Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2715/2019-34

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. 3, kojeg zastupa punomoćnica Valentina Kolar, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 26. studenog 2024., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 8. točka 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102608044 od 08.09.2005., koji glasi:

“Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 7. točka 3. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102608044 od 08.09.2005., koji glasi: "Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank“ d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju LU, 2. Trnava 3, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.078,53 eura zbog ništetne odredbe o kamatnoj stopi, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate i to kako slijedi:

na iznos od

17,94 eur

11.1.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

12.2.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

11.3.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

13.5.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

11.6.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

10.7.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

13.8.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

10.9.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

13.10.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

12.11.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

10.12.2008. do isplate

na iznos od

17,94 eur

14.1.2009. do isplate

na iznos od

17,94 eur

11.2.2009. do isplate

na iznos od

17,94 eur

11.3.2009. do isplate

na iznos od

17,94 eur

10.4.2009. do isplate

na iznos od

29,18 eur

13.5.2009. do isplate

na iznos od

29,18 eur

10.6.2009. do isplate

na iznos od

29,18 eur

10.7.2009. do isplate

na iznos od

29,18 eur

18.8.2009. do isplate

na iznos od

29,18 eur

1.9.2009. do isplate

na iznos od

29,18 eur

10.9.2009. do isplate na iznos od

29,18 eur

6.11.2009. do isplate na iznos od

29,18 eur

7.12.2009. do isplate na iznos od

29,18 eur

11.1.2010. do isplate na iznos od

29,18 eur

13.2.2010. do isplate na iznos od

29,18 eur

5.3.2010. do isplate

na iznos od

29,18 eur

8.4.2010. do isplate

na iznos od

29,18 eur

5.5.2010. do isplate

na iznos od

29,18 eur

5.6.2010. do isplate

na iznos od

29,18 eur

5.7.2010. do isplate

na iznos od

29,18 eur

4.8.2010. do isplate

na iznos od

29,18 eur

6.9.2010. do isplate

na iznos od

29,18 eur

11.10.2010. do isplate

na iznos od

21,52 eur

26.11.2010. do isplate

na iznos od

21,52 eur

5.2.2011. do isplate

na iznos od

21,52 eur

15.4.2011. do isplate

na iznos od

21,52 eur

15.4.2011. do isplate

na iznos od

21,52 eur

15.4.2011. do isplate

na iznos od

21,52 eur

15.4.2011. do isplate

na iznos od

21,52 eur

13.5.2011. do isplate

na iznos od

12,65 eur

11.6.2011. do isplate

na iznos od

12,65 eur

11.7.2011. do isplate

na iznos od

12,65 eur

16.8.2011. do isplate

na iznos od

12,65 eur

15.9.2011. do isplate

na iznos od

12,65 eur

14.10.2011. do isplate

na iznos od

2,61 eur

14.11.2011. do isplate na iznos od

2,61 eur

15.12.2011. do isplate na iznos od

2,61 eur

13.1.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

14.2.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

14.3.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

13.4.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

15.5.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

15.6.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

13.7.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

14.8.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

14.9.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

15.11.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

15.11.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

14.12.2012. do isplate na iznos od

2,61 eur

15.1.2013. do isplate na iznos od

2,61 eur

14.2.2013. do isplate na iznos od

2,61 eur

22.3.2013. do isplate na iznos od

2,61 eur

23.4.2013. do isplate na iznos od

2,61 eur

11.5.2013. do isplate na iznos od 2,61 eur

14.5.2013. do isplate na iznos od 2,61 eur

13.6.2013. do isplate na iznos od 2,61 eur

12.7.2013. do isplate na iznos od 2,61 eur

14.8.2013. do isplate na iznos od 2,61 eur

12.9.2013. do isplate na iznos od 2,61 eur

14.10.2013. do isplate na iznos od 2,61 eur

5.12.2013. do isplate na iznos od 2,61 eur

3.1.2014. do isplate sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank“ d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB:23057039320 da tužitelju LU, 2. Trnava 3, Zagreb , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.910,37 eura zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sa zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate i to kako slijedi:

na iznos od

0,77 eur

od 11.11.2005. do isplate na iznos od

1,26 eur

od 12.12.2005. do isplate na iznos od

0,11 eur

od 11.1.2006. do isplate na iznos od

0,31 eur

12.11.2008. do isplate

na iznos od

12,74 eur

14.1.2009. do isplate na iznos od

12,51 eur

11.2.2009. do isplate na iznos od

19,75 eur

11.3.2009. do isplate na iznos od

6,23 eur

10.4.2009. do isplate na iznos od

8,01 eur

13.5.2009. do isplate na iznos od

4,10 eur

10.6.2009. do isplate na iznos od

6,33 eur

10.7.2009. do isplate na iznos od

2,63 eur

18.8.2009. do isplate na iznos od

7,10 eur

1.9.2009. do isplate na iznos od

5,62 eur

10.9.2009. do isplate na iznos od

3,44 eur

6.11.2009. do isplate na iznos od

6,04 eur

7.12.2009. do isplate na iznos od

12,07 eur

11.1.2010. do isplate na iznos od

17,09 eur

13.2.2010. do isplate na iznos od

15,63 eur

5.3.2010. do isplate na iznos od

23,43 eur

8.4.2010. do isplate na iznos od

22,80 eur

5.5.2010. do isplate na iznos od

33,13 eur

5.6.2010. do isplate na iznos od

44,35 eur

5.7.2010. do isplate na iznos od

37,26 eur

4.8.2010. do isplate na iznos od

57,87 eur

6.9.2010. do isplate na iznos od

50,42 eur

11.10.2010. do isplate

na iznos od

57,37 eur

26.11.2010. do isplate

na iznos od

69,60 eur

5.2.2011. do isplate na iznos od

68,65 eur

15.4.2011. do isplate na iznos od

68,65 eur

15.4.2011. do isplate na iznos od

68,65 eur

15.4.2011. do isplate na iznos od

68,65 eur

15.4.2011. do isplate na iznos od

78,69 eur

13.5.2011. do isplate na iznos od

91,36 eur

11.6.2011. do isplate na iznos od

95,96 eur

11.7.2011. do isplate na iznos od

141,80eur

16.8.2011. do isplate

na iznos od

101,43 eur

15.9.2011. do isplate

na iznos od

90,74 eur

14.10.2011. do isplate

na iznos od

87,12 eur

14.11.2011. do isplate na iznos od

88,86 eur

15.12.2011. do isplate na iznos od

98,62 eur

13.1.2012. do isplate na iznos od

102,05 eur

14.2.2012. do isplate

na iznos od

100,70 eur

14.3.2012. do isplate

na iznos od

98,19 eur

13.4.2012. do isplate na iznos od

101,29 eur

15.5.2012. do isplate

na iznos od

103,04 eur

15.6.2012. do isplate

na iznos od

99,27 eur

13.7.2012. do isplate na iznos od

97,80 eur

14.8.2012. do isplate na iznos od

90,97 eur

14.9.2012. do isplate na iznos od

100,98 eur

15.11.2012. do isplate na iznos od

100,98 eur

15.11.2012. do isplate na iznos od

98,41 eur

14.12.2012. do isplate na iznos od

95,52 eur

15.1.2013. do isplate na iznos od

92,74 eur

14.2.2013. do isplate na iznos od

97,72 eur

22.3.2013. do isplate na iznos od

99,27 eur

23.4.2013. do isplate na iznos od

89,52 eur

11.5.2013. do isplate na iznos od

89,51 eur

14.5.2013. do isplate na iznos od

88,20 eur

13.6.2013. do isplate na iznos od

88,20 eur

12.7.2013. do isplate na iznos od

89,42 eur

14.8.2013. do isplate na iznos od

91,74 eur

12.9.2013. do isplate na iznos od 95,34 eur

14.10.2013. do isplate na iznos od 97,87 eur

5.12.2013. do isplate na iznos od 96,66 eur

3.1.2014. do isplate, na iznos od 90,78 eur

7.2.2014. do isplate na iznos od 92,07 eur

7.3.2014. do isplate na iznos od 91,62 eur

14.4.2014. do isplate na iznos od 88,04 eur

13.5.2014. do isplate na iznos od 88,80 eur

30.6.2014. do isplate na iznos od 90,98 eur

14.7.2014. do isplate na iznos od 93,15 eur

12.9.2014. do isplate na iznos od 97,72 eur

12.11.2014. do isplate na iznos od 98,19 eur

12.12.2014. do isplate na iznos od 98,79 eur

13.1.2015. do isplate

na iznos od

98,77 eur

12.2.2015. do isplate

na iznos od

98,77 eur

14.4.2015. do isplate

na iznos od

98,77 eur

14.4.2015. do isplate

na iznos od

98,77 eur

13.5.2015. do isplate

na iznos od

98,77 eur

13.5.2015. do isplate

na iznos od

98,77 eur

7.7.2015. do isplate na iznos od

98,77 eur

7.7.2015. do isplate na iznos od

98,77 eur

7.7.2015. do isplate na iznos od

98,77 eur

14.9.2015. do isplate

na iznos od

98,77 eur

7.10.2015. do isplate a sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka da tužitelju LU naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.028,71 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. 21. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

r i j e š i o j e

Odbijaju se prigovori prijeboja tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d u ukupnom iznosu od 1.062,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2016. navodi da je s tuženikom 8. rujna 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102608044, kojim se obavezao tuženik staviti na raspolaganje iznos od 93.981,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, dok da se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj da se sukladno čl. 7 i 8 predmetnog Ugovora obvezao iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti uz redovitu kamatnu stopu koja je bila određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila 4,5% godišnje. Tuženik da je tijekom otplate kredita kamatnu stopu mijenjao pa je došlo do razlike u kamata sadržano u mjesečnim anuitetima, a zbog čega da je dio odredbe u čl. 8 Ugovora koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Ta odredba da je uzrokovala nepovoljan položaj tužitelja i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, provjeriti pravilnost i uzrok promjene jer nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Poziva se na odredbu čl. 247 Zakona o obveznim odnosima. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, tužitelju da nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF tužitelju da je ponuđen kao najpovoljniji kredit. Prosječni potrošač da nije mogao znati za rizik tečaja CHF nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a koji je još veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Dakle, u predmetnom ugovoru da postoje dva promjenjiva elementa koja ukazuju da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama zbog kojih tužitelj nije mogao znati koliko iznosi glavnica, a kolika kamata, te njegova kreditna obveza. Tužitelj nije znao da će anuitet toliko porasti da može utjecati na njegovu egzistenciju. Poziva se tužitelj na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odluku Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. pod posl.br. Revt-249/14, presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6631/17 od 14. lipnja 2018. Poziva se i na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) – sada čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/114, 110/15), čl. 131 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c ZPP-a. Navodi da su stranke 24. veljače 2016. sklopile Aneks ugovoru o kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice na način da su kredit konvertirali u EUR, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela, te utvrdili da nije bila pretplate na dan 30. rujna 2015. Tužitelj smatra da i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tako da proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. Poziva se i na stav iz odluke suda Europske unije u presudi C-118/17 od 14. veljače 2019. Smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim kao jedinu valjanu kamatnu stopu početno ugovorenu, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita koji da je iznosio 4,7549 CHF. Traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora u čl. 7 i 8, poziva se na odredbu čl. 323 Zakona o obveznim odnosima. Smatra da je tuženik dužan vratiti ukupni iznos tužitelju od 47.279,89 kn s kamatama od 25. veljače 2016. do isplate. Na osnovi financijskog vještačenja da proizlazi da je u razdoblju od 26. listopada 2005. do 24. veljače 2016. preplatio naprijed navedeni iznos, potražuje i zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos računajući od dana uplate, pa do 24. veljače 2016., te preplaćene iznose kamate i valute sa zakonskim zateznim kamatama od dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu pa do isplate. Potražuje nadoknadu parničnog troška.

2. U podnesku od 16. travnja 2020. dostavlja i rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. i ponavlja svoje navode o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pozivajući se i na naprijed navedenu odluku.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu 5102608044 od 8. rujna 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

3.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 27. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

3.2. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.3. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

3.4. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

3.5. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,50%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

3.6. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

3.7. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.

4. Tužitelj se u podnesku od 26. veljače 2021. očituje na odgovor na tužbu, te osporava navode tuženika.

5. U podnesku od 12. ožujka 2021. tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od tužitelja, nego i od strane drugih osoba. Tužitelj da bi mogao samo potraživati preplaćene iznose koje je sam vršio, ako bi takav zahtjev bio osnovan. Uplate da su vršene i od strane IU i od Hrvatske radiotelevizije. Smatra da je IU kao solidarni dužnik ovlaštena zahtijevati ispunjenje obveze po ugovoru o kreditu. Ako je uplate izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa da su to onda uplate izvršene u njegovoj ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Ponovo obrazlaže tuženik svoj stav o konverziji kredita, poziva se na odluke Europskog suda. Nadalje obrazlaže prigovor zastare i osporava tražbinu u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate koji traži tužitelj. Navodi i da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.688,25 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu, tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). Tužitelj više ne bi uživao zaštitu sniženih kamatnih stopa kao i zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik da predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 1.554,19, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 9.841,04 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Predlaže sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

6. Tužitelj u podnesku od 17. ožujka 2021. osporava prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je tužitelj kao korisnik kredita dužan isplatiti kredit, a sve što je uplaćeno po kreditnoj partiji ima da se uračunati u ispunjenje obveze, pa činjenica da za pojedine anuitet nije vidljivo tko ih je platio uopće nije relevantna. Osporava i druge navode tuženika iz podneska, te istaknute prigovore zastare i radi prebijanja.

Ističe prigovor zastare za prigovor prebijanja.

7. U podnesku od 7. listopada 2021. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ističe da nema primjedbi, uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju. U podnesku od 22. listopada 2021. tuženik se očituje također na nalaz i mišljenje vještaka, ne prigovara matematičkom izračunu vještaka. Sukladno nalazu uređuje prigovore radi prijeboja. U podnesku od 7. lipnja 2022. tuženik se očituje na dosadašnji tijek postupka, te u bitnome ponavlja dosadašnje navode. U podnesku od 22. kolovoza 2024. tuženik odustaje od saslušanja svjedoka L, I i R. Tužitelj u podnesku od 17. rujna 2024. usklađuje tužbeni zahtjev obzirom da je službena valuta u RH euro. U podnesku od 25. listopada 2024. tuženik specificira prigovor radi prebijanja u valuti EUR.

8. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102608044 od 8. rujna 2005. (list 11 - 17 spisa), Obavijesti o usklađivanju kamatne stope i otplatnih planova (list 18 – 33 spisa), Izračuna konverzije kredita (list 34 – 43 spisa), Pregled prometa po predmetnom kreditu (list 44 – 61 spisa), Obavijesti o kreditu, promjeni kamatne stope, poslovnih planova (list 62 – 83 spisa), nalaza i zaključka za izračun tražbine tužitelja (list 84 – 94 spisa), Obavijesti o kreditu sa otplatnim planom (list 193 – 197 spisa), Obavijesti o usklađivanu kamatne stope (list 199 spisa), letaka tuženika o stambenim kreditima (list 200 – 215 spisa), Informacija pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 216 - 220 spisa), pisanog iskaza RU (list 222 – 223 spisa), letaka tuženika o stambenim kreditima (list 224 – 230 spisa), Odgovora HNB- a Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/2012 (list 238 – 240 spisa), Obrasca VR1 (list 241 spisa), pitanja i odgovora za stambene kredita list 242– 246 spisa), Obrasca za prihvat izračuna konverzije (list 248 - 252 spisa), Priopćenja za javnost od 16. ožujka 2015. HNB-a (list 253 - 254 spisa), Devizne pozicije CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004. – 2012. (list 255 spisa), Priopćenja za javnost 21. siječnja 2015. HNB-a (list 256 - 268 spisa), Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 269 – 275 spisa), Prosječne ponderirane kamatne stope uz koju su Hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF (list 283 spisa), Priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 288 spisa), provedeno je financijsko vještačenje i pročitan je nalaz i mišljenje vještaka tvrtke Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb za koje je nalaz izradio KU od 1. listopada 2021. (list 498 – 507 spisa), saslušan je tužitelj MU (list 581 - 582 spisa). Sud nije cijenio iskaz AU koja nije bila osobni bankar tužitelja, a niti je imala neposrednog utjecaja na predmetni Ugovor.

9. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 8. rujna 2005. za iznos od 93.981,37 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 8). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,50% godišnje. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks 1 uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

10. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su dijelovi odredbe čl. 7. i 8. Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari, sporna je aktivna legitimacija tužitelja, te da li je osnovan prigovor prijeboja tuženika. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.

11. Tužitelj MU u svom iskazu naveo je da ima kćerku koja je asmatičarka i po preporuci liječnika je savjetovano da ona što više boravi na moru, zbog toga da su se kao obitelj odlučili kupiti apartman u Novalji. U banci mu je rečeno nakon par odlazaka u istu, da obzirom na primanja njega i njegove supruge mogu dobiti samo kredit koji se vezuje za valutu CHF. Nije ništa posebno objašnjavano zbog čega može doći do promjene kamatne stope, a za valutu CHF je rečeno da je stabilna valuta. Očekivao je i rečeno mu je da se anuiteti mogu nešto malo promijeniti kao minimalna razlika. Kasnije je napravljena i konverzija ovog kredita i imao je jako malu pretplatu možda za jedan mjesec, naime kroz godine se umirovio i njegova mirovina nije bila dovoljna za plaćanje anuiteta, pa je dio za naplatu anuiteta još skidan sa plaće njegove supruge. Bila mu je pokrenuta i ovrha zbog neredovitog plaćanja kredita i dan danas otplaćuje taj kredit i ima zaplijenjen dio mirovine tj. trećinu, sada plaća nekih 120,00 EUR otprilike ovrhe, a inače je 360,00 EUR anuitet. Ima i trajni nalog, pa mu razliku do punog anuiteta se skine nakon što sjedne ostatak mirovine na njegov račun. U banku se došao raspitati za kredit u eurima, ali mu je rečeno da ne može dobiti iznos koji mu je trebao za kupnju stana, odnosno bilo mu je rečeno da ako je kredit u eurima da može dobiti najviše 50.000,00 EUR, a ako je kredit vezan za valutu CHF može dobiti i do 200.000,00 EUR. Ovaj apartman nisu nikada iznajmljivali i on se koristi samo od obitelji. Nije mu bilo jasno da li može doći do oscilacije anuiteta zbog promjene tečaja, jer mu je rečeno da je to najstabilnija valuta i da se ne mijenja. Nije dobio neke letke uz ugovor već je samo razgovarao sa bankarom.

12. Iskaz tužitelja sud cijeni kao uvjerljiv, životan, logičan. Iz iskaza proizlazi da tužitelj nije od tuženika dobio potrebne informacije o rizičnosti kredita, nije mogao pregovarati o odredbama, a njegovo ponašanje prilikom uzimanja kredita je ponašanje prosječnog potrošača.

13. Osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

14.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

14.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

14.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, odnosno povrat, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.

16. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjevi tužitelja iz točki I. i II. izreke su osnovani.

17. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

17.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i kasnije uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP-a, da je tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

17.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

18. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točkama I. i II. izreke, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev da su djelomično ništetne odredbe predmetnog Ugovora u čl. 7. i 8., gdje se vezuje povrat glavnice, kamata i drugih obveza u valutu švicarski franak, da je banka informirala tužitelja o svim rizicima promjene tečaja, kao i da je kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke.

19. Proizlazi iz svega navedenog da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

20. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. Ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

21. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije tvrtki Ručević vještačenje d.o.o. Zagreb, za koju je vještačenje obavio stalni sudski vještak i zaposlenik tvrtke mr.sc. KU. Zadaća vještaka je bila da utvrdi visinu tražbine tužitelja i tijek kamata, te koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog odredbi o promjeni kamatne stope na način da utvrdi razliku između početne ugovorene kamatne stope i svake promjene kamatne stope koju je tuženik vršio svojim jednostranim odlukama, da izračuna koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog odredbe o valutnoj klauzuli na način da utvrdi razliku između tečaja važećeg na dan plaćanja i svakog povećanja plaćanja, sve do dana konverzije (na dan konverzije nije bilo preplate).

Zadaća vještaka je bila i da izračuna

- (za razliku u kamati) izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi to za razdoblje od 01.02.2014. od 01.09.2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. V. b) podneska tuženika od dana 12.03.2021. godine.

- (za razliku u valuti) izračun novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 01.11.2005. godine pa do 01.12.2008. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. V. a) podneska tuženika od dana 12.03.2021. godine.

- (o konverziji) da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR).

21.1. Vještak u nalazu i mišljenju zaključno navodi da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, kako slijedi:

- ugovoreni iznos od 93.981,37 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 446.872,02 kn,

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.709,00 CHF, odnosno 8.126,17 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama) (pozitivni iznosi razlika); razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 44.531,65 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza, (pozitivni iznosi razlika),

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj manje platio, tada slijedi: manje plaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koji proizlaze iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 929,40 CHF, odnosno 4.419,20 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama) (negativni iznosi razlika); manje plaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 3.587,38 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (negativni iznosi razlika),

- ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni, prebijeno), tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznose ukupno 779,60 CHF, odnosno 3.706,97 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama); razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 40.944,27 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza,

- tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pa su tako i sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od isplate kredita do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), za zatvaranje obveza po predmetnom kreditu, uzete u obzir prilikom izračuna konverzije.

22. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Niti stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa i početni tečaj, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i tečaj, a na što upire tuženik.

23. Tužitelj je konačno tužbeni zahtjev uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te u danas važećoj valuti, a također i tuženik prigovor prijeboja. Stoga je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke, te u rješenju.

24. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja zbog toga što je neke uplate učinila treća osoba, tj. supruga tužitelja. Tužitelj je bio dužnik prema tuženiku i njegova je stvar i njegove supruge da li će ona potraživati od njega ono što je platila tuženiku, njihov odnos se tuženika ne tiče. Uostalom tuženik je primio iznos koji je bio plaćen na ime duga tužitelja bez obzira što je uplata bila od treće osobe, uplata se knjižila u ime i za račun tužitelja.

25. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od sljedećeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, jer je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

26. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

27. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 K protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju, ali je još uvijek sporno, odnosno proizlazi da je izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EURO.

28. Neosnovani su prigovori radi prijeboja za ukupan iznos od 1.062,66 EUR. Tuženik tvrdi da zbog nižeg tečaja od početnog u jednom periodu, postoji njegovo potraživanje spram tužitelja za manje plaćene iznose anuiteta, a također i zbog u jednom periodu niže kamatne stope od one početne. Nema pravo potraživati razliku i tražiti prijeboj, jer tuženik je imao utjecaj na sastav ugovora i nije mu bilo onemogućeno pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, kao što je to bilo tužitelju. Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Nema stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovara svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz ništenog ugovora. Sud nije posebno obrazlagao prigovor zastare tužitelja na prigovore prijeboja, obzirom da nije bio odlučan za ishod postupka.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužitelj je uspio u postupku, zastupan je po punomoćniku iz reda odvjetnika i njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na sastav pet podnesaka u iznosu od 900,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1 i toč. 3), na zastupanje na dva ročišta u iznosu od 300,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 350,00 EUR. Tužitelj je imao i trošak plaćenog predujma za vještačenje u visini od 165,90 EUR, te je obvezan platiti i pristojbu na tužbu u visini od 112,81 EUR. Slijedom navedenog valjalo je obavezati tuženika da tužitelju plati iznos od 2.028,71 EUR, a odbija se tužitelj sa dijelom zahtjev za naknadu troška, jer se nagrada punomoćniku za sastav obrazloženih podnesaka pripada prema Tbr. 8 toč. 1 samo za četiri obrazložena podneska, a ne za sve podneske u postupku.

U Opatiji 21. siječnja 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja, uz pristojbu na tužbu u iznosu od 112,81 EUR

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti pristojbe za odgovor na tužbu i presudu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte