Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-141/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NI iz [adresa], (OIB [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Gluić Ninčević, u Zadru, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, (OIB 23057039320), zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-427/2022 od 31. listopada 2023. u sjednici vijeća održanoj dana 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-427/2022 od 31. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.615,59 eura / 42.310,66 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je pobliže navedeno u točki I. izreke pa do isplate. U točki II. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 66,45 eura / 500,67 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. U točki III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.918,75 eura / 14.456,82 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Tuženik je zatražio trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U odnosu na okolnosti radi kojih je tuženik u žalbi podnio zahtjev za izuzeće ističe se kako ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće kako ga označava sam tuženik navodeći: "…ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod a) i b) u toč. ii. ove žalbe, ovaj dio žalbe treba se smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe članka 73. ZPP-a u vezi odredbe članka 71. stavka 7. ZPP-a, podredno tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno odredbi članka 72. stavka 2. ZPP-a taj sudac o tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću". U zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu uređujućeg suca, niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, zbog čega prijedlog tuženika ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije potrebno postupiti.

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenog iznosa od 5.615,59 eura pri vraćanju kredita temeljem Ugovora o kreditu od 25. travnja 2006., osnovom ništetne ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak – CHF.

10. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu da je istim tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 23.000,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja s rokom vraćanja u 240 mjeseci te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke o kamatnim stopama kreditora, koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,29% godišnje.

11. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

12. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

13. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je razlika početno primjenjivog tečaja za chf na dan isplate kredita i stvarno obračunatog tečaja za vrijeme trajanja kredita, 5.615,59 eura, s time da je negativna tečajna razlika 66,45 eura.

15. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

16. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostaloga je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

17. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

18. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja i svjedokinju SI čije iskaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

19. Vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama.

20. Tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku temeljem odredaba članka 502.a – članka 502.h ZPP-a.

21. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 82., 90. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te kasnije sukladno odredbama članka 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

22. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača također je odbijen jer je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.

23. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

24. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

25. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 29. ožujka 2022., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

26. Isto tako, neosnovan je prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva koji je postavljen 25. rujna 2023., jer je tužitelj svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka budući da ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja. U tom je smislu neosnovan prigovor tuženika u pogledu dopuštenja preinake tužbenog zahtjeva, jer je i prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

27. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

28. Žalbeni prigovor tuženika u svezi prijeboja također je trebalo odbiti jer plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

29. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koje je sud prvog stupnja prihvatio kao korektno i izrađeno u skladu s pravilima struke, time da ovu ocjenu prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

30. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 1. i članak 155. ZPP-a). Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pri odlučivanju o troškovima tužitelja jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22, dalje: Tarifa) pri čemu je sud primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a izvršena računska operacija je uredna.

31. Slijedom svega navedenog pozivom na odredbu članka 368. stavak 1.

ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

32. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti, jer sa žalbom nije uspio (članak 166. ZPP-a u svezi članka 154. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić