REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-105/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Branke Ćiraković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠP, vlasnice obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Mužić, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika GRAD SPLIT, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB: 78755598868, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-471/2020-43 od 7. studenoga 2023., u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-471/2020-43 od 7. studenoga 2023. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 72.365,60 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 1. rujna 2020. do isplate, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Prvostupanjski sud u obrazloženju u bitnom navodi da presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-269/12 od 2. studenog 2015. nije naloženo otklanjanje štete na susjednom poslovnom prostoru, niti otklanjanje otpadnog materijala iz istoga, zbog čega prvostupanjski sud nije utvrdio vezu između nepostupanja po predmetnoj presudi i izgleda susjednog poslovnog prostora tužiteljice. Dakle, prvostupanjski sud smatra da tužiteljica nije dokazala postojanje štetne radnje tuženika kojom joj je prouzročena šteta, pa time ni postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje i izmakle koristi (čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje: ZOO), odnosno štetne radnje i povrede prava osobnosti (čl. 1103. st. 3. ZOO-a).

3. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv pobijane presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka opisanu u čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) kada je utvrdio da tužiteljica nije dokazala postojanje štetne radnje tuženika, s obzirom na to da u prvostupanjskom postupku nije bilo niti sporno da je pravomoćnom presudom tuženiku bilo naloženo otklanjanje štete na susjednom poslovnom prostoru (južno od prostora tužiteljice), pri čemu je navedeno priznao tuženik u sedam dopisa koji se nalaze u spisu. Osim toga, ističe i da je tuženik, postupajući po predmetnoj pravomoćnoj presudi, nesporno izvršio saniranje susjednog poslovnog prostora postavljanjem krovne konstrukcije pa da prvostupanjski sud nije mogao utvrditi da radovi sanacije tog prostora i postavljanje krova na istom nisu bili obveza tuženika po predmetnoj pravomoćnoj presudi. Nadalje, navodi da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio sadržaj navedene pravomoćne presude jer je istom naloženo tuženiku da izvede točno određene građevinske radove na ime naknade štete uspostavom prijašnjeg stanja pa je tuženik izrekom te presude obvezan na radove sanacije i postavljanja krovne konstrukcije na susjednom prostoru, što potvrđuje obrazloženje navedene pravomoćne presude. Navodi i da prvostupanjski sud nije cijenio pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka građevinske struke RP od 31. siječnja 2019., izrađen u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Splitu poslovni broj R1-807/2018. Također, ističe i da nepostupanje po navedenoj presudi nije jedina štetna radnja tuženika zbog koje je tužiteljici nastala šteta jer je prva štetna radnja (nezakonito skidanje zajedničkog krovišta uslijed koje je nastala sva daljnja šteta) utvrđena navedenom pravomoćnom presudom.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a kada je u točki 33. obrazloženja pobijane presude (slično i u točki 41. obrazloženja) utvrdio da „…presudom Općinskog suda u Splitu broj Pnš-269/12 od 2. studenog 2015. nije naloženo otklanjanje štete na susjednom poslovnom prostoru, niti otklanjanje otpadnog materijala iz istoga, pa prvostupanjski sud ne vidi vezu između nepostupanja tuženika po predmetnoj presudi i izgleda susjednog poslovnog prostora tužiteljice…“, odnosno kada je u točkama 34. i 41. obrazloženja pobijane presude utvrdio da tužiteljica nije dokazala da postoji štetna radnja tuženika, s obzirom na to da je tuženik u smislu čl. 221. st. 1. ZPP-a priznao da je bio dužan otkloniti štetu na način da izvede radove na susjednom poslovnom prostoru južno od prostora tužiteljice. Stoga tužiteljica, kako to pravilno ističe u žalbi, uopće nije trebala dokazivati postojanje spomenute štetne radnje (nezakonito skidanje zajedničkog krovišta te nepostupanje po navedenoj pravomoćnoj presudi kojom je naložena uspostava prijašnjeg stanja).

6.1. Iz dopisa tuženika od 22. listopada 2020. (list spisa 110.), 28. listopada 2020. (list spisa 113.-114.), 10. studenoga 2020. (list spisa 115.), 26. studenoga 2020. (list spisa 117.-118.), 9. prosinca 2020. (list spisa 119.), 22. siječnja 2021. (list spisa 124.-125.), 12. veljače 2021. (list spisa 126.-127.), 5. listopada 2021. (listovi 134-136 spisa) te činjenice da je tuženik sredinom prosinca 2020. dovršio radove sanacije krova na prostoru južno od poslovnog prostora tužiteljice, proizlazi da je tuženik priznao da je bio dužan otkloniti štetu i izvesti radove na susjednom poslovnom prostoru južno od prostora tužiteljice, što mu je i naloženo pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-269/12 od 2. studenog 2015. Osim toga, tuženik se u dopisu od 5. listopada 2021. (listovi 134.-136. spisa) poziva na nalaz i mišljenje sudskog vještaka građevinske struke RP od 31. siječnja 2019., koji je izrađen u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Splitu poslovni broj R1-807/2018, pri čemu navodi „…da mora još izvesti preostali manji dio zanatskih radova koji je naveden u tom vještačenju, dok je sredinom prosinca 2020. dovršio radove na sanaciji prostora južno od „Bile Ruže“…“, što prvostupanjski sud također nije cijenio u obrazloženju pobijane presude.

6.1.1. U izreci presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-269/12 od 2. studenog 2015. kao činidba tuženika, između ostalog, navedeno je i „…ojačanje krovne konstrukcije te nabava i postavljanje izolacijskih pokrovnih valovitih ploča na krovištu i okapnici u površini od 46,38 m2, po jediničnoj cijeni od 300,00 kuna po m2 uvećanoj za PDV…“, pri čemu iz obrazloženja navedene presude proizlazi da vještak Mijo Tadinac navodi da su oštećenja u poslovnom prostoru tužiteljice u najvećem dijelu nastala zbog nedostataka krovišta susjednog prostora. Pritom se samo napominje da je tuženik bio dužan izvršiti i ostale činidbe iz izreke navedene presude.

6.1.2. Stoga prvostupanjski sud nije mogao utvrditi da tužiteljica nije dokazala postojanje štetne radnje tuženika jer je tuženik navedenim dopisima i dovršetkom radova sanacije krova na prostoru južno od poslovnog prostora tužiteljice učinio nespornim činjenicu da je po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-269/12 od 2. studenog 2015. bio dužan otkloniti štetu i izvesti radove na susjednom poslovnom prostoru južno od prostora tužiteljice. Pritom u navedenim dopisima (npr. dopis od 22. siječnja 2021. s listova 124.-125. spisa, dopis od 12. veljače 2021. s listova 126.-127. spisa) tuženik izričito navodi da je „izvođač sredinom prosinca 2020. dovršio radove sanacije krova na prostoru južno od ovog (misleći na poslovni prostor tužiteljice, op.a.), kako je bilo naloženo u sudskoj presudi (misleći na presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-269/12 od 2. studenog 2015.,op.a.)“.

6.1.3. Zbog navedenog shvaćanja prvostupanjskog suda da je tužiteljica bila dužna dokazati postojanje štetne radnje, iako iz stanja spisa proizlazi da je postojanje štetne radnje nesporno jer je nesporna činjenica da tuženik sve do sredine prosinca 2020. nije postupio po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-269/12 od 2. studenog 2015., pobijana presuda se ne može ispitati te je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Razlozi o odlučnoj činjenici (postojanje štetne radnje tuženika) u suprotnosti su sa sadržajem dopisa tuženika (koji su navedeni u točki 5.1. obrazloženja ovog rješenja), kao i činjenicom da je tuženik sredinom prosinca 2020. dovršio radove sanacije krova na prostoru južno od poslovnog prostora tužiteljice te sadržajem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-269/12 od 2. studenog 2015., koji je naveden u točki 5.1.1. obrazloženja ovog rješenja.

6.2. Slijedom navedenog, na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a, valjalo je ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka uvažavajući razloge iznesene u ovom drugostupanjskom rješenju. Pritom će postojanje štetne radnje (nezakonito skidanje zajedničkog krovišta te nepostupanje po navedenoj pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-269/12 od 2. studenog 2015. kojom je naložena prethodno spomenuta uspostava prijašnjeg stanja) uzeti kao nespornu činjenicu u smislu čl. 221. st. 1. ZPP-a. Potom će prema stanju spisa i dokazima koji su provedeni u prvostupanjskom postupku ispitati postoje li ostale pretpostavke za odgovornost tuženika za naknadu izmakle koristi u smislu čl. 1046. ZOO-a te pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u smislu čl. 1100. st. 3. ZOO-a, odnosno ispitati postoje li šteta, štetnik, uzročna veza između štetne radnje i štete, kao i krivnja.

7.1. Pritom će tužiteljičine navode o padu prometa i narušenom poslovnom ugledu kao posljedici neuglednog okoliša i stanja susjednog objekta, uslijed štetnih radnji tuženika, prosuđivati prema teoriji adekvatne uzročnosti, prema kojoj od mnogih okolnosti koje su u vezi s nastankom štete, uzrokom se smatra samo ona koja po redovnom tijeku stvari dovodi do takve posljedice (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-584/2019 od 11. svibnja 2021.).

8. Odluka u točki II. izreke rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 22. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac