Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-57/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, po sutkinji Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužiteljice ML iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tamara Crnkić Gotovac, odvjetnica u odvjetničkom društvu Crnkić, Gotovac & Erceg d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, kojeg zastupa punomoćnik Denis Bajs, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 24 Pr-7295/2020-23 od 13. listopada 2023., dana 22. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 24 Pr-7295/2020-23 od 13. listopada 2023.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplati tužiteljici iznos od 421,00 eur / 3.172,00 kune[1] sa pripadajućom zateznom kamatom čiji tijek i stopa su specificirani u izreci presude (točka I. izreke), kao i da joj na ime parničnog troška isplati iznos od 653,25 eura / 4.921,88 kuna sa zateznim kamatama od 13. listopada 2023. do isplate (točka II. izreke). Nadalje, odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka (točka III. izreke).
2. Tuženik je podnio žalbu pobijajući prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.
6. Predmet spora za zahtjev tužiteljice za isplatu naknade troškova prijevoza za listopad 2015., za rujan 2016., za rujan 2017., za rujan 2018. i za listopad 2019.
7. U provedenom postupku je utvrđeno:
- da tuženik nije dokazao da je tužiteljici isplatio naknadu troškova prijevoza na posao i s posla za listopad 2015., za rujan 2016., za rujan 2017., za rujan 2018. i za listopad 2019.,
- da su Kolektivni ugovor za vodno gospodarstvo 2003. (dalje: KU za vodno gospodarstvo) sklopili tuženik i Sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske – sindikalnih podružnica Hrvatskih voda (dalje: Sindikat PPDIV),
- da iz Potvrde Sindikata PPDIV od 12. listopada 2020. proizlazi da je tužiteljica u 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. bila član Sindikata PPDIV, slijedom čega se na istu za navedene godine primjenjuje KU za vodno gospodarstvo sukladno članku 1. stavak 1. tog KU,
- da je tuženik temeljem pretpostavke da radnik zbog korištenja godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i bolovanja ne može raditi svih dvanaest mjeseci u godini, zaključio da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu za prijevoz za jedan mjesec u godini dok je jedanaest mjeseci godišnje isplaćivao naknadu za troškove prijevoza,
- da visina naknade troškova prijevoza među strankama nije sporna.
8. Temeljem prednjih utvrđenja koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku sud prvog stupnja izvodi pravilan zaključak kako pravo tužiteljice na isplatu troškova prijevoza u utuženim mjesecima ne može ovisiti o paušalnim procjenama tuženika. Naime, ne koriste svi radnici cijeli godišnji odmor u istoj godini, kao što ne koriste jednako ni slobodne dane, a niti je predvidivo korištenje bolovanja.
9. Osim toga, paušalni odabir jednog mjeseca u godini u kojom će radniku uskratiti pravo na naknadu troškova prijevoza dovodi tog istog radnika u poziciju da mjesec kada je zaista radio, a tuženik mu nije isplatio pripadajuću naknadu za trošak prijevoza, isti podmiruje iz vlastitih sredstava.
10. S druge strane, odredba članka 59. stavak 1. KU za vodno gospodarstvo je propisivala da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (članak 59. stavak 2. KU za vodno gospodarstvo). Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (članak 59. stavak 3. KU za vodno gospodarstvo).
11. Sukladno članku 63. stavak 1. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika („Narodne novine“ broj 12/18, dalje: KU tuženika) radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte (članak 63. stavak 2. KU tuženika). U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava i javnog prijevoza različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (članak 63. stavak 3. KU tuženika). Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec (članak 63. stavak 4. KU tuženika).
12. Žalitelj u bitnome ističe kako su troškovi prijevoza na posao i s posla vezani uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Drugim riječima, da bi tužiteljica kao radnica imala pravo na navedene troškove mora biti prisutna na radu, odnosno radniku ne bi pripadalo pravo na navedene troškove u vremenu kada nije radio.
13. S tim u vezi valja odgovoriti kako je točno da su troškovi prijevoza vezani uz obavljanje poslova te da radnik nema pravo na iste kada ne radi. Međutim, tuženik nije dokazao da tužiteljica uopće nije dolazila na posao u mjesecima za koje joj je uskratio isplatu troškova prijevoza u visini mjesečne karte.
14. Štoviše, upravo suprotno proizlazi iz Potvrde tuženika od 9. listopada 2020. (list 94-95 spisa), iz koje je vidljivo da tužiteljica u listopadu 2015., rujnu 2016., i listopadu 2019. nije izostala s posla niti jedan jedini dan.
15. U situaciji kad je ugovorena visina putnih troškova kao stvarni trošak u visini mjesečne karte, tužiteljica ima pravo na naknadu cijelog iznosa mjesečne karte bez obzira na broj odrađenih dana u mjesecu, jer je cijena mjesečne karte jednaka neovisno o tome je li radnik putovao na posao jedan dan u mjesecu ili sve radne dane u mjesecu odnosno stranke nisu ugovorile adekvatno umanjenje tog mjesečnog iznosa karte ovisno o broju odrađenih dana u mjesecu.
16. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio citirane mjerodavne odredbe KU za vodno gospodarstvo i KU tuženika kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.
17. Glede preostalih žalbenih navoda za istaći je kako sve i da objava prvostupanjske presude nije uslijedila na ročištu zakazanom u tu svrhu, radilo bi se o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s odredbom članka 335. stavak 3. ZPP-a, koja u konkretnom slučaju nije bila od utjecaja na zakonitost te presude.
18. Odluka o parničnom trošku je ispravno i zakonito odmjerena, sukladno odredbama članka 154. i 155. ZPP-a.
19. Slijedom iznesenog, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu, te prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 457. ZPP-a.
20. S obzirom da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, na osnovi odredbe članka 154. stavak 1. i članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.
U Splitu 22. siječnja 2025.
SUTKINJA
Vedrana Perkušić
