REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3371/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja ZI, vlasnika KABLARIĆ AUTO, Velika Gorica, Gornje Podotočje 30/2, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 191,26 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-479/2024 od 12. srpnja 2024., 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-479/2024 od 12. srpnja 2024. u točkama I. i II. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom presude naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 191,26 EUR sa zateznim kamatama od 24. prosinca 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 238,66 EUR sa zateznim kamatama od 12. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio jer iz tuženikovog izvida i tuženikove ponude te iskaza svjedoka ŠI proizlazi kako se, suprotno tuženikovim paušalnim tvrdnjama iz odgovora na tužbu, 3. studenoga 2023. dogodila nezgoda u kojoj je oštećeno upravo vozilo registarske oznake broj [registarska oznaka], da je to vozilo u tom trenutku bilo osigurano kod tuženika te da je do predmetnog štetnog događaja došlo na način da je vozač predmetnog vozila ogrebao to vozilo prilikom vožnje unatrag jer je vani bio mrak, a nije upalio svjetla. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik osiguratelj vozila čiji je vozač odgovoran za predmetni štetni događaj i tako uzrokovao štetu na predmetnom vozilu. Nadalje, jer iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 12. siječnja 2024. proizlazi da je ŠI kao ustupitelj prenijela na tužitelja kao primatelja novčanu tražbinu prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 191,26 EUR po računu broj 198/VP/1 u skladu s odredbama članka 80. stavka 1. i članka 88. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZOO-a, s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Smatra se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom (članak 81. stavak 3. ZOO-a). Nadalje, prema stajalištu prvostupanjskog suda, oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni brojevi: Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024., Pž-387/2024-2 od 6. veljače 2024., Pž-3971/2023-2 od 29. veljače 2024. i Pž1422/2024-2 od 18. travnja 2024., Pž-3526/2023-2 od 12. ožujka 2024.). Prema stajalištu toga suda, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njezinu visinu uvjetovati izborom servisera (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1749/2023-2 od 12. siječnja 2024.). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici mogli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik, dok je u konkretnom slučaju tužitelj oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu sa svojim Cjenikom, i to u opsegu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu. Stoga nije odlučna činjenica je li tuženik ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila kod više servisera po jeftinijoj cijeni na koju se neosnovano poziva tuženik. Slijedom navedenog tuženik se neosnovano poziva i na Uvjete o kasko osiguranju cestovnih vozila (str. 61. – 98. spisa; dalje: Uvjeti), konkretno odredbe E.I. Uvjeta kojima je propisan postupak popravljanja štete, te je u odredbi članka E.I.2. Uvjeta, između ostalog određeno, da tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila. No, takva dužnost tuženika, po stajalištu prvostupanjskog suda, niti ne bi mogla biti ugovorena jer bi ograničavala prethodno navedeno oštećenikovo pravo slobodnog izbora radionice. Osim toga, Uvjetima nije ograničena tuženikova odgovornost prema oštećeniku glede iznosa (visine) satnice popravka, dok tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama (serviserima), dok takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu niti u bilo kojem drugom propisu (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3749/12-3 od 30. srpnja 2015.).

3. Tuženik u žalbi ustraje s prigovorima nedostatka pasivne i aktivne legitimacije, s potonjim prigovorom, jer tužitelj nije vlasnik oštećenog vozila. Ustraje i s prigovorom da je tuženik trebao postupiti sukladno njegovim Uvjetima o kasko osiguranju cestovnih vozila i njegovom dopisu od 8. studenog 2023. kojim je oštećenica upućena da popravak vozila izvrši u jednoj od tamo dvije navedene radionice. Smatra da je oštećenica doprinijela da šteta nastane ili da bude veća u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a time što nije odabrala neku, od strane tuženika preporučenu, radionicu s povoljnijom cijenom sata rada. Dodaje i da tužitelj cesijom nije preuzeo pravo potraživanja kamata. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 91,39 EUR.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredaba čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 191,26 EUR, koji prema tužbenim navodima predstavlja razliku između nesporno plaćenih 1.109,42 EUR i po računu i cjeniku tužitelja zatraženih 1.300,68 EUR.

8. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovog Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Što se tiče tuženikovog prigovora nedostatka pasivne legitimacije, suprotno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud ju je utvrdio na temelju određenih dokaza, i to tuženikovog izvida i tuženikove ponude te iskaza svjedoka ŠI. Što se tiče tuženikovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije, nevažan je njegov žalbeni navod da tužitelj nije vlasnik oštećenog vozila, pored činjenice da mu je vlasnica oštećenog vozila i ujedno, dakle, oštećenica ustupila predmetnu tražbinu, a sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi ne korespondira s predmetnom činjeničnom i pravnom situacijom.

10. Nevažan je i žaliteljev navod da tužitelj cesijom nije preuzeo pravo potraživanja kamata, pored sadržaja odredaba čl. 81. st. 1. i 3. ZOO-a na koje se prvostupanjski sud pravilno pozvao.

11. Stoga ostaje sporno pitanje opravdanosti visine cijene koju je tužitelj, kao serviser koji je popravljao oštećeno vozilo, naplatio oštećenici, koja je na njega nesporno ugovorom o ustupu prenijela predmetno potraživanje, odnosno ostaje sporno je li tuženik, kao osiguravajuće društvo, svojim općim uvjetima ograničio svoju odgovornost u pogledu visine (vezano uz cijenu radnog sata).

12. Ovaj sudac je, s tim u vezi, suglasan s ocjenom ovoga suda izloženom u obrazloženju presude poslovni broj Pž-3616/2024-2 od 25. rujna 2024., u kojem parničnom postupku je bio isti tuženik i u kojem postupku su protumačene identične odredbe Općih uvjeta o kasko osiguranju cestovnih vozila tuženika E.1. st. 1. do 3. S takvom ocjenom suglasno je i obrazloženje pobijane prvostupanjske presude.

13. Tako je u obrazloženju presude ovoga suda poslovni broj Pž-3616/2024-2 od 25. rujna 2024. (kojom je preinačena prvostupanjska presuda) zauzeto shvaćanje da, tim odredbama Općih uvjeta o kasko osiguranju cestovnih vozila tuženika, određeni postupak zapravo za oštećenika ima isti pravni učinak kao da je tuženik ograničio visinu cijene radnog sata, a takav je pravni učinak protivan propisima o zaštiti tržišnog natjecanja, jer posredno prisiljava oštećenike na odabir nekog od ponuđenih servisa, s kojim osiguravajuće društvo može imati neki sporazum koji bi mogao biti zabranjen, jer bi za posljedicu mogao imati narušavanje tržišnog natjecanja. Takvo shvaćanje je u skladu i s priloženim stručnim mišljenjem Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18-01/093 URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. na koje se ovaj sud već pozvao u npr. presudi poslovni broj Pž-3971/2023 od 29. veljače 2024. S tim u vezi, pravilno prvostupanjski sud ukazuje na to da bi takav postupak ograničavao oštećenikovo pravo slobodnog izbora radionice, te da Uvjetima nije ograničena tuženikova odgovornost prema oštećeniku glede iznosa (visine) satnice popravka, a da tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama (serviserima).

14. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, koji je izvršio uvid u odredbe Općih uvjeta tuženika E.1. st. 1. do 3., odredba st. 2. E.1. postupka popravljanja štete, koja predviđa da tuženik „...ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila“, ako se tumači kao pravo tuženika da onemogući oštećeniku izbor nekog drugog mjesta popravka, u suprotnosti je s pravom osiguranika da sam slobodno odabere gdje će popraviti vozilo, pa samo po sebi ne može biti argument za uskratu plaćanja razlike u cijeni u situaciji kada oštećenik odabere neki alternativni i skuplji servis. Nadalje, odredba st. 3. („u slučaju neslaganja osiguranika s procedurom navedenom u prethodnom stavku, Euroherc može isplatiti naknadu iz osiguranja u opsegu koji proizlazi iz primjene ove i sljedećih odredbi Uvjeta“) predviđa situaciju u kojoj se osiguranik, sukladno svojoj slobodi izbora, opredijeli za neki drugi servis. U presudi ovoga suda poslovni broj Pž-3616/2024-2 od 25. rujna 2024. zauzeto je shvaćanje da termin „opseg“ nije definiran u pojmovniku Općih uvjeta, pa nije, s onom dozom sigurnosti koja bi bila potrebna za nedvojbeno tumačenje, precizirano odnosi li se „opseg naknade“ (tj. ograničenje opsega naknade) na novčani iznos koji u nekom apsolutnom iznosu, neovisno o strukturi računa, proizlazi iz izdanog računa za izvršeni popravak, ili na opseg radova na kojima se temelji iznos u ispostavljenom računu (primjerice, broj potrebnih sati i adekvatnost zamjenskih dijelova potrebnih za popravak). S tim u vezi, prvostupanjski sud je utvrdio da su utuženim računom obračunati i autolimarski rad i autolakirerski rad, da je utrošeno 7,20 sati autolimarskog rada, te 5,90 sati autolakirerskog rada, dakle, upravo onolika količina radnih sati, ali i oni zamjenski dijelovi, koji su navedeni u tuženikovom izvidu, odnosno, drugim riječima, da je tuženik osporio samo cijenu radnog sata za predmetni popravak.

15. Prema ocjeni ovog suda, u situaciji u kojoj je opseg radova i sati potrebnih da alternativni, od strane oštećenika odabrani, servis izvrši potrebne popravke radi naturalne restitucije nesporan, tj. sporna je jedino cijena sata tih radova, navedena odredba Općih uvjeta tuženika o ograničavanju „opsega“ ne može biti argument za uskratu plaćanja razlike u cijeni. Pritom, tuženik nije ni iznio činjeničnu tvrdnju da je ugovorno ograničio visinu satnice popravka, ili da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa servisima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu.

16. Stoga oštećenica koju je tuženik uputio na servise na području stanovanja gdje bi trebala popraviti vozilo, nije doprinijela da šteta nastane ili da bude veća u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a time što nije odabrala neku od strane tuženika preporučenu radionicu s povoljnijom cijenom sata rada, a koje je shvaćanje već zauzeto u brojnim odlukama ovoga suda, na koje se prvostupanjski sud pozvao u obrazloženju pobijane presude, ali i npr. presudama ovoga suda poslovni broj Pž-949/2024 od 20. ožujka 2024. i Pž-1824/2024 od 3. svibnja 2024. Zato su neosnovani tuženikovi žalbeni navodi i u tom dijelu, a niti odluke na koje se poziva u žalbi odstupaju od tog pravnog shvaćanja.

17. Slijedom svega navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci jer ne postoje ni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Zagreb, 22. siječnja 2025.

Sudac

Radovan Raduka