Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-38/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠBO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka (OIB:23057039320), Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude i rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-164/2024-9 od 18. rujna 2024. i žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja broj P-154/2020. od 24. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-164/2024-9 od 18. rujna 2024. u toč.I. izreke.

r i j e š i o  j e

I/Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika se djelomično odbija, a djelomično uvažava pa se :

-potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-154/2020-8 od 24. studenog 2020. kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti;

-potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-164/2024-9 od 18. rujna 2024. kojim je odbijen tuženikov prigovor radi prijeboja;

-potvrđuje odluka o troškovima sadržana u toč.II. izreke presude broj P-164/2024-9 od 18. rujna 2024. za tužitelju dosuđeni iznos od 2.559,26 Eur (dvije tisuće pet stotina pedeset i devet eura i dvadeset i šest centi) sa zateznom kamatom, a djelomično se ista preinačuje i odbija tužitelj sa zahtjevom radi naknade mu daljnjeg troška u iznosu od 293,81 Eur (dvije stotine devedeset i tri eura i osamdeset i jedan cent).

II/Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima radi naknade im troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč.I. naloženo je tuženiku da tužitelju (s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli) isplati iznos od 5.932,07 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 1.rujna 2005. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 14.8.2014.). Toč.II.izreke tuženik je obvezan na naknadu tužitelju prouzročenog troška postupka u iznosu od 2.853,07 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Pobijanim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 286,41 Eur (ranije 2.157,99 kn). Raspravnim rješenjem broj P-154/2020-8 od 24. studenog 2020.odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Pravovremenom žalbom tužitelj pobija odluku o troškovima postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da mu se dosudi i daljnji trošak u iznosu od daljnjih 650,00 Eur, dok tuženik pobija presudu i rješenja u cijelosti iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ 80/22 primjenjuje u dijelu propisanog odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22), s prijedlogom ovom sudu da pobijane odluke preinači sukladno žalbenim navodima podredno da ih ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (unatoč zabrani dvostrukog ukidanja sadržanoj u odredbi čl.366.a stav.1. Zakona o parničnom postupku).

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je neosnovana dok je žalba tuženika osnovana tek u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Naime, obrazlažući stajalište o neosnovanosti po tuženiku u odgovoru na tužbu istaknutog prigovora ugovorene mjesne nadležnosti suda u sjedištu tuženika (Rijeka) obzirom na odnosnu prorogacijsku klauzulu sadržanu u čl.14. predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud se pozvao na odredbu čl.34. ZPP-a (koja propisuje stvarnu nadležnost općinskih sudova koja u konkretnom slučaju nije upitna) i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima slijedom čega valja tek ponoviti (iako je navedeno izričito istaknuto u ranijem ovosudnom ukidnom rješenju broj Gž-759/2022-2 od 7.veljače 2024.) da navedena direktiva u konkretnom predmetu ne nalazi svoju primjenu obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji (dakle prije 1. srpnja 2013.), a nakon 31. prosinca 1994. kada je istekao rok za prenošenje te Direktive u nacionalno zakonodavstvo članice. Upravo je takvo tumačenje o vremenskoj primjenjivosti (ratione temporis) Direktive 93/13 dao Sud Europske unije u presudi od 5. svibnja 2022. u predmetu broj C-567/2020 (A.H. c/a Zagrebačka banka u toč. 36. do 40. i 64. iste).

5.1. Nastavno je prvostupanjski sud, ispitujući da li se o odnosnoj prorogacijskoj klauzuli kao sastavnici predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo i da li ista dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka – utvrdio da se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo jer je ista sadržana u standardnom ugovoru na odredbe kojeg (pa niti u odnosu na predmetnu klauzulu) tužitelj nije imao ni utjecaja (tuženik nije dokazao suprotno), da tužitelj ima prebivalište u gradu [adresa], da je predmetni ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnici u [adresa] pa je zaključio da suđenje pred sudom prvog stupnja u [adresa] olakšava pristup tužitelja sudu, dok bi vođenje postupka pred drugim mjesno nadležnim sudom na području grada Rijeke predstavljalo otegotnu okolnost s obzirom na udaljenost (bar ekonomski jer bi imao dodatne putne troškove do Rijeke koja je udaljena od mjesta prebivališta tužitelja gotovo 167 km). Prvostupanjski sud zaključuje da bi putovanje tužitelja radi ostvarivanja njegovih prava i obveza na sud u Rijeku u odnosu na istovjetnu poziciju tuženika predstavljalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenosti, troškove putovanja i za to potrebno vrijeme, a da bi mu na taj način bila i otežana mogućnost pristupu sudu. Zaključivši stoga da je predmetna prorogacijska klauzula nepoštena te nastavno tome ništetna, prvostupanjski sud je odbio prigovor ugovorene mjesne nadležnosti odnosno nenadležnosti prvostupanjskog suda ističući uz to da odredbe ZPP propisuju samo sudsku obvezu donošenja posebne odluke vezane za prihvaćanje prigovora nenadležnosti (čl. 20. ZPP), a ne i obvezu donošenja posebne odluke kojom sud se prihvaća nadležnosti pa kako odbijanje prigovora nenadležnosti posebnim rješenjem nije niti jednom pozitivnom odredbom propisano to da se pozitivan stav o tome da je sud nadležan izražava poduzimanjem konkludentnih radnji (dakle postupanjem po meritumu kao stvarno nadležni sud), a što da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i učinio. 6. Nastavno prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 13. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 51404627-5102409230 na iznos od 33.295,25 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok od 144 mjeseci, uz ugovorenu valutnu klauzulu (čl.7.) kojom je povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) vezan uz tečaj CHF/kn tuženika na dan dospijeća, te da je namjena kredita bila zatvaranje obveza ("iz minusa u plus"), pa je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze prema kojoj tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijestio ga o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz moguć porast tečaja CHF u odnosu na kunu niti da ga je informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da se ni o tim ugovornim odredbama nije pregovaralo, a i da su iste uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega da su ništetne.

6.1. Povezujući navedeno sa odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (prema čl. 81. stav. 2. ZZP/03) te sa odredbom čl. 81.stav.4. ZZP/03 koja propisuje da je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati, prvostupanjski sud je po analizi tijekom postupka provedenih dokaza zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3.stav.1.toč.1. ZZP/03 obzirom da je predmetni kredit podigao kao fizička osoba u svrhu refinanciranja drugih obveza slijedom čega da mu pripada pravo na potrošačku zaštitu prema mjerodavnim propisima (ZZP/03) kao i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 13.5.2005. dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu utvrđenja da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je (i) tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.2. Pozivajući se na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. ZZP/14 (a koji je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe - „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19) koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stav. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, prvostupanjski sud je prethodno utvrdio tužiteljevo svojstvo potrošača koje nedvojbeno proizlazi iz ugovora o kreditu u kojem je naveden kao korisnik kredita, fizička osoba, a da je namjena ugovorenog kredita – zatvaranje obveza građana, to više što je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna – u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca – na tuženiku koji takav prigovor ističe. No u tom pravcu tuženik u provedenom postupku nije isticao nikakve dokazne prijedloge.

6.3. Utvrdivši da su predmetnim ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, da je unošenjem istih u predmetni ugovor došlo do narušavanja ravnopravnosti stranaka, obzirom da tuženik tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja istog nije informirao o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak čime je došlo do neravnoteže između stranaka na teret potrošača, a da tuženik nije dokazao suprotno (odustao je od dokaznih prijedloga radi saslušanja svjedokinja ŠB i AB).

6.4. Prihvaćajući utvrđenja financijskog vještaka Darka Prpića koji je utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita više platio iznos od 5.932,07 Eur, a i da je u periodu od 1. srpnja 2005. do 1. prosinca 2008. godine tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita pa je tužitelj uplaćivao anuitete u nižem iznosu od početnih, čime je ukupno manje platio 2.157,99 kn, a nalazeći ugovorne odredbe kojima je otplata glavnice kredita vezana uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja ništetnim obzirom na pravni učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 323. i 324. i čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) obvezao tuženika na isplatu tužitelju preplaćenog novčanog iznosa u visini od 5.932,07 Eur uz zateznu kamatu u smislu odredbe čl.1115. ZOO/05 od dana stjecanja, odredivši tuženika nepoštenim stjecateljem obzirom da je sastavljač predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

6.5. Prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim pozivajući se na Objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojemu - ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa imajući u vidu da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 25.11.2019. a da je zastara počela teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dakle od 14. lipnja 2018.) to zastara evidentno nije nastupila.

6.6. U odnosu na tražbinu tuženika u iznosu od 2.157,99 kn (koja se odnosi na tečajnu razliku u odnosu na tužiteljeve obveze u vremenu dospijeća od 2. srpnja 2005. do 2. prosinca 2008.) koju je tuženik istaknuo kao procesno-pravni prigovor prijeboja za slučaj da sud usvoji zahtjev tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da je nastupila zastara obzirom da je takav prigovor tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu od 8. srpnja 2020.

7. Uvodno u izjavljenoj žalbi, nakon iznošenja činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, tuženik opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući – u bitnome – da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl.71.stav.7. - dakle da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl.73. ZPP-a, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72.stav.2. ZPP-a.

7.1. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik, valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl.71.stav.7. ZPP-a i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl.72.stav.2. ZPP-a ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje „drugi razlozi“ koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

8. Pobijajući prvostupanjsku odluku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a tuženik tvrdi da su u obrazloženju presude dokazi i relevantne činjenice interpretirani i ocjenjivani nepotpuno i proturječno cjelovitom stanju spisa. Zbog navedenog da je pobijana odluka manjkava, neobrazložena i paušalna, a i da izreka pobijane odluke ne odgovara stanju spisa tj. provedenim dokazima. No razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog predmeta valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

9. Neosnovan je i žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav.1. ZPP-a u vezi sa čl. 344. i 345. ZPP-a koju tuženik obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud nije ni posebnim rješenjem prije donošenja presude niti posebnim rješenjem u okviru pobijane odluke odlučio o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti.

9.1. Naime, o prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud je odlučio proglasom raspravnog rješenja broj P-154/2020-8 od 24. studenog 2020. sukladno odredbi čl. 301.stav.1. ZPP-a koja propisuje da ako stranka prigovori da sud nije mjesno nadležan, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom. Prema stav.2. citirane odredbe protiv rješenja kojim se odbija prigovor stranke nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari slijedom čega je evidentno da je žalba protiv takve odluke dopuštena u okviru žalbe protiv glavne stvari – sukladno odredbi čl. 378.stav.2. ZPP- a, pa prvostupanjski sud nije bio u obvezi izraditi posebni pisani i obrazloženi otpravak objavljenog rješenja, no dužan je svoje stajalište obrazložiti u konačnoj odluci što je predmetnim obrazloženjem i učinio.

9.2. Slijedom prethodnog pogrešno je i stajalište prvostupanjskog suda sadržano u toč.11. obrazloženja pobijane odluke, jer je proglasom raspravnog rješenja 24. studenog 2020. kojim je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti – postupio pravilno i zakonito. No unatoč pogrešnom pravnom stajalištu prvostupanjskog suda o primjeni odredbe čl. 301.stav.1. i 2. ZPP-a pravilno je proglasom raspravnog rješenja broj P-154/2020-8 od 24. studenog 2020. odlučeno o tuženikovom prigovoru nenadležnosti prvostupanjskog suda i nastavljeno postupanje, a što je i valjano obrazloženo pa je navedeno rješenje pozivom na odredbu čl.380.toč.2. ZPP-a valjalo potvrditi.

9.3. Tome valja nadodati – u odnosu na (neosnovanu) žalbenu tezu da bi Općinski sud u Rijeci bio nadležan i osnovom odredbi 46. i 48. ZPP-a - da je mjesna nadležnost prvostupanjskog suda utemeljena na činjenici da je predmetni obvezno-pravni odnos zasnovan u [adresa] obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovoj poslovnici (čl.59. ZPP-a).

10.Opširno osporavajući stajalište prvostupanjskog suda o direktnom učinku presuda donesenih u tzv. kolektivnom sporu na predmetni pojedinačni spor, tuženik – u bitnome smatra potrebnim provesti kontradiktoran postupak tijekom kojeg bi se utvrdilo je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, ponavlja da je prvostupanjski sud trebao provesti dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost njegovog svojstva potrošača, da je trebao prekinuti predmetni postupak radi upućivanja Sudu Europske unije zahtjeva za prethodnu odluku, osporava stajalište prvostupanjskog suda o istaknutom prigovoru zastare, prigovoru radi prijeboja i početku tijeka zateznih kamata.

10.1. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a, iako je na njihovu neosnovanost ovaj sud u okviru odredbe čl. 375.stav.4. ZPP-a ukazao već u svojem ranijem ukidnom rješenju broj Gž-759/2022-2 od 7. ožujka 2024., valja ponovno ukazati na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojemu je banka ovlaštena u pojedinačnim postupcima potrošača dokazivati da je ne veže pravni učinak presude iz kolektivnog spora, no kako je tuženik u nastavnom postupku (nakon ukidnog rješenja ovog suda) odustao od personalnih dokaznih prijedloga radi saslušanja svjedokinja ŠB i AB), a prvostupanjski sud po detaljnoj analizi po tuženiku u spis priloženih Promotivnih uvjeta za Paket "iz minusa u plus" i predmetnog ugovora o kreditu zaključio da su ugovorne odredbe kojima je povrat kredita vezan uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja ugovornih otplatnih rata unaprijed sastavljene za veći broj ugovora, da predmetni ugovor predstavlja standardizirani tipski ugovor na sadržaj kojeg (osim u dijelu iznosa glavnice) tužitelj nije mogao utjecati te da je unošenjem ugovornih odredbi kojima je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF/kn na dan plaćanja došlo do narušavanja ravnopravnosti stranaka obzirom da tuženik nije tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja istog informirao o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, čime da je došlo do neravnoteže između stranaka na teret potrošača, slijedom čega se prvostupanjski sud i pravilno rukovodio pravnim učincima utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača na koje se sam tužitelj pozvao u smislu odredbe čl.502. c ZPP-a.

11. Nadalje je tužitelj i po ocjeni ovoga suda dokazao svoje svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa – dana 13. svibnja 2005. obzirom da navedeno svojstvo tužitelja nedvojbeno proizlazi iz ugovora o kreditu u kojem je naveden kao korisnik kredita, fizička osoba, a da je namjena ugovorenog kredita – zatvaranje obveza građana, zbog čega nije niti trebao dokazivati svojstvo potrošača na neki drugi način budući da takvo svojstvo jasno i nedvosmisleno proizlazi iz predmetnog ugovornog odnosa između parničnih stranaka. Tome valja nadodati da je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna – u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca – na tuženiku koji takav prigovor ističe. No u tom pravcu tuženik u provedenom postupku nije isticao nikakve dokazne prijedloge.

12. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na Direktivu 93/13/EEZ (smatrajući da je prvostupanjski sud trebao uputiti Sudu Europske unije zahtjev radi donošenja prethodne odluke u odnosu na tumačenje čl.1.stav.2. navedene Direktive) jer ista u konkretnom predmetu ne nalazi svoju primjenu obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji (dakle prije 1. srpnja 2013.), a nakon 31. prosinca 1994. kada je istekao rok za prenošenje te Direktive u nacionalno zakonodavstvo članice. Upravo je takvo tumačenje o vremenskoj primjenjivosti (ratione temporis) Direktive 93/13 dao Sud Europske unije u presudi od 5. svibnja 2022. u predmetu broj C-567/2020 (A.H. c/a Zagrebačka banka u toč. 36. do 40. i 64. iste).

13. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud prosuđivao tuženikov prigovor zastare pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. pa imajući u vidu da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 25.11.2019. a da je zastara počela teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dakle od 14. lipnja 2018. ) to zastara evidentno nije nastupila.

14. Pravilno je i stajalište prvostupanjskog suda da tužitelju zatezna kamata u smislu odredbe čl. 210.stav.1. ZOO/91 ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) odnosno čl.1115.ZOO/05 pripada od dana stjecanja svake uplate po tuženiku jer već iz činjenice što je u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013) utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima, podrazumijeva nesavjesnost i nepoštenje tuženika zbog čega je kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, a što sve jasno proizlazi iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude.

15. Neosnovana je žalba tuženika i u odnosu na stajalište prvostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja kojeg je prvostupanjski sud odbio zaključivši da je tuženikova tražbina u zastari – iako je pri tom propustio, kako pravilno ukazuje tuženik u žalbi – analizirati istaknuti prigovor iz aspekta odredbi čl.339. ZOO/91 i čl.198. ZOO/05. No i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo bi jednakom negativnom odlukom odlučiti o tuženikovom prigovoru.

15.1. Naime, polazeći od činjenice da je tuženik u prijeboj stavio tzv. negativne tečajne razlike koje se odnose na ugovorno vrijeme kada je tečaj CHF/kn bio niži od tečaja na dan isplate kredita a koje je vještak utvrdio u iznosu od 286,41 Eur, to je evidentno da tužitelj s tog osnova nije ništa primio, pa ni tuženik s osnova instituta stjecanja bez osnove nema pravo tražiti povrat, a obzirom da ima svojstvo trgovca, a ne potrošača, to ni temeljem ranije cit. odredbi ZZP/03 i ZZP/07 o posljedicama ništetnosti nije ovlašten tražiti povrat tih iznosa. Tome valja nadodati i da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora stoga snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi rješenje o odbijanju istaknutog prigovora radi prijeboja pozivom na odredbu čl.380.toč2. ZPP-a.

16. Obzirom da iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost meritornog dijela prvostupanjske presude kao i rješenja kojim je odbijen njegov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda i istaknuti prigovor prijeboja, valjalo je u tom dijelu njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbe čl.368.stav.1. i čl.380.toč.2. ZPP-a potvrditi navedene odluke.

17. U odnosu na žalbe parničnih stranaka protiv odluke o troškovima postupka:

17.1. Ponajprije valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) koja svoju primjenu nalazi osnovom Tbr. 52/3.

17.2. Neosnovana je žalba tužitelja obzirom da je pravilno prvostupanjski sud njegov podnesak od 16.4.2021. ocijenio nepotrebnim za tijek i ishod predmetne parnice, a pravilno je zaključio i da mu ne pripada ni trošak pristupa na (preotvoreno) ročište za glavnu raspravu (održano 27.8.2024.) jer je isto preotvoreno zbog okolnosti koje se mogu pripisati u krivnju samog tužitelja (tužitelj je propustio urediti tužbeni zahtjev sukladno Odluci o objavi uvođenja EUR-a kao službene valute u RH). Pri tom je pogrešno žalbeno stajalište tužitelja da je sam prvostupanjski sud trebao obaviti konverziju kn/Eur jer tužitelj zanemaruje da je sukladno čl.II stav.4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 85/22) razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja - razdoblje od 5. rujna 2022. u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. u 24:00 sata te da je obveznik dvojnog iskazivanja novčanih iskaza u sudskim odlukama a u razdoblju dvojnog iskazivanja, sukladno odredbi čl.48.stav.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – ispravak) tijelo javne vlasti, dakle sud. Nakon toga, isključiva je obveza stranke u postupku da svoju tražbinu izrazi u valuti koja je važeća u Republici Hrvatskoj slijedom čega je i tužitelj bio u obvezi na taj način postupiti. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud honorirao i tužiteljev podnesak od 27.8.2024. po Tbr. 8/4 Tarife pa je i u tom dijelu žalba tužitelja neosnovana. Nagrada za prisustvovanje ročištu radi objave presude tužitelju ne pripada jer na ono koje je održano 31.3.2022. nije pristupio dok mu je nagrada za ročište održano 18. rujna 2024., nakon čijeg zaključenja je odmah uslijedila objava presude, priznata po Tbr. 9/1 Tarife pa bi priznavanje nagrade i po Tbr. 9/3 Tarife predstavljalo dvostruko honoriranje sadržajno istovjetne radnje zastupanja.

17.3. Tuženik u žalbi osnovano ukazuje da je žalbu tužitelja protiv rješenja o nenadležnosti valjalo honorirati po Tbr. 10/5 Tarife u visini od 50 bodova (a ne 125 boda), a osnovano ističe i da je tužitelj oslobođen pristojbene obveze na presudu obzirom da je 20. svibnja 2023. stupio na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (dalje: ZID ZSP – „Narodne novine“ broj 51/23) čijim je čl.6. izmijenjena ranija odredba čl. 11. u toč.20. ZSP na način da su i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja pristojbenih obveza. Naime, razmatranjem stanja prvostupanjskog spisa utvrđeno je da tužitelj nije platio sudsku pristojbu na raniju (ukinutu) presudu broj P-154/2020-29 od 31. ožujka 2022. dok je takve obveze sada oslobođen u odnosu na predmetnu prvostupanjsku presudu. Obzirom na navedeno valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 293,81 Eur, dok je žalbu tuženika u preostalom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima za iznos od 2.559,26 Eur, sve osnovom odredbi čl.380.toč.2. i 3. ZPP-a.

18. Imajući u vidu neznatan žalbeni uspjeh tuženika, kao i činjenicu da tužitelj sa izjavljenom žalbom nije uspio ni u kojem dijelu, nije im dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka.

Varaždinu, 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec