REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-239/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE iz Zagreba, Radnička cesta 1, OIB: 91547293790, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Gugić, Kovačić & Krivić d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 52/VII, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-792/2020 od 13. prosinca 2024., 22. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-792/2020 od 13. prosinca 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem označenim u izreci ovog rješenja (u uvodu kojeg je navedeno da je donijeto 13. prosinca 2024. umjesto 19. prosinca 2024., a što u svako doba sud može ispraviti rješenjem prema članku 342. Zakona o parničnom postupku) prvostupanjski je sud u cijelosti odbio kao neosnovan tužiteljev prigovor i potvrdio prvostupanjsko rješenje poslovni broj P-792/2020 od 21. studenoga 2024. kojim je tužitelju naloženo plaćanje sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 663,61 EUR. Tako je prvostupanjski sud riješio sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine” broj: 118/18 i 51/23) jer je ocijenio da tužitelj neosnovano upire na to da je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u smislu članka 11. stavka 1. točke 2. Zakona o sudskim pristojbama jer tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete nastale tužitelju zbog povrede ugovorne obveze tuženika iz članka 2. Ugovora o poslovnoj suradnji na zajedničkom financiranju poduzetničkih pothvata i obavljanju komisionih bankarskih poslova i usluga od 16. veljače 1999., pa stoga tužitelj u ovoj parnici ne nastupa kao tijelo u obavljanju javnih ovlasti odnosno u konkretnom slučaju se ne radi o postupku proizašlom iz obavljanja povjerenih javnih ovlasti tužitelju.
2. Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice čime je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Žalitelj ističe da on još od njegova osnivanja 25. srpnja 1996. na temelju članka 14. Zakona o zapošljavanju ima određene poslove promicanja zapošljavanja, a kako bi pomogao poslijeratnoj ekonomiji Republike Hrvatske, tužitelj je posredstvom poslovnih banaka odobravao sredstva gospodarskom sektoru u sklopu kreditnih programa i poticanja zapošljavanja i samozapošljavanja većeg broja ljudi, što je posebice bio slučaj u agro i tekstilnoj industriji, a ta je praksa tužitelja bila na snazi u razdoblju od 1989. do 2001. godine. Žalitelj ističe da je on s tuženikom sklopio Ugovor o poslovnoj suradnji na zajedničkom financiranju poduzetničkih pothvata i obavljanju komisionih bankarskih poslova i usluga kao i Aneks tog Ugovora od 23. prosinca 1999. te je 30. srpnja 1999. donio odluku kojom se trgovačkom društvu EMKA d.d. odobrava kredit koji je sklopljen 13. rujna 1999. – riječ je o namjenskom kreditu te se žalitelj poziva na istovrsni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Zlataru poslovni broj P-353/13 u kojem je donesena presuda 6. ožujka 2015. koju je potvrdio Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-6497/15 od 30. siječnja 2018. Prema tome, tužitelj je izvršavajući svoje javne ovlasti dodijeljene mu na temelju zakona i drugih propisa, posredstvom poslovne banke odnosno tuženika Ugovorom o dugoročnom kreditu sklopljenim s Emkom d.d. dodijelio korisniku kredita iznos od 1.500.000,00 kn pa stoga ostvaruje pravo na oslobođenje od plaćanja sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 663,61 EUR, a u skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom 2. Zakona o sudskim pristojbama. Zato žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da preinači pobijano rješenje na način da prihvati prigovor tužitelja kao osnovan te ukine pobijani nalog uz nadoknadu tužitelju troška za sastav istog.
3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
Ispitavši pobijano rješenje na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/03, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku.
4. Odredbom članka 11. stavka 1. točke 2. Zakona o sudskim pristojbama je propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođene osobe i tijela koja obavljaju javne ovlasti u postupcima proizašlim iz obavljanja tih ovlasti. Prema tome, iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se osoba odnosno tijelo koje obavlja javnu ovlast oslobađa od plaćanja sudske pristojbe samo u postupcima koji su proizašli iz obavljanja tih ovlasti.
4.1. U konkretnom predmetu, tužitelj je nesporno javna ustanova u smislu odredbe članka 82. Zakona o tržištu rada („Narodne novine” broj: 118/18, 32/20, 18/22, 156/23 i 152/24) te je on na temelju javnih ovlasti obavlja poslove pobliže navedene u članku 83. tog Zakona.
4.2. Međutim, da bi on bio oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u smislu članka 11. stavka 1. točke 2. Zakona o sudskim pristojbama mora se raditi o postupku koji je proizašao iz obavljanja tih ovlasti. Ovaj spor se vodi radi naknade ugovorne štete, a ne radi naplate potraživanja koje je proizašlo iz javnih ovlasti iz članka 83. Zakona o tržištu rada pa zato tužitelj nije oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi, a kako on to pogrešno smatra. Zato je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužitelj obvezan platiti sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 663,61 EUR, a koju sudsku pristojbu (njezinu visinu) je prvostupanjski sud pravilno odmjerio primjenom Tbr. 2. točke 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 37/23); uostalom, odmjerenu visinu sudske pristojbe od strane prvostupanjskog suda tužitelj nije osporio ni u svom prigovoru protiv rješenja (naloga) prvostupanjskog suda poslovni broj P-792/2020 ni u žalbi protiv (ovdje) pobijanog rješenja poslovni broj P-792/2020 od 19. prosinca 2024.
Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje, a na temelju članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.
Zagreb, 22. siječnja 2025.
Sudac
Nevenka Baran
