Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-261/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1104/2022-22 od 29. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1104/2022-22 od 29. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 9012254828, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od dana 30. siječnja 2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva posl. br. OU-212/07 dana 05.02.2007., koja glasi: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u toč. 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“, kao i odredbe izvatka iz odluke o naknadama za usluge u poslovanju s građanima, kao o općeg akta Kreditora/tuženika, kojima se određuje visina naknade za prijevremenu otplatu kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu isplati iznos od 784,71 EUR / 5.912,37 kn[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.09.2010. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.”

2. Odlukom o trošku naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 1.295,35 EUR / 9.759,81 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 29. studenog 2023. do isplate.

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. U provedenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a, jer su u obrazloženju presude, protivno žalbenim navodima izloženi zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile. U razlozima presude je navedeno i koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, te kako ih je ocijenio.

8. Kod donošenja pobijane presude nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženiku radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o (stambenom) kreditu broj: 9012254828 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 30.siječnja 2007., kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te vraćanja iznosa od 784,71 EUR / 5.912,37 kuna uplaćenog na ime te naknade.

10. U postupku je utvrđeno:

-da prema odredbi članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća,

- da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom kreditora,

- da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe pod toč. 10. Ugovora o kreditu, odnosno o spornoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo,

- da Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita,

- da način na koji je propisana nije razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženika, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti,

- da tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je imao ikakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita,

- da kako je tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, to je ova ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, radi čega je ista ništetna u smislu odredbe članka 87. stavka 1. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03),

- da je tužitelj dana 1. rujna 2010. uplatio tuženiku iznos od 784,71 EUR / 5.912,37 kuna, a koja uplata je kod tuženika uredno proknjižena,

- da je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega je neosnovan prigovor zastare.

11. Osnovom gornjih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

12. Naime, odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP/03 propisano je da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Odredbom članka 81. stavak 4. ZZP/03 određeno je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Kako je ugovorna odredba u konkretnom slučaju unaprijed pripremljena od strane tuženika, te o njoj stranke nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, a niti je znao na koji će se način formirati visina sporne naknade i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, time je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, a tim prije što tuženik nije dokazao da je imao troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se radi o nepoštenoj odredbi primjenom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, koja je kao takva ništetna temeljem članka 87. stavak 1. ZZP/03.

17. Pritom je za ukazati i na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. (Zaključak pod točkom 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

18. Uz navedeno Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donio je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključak koji glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, pa je utoliko prvostupanjski sud pravilno i prigovor zastare smatrao neosnovanim.

19. Slijedom toga, ispravno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe iz predmetnog Ugovora i time obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od 784,71 EUR / 5.912,37 kuna primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a time da mu pravo na zateznu kamatu pripada od dana kada je izvršena uplata (članak 1115. ZOO-a).

20. Nadalje, da je tužitelj na ime naknade prijevremene otplate kredita uplatio upravo iznos od 784,71 EUR / 5.912,37 kuna tuženik i ne spori.

21. Pritom ovaj sud ne može prihvatiti shvaćanje žalitelja da tužitelj nema pravo isticati ništavost sporne ugovorne odredbe s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen.

22. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes, onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

23. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. 24. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

25. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

26. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

27. Pored toga time što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

28. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

29. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

30. Slijedom navedenoga, neosnovano žalitelj ističe kako se pobijana odluka temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

31. Odluka o troškovima postupka zasniva se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

32. Suprotno žalbenim navodima vrijednost boda je od strane prvostupanjskog suda određena sukladno vrijednosti predmeta spora koja je u konkretnom slučaju pravilno utvrđena (članak 37. stavak 1. u vezi članka 40. stavak 2. ZPP-a jer je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za isplatu kao samostalni zahtjev koji ima svoju posebnu vrijednost predmeta spora).

33. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

34. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupaka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 22. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Ivan Tironi