REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Stalna služba u Donjoj Stubici
Matenačka cesta 3/1
Posl.br. P-65/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji tog suda Vesni Posavec, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici u OD Mraz, Šuti i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po odvjetnicima iz OD Porobija i Porobija u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, nakon zaključene glavne rasprave održane 03. prosinca 2024.god. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika, u odsutnosti pun. tuženika, a objavljene dana 21. siječnja 2025.god. p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine,ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadića u Oroslavju, pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi: “a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“.
II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadića u Oroslavju, pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”.
III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadić pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi:“ uz valutnu klauzulu“.
IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207648025 od dana 24. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Petra Tadića u Oroslavju pod brojem: Ou-270/06 od 26. listopada 2006. godine, koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima kunskoj protuvrijednosti CHF 1.594,59 (slovima: jednatisućapetstodevedesetčetiri i 59/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za na dan plaćanja za CHF“.
V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 20.527,24 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 5.564,07 eura s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve navedeno u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa Zagrebačkom bankom d.d. dana 24. listopada 2006.god. sklopio Ugovor o kreditu broj 3207648025, kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti mu na raspolaganje iznos od 254.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-e na dana isplate, dok se korisnik kredita navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
1.1. Tužitelj se sukladno članku 2. i 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50 % godišnje.
1.2. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,50 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 2. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan.
Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11). Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima.
1.3. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dakle, u predmetnom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.
1.4. Zatim, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u sladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 9. travnja 2015., pod brojem Revt-249/14. Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07. , 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Sukladno članku 502 c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. 1.5. Tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,63 kn/ CHF. Tužitelj i tuženik su 2015. godine sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 102/15.) sklopili Dodatak Ugovoru u kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Tužitelj neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos pretplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet LD protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
1.6. Tužitelj ovom tužbom i preciziranim, odnosno usklađenim tužbenim zahtjevom sukladno Nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, predlaže da se donese presuda kao u izreci od I. do VI. kao i da se tuženiku naloži da joj naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik u bitnome ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev potpuno neosnovan, jer tužitelj prihvatom konverzije nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovoga postupka. U konverziji su pretvoreni uplaćeni iznosi u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u Eure, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa Eur obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata je priznata potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Više se i ne radi o kreditu u CHF valuti. Ugovor i dodatak, tužitelj je sklapao slobodnom voljom.
Zatezne kamate kao glavni zahtjev obračunate na uplate tužitelja do 30.09.2015. mogu biti samostalan tužbeni zahtjev tek po prestanku glavne tražbine. Ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, a konkretne kamatne stope određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom i valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije. U parničnom predmetu posl.br. P-314/14 tužitelj je povukao tužbu, a osnova tužbe u tom predmetu bila je preplata obveza iz istog ugovora o kreditu. Temeljem iznjetoga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. U odnosu na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj se očitovao podneskom (na listu 94-98 spisa), a spisu prileže i ostali podnesci obiju stranaka. Tuženik je prigovorio zastari prava potraživanja, kao i preinačenih iznosa, statusu potrošača tužitelja.
4. U dokaznom je postupku sud izvršio uvid u: Ugovor o namjenskom kreditu (list 12-17 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (list 19-24), promet po kreditu (list 35-55) otplatni plan ( list 31-34), obavijest o izračunu efekata konverzije kredita na dan 30.9.2015. (list 29-30), provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku financijske struke Mladenu Pavetiću (list 137-152),u dodatna očitovanja vještaka (list 241-266, list 286-301) te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj.
4.1. Drugih dokaznih prijedloga nije bilo.
5. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaključio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, broj 3207648025 dana 24. listopada 2006., kao i da je tužiteljica sklopila dodatak ugovoru o kreditu u postupku konverzije kredita kojom prilikom je suglasno utvrđeno da preplata na dan 30.rujna 2015. iznosi 28.504,21 kuna/3.734,79 eura.
6. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., O, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
6.1. Saslušan kao stranka, tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu sklopio u poslovnici tuženika u [adresa], a za kupnju kuće. Ugovor je potpisao kako je i bio sastavljen, bio mu je jasan tog trenutka, a nije imao dojam da može o ičemu pregovarati. Prvi put je dizao kredit. Nije mu bio ponuđen kredit u eurima. U vrijeme sklapanja ugovora imao je registriran caffe bar na adresi [adresa]. Obiteljsku kuću kupio je iz sredstava kredita, a nalazi se u [adresa], gdje i danas prebiva. Kredit otplaćuje sam.
6.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju kuće (čl.6. Ugovora).
6.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
6.4. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
6.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
6.6. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
6.7. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
6.8. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
6.9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
7. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. svibnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te ni od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi.
8. U čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
8.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama odluke tuženika.
8.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
9. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja, informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, budući da je predmetni kredit bio ponuđen kao najpovoljnije rješenje kao i da je kredit konvertiran jer da je to tad bilo najprihvatljivije rješenje, tužiteljica nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.
9.1. Osim toga, u trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule, uslijed čega tužitelj nije mogao raspolagati svim saznanjima relevantnima za ništetnost, temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku.
9.2. Tužiteljevim iskazom je utvrđeno da ni u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate jer je tužitelj bio upoznat samo s činjenicom da je valuta CHF najstabilnija valuta i da je ugovaranjem kredita u CHF najmanja kamatna stopa. U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.
10. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
10.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
10.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
10.3. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.
10.4. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.
11. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu.
11.1. Kako je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva ni razumljiva.
11.3. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelju, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora.
12. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mladenu Pavetiću.
12.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je ugovoreni iznos od 254.000,00 CHF, isplaćen prema srednjem tečaju kreditora na dan 30.10.2006. U tablici vještaka po mjesecima, počevši od 15. 1.2007.g. prikazan je iznos anuiteta po promjenjivoj kamatnoj stopi te po promjenjivom tečaju. Mjesečni anuitet po prvotnom otplatnom planu iznosio je 1.594,59 CHF odnosno 7.390,85 kn. Srednji tečaj CHF valute na dan isplate kreditnih sredstava bio je 4,63 kn, a kamatna stopa 4,50%. Konverzija je provedena na dan 30.09.2015. pa su izračuni rađeni do datuma konverzije. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze po promijenjenoj kamatnoj stopi (15. studenoga 2007.) do dana konverzije koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi 75.208,50 kn odnosno 9.981,88 eura. Zatezna kamata na preplatu po osnovi kamatne razlike iznosi ukupno 13.733,19 kuna odnosno 1.822,71 eura. Razlika obveza zbog promjene deviznog tečaja za valutu CHF, u razdoblju od16.11.2006. do 15.09.2015. ukupno iznosi 94.224,99 kn ili 12.505,81 eura, a s osnova zatezne kamate nema preplate jer do dana iskorištenja iznosa priznatog u konverziji nije nastala tečajna razlika. Preplata priznata u konverziji je bila 28.504,21 kn / 3.374,79 eura. Po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji ostao je dug u vidu neplaćene preplate po osnovi kamatne stope i tečajne razlike od ukupno 20.527,24 eura, na koji iznos je postavljen tužbeni zahtjev pod toč. V. izreke.
12.2. Tuženik je općenito prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao bespredmetnom, obzirom da je provedena konverzija, te što nisu uzete u obzir tzv. negativne razlike, tj. tužbeni zahtjev nije umanjen za eventualne razlike u otplatnom anuitetu za razdoblje kada je isti bio niži od početnog. Međutim, tuženik nije postavio prigovor prebijanja, ni procesnopravne ni materijalnopravne naravi, a ni naveo konkretan iznos tzv. negativnih razlika, a što bi mu kao financijskom društvu, bilo izračunati bez ikakvog problema.
12.3. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.
12.4. Tuženik je precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, na što ima pravo sukladno čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i stoga je sud prihvatio isti. Prigovor zastare na preinačene iznose tuženika, sud je odbio jer, ukoliko tužitelj ima pravo preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave, ne može nastupiti zastara za preinačeni iznos ( koji je u predmetnom slučaju manjeg iznosa), već se i za preinačeni iznos ima uzeti, za potrebe zastare, dan podnošenja tužbe, a prigovor zastare potraživanja tužitelja obrazložen je pod toč. 7.
12.5. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga, nesporno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju VSRH sadržanom u odluci posl.br. Rev-1096/22, sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
13. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).
14.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
15. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da nadoknadi parnični trošak tužitelju.
Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištima dana 30.01.2020., 07.12.2023., 03.09.2024., 03.12.2024. po Tbr. 9/1 za svako ročište 500,00 eura, za podneske od dana 11.12.2019., 27.08.2024. i 14.11.2024.god. svaki 500,00 eura po Tbr. 8/1, što ukupno iznosi 4.000,00 eura što uvećano za 25% PDV u iznosu od 1.000,00 eura, ukupno iznosi 5.000,00 eura, te su priznati trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura i sudska pristojba na tužbu 232,26 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 5.564,07 eura.
Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.
16. Stoga je odlučeno kao u izreci.
U Donjoj Stubici, 23. siječnja 2025.god.
S U D A C:
Vesna Posavec
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud .
DN-a:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženiku
