navedene odredbe proizlazi da je za zaključak o egzistiranju beznačajnosti nekog djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja nužno kumulativno ostvarenje dva elementa, i to beznačajnost mora proizlaziti iz neznatnosti stupnja ugrožavanja ili povrede ne samo zaštićenog dobra nego i vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom, ali i iz odsustva potrebe za kažnjavanjem počinitelja. Prva sastavnica beznačajnosti djela objektivne je naravi i za njeno postojanje relevantna je ocjena same težine počinjenog djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Kod druge sastavnice pretežu subjektivni elementi koje treba tražiti u osobi počinitelja, a to mogu biti i upravo one okolnosti koje bi inače bile značajne za određivanje vrste i mjere kazne (članak 36. stavak 2. Prekršajnog zakona): stupanj krivnje počinitelja, pobude iz kojih je počinio radnju, njegovo ranije ponašanje (prvenstveno neosuđivanost), njegovo ponašanje nakon počinjenja prekršaja (koje uključuje i stav prema počinjenom djelu, dakle i njegovo priznanje, izraženo kajanje, posebno eventualna naknada pričinjene štete i slično) te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Iz dikcije ove odredbe proizlazi da obje te sastavnice moraju biti kumulativno ispunjene da bi se radilo o beznačajnosti nekog djela, a u konkretnom slučaju ovaj sud ne nalazi da bi bio ispunjen objektivni kriterij od kojeg ovisi ocjena radi li se o beznačajnom djelu. Dakle, u odnosu na prvi element, gdje je potrebno uzeti u obzir sve konkretne okolnosti pojedinačnog slučaja, ovaj sud nalazi, imajući u vidu da se prekršenim pravnim normama štiti pravilno funkcioniranje tržišta kapitala, pa stoga postupanje protivno zakonskim normama u ovom konkretnom slučaju kad se radi o financijskim interesima dioničara na tržištu kapitala ili propuštanju obavještavanja javnosti na propisani način i pod propisanim uvjetima, o povlaštenim informacijama važnim za pregovore za financijsko restrukturiranje, prema ocjeni ovog suda nikako ne predstavlja beznačajan prekršaj. To posebno, što i proizlazi iz javno dostupnih informacija koje je i sam okrivljenik navodio u obrani, da je okrivljenik objavio povlaštenu informaciju o javnom pozivu kojim on poziva (pod određenim uvjetima) investitore, da sudjeluju u financijskom restrukturiranju, kojim ga se de facto može „spasiti“ od predstojećeg stečaja, pa je upravo u tim i takvim okolnostima bilo iznimno važno da ulagatelji u dionice okrivljenika imaju daljnje odgovarajuće informacije o tijeku financijskog restrukturiranja nakon Poziva za iskaz interesa, prvenstveno da bi mogli ocijeniti ide li okrivljenik prema provođenju financijskog restrukturiranja ili prema stečaju. Imajući u vidu sve navedeno, po ocjeni ovog suda, isključena je mogućnost primjene odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona.
15.Isto tako, neosnovan je i žalbeni navod okrivljenika o izostanku utvrđivanja stupnja krivnje, i to stoga što Zakonom o tržištu kapitala za inkriminirani prekršaj, sukladno odredbi članka 25. stavka 2. Prekršajnog zakona, nije propisano kako odgovornost za ovakav prekršaj postoji samo za namjeru, te je dovoljno nehajno postupanje okrivljenika, s kojim oblikom krivnje je djelo i počinjeno prema obrazloženju prvostupanjske presude. Također, vezano uz žalbeni navod okrivljenika da je postojala zabluda o protupravnosti prekršaja, odnosno o biću prekršaja i o okolnostima koje isključuju protupravnost, valja navesti da je isti neosnovan jer je okrivljenik, s obzirom na djelatnost koju obavlja, bio dužan upoznati se s važećim propisima iz područja predmetnog Zakona i postupati u skladu s njima, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 30. Prekršajnog zakona.
16.Vezano uz žalbeni navod okrivljenika iz kojeg proizlazi da prvostupanjski sud nije uvažio dokazne prijedloge koje je predlagao tijekom postupka, odnosno da nisu saslušani predloženi svjedoci niti provedeno vještačenje, ovaj sud napominje da niti iz jedne odredbe Prekršajnog zakona, pa ni iz one iz članka 88. stavka 2. citiranog Zakona (načelo slobodne ocjene dokaza) ne proizlazi obveza prvostupanjskog suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što niti s druge strane nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava prvostupanjski sud da izvede još kakve dokaze, ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, hoće li ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene prvostupanjskog suda u svakom pojedinačnom slučaju, te je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je, smatrajući činjenično stanje dovoljno razjašnjenim bez provođenja daljnjeg dokaznog postupka, na temelju stanja predmeta, donijelo odluku o prekršaju. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da pobijana presuda, u smislu članka 185. stavka 7. Prekršajnog zakona, sadrži razloge zašto prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog okrivljenika za saslušanjem svjedoka i provođenje vještačenja. Iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je koji su dokazi provedeni i na kojima se temelji utvrđenje da je okrivljenik počinio predmetni prekršaj. Prvostupanjski sud je za svoja stajališta dao valjane pravne razloge, koje prihvaća i ovaj sud, dok navodi žalbe ne upiru na postojanje novih činjenica u smislu članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona kojima bi žalitelj doveo u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke, a o kojima nije odlučeno u provedenom postupku. Što se tiče povrede prava obrane, odnosno povrede konfrontacijskog prava okrivljenika i povrede načela jednakosti oružja, a koje povrede žalitelj u žalbama ističe, ovaj sud smatra da predmetne povrede tijekom prvostupanjskog postupka nisu nastale iz razloga što su okrivljenik i njegov branitelj uredno bili pozivani na sva ročišta glavne rasprave, a na većinu kojih predstavnik okrivljenika nije došao. Uz to, okrivljenik je iznio pisanu obranu i dopunu iste te se odvijala pisana komunikacija između tužitelja i okrivljenika u kojoj su se međusobno očitovali na navode obrane i optužbe. Također, vidljivo je iz sadržaja spisa i pobijane odluke da se ista temelji u većem dijelu na Zapisniku o nadzoru i drugoj dokumentaciji koju je tužitelj dostavio u spis, a na koje se kroz pisanu obranu i dopunu okrivljenik detaljno referirao slijedom čega nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo okrivljenika. Isto tako, sud je prihvatio dokazni prijedlog okrivljenika i saslušao svjedoka JČ, kao člana Uprave okrivljene pravne osobe u vrijeme počinjenja djela, slijedom čega nije došlo niti do povrede načela jednakosti oružja.
17.Dakle, tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da je okrivljenik propustio, kao povlaštene informacije, objaviti informaciju da je zaprimio iskaze interesa za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju pravne osobe, te informacije da je odlučio voditi pregovore u vezi s restrukturiranjem s jednim od ponuditelja koji su iskazali interese za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju, a u kojem bi postupku sudjelovao najveći vjerovnik okrivljenika, a koje informacije do tada nisu bile poznate javnosti. Nesporno je da je okrivljenik objavio kao povlaštenu informaciju poziv na iskaz interesa za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju, no kako su u tom postupku nastali međukoraci koji su sami po sebi ispunjavali kriterije za povlaštene informacije utvrđene Uredbom o zlouporabi tržišta kapitala, to je okrivljenik bio dužan objaviti na propisani način i povlaštene informacije do kojih je došao u samom postupku prikupljanja interesa za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju, a što je svakako bilo od financijskog interesa dioničara pravne osobe koja se nalazila u predstečajnoj nagodbi i kojoj je prijetio stečaj. Ovaj sud smatra da su predmetne informacije povlaštene informacije u smislu članka 7. stavka 1. točke 1. (a) Uredbe o zlouporabi tržišta kapitala. Pri tome, okrivljenik nije bio obvezan kao povlaštene informacije objaviti cjelokupni sadržaj zaprimljenih ponuda već je bio obvezan objaviti informaciju da je zaprimio iskaze interesa za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju pravne osobe i informaciju da je odlučio voditi pregovore u vezi s financijskim restrukturiranjem s jednim od ponuditelja koji su iskazali interes za sudjelovanjem u financijskom restrukturiranju u čemu bi sudjelovao većinski dioničar okrivljene pravne osobe (e-mail iz kojeg je vidljiva suglasnost okrivljene pravne osobe za nastavak pregovora oko iskazanog interesa CONSTRUCTION LINE ltd. & KONČAR ELEKTROINDUSTRIJA d.d.). To stoga što se nedvojbeno radi o jasnim i preciznim informacijama koje bi razumni ulagatelj uzeo u obzir kod donošenja svoje odluke o ulaganju. Stoga, izostanak ovih informacija razumnog ulagatelja mogao je navesti na zaključak da okrivljena pravna osoba nije zaprimila niti jedan iskaz interesa u provedenom postupku po pozivu na iskazivanje interesa okrivljenika, a posljedično tome da pravna osoba ide u stečaj. Slijedom istaknutog, irelevantno je za ovaj prekršajni postupak kada su doista započeli sami pregovori oko financijskog restrukturiranja pravne osobe.
18.Kako su, dakle, po mišljenju ovog suda, sve odlučne činjenice nesporno i u
potpunosti utvrđene, pri čemu su iste valjano i argumentirane ocjenom provedenih dokaza, koju argumentaciju u cijelosti prihvaća i ovaj sud, to je okrivljenik osnovano proglašen krivim za prekršaj koji mu se stavlja na teret. Konačno kako je odredbom članka 201. stavka 2. Prekršajnog zakona između ostalog propisano, da ako se radi o žalbi na presudu kojom je okrivljeniku izrečena kazna zatvora, o sjednici vijeća izvijestiti će se onaj okrivljenik i njegov branitelj (ako ga ima), koji je u roku predviđenom za žalbu zahtijevao da bude izvješten o sjednici, bez osnove je prijedlog okrivljenika da ih se izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća i da ih se pozove na istu.
19.Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je utvrdio da je
izrečena novčana kazna okrivljeniku pravilna i zakonita. Naime, za prekršaj iz članka 713. stavka 1. točke 5. Zakona o tržištu kapitala propisana je novčana kazna u iznosu od 2% do 5% ukupnog prihoda koji je pravna osoba ostvarila u godini kada je počinjen prekršaj, utvrđenog na temelju godišnjih financijskih izvještaja za tu godinu, pa je prvostupanjski sud okrivljeniku prilikom odlučivanja o visini kazne izrekao, u skladu s člankom 33. stavkom 9. Prekršajnog zakona, novčanu kaznu u postotku od 2%, obrazlažući svoju kaznu time da se u konkretnom slučaju radilo o osobito teškoj povredi Zakona o tržištu kapitala. Naime, iznos od 1.395.198.000,00 kn utvrđen je na temelju konsolidiranog godišnjeg financijskog izvještaja „Račun dobiti i gubitka“ okrivljenika, kao njegov ukupni prihod ostvaren u 2021.g., kad je počinjen prekršaj, kao referentan za određivanje u postotku od 2% do 5% u vezi s odmjeravanjem kazne, pa je prvostupanjski sud, s obzirom na navedeni iznos, za predmetno djelo prekršaja okrivljeniku izrekao novčanu kaznu u iznosu od 3.703.491,94 eura. Ovaj sud smatra da je novčana kazna izrečena okrivljeniku od strane prvostupanjskog suda u svemu primjerena prekršajna sankcija, razmjerna težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja, pogodna da se njezinim izricanjem ostvari kako opća tako i posebna svrha izricanja prekršajnih sankcija, odnosno da će se okrivljenik ubuduće kloniti činjenja ovakvog ili sličnih prekršaja.
20.Odluka o troškovima postupka je pravilna i donesena je u skladu s postojećim
propisima.
21.Kako je ovaj sud donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna
odgovornost okrivljenika, to je, temeljem odredbe članka 138. stavak 2. točka 3c. Prekršajnog zakona, okrivljenik dužan naknaditi paušalni trošak Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u iznosu od 500,00 eura (petsto eura) u roku od 30 dana po primitku ove presude. Visina troškova odmjerena je u skladu s odredbom članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, s obzirom na trajanje i složenost prekršajnog postupka, te imovno stanje okrivljenika.
22.Ova presuda je pravomoćna.
U Zagrebu, 22. siječnja 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Sanja Radeljak, v.r.
Sanja Gospočić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenu pravnu osobu, branitelja i tužitelja.
