Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-96/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Noemi Butorac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica ABC, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika [obrt], [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik u [adresa], radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-9149/2020-35 od 18. listopada 2024., u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika se prihvaća i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-9149/2020-35 od 18. listopada 2024. se:

a) potvrđuje u točki III. (podtočke I., II. i III.) izreke,

b) preinačuje:

- u točkama I. i II. tako da se odbijaju tužbeni zahtjevi koji glase:

„ I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike za isplaćene dnevnice iznos od 39,82 eur sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 3,98 eur od 1. listopada 2020. pa do isplate,

- 19,91 eur od 1. studenog 2020. pa do isplate,

- 3,98 eur od 1. siječnja 2020 pa do isplate,

- 11,95 eur od 1. ožujka 2020. pa do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime prijevoza iznos od 95,56 eur sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 47,78 eur od 1. prosinca 2019. pa do isplate,

- 47,78 eur od 1. siječnja 2020. pa do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

-u točki IV. tako da glasi:

"IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 625,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. listopada 2024. do isplate koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 91,40 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2025. do isplate koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike za isplaćene dnevnice iznos od 39,82 eur sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 3,98 eur od 1. listopada 2020. pa do isplate,

- 19,91 eur od 1. studenog 2020. pa do isplate,

- 3,98 eur od 1. siječnja 2020 pa do isplate,

- 11,95 eur od 1. ožujka 2020. pa do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime prijevoza iznos od 95,56 eur sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 47,78 eur od 1. prosinca 2019. pa do isplate,

- 47,78 eur od 1. siječnja 2020. pa do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

" I. Utvrđuje se nedopuštenom Odluka o otkazu Ugovora o radu od **.**.2020..

II. Utvrđuje se da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta referenta prodaje u Odjelu prodaje ili u drugom odjelu sa svim pravima i obvezama iz ugovora o radu od **.**.2015. odnosno podredno da s tužiteljem sklopi novi Ugovor o radu s izmijenjenim uvjetima za drugo radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi, iskustvu i godinama staža - sve u roku od 8 dana."

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove“.

2. Ovu presudu, pravovremenim i dopuštenim žalbama, pobijaju i tužitelj i tuženik, svatko od njih u onom dijelu u kojem nije uspio u sporu, tužitelj u točki III. (podtočke I., II. i III.) izreke, a tuženik u točkama I. i II. izreke, a obojica pobijaju odluku o troškovima (točka IV. izreke). Obojica žalitelja presudu pobijaju radi svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlažu u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti, tužitelj podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Oba žalitelja traže i naknadu troškova žalbe.

3. Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja dok tužitelj na žalbu tuženika nije odgovorio. 4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenjem da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, vraćanjem tužitelja na rad te isplatom manje isplaćenih dnevnica za službena putovanja i naknade za prijevoz.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj jedini izvršitelj na radnom mjestu terenski referent prodaje II u [obrt]

- da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz budući je došlo do pada prodaje profesionalne gastro opreme zbog situacije s Covid-19 virusom, pa je prodaja ključnih dobavljača [obrt] i [obrt] prepolovljena, a zatim je došlo i do gubitka posla s [obrt] aparatima jer je njihov najveći dobavljač ... zamijenio tuženika jeftinijim konkurentom, te je došlo i do gubitka zastupstva [obrt] i [obrt]a, što je sve rezultiralo prestankom potrebe za obavljanjem poslova tužitelja.

6.1. Prvostupanjski je sud zaključio da je stoga tuženik imao opravdane razloge za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kakav je i dao tužitelju; da je primjena kriterija iz članka 115. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23 - u daljnjem tekstu: ZR) relevantna samo u situaciji kada na istom radnom mjestu ima zaposlenih više izvršitelja (a što ovdje nije slučaj); te da zakonom nije propisana obveza poslodavca ponuditi radniku kojem otkazuje drugo radno mjesto, kako to tužitelj tvrdi, radi čega je odbio zahtjeve tužitelja:

- da se odluka o otkazu ugovora o radu utvrdi nedopuštenom,

- da se utvrdi da tužiteljev radni odnos nije prestao i

- da se naloži tuženiku tužitelja vratiti na poslove radnog mjesta referenta prodaje u [obrt] ili u drugom odjelu sa svim pravima i obvezama iz ugovora o radu od **.**.2015. odnosno podredno da tuženik s tužiteljem sklopi novi Ugovor o radu s izmijenjenim uvjetima za drugo radno mjesto odgovarajuće njegovoj spremi, iskustvu i godinama staža.

7. Prvostupanjski je sud tužitelju dosudio 39,82 eura na ime razlike između isplaćenih dnevnica obračunatih po 170,00 kuna i 200,00 kuna koliko prvostupanjski sud smatra da je tuženik trebao tužitelju isplaćivati u razdoblju od rujna 2019. do veljače 2020., temeljeći svoju odluku na Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 10/17., 128/17., 106/18. i 1/19., u daljnjem tekstu: Pravilnik) po kojem je maksimalni neoporezivi iznos dnevnice za Hrvatsku od 1. rujna 2019. iznosio 200,00 kuna.

8. Prvostupanjski je sud prihvatio i tužiteljev zahtjev da mu tuženik isplati naknadu za prijevoz za mjesece studeni i prosinac 2019. u visini od po 47,78 eura za svaki mjesec, utvrdivši da su radnici tuženika imali pravo na mjesečnu naknadu od 360,00 kuna (sada 47,78 eura) za prijevoz, osim ako su se koristili službenim vozilom, a tuženik je odlukom od 14. studenog 2019. tužitelju oduzeo vozilo koje mu je bio dao.

9. Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP- a.

10. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a ni žalitelji na neku povredu izrijekom ne ukazuju.

O žalbi tužitelja

11. Tužitelj u žalbi navodi da zaključci suda i obrazloženje ukazuju na kršenje pravila i načela postupanja. Ova rečenica mogla bi se tumačiti kao tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi parničnog postupka, premda tužitelj određeno ne navodi koje je to pravilo i načelo, ili više njih, prekršeno/a. Kako žalitelj dalje reproducira iskaze z.z. tuženika i svjedoka koji su radnici tuženika, dovodeći u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza zbog takve njihove pozicije, tada se može tek posredno zaključivati kako tužitelj smatra da ocjena dokaza nije dana u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, što bi predstavljalo povredu parničnog postupka u vezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a, a što bi posljedično dovelo i do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Kada bi iskazi svjedoka i stranaka bili nevjerodostojni samo zbog odnosa u kojem se prema parničnim strankama nalaze, tada bi već procesnim zakonom takva presumpcija morala biti propisana, ako već ne bi bilo propisano da saslušanje tih osoba nije dokaz. To bi, u svakom slučaju, svakako vrijedilo za sve stranke u postupku.

12. Ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije ocjenu dokaza dao suprotno obvezi iz članka 8. ZPP-a, jer ocjenom svih dokaza pojedinačno, a i u međusobnoj vezi, zaključak prvostupanjskog suda o postojanju razloga za poslovno uvjetovani otkaz (članak 115. stavak 1. točka 1. ZR-a) tužitelju nije doveden u sumnju. Uostalom i sam tužitelj ne tvrdi da su poslovni pokazatelji navedeni u odluci o otkazu i navodima tuženika netočni, već upire na to da je samo on taj koji je dobio otkaz i da nije on bio jedini koji je radio na tim poslovima, te da mu je tuženik mogao i trebao ponuditi druge poslove, odnosno zaključiti s njim ugovor o radu za drugo radno mjesto kako to tužbenim zahtjevom izričito (podredno) traži.

13. Do ponude za sklapanje ugovora o radu za drugo radno mjesto, pa i do sklapanja tog ugovora, može doći samo ako prestane potreba za radnim mjestom koji radnik obavlja (članak 123. ZR-a). Poslodavac, međutim, drugo radno mjesto radniku nije dužan ponuditi, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, a kako pogrešno smatra tužitelj, ponavljajući takvu svoju tvrdnju i u žalbi. Navedena obveza postojala je nekad, prema ranijim propisima, ali ne prema odredbama ZR-a koji se ovdje primjenjuje. Stoga su žalbeni navodi o tome kako je tuženik mogao raditi i neki drugi posao u odjelu prodaje samo potvrda da je za poslovima koje je obavljao i imao zaključen ugovor o radu (terenski referent prodaje II u Odjelu [obrt] [obrt] [obrt] [obrt]) nije bilo potrebe.

14. U vezi članka 115. stavak 2. ZR-a valja reći da je prvostupanjski sud, utvrdivši da je tužitelj jedini obavljao poslove radnog mjesta terenski referent prodaje u [obrt], pravilno zaključio da za otkazivanje tužitelju nije bilo mjesta primjeni kriterija iz tog članka, točnije uspoređivanja tužitelja s drugim radnicima po kriterijima koji se u spomenutoj odredbi navode.

15. Slijedom navedenog žalba tužitelja je neosnovana radi čega je odlučeno kao u točki I.a) izreke na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

O žalbi tuženika

16. Osnovano tuženik pobija odluku prvostupanjskog suda o isplati razlike između isplaćenih dnevnica (170,00 kuna) i onih na koje je tužitelj smatrao da ima pravo (200,00 kuna). Visina dnevnice nije propisana. Pravilnikom je samo propisan maksimalni neoporezivi iznos dnevnice, što znači da ona može biti i manja i veća od tog iznosa, ali do tog iznosa nije oporeziva. Dnevnica od 200,00 kuna ugovorena je kolektivnim ugovorom za državne i javne službenike, a tužitelj nije niti državni niti javni službenik, pa on ima pravo na dnevnicu prema aktima poslodavca prema kojem (Odluka o isplati dnevnica na službenom putu, str.70 spisa) mu je i isplaćena.

17. Osnovano tuženik pobija i odluku prvostupanjskog suda o isplati naknade za prijevoz. Naime, uvidom u ispis prometa po bankovnom računu tužitelja, preko kojeg je tužitelj primao plaću, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je plaćanje naknade za prijevoz bilo odvojeno od plaćanja plaće, pa je tako tuženik tužitelju u mjesecu rujnu 2019. uplatio istog dana 360,00 kuna za prijevoz, te 5.040,33 na ime osobnog primanja (str.27. spisa). Ove uplate, po naravi stvari, odnose se na tražbine tužitelja za mjesec kolovoz 2019. Promet po računu u listopadu (str.30-31 spisa) ukazuje da je tuženik tužitelju platio samo osobno primanje (5.038,42 kune), ne i naknadu za prijevoz, što je i logično jer je u rujnu 2019. tužitelj koristio službeni automobil, a prema tuženikovoj Odluci o isplati naknade za prijevoz na posao i s posla (str. 69 spisa) ova naknada ne isplaćuje se zaposlenicima kojima je odobreno korištenje službenog automobila. Prema Odluci o davanju osobnog automobila na korištenje (str.68 spisa), članak 3. i 4, za korištenje službenog automobila trebala se utvrđivati i obračunavati "plaća u naravi" a utvrđeni iznos smatra se "neto plaćom". Iz prometa po bankovnom računu tužitelja u prosincu 2019. (str.34-35 spisa) tuženik je tužitelju isplatio osobno primanje u svoti od 4.073,56 kuna (za mjesec studeni 2019.) te božićnicu (1.000,00 kn) i nak. - prek.rad.bonusi (1.000,00 kuna). Promet po tom bankovnom računu za mjesec siječanj 2020. (u kojem su vršene isplate tražbina za prosinac 2019.) nije priložen, a priložen je za mjesec veljaču 2020. (str.36-37 spisa), a iz njega proizlazi da je tuženik tužitelju ponovno istog dana, odvojeno, isplatio osobno primanje (4.029,10 kn) i naknadu za prijevoz (360,00 kn). Odluka o oduzimanju službenog automobila donesena je 14. studenog 2019., što ne znači ujedno da je tog istog dana tužitelju vozilo i fizički oduzeto. Iz obračunskih lista "plaća u naravi" za mjesece rujan, listopad i studeni 2019. (str. 221-319 spisa) proizlazi da je obračun "plaće u naravi" izvršen za cijeli mjesec studeni 2019. i da je obračunat iznos "neto plaće" istovjetan onom koji je obračunat za prethodne mjesece (1.115,00 kn), radi čega tužitelju za taj mjesec ne može pripadati i naknada za prijevoz od 360,00 kn, jer isplata "plaće u naravi" isključuje isplatu "naknade za prijevoz".

17.1. Iz obračuna plaće za prosinac 2019. (str.221-319 spisa) proizlazi da tuženik jest za mjesec prosinac 2019. ponovno tužitelju obračunao naknadu za prijevoz od 360,00 kn, pa ne stoji navod prvostupanjskog suda pod točkom 27. obrazloženja pobijane presude koji glasi:

"Uvidom u Obračunske liste za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. utvrđeno je da je tuženik tužitelju za sve mjesece u 2019., osim za listopad, studeni i prosinac 2019. na ime troškova prijevoza isplaćivao mjesečni iznos od 360,00 kuna."

17.2. U spisu ne postoje "obračunske liste" za cijelu 2019. godinu, obračunske liste su one koje izrađuje poslodavac, ali postoje ispisi prometa po tužiteljevom bankovnom računu za cijelu 2019. godinu, na koje je očito mislio prvostupanjski sud, a koje je tužitelj dostavio uz podnesak od **.**.2022. (str. 323-334 spisa), neke od njih po drugi put. Plaćanja izvršena u ovom razdoblju od 1.1.2019. do 31.12. 2019. odnose se na tražbine tužitelja prema tuženiku za razdoblje prosinac 2018. do studenog 2019., jer se plaće ne isplaćuju za tekući već za protekli mjesec, kada se tek zna je li radnik radio i koliko. Ista logika vrijedi i za prijevoz i "plaću u naravi", pa je, dakle, prvostupanjski sud pogrešno, na temelju tih "obračunskih lista" utvrdio da tužitelju nije isplaćen prijevoz za prosinac 2019.

17.3. Slijedom navedenog u ovom je dijelu (točke I. i II. izreke) prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i tužbene zahtjeve odbiti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I.b) alineja prva izreke ove presude na temelju članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a.

18. Kako je tuženik u sporu uspio, to mu je trebalo dosuditi i parnične troškove i to samo one koje je popisao, a bili su potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a). Tuženik je troškovnikom predanim na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava zatražio troškove prema v.p.s. od 135,38 eura, dakle uzimajući u obzir samo tužiteljeve zahtjeve za isplatom, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23) tuženiku pripada 25 bodova za svaku radnju zastupanja, a to su odgovor na tužbu, podnesci od 10.06. i 28.11. 2022. te 27.09. 2023., zastupanja na ročištima 20.5., 01.07., 24.09., 26.11. sve 2021., 27.05. 2022., i 04.09.2024., dakle ukupno 10 radnji po 50,00 eura (1 bod=2,00 eura, Tbr. 54.) što iznosi 500,00 eura, a uvećano za 25% PDV-a 625,00 eura, radi čega je odlučeno kao pod točkom I.b) alineja druga izreke ove drugostupanjske presude.

19. Tuženiku je valjalo priznati i troškove žalbe jer je sa žalbom uspio, te mu dosuditi zatraženi trošak žalbe od 62,50 eura (Tbr. 10. točka 1. Tarife) uvećan za PDV od 25% odnosno 15,63 eura, te pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 eura, sveukupno 91,40 eura. Tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu tužitelja jer taj trošak nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

19.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke na temelju članka 166. stavak 2. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić