REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F.Kennedya 11

P-1488/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja COCO d.o.o., Zagreb, Josipa Vogrinca 17, OIB: 21624704988, kojeg zastupa punomoćnik Jasmin Jusufhodžić, odvjetnik iz Zagreba, Jurja Barakovića 11, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, Bužanova 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 12.608,67 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 20. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetna odredba članka 3. i 6. Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, odnosno sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže da se utvrdi da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio nakon sklapanja ugovora o kreditu, a na temelju kojih se mijenja stopa ugovorenih kamata koje je tužitelj dužan isplatiti tuženiku.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.391,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. lipnja 2019. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim predlaže sudu naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.217,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

II. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je s tuženikom (ranije HYPO ALPE ADRIA BANK) sklopio ugovor o kreditu broj 011-33/2006 prema kojem mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 210.000,00 CHF, s rokom otplate u trajanju od 120 mjeseci, a tužitelj se obvezao vratiti taj iznos te plaćati ugovorene kamate prema promjenjivoj ugovorenoj kamatnog stopi 3,75%. Dospijeće svakog anuiteta je prvog dana u mjesecu, a anuiteti se plaćaju u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja te je početak otplate bio 1. srpnja 2006. Tužitelj ističe da je tuženik prvotno ugovorenu kamatnu stopu mijenjao nekoliko puta odnosno da je nezakonito i protupravno mijenjao stopu kamatne stope koju su stranke ugovorile te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojima je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koje je tijekom postojanja obveze promijenio u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev protiv tuženika te je presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tužitelj smatra da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZoZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorene odredbe imaju na potrošače te da je pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba. Zaključno, tužitelj navodi da su u konkretnom parničnom postupku ništetne odredbe članka 3. i 6. Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe u bitnome da Ugovor o kreditu broj 011-33/2006 kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom nije potrošački ugovor slijedom čega su u cijelosti promašena pozivanja tužitelja na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014. Naime, tuženik navodi da se u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklopi pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Nadalje, ukazuje i da je na temelju odredbe čl. 3. st. 6. Zakona o trgovačkim društvima, trgovačko društvo trgovac, neovisno o tome obavlja li gospodarsku ili neku drugu djelatnost. S obzirom da je tužitelj trgovačko društvo, u svojstvu trgovca je sklopio i predmetni Ugovor o kreditu koji ima svojstvo trgovačkog ugovora. Ističe da navedeno u cijelosti potvrđuje i praksa suda Europske unije, primjerice presuda suda Europske unije u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019. Navodi da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda jer predmetni kredit nije potrošački kredit budući su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14) te budući da se te presude odnose na potrošačke kredite. Osim gore navedenog, tuženik ističe da je iz kreditne dokumentacije razvidno da je svrha kredita investicijska kupnja prostora, kao i da je Ugovorom o ustupu tražbine od 5. lipnja 2014. tražbinu s osnova predmetnog Ugovora o kreditu tuženik ustupio novom vjerovniku i to društvu H-ABDUCO d.o.o. S obzirom na navedeno, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Osporava i tužiteljev navod da bi nezakonito i protupravno mijenjao kamatnu stopu te ukazuje da je u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se na iznos kredita iz čl. 2. Ugovora obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR za CHF, s dodatkom marže od 3,75%, dekurzivno godišnje, da je kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR za CHF te da će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Za prvo obračunsko razdoblje visina kamatne stope utvrđuje se na dan puštanja kredita u tečaj, a dalje se utvrđuje četiri puta godišnje, svakog posljednjeg dana u kvartalu za sljedeći kvartal, odnosno svakog 31. prosinca, 31. ožujka, 30. lipnja i 30. rujna u godini i uvijek se zaokružuje na sljedeću četvrtinu te se kamatna stopa uvećava za ugovorenu maržu iz stavka 1. tog članka. Tužitelj ističe da je stoga razvidno da su u predmetnom Ugovoru o kreditu definirani parametri kamatne stope. Podredno, tuženik navodi da, sve i da u ovom postupku ima mjesta primjeni odredbi Zakona o zaštiti potrošača, odredba o kamatnoj stopi ne bi bila ništetna jer ista nije suprotna zahtjevima Zakona o zaštiti potrošača s obzirom da se tuženik u cijelosti pridržavao odredaba tog Zakona. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. mijenja gore navedenu odredbu, i to u članku 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Tužitelj ističe da predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti jer su u Ugovoru o kreditu određeni jasni parametri kamatne stope te mehanizam pod kojima se ista može promijeniti. Nadalje, sve i kada bi sud utvrdio ništetnost dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe prigovor zastare osporavanih potraživanja tužitelja koja su sadržana u tužbenom zahtjevu.

3. Presudom ovog suda poslovni broj P-1242/2019-17 od 11. siječnja 2021. (list 74. - 80. spisa) sud je ocijenio je osnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije slijedom čega je odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv navedene presude, rješenjem poslovni broj Pž-1244/2021-2 od 11. srpnja 2022. (list 98. - 101. spisa) ukinuo je istu u pobijanim točkama I., II. i IV. izreke presude te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje kako je predmet spora ugovor o kreditu, kako isti ustupanjem tražbine nije ustupljen ili prenesen na cesionara te su svi sporovi oko samog ugovora i dalje sporovi između ugovornih strana.

4. U ponovljenom postupku, a u kojem je sud izveo parnične radnje i raspravio sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci (čl. 377. st. 2. ZPP-a), stranke su ostale kod do tada iznesenih navoda, prihvaćen je dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem te je prihvaćen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka, pri čemu je podneskom od 25. rujna 2024. (list 197. spisa) tužitelj djelomično povukao te konačno postavio tužbeni zahtjev.

5. Tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena slijedom čega je odlučeno kao u t. I. izreke rješenja.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao: presliku Ugovora o kreditu broj 011-33/2006 (list 5. – 10. spisa), presliku zahtjeva za dostavu poslovne dokumentacije od 13. svibnja 2019. (list 11. spisa), presudu suda Europske unije u predmetu C-630/17 (list 19. – 28. spisa), presliku kreditne dokumentacije (list 36. – 37. spisa), presliku Ugovora o ustupu tražbine od 5. lipnja 2014. (list 38. – 46. spisa), sudsku praksu (list 47. – 52. i 180. – 196. spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka HLS (list 114. – 115. spisa) te je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po društvu DARFIN d.o.o. koje je Nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (Nalaz i mišljenje – list 126. – 167. spisa, usmeno iznošenje na ročištu održanom 4. listopada 2024. – list 201. – 203. spisa).

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je djelomično osnovanim.

8. Predmet spora, nakon djelomičnog povlačenja tužbe, je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. i 6. Ugovora o kreditu broj 011-33/2006 (list 5. – 10. spisa) u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, odnosno sukladno Odluci o kamatnim stopama, za utvrđenjem nezakonitosti odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio nakon sklapanja ugovora o kreditu na temelju kojih se mijenja stopa ugovorenih kamata koje je tužitelj dužan isplatiti tuženiku te zahtjev za isplatom iznosa od 4.391,64 EUR kao preplaćenog iznosa kamata uslijed jednostrane promjene stope ugovorenih kamata od strane tuženika.

9. Između stranaka nije sporno da je tuženik kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria bank d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj 011- 33/2006 (list 5. – 10. spisa) koji je ovjeren 27. siječnja 2006. od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OV-1285/06, odnosno OV-1286/06, a kojim je banka korisniku kredita odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 210.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke za devize važećem na dan korištenja kredita, i to po uvjetima navedenim u predmetnom Ugovoru. Između stranaka nije sporno ni da je pravni prednik tuženika Ugovorom o ustupu tražbine od 5. lipnja 2014., solemniziranom po javnom bilježniku Mladenu Ježeku pod poslovnim brojem OV-1690/14-2 (list 38. – 46. spisa) tražbinu s osnove predmetnog Ugovora o kreditu cedirao u korist trgovačkog društva H-ABDUCO d.o.o.

10. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te okolnost da li je utuženo potraživanje u zastari.

11. Prvotno valja naglasiti da je tužitelj kao pravnu osnovu svog zahtjeva naznačio odredbe tada važećeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), konkretno odredbe čl. 96. i 97. tog Zakona te odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

12. U odnosu na spornu okolnost da li predmetni Ugovor predstavlja potrošački ugovor valja naglasiti da je u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 96/03, 46/07 i 79/07), a koji je bio snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Nadalje, odredbom čl. 3. st. 6. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine' broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; dalje: ZTD) propisano je da je trgovačko društvo trgovac, neovisno o tome obavlja li gospodarsku ili neku drugu djelatnost.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 011-33/2006 (list 5. – 10. spisa) razvidno je, između ostaloga, da je isti potpisan od strane pravnog prednika ovdje tuženika kao banke te tužitelja kao korisnika kredita te da isti u rubrici potpisnika korisnika kredita sadrže pečat tužitelja. Isto tako, utvrđeno je da je namjena predmetnog Ugovora kupnja nekretnine detaljno opisane u čl. 2. predmetnog Ugovora.

14. Nadalje, uvidom u presliku kreditne dokumentacije (list 36. – 37. spisa), a koju tužitelj tijekom postupka nije osporio, razvidno je da je kao svrha kredita naznačeno da se radi o investicijskom kreditu kupnje prostora.

15. Dakle, tužitelj u konkretnom slučaju nije bio sudionik Ugovora o kreditu u svojstvu potrošača odnosno razvidno je da je tužitelj kao trgovac sklopio predmetni Ugovor. S obzirom da predmetni kredit ne predstavlja potrošački kredit, u konkretnom slučaju ništetnost pojedinih njegovih odredbi ne može se utvrđivati primjenom odredbi čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tada važećeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14) slijedom čega je sud ocijenio neosnovanim i tužiteljevo pozivanje na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014.

16. Imajući u vidu da sud nije vezan uz pravnu osnovu koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 186. st. 3. ZPP-a), već je na utvrđeno činjenično stanje dužan pravilno primijeniti materijalno pravo, pri čemu tužitelj nije naznačio konkretne odredbe ZOO-a na koje se u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva poziva, poziva sud je predmetni spor cijenio kroz odredbe ZOO-a o institutu stjecanja bez pravne osnove.

17. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

18. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o kreditu broj 011-33/2006 (list 5. – 10. spisa) ovjerenom 27. siječnja 2006. od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OV-1285/06, odnosno OV- 1286/06 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 210.000,00 CHF.

19. Odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora stranke su ugovorile da se na iznos kredita obračunavaju kamate te da je visina kamatne stope vezana za tromjesečni LIBOR za CHF s dodatkom marže od 3,75% dekurzivno godišnje, dok su stavkom 3. ugovorile da je kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR za CHF te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Za prvo obračunsko razdoblje visina kamatne stope utvrđuje se na dan puštanja kredita u tečaj, a dalje se utvrđuje četiri puta godišnje, svakog posljednjeg dana u kvartalu za sljedeći kvartal, odnosno svakog 31. prosinca, 31. ožujka, 30. lipnja i 30. rujna u godini i uvijek se zaokružuje na sljedeću četvrtinu, a kamatna stopa se uvećava za ugovorenu maržu iz stavka 1. tog članka.

20. Nadalje, čl. 3. st. 5. Ugovora određeno je da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope.

21. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Iz sadržaja čl. 6. Ugovora proizlazi da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke ili drugog akta Banke.

23. Dakle, iz gore navedene odredbe razvidno je da je banka ovlaštena svojom jednostranom odlukom mijenjati način obračuna ugovornih kamata, što prema ocjeni ovog suda nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka. Navedena je odredba suprotna i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a), a neravnopravnost stranaka u njihovim pravima i obvezama proizlazi iz činjenice da banka odnosno ovdje tuženik može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a to druga ugovorna strana mora prihvatiti.

24. Nadalje, na način propisan odredbom čl. 6. Ugovora odnosno ugovaranjem promjene kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci banke, bez navođenja ijednog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi, činidba nije određena niti odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa je stoga takva činidba nedopuštena sukladno odredbi čl. 271. ZOO-a. (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-1859/11-7 od 24. veljače 2015. i Pž-2641/2021-2 od 5. listopada 2021.). Pri tome valja naglasiti da s obzirom da se radi o ništetnoj odredbi koja je protivna prisilnom propisu, neodlučna je činjenica da je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku.

25. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda odredba čl. 6. Ugovora te s tim u vezi odredba čl. 3. st. 5. Ugovora ništetna je jer je protivna odredbi čl. 3., čl. 322. st. 1. i ZOO-a pa je temeljem navedenih odredbi u vezi s odredbama čl. 324. st. 1., čl. 269. st. 2. čl. 271. i čl. 272. ZOO-a odlučeno kao u t. I. izreke presude.

26. Tužbeni je zahtjev odbijen u dijelu kojim tužitelj predlaže da se utvrdi da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio nakon sklapanja ugovora o kreditu, a na temelju kojih se mijenja stopa ugovorenih kamata koje je tužitelj dužan isplatiti tuženiku. Naime, prvotno valja naglasiti da tužitelj tijekom postupka nije dostavio odluke banke na koje se poziva niti je predložio da se iste pribave, iako je to prema odredbama čl. 7. i 219. ZPP-a bio dužan. Bez obzira na navedeno, valja naglasiti kako ovaj sud nije niti nadležan za utvrđivanje zakonitosti odnosno nezakonitosti internih odluka banke već odlučuje samo o eventualnoj ništetnosti pravnih poslova donesenih temeljem takvih internih akata. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

27. Nadalje, tijekom postupka saslušana je svjedokinja HLS (list 114. – 115. spisa) na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora i ugovaranja promjenjive kamatne stope koja je iskazala u bitnome da je 2006. bila djelatnica Addiko Banke, no ne sjeća se predmetnog Ugovora o kreditu, stranke, ni okolnosti niti osobe s kojom je Ugovor sklopljen. Odgovarajući na upite iskazala je da misli da se 2006. njeno radno mjesto u Addiko Banci tada zvalo financijski savjetnik za pravne osobe te je kao pravni savjetnik sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditima s pravnim osobama, a postupak sklapanja ugovora o kreditima s pravnim osobama u to vrijeme bio je takav da su nakon odobrenja kredita od strane kreditnog odbora asistenti pisali ugovore i ona ih je kontrolirala s obzirom na odluku kreditnog odbora. Ugovor je potom išao na potpis, stranka bi ga pročitala i onda bi ga potpisala stranka, svjedokinja i ovlaštena osoba banke. Svjedokinja je, a nakon što joj je dan uvid Ugovor o kreditu (list 5. – 10. spisa) odgovorila da se na istom ne nalazi njen potpis.

28. U odnosu na odredbu čl. 3. Ugovora, valja naglasiti da je odredbom čl. 319. st. 1. ZOO-a propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom (st. 2.).

29. Dakle, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase te se tumačiti smogu samo ukoliko su nejasne.

30. Odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora, a kako je već ranije navedeno, stranke su ugovorile da se na iznos kredita obračunavaju kamate te da je visina kamatne stope vezana za tromjesečni LIBOR za CHF s dodatkom marže od 3,75% dekurzivno godišnje, dok su stavkom 3. ugovorile da je kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR za CHF te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Za prvo obračunsko razdoblje visina kamatne stope utvrđuje se na dan puštanja kredita u tečaj, a dalje se utvrđuje četiri puta godišnje, svakog posljednjeg dana u kvartalu za sljedeći kvartal, odnosno svakog 31. prosinca, 31. ožujka, 30. lipnja i 30. rujna u godini i uvijek se zaokružuje na sljedeću četvrtinu, a kamatna stopa se uvećava za ugovorenu maržu iz stavka 1. tog članka.

31. U konkretnom slučaju, odredba čl. 3. Ugovora koja nosi naziv kamatna stopa, je jasna, a činidba moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva odnosno u Ugovoru je nedvojbeno izražena volja suugovaratelja te stoga ne postoji potreba za njegovim tumačenjem te se njene odredbe tumače onako kako one glase (čl. 319. st. 1. ZOO-a).

32. Naime, odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora jasno je određeno da je visina kamatne stope vezana za tromjesečni LIBOR za CHF, s dodatkom marže od 3,75% dekurzivno godišnje.

33. Slijedom navedenog, neosnovana je tuženikova tvrdnja da iz odredbi čl. 3. i čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik imao pravo mijenjati ugovorenu maržu, i to iz razloga što su stranke jasno ugovorile odredbom čl. 3. st. 1. da je visina kamatne stope vezana uz LIBOR, a ne uz maržu, već da je marža dodatak.

34. Imajući u vidu da je odredbom čl. 3. st. 3. izrijekom navedeno da je kamatna stopa vezana za tromjesečni LIBOR za CHF te da će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati, time je isključena mogućnost promjene marže, jer je promjena kamatne stope vezana isključivo uz tromjesečni LIBOR, a što proizlazi i iz odredbe čl. 3. st. 4. Ugovora, kojom je ugovoreno i da se kamatna stopa uvećava za ugovorenu maržu iz st. 1. tog članka.

35. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda ne postoje dvojbe oko drugačijeg tumačenja predmetne odredbe, stranke su postigle suglasnost o ugovornoj kamati te svim elementima za njezino određivanje te je stoga ugovorna kamata kao jedan od bitnih sastojaka Ugovora o kreditu (čl. 1021. ZOO-a) jasno određena te tuženik ne može jednostrano mijenjati kamatnu stopu u dijelu ugovorene marže od 3,75%, a pod uvjetom kada bi se smatralo da se radi o nejasnoj odredbi, primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a proizlazilo bi da je marža od 3,75% ugovorena u fiksnom iznosu.

36. Imajući u vidu utvrđenje ovog suda da su stranke ugovorile kamatnu stopu na način da je ista vezana za tromjesečni LIBOR za CHF koji se mijenja, s dodatkom marže od 3,75% dekurzivno godišnje koja je nepromjenjiva, tijekom postupka izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem (Nalaz i mišljenje – list 126. – 167. spisa) na okolnost utvrđenja da li je tužitelj preplatio ugovorni iznos zbog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika.

37. U nalazu i mišljenju (list 126. – 167. spisa) stalni sudski vještak tabelarno je prikazao otplatni plan u CHF prema obračunu tuženika, a prema kojem sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema tuženikovom obračunu iznosi 205.563,83 CHF od čega je otplata glavnice 136.947,55 CHF i kamata 68.616,28 CHF. Nadalje, prema simuliranom početnom otplatnom planu u CHF, također tablično prikazanom u nalazu, sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu iznosi 197.079,75 CHF od čega je otplata glavnice 139.878,92 CHF i kamata 57.200,83 CHF. Vještak je tabelarno prikazao i izračun razlike između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu prema kojem ta razlika iznosi 5.817,12 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 33.088,58 kn, odnosno 4.391,64 EUR po fiksnom tečaju eura.

38. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje dok je tuženik podneskom od 24. lipnja 2024. (list 176. -196. spisa) istaknuo prigovore pravne prirode u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka navodeći u bitnome da je vještak pokušao prikazati izračun nominalne kamatne stope po Ugovoru o kreditu primjenjujući kamatnu maržu kao fiksnu, premda marža u ugovornom odnosu među strankama nije dogovorena kao fiksna, kako proizlazi iz odredbi čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog smatra da je vještak nalaz izradio na temelju pogrešnih pretpostavki o tome što bi predstavljalo pravilnu visinu obroka i cjelokupnog duga u skladu s Ugovorom o kreditu, s obzirom da se u izračunu koristio samo odredbom čl. 3. Ugovora, odnosno nije primijenio odredbu čl. 6. Ugovora, u skladu s kojom odredbom je mijenjana.

39. Imajući u vidu ranije u presudi obrazložena utvrđenja ovog suda te činjenicu da tuženikovi prigovori na izrađeni nalaz i mišljenje predstavljaju pravna pitanja, sud je predmetni nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao stručan, objektivan, logičan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke.

40. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

41. Nadalje, u odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja naglasiti da se s obzirom da tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa koje je tuženik stekao bez osnove naplaćujući tužitelju kamatu suprotno ugovorenom, u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a prema kojem tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. ZOO-a). Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

42. U konkretnom slučaju zastarni rok od pet godina računa se od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, a suprotno tuženikovoj tvrdnji kako se isti treba računati ex tunc odnosno od trenutka sklapanja predmetnog Ugovora, odnosno od primitka ispunjenja.

43. Naime, opće pravilo obveznog prava u slučaju ništetnosti ugovora je da svaka strana vrati drugoj ono što je primila temeljem takvog ništavnog ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Takvo shvaćanje svoje utemeljenje ima u jednom od osnovnih načela obveznog prava, načela ravnopravnosti stranaka. Upravo na tom tragu je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1478/2015-2 od 4. veljače 2020. i poslovni broj Rev-698/2019-2 od 5. svibnja 2020.). Kako u konkretnom slučaju odluka o ništetnosti sporne odredbe nije pravomoćna, ali je sukladno navedenom pravnom shvaćanju upravo na „drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" jer se o ništetnosti sporne odredbe čl. 6. Ugovora, odlučivalo unutar ovog postupka, to je očito da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a te da je neosnovan istaknuti prigovor zastare. Sud ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-2641/2021 od 5. listopada 2021. kojom je odučeno o istovrsnom pravnom pitanju zastare kao i u ovom predmetu.

44. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tužitelju na utuženi iznos priznata zatezna kamata na iznos nepripadno plaćene kamate kako je i zatražio odnosno od dana podnošenja tužbe (13. lipnja 2019.) pa do isplate.

45. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate. Ovdje treba navesti da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 114/22) te je čl. 2. predmetnog Zakona izmijenjen članak 29. st. 2. na način da isti određuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena. Odredbom čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22) u Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23) u čl. 29. st. 2. riječ: "pet" zamjenjuje se riječju: "tri". Nadalje, 30. prosinca 2023. stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23; dalje: ZID ZOO) kojim je u čl. 1. izmijenjen dotadašnji čl. 29. st. 2. na način da isti određuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sukladno čl. 1. st. 4. ZID ZOO-a, referentna stopa iz st. 2. tog članka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banka. Budući da sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a odlučiti kao u t. III. izreke presude.

46. Odluka o troškovima postupka iz t. II. izreke rješenja temelji se na odredbama čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

47. S obzirom da je uspjeh stranaka u ovom postupku podjednak, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen te da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, ovaj sud smatra da iz razloga pravičnosti svaka strana treba snositi svoje troškove postupka.

Zagreb, 21. siječnja 2025.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.