Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-277/2020-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČL, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dinki Dobrović Legović, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika OTP banke d.d. Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u OD Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 10. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Dinke Dobrović Legović, odvjetnice u Karlovcu, te punomoćnika tuženika GL, odvjetničke vježbenice u OD Vukina i Partneri d.o.o. iz Zagreba, po objavi 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju ČL, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 2.201,42 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanu za tri postotna poena, a koje kamate teku na svaki pojedini iznos, i to:

- na iznos od 1,66 € od dana 21.11.06.god. pa do isplate

- na iznos od 2,47 € od dana 11.03.08.god. pa do isplate,

- na iznos od 5,25 € od dana 13.10.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 10,68 € od dana 14.11.08.god. pa do isplate,

- na iznos od 1,33 € od dana 15.12.08.god. pa do isplate,

- na iznos od 15,98 € od dana 14.01.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 18,24 € od dana 16.02.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 14,19 € od dana 16.03.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 13,47 € od dana 17.04.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 12,93 € od dana 15.05.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 12,30 € od dana 17.06.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 12,35 € od dana 16.07.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 10,56 € od dana 17.08.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 12,18 € od dana 14.09.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 9,34 € od dana 14.10.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 11,12 € od dana 11.11.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 13,17 € od dana 22.12.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 15,29 € od dana 15.01.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 18,35 € od dana 19.02.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 € od dana 23.03.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 21,83 € od dana 05.05.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 26,19 € od dana 19.05.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 34,64 € od dana 07.07.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 31,34 € od dana 06.08.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 46,67 € od dana 03.09.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 39,95 € od dana 20.10.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 49,00 € od dana 14.12.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 58,18 € od dana 24.12.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 58,18 € od dana 24.12.10.god. pa do isplate,

- na iznos od 51,64 € od dana 27.01.11.god. pa do isplate,

- na iznos od 1.550,97 € od dana 27.01.11.god. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Domovinskog rata 61, Split, OIB:52508873833 naknaditi tužitelju ČL, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 2.247,89 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika dana 10.11.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 55699/06, kojim se tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita, odobriti i staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 20.351,00 CHF, po prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita, kako je određeno člankom 1. id. ugovora. člankom 3. Ugovora određen je rok otplate kredita od 84 mjeseca, a člankom 8 b. id. ugovora je određeno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečne rate, i to 83 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 289,59 Cl-IF i 1 mjesečna rata u iznosu od 291,88 CHF, s time da prva rata dospijeva 10.12.2006.god. a zadnja 10.11.2013.godine. Određeno je da se sve rate plaćaju po dospijeću, desetog dana u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valute ugovora na dan ispunjenja obveze.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da ga tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv takav kredit nudio kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno ističe da je tečaj CHF-a u vrijeme ugovaranja kredita bio blizu svojih povijesnih minimuma, te je u predstojećem razdoblju očekivan njegov izvjesni rast, a što je tuženiku obzirom na njegov predmet poslovanja te znanje i stručnost moralo biti poznato. Stoga je tuženik, kako ističe, prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, suprotno načelu ravnopravnosti ugovorih strana i jednakosti činidbi, a što je sve za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, na teret t.j. štetu tužitelja. Tužitelj ističe kako se ne može razumno očekivati da bi sklopio takav ugovor da je bio upoznat s tolikim mogućim rastom anuiteta. Tužitelj nastavno iznosi kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018., pravomoćno utvrđeno da je šestotuženik OTP Banka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništene i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora šestotuženik OTP banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, pa je time tuženik OTP Banka d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništena ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Konačno, navedeni stav potvrdio je i VSRH u svojoj odluci posl. broj: Rev- 2221/18 od 3.9.2019.god. Osim toga, odlukom VSRH- a broj Rev -3142/18, utvrđeno je da nije potrebno u privatnim parnicama utvrđivati dokazno da su ništeni promjena kamatne stope i valutna klauzula CHF, jer je sve to već utvrđeno kolektivnom presudom, pa se u privatnoj parnici treba samo provesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost preplaćenih iznosa. Pri tom tužitelj citira (najvažniji) dio te revizije:

"Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. l. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. " Slijedom toga tužitelj nastavlja: „Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF“, pa u nastavku iznosi da je na dan isplate kredita srednji tečaj CHF-a iznosio 4,63[0] /0, da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj povećavao i narastao do 6,02[0] /0, te da je tuženik

kamatnu stopu što je za posljedicu imalo drastično povećanje obveze tužitelja. Uz to napominje da u predmetnom kreditu (tužitelj) nije sklopio Aneks ugovora o kreditu, već je naprotiv isti kredit u cijelosti otplatio 10.2.2011.god.

1.2. Završno iznosi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prema čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, u konkretnom slučaju stjecanja bez osnove, a koja šteta mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, te se kamata i tečaj vraćaju na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita bili poznati. S obzirom na naprijed navedeno tužitelj iznosi da je predmetni kredit s osnova valutne klauzule do sada preplaćen za ukupni iznos od 21.439,12 kuna i potražuje isti iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka uz zakonsku zateznu kamatu.

1.3. Nakon izrade Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka, te Dopune id. nalaza precizira tužbeni zahtjev te u podnesku od 10.rujna 2024. potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.201,42 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće, uz troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka, a prema izračunu iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka odnosno prema izričaju vještaka Dodatnog financijskog vještačenja od 13.10.2024.godine. Napominje se još da je tužitelj prethodno u predmetu ovog suda broj P-720/19 temeljem otplate istog kredita uspješno potraživao razliku po osnovi promjene kamatne stope, što je tuženik kasnije tijekom postupka analogno isticao i predlagao priklopiti isti spis.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se prvenstveno poziva na predmet utuženja i prigovara kako tužitelj ne specificira pojedine mjesečne iznose, te se u tom smislu protivi svakoj budućoj „specifikaciji“ tužbenog zahtjeva i/ili „detaljnoj specifikaciji“ tužbenog zahtjeva i/ili uređenju tužbenog zahtjeva i/ili preinaci tužbenog zahtjeva, kako navodi. Tuženik napominje kako je parnični postupak zakonom regulirana aktivnost suda i ostalih procesnih subjekata te je upravo tužitelj procesni subjekt koji određuje temu raspravljanja i određuje predmet spora postavljajući određen tužbeni zahtjev. Stoga, obzirom da odredba čl. 186. st. 1. ZPP-a propisuje kako „tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih“, smatra da je tužbeni zahtjev iz tužbe protivan citiranoj odredbi ZPP i da ga je već iz tog razloga potrebno odbiti.

2.1. Glede merituma osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te tijek zateznih kamata i predlaže odbiti tužbeni zahtjev iz razloga koje detaljno obrazlaže u nastavku. Prije svega ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije stranaka te osporava tužitelju svojstvo potrošača, ali i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji kako navodi definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Po tuženiku je tužitelj već u tužbi dužan dokazati svojstvo potrošača, što ne dokazuje, pa predlaže da sud bez izvođenja daljnjih dokaza odbije u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik nadalje prigovara:

- da je potraživanje tužitelja zastarjelo i napominje da tužitelj svojom radnjom (podnošenja tužbe) nije prekinuo zastaru. Podnošenjem kolektivne tužbe, po tuženiku, ne prekida se zastara, a tužitelj nije bio stranka u kolektivnom sporu, te je zastarni rok kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom,

- također tvrdi da odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne i da su bile dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive, kao i da je tužitelj o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten,

- nastavno da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je na njih mogao utjecati ili za njih znati.

2.2. Tuženik uz to tvrdi da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Nadalje da na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, ali ne i u postupku radi stjecanja bez osnove i najzad tuženik napominje da su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom u CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje (od 15 do 30 godina), a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti, dok je predmet ovog spora ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila s rokom otplate od 84 mjeseca, pa da se u konkretnom slučaju radi o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu, za razliku od dugoročnih stambenih kunskih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom.

2.3. Tuženik potom ističe prigovor zastare za cjelokupni iznos naveden u tužbenom zahtjevu jer tvrdi da je zastara nastupila protekom roka od 5 godina „od navodnog“ plaćanja svakog pojedinog anuiteta i daje pobliže obrazloženje s tim u vezi. Između ostalog navodi da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, te se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način. Stoga smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije po tuženiku produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje (pravo) bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Obzirom se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se prema tuženiku računa pojedinačno od svake mjesečne isplate, pa bi trebalo primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje iznosi da je čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano kada se zastarni rok prekida i citira: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“ i napominje da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) te se njome ni ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Nadalje, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba prekida zastaru, tuženik hipotetički iznosi: „da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača“ i u nastavku navodi da sud ne može odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne (može) primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. U prilog navedenog poziva se na stav mr.sc. BL, dipl.iur. iznesen u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“:„…ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicija ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 15), Posebnim se zakonima vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a…Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njenom smislu(ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona „nema smisla“…“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 18.) U smislu prethodnih tvrdnji poziva se na „slično stajalište“ mr.sc OL u članku objavljeno pod nazivom „Udružna parnica i zastara restitucijskog zahtjeva – u kontekstu presuda suda EU i Vrhovnog suda RH ili spiritualna interpretacija nacionalnog propisa zemlje kandidata u skladu s Acquis Communautaire zajednice (EU)“: „…Iz toga bi proizlazilo da je jedini ili barem glavni cilj kolektivne (potrošačke) sudske zaštite prekid zastarjevanja pojedinačnih potrošačkih zahtjeva temeljem nepoštenih ugovornih odredaba ugovora. Ako bi to bilo tako, onda bi isto pravilo trebalo upotrijebiti i kod vođenja pojedinačnih postupaka za utvrđivanje ništetnosti nekog ugovora ili njegove odredbe, a ne samo kod potrošačke kolektivne zaštite. No, argument je teško prihvatiti prvenstveno iz načelnih razloga, tj. stoga što se ne uvažava značaj i važnost instituta kolektivne pravne zaštite, koja nikako nije uvedena zato da bi korigirala postojeće rokove zastarjevanja.“ (Hrvatsko pravo u gospodarstvu, str. 1209.). Osim toga, navodi da do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda), Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, pa da je stoga navedeni postupak vođen temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Ujedno po tuženiku iz navedenog proizlazi da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17, pa slijedom navedenog tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara.

2.4. U nastavku se tuženik pobliže očituje i negira ništetnost utužene ugovorne odredbe te daje obrazloženje s tim u vezi, a analizira i pojam prosječnog potrošača te u tom smislu između ostalog navodi da je potrebno ispitati; 1. je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, 2. je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i 3. je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Slijedom toga predlaže saslušati tužitelja osobna, a u nastavku na jednoj strani ističe postojanje okolnosti koje se tiču informiranost tužitelja o rizičnosti valutne klauzule, a na drugoj postojanje promjenjivosti uvjeta na tržištu, sve kako već detaljno obrazlaže, nalazeći da nije mogao biti kriv ni odgovoran za takve uvjete niti je mogao znati za nadolazeće promjene, odnosno na njih utjecati, te iste nije skrivio pa ne može biti ni odgovoran.

2.5. Naposljetku tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te ako sud odredi provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem tečaja na dan isplate kredita tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz razloga kako također navodi. Naime, iznosi da je tužitelj u tužbi naveo kako potražuje preplaćeni iznos anuiteta bez navođenja pojedinih iznosa kao ni razdoblja tijekom kojeg smatra da bi do nekakvih preplata došlo zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Iz navedenog, tuženik zaključuje kako tužitelj potražuje razliku između prvotno ugovorenog iznosa mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju HRK - CHF na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja anuiteta. Pod uvjetom da je gore navedeno točno, po tuženiku tužitelj zapravo zahtjeva fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan isplate kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula, pa u tom slučaju bi se radilo o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Stoga tuženik nastavno ističe da tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje i kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena, te bi tužitelj u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, po tuženiku eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naložiti mu da nadoknadi trošak parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ispis prometa radi otplate kredita na listu 6-9 spisa, u Obavijesti o promjeni kamatne stope, u otplatni plan na listu 12-13 spisa, u izračun EKS i otplatni plan, u Ugovor o kreditu od 10.11.2006. na listu 28-33 spisa i drzge dokaze priložene uz tužbu, uvid u dokaz o uplati predujma na listu 53, 66 i 129 spisa, uvid u podnesak tužitelja na listu 146 spisa, uvid u podnesak vještaka na listu 135, 138, 143 i 147 spisa, uvid u spis ovog suda broj P-720/19, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu s punomoći i drugim prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 17.09.2021. i 07.10.2021., Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. od 21.12.2021., podnesak tužitelja od 18.03.2022., podnesak tuženika od 25.04.2022. s prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 30.08.2022. s prlilogom u privitku, Očitovanje vještaka i dodatno financijsko vještačenje od 13.10.2022., podnesak tužitelja od 06.12.2022., podnesak tuženika od 20.01.2023. i 02.11.2023., podnesak tužitelja od 27.02.2024., podnesak tuženika od 10.06.2024. s prilozima u privitku, iskaz tužitelja, podnesak tužitelja od 10.09.2024., podnesak tuženika od 03.10.2024. i podnesak tužitelja od 08.11.2024.godine.

4. Nakon provedenog postupka sud je prihvatio konačno precizirani tužbeni zahtjev kao osnovan, obzirom je istim tužitelj potraživao povrat utuženog iznosa s osnove preplate zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), a sve imajući u vidu ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valute uz koju je vezana glavnica, što je za posljedicu imalo da je zbog promjene tečaja tužitelj platio daleko veći iznos od ugovorenog. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23 (ZOO).

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva dana 10. studenog 2006. (list 28-33 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 20.351,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja t.j. isplate kredita (točka 1. ugovora), a radi se o kreditu za kupnju motornog vozila iz točke 9.3. Ugovora,

- da se tužitelj obvezao vratiti kredit kroz 84 mjeseca, i to kroz 83 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 289,59 CHF a jednu (preostalu) ratu u kunskoj vrijednosti od 291,88 CHF, sve obračunato po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF na dan ispunjenja obveze,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,15% s time da je naznačeno kako je ista promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora,

- da je efektivna kamatna stopa (EKS) izračunata u visini 5,67% i obuhvaća sve naknade povezane s odobrenim kreditom koje se plaćaju kreditoru kod odobravanja kredita EKS ne obuhvaća naknade i izdatke nastale zbog neuredne otplate kredita, kao i izdatke koji ne pripadaju kreditoru.

6. Također je neosporno da je tuženik za vrijeme otplate kredita u nekoliko navrata mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

7. Vezano pak uz potraživanja u mnogim istovrsnim ili sličnim predmetima pokrenutim kod ovog ili drugih sudova u kojima su stranke utuživale banke i tražile povrat preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu bilo zbog promjenjivosti kamatne stope ili promjene tečaja CHF odnosno s osnove valutne klauzule, za utvrditi je da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je između ostalih banaka i ovdje tužena banka odnosno njen prednik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, te njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

8. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima bila promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

9. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Također je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama, koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca, radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava, s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl., mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a kojim je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana isplata po tom ugovoru, te je i takvu ugovornu odredbu (uz onu vezanu uz promjenjivost kamatne stope) citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. To tim više što se nakon iskaza tužitelja ne utvrđuje nešto drugo, nego da se i u ovom slučaju radi o ništetnim odredbama, što je tužitelj neizravno potvrdio dajući iskaz. Naime, u iskazu je naveo da je sa svojom suprugom u 10. mjesecu 2006. odlučio kupiti automobil, pa su otišli u auto kuću Lodoli i odabrali auto. Potom su otišli u Splitsku banku, dakle u banku prednika tužene banka, koja je kako tužitelj navodi imala najpovoljnije uvjete za davanje kredita. O takvim povoljnim kreditima Splitske banke saznao je osobnim angažiranjem i informiranjem, pa su dakle u toj banci odlučili podiči kredit. Nastavno opisuje da su dogovorili ratu kredita kada je banka pripremila ugovor i rekla "da su najpovoljniji „švicarci“, a po sačinjenju ugovora pregledao je isti i vidio da je upisana rata koju su dogovorili, te kamata koju su dogovorili, pa su podigli kredit. Kredit su otplatili, s time da je on otplaćivao rate kredita, koje su kako navodi „od 2007. ili 2008. počele enormno rasti“. Stoga je prijevremeno otplatio kredit "jer nije više mogao slijediti ta mjesečna otplaćivanja“, obzirom je početna rata bila oko 1.300,00 kn a završna oko 1.700,00 kn.

13.1. Na upit svog punomoćnika tužitelj se očituje da su u banci govorili kako je najstabilniji i najpovoljniji kredit u švicarcima, te mu nije ponuđena druga valuta. Nadalje odgovara da nije upozoren na mogući rast tečaja u švicarcima te da nije shvaćao o čemu ovisi visina rata i kreditni tečaj. Također navodi da je nakon što je ugovor bio spreman i više nije bilo mogućnosti za pregovaranjem, u ugovoru vidio koji je rok upisan za otplatu kredita i koja visina rate kredita, te je dakle pregledao u ugovoru te osnovne elemente o kojima je bilo govora kod sklapanja ugovora i potpisao je ugovor. Na dodatni upit svog pun. je li razumio odredbu o promjeni valutne klauzule, tužitelj odrično odgovara da nije razumio i štoviše da mu nitko nije skrenuo pažnju na to. Nadalje se očituje da je vozilo kupio za osobne potrebe i da nije imao nikakav osobni obrt ili sl. odnosno djelatnost, obzirom radi u Ministarstvu obrane pa ni ne može imati osobnu djelatnost. Na upit pun. tuženika je li postavljao kakve upite djelatnicima banke vezano uz valutnu klauzulu, tužitelj odgovara da nije jer nije posebno razumio što znači valutna klauzula niti mu je itko skrenuo pažnju na takav dio ugovora. Naprotiv, imao je samo saznanja o stabilnosti valute u švicarcima, tim više što je „prethodnu godinu podizao kredit za adaptaciju kuće u istoj valuti, te je taj kredit u vremenu do tada otplaćivao na zadovoljavajući način“, ali je kasnije i njega morao otplatiti da bi ispunio svoju obvezu, kako ističe, "bez plaćanja enormnih iznosa rata". Nastavno u svezi potonjeg ugovora još iznosi da je spomenuti kredit za adaptaciju kuće podigao na rok od 15 godina, ali je i njega dakle otplatio u kraćem roku, možda 2015.godine, a na posljednji upit pun. tuženika odgovara da je u vrijeme podizanja opisanih kredita radio kao zaštitar i bio u struci autoelektričara, dok je kasnije u vrijeme otplate kredita prešao raditi u MORH.

14. Dakle, i nakon ovakvog iskaza za zaključiti je da je tužitelj evidentno potpisao tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, kod sklapanja kojeg mu nije pobliže obrazložen sadržaj ugovora a niti je upozoren na rizik koji se može dogoditi vezano uz povišenje kamatne stope jednostranom odlukom banke. Osim toga, opće je također poznato da se o odredbama akata kreditora a ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja koja je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te se evidentno nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornim odredbama istaknutim u predmetu ovog spora. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi dakle da tužitelj nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu je data od strane tuženika u formi ugovora, s time da je takav ugovor bio unaprijed sastavljen po tuženiku, pa se dakle radi o tipskom ugovoru koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita. Takav tipski ugovor o kreditu sastavljen je od strane pravne službe tuženika i nije podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je prihvatio i evidentno poštivao ugovorne odredbe. Pri tom ni okolnost da li je tužitelj pročitao sporne odredbe ugovora ne bi bile od značajnijeg utjecaja za prosuđivanje nepoštenosti samih odredbi, obzirom je sukladno naprijed navedenim propisima bitno za utvrditi je li o istim odredbama tužitelj mogao pregovarati i jesu li iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Osim toga, tužitelj je s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku, daje status prosječnog potrošača, a člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

15. Najzad se ne nalazi ni da bi istaknuti prigovor zastare od strane tuženika bio osnovan. Naime, tužitelj je podnio individualnu tužbu u ovom predmetu 22.svibnja 2020., te je u tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule tj. tečajne razlike za utuženi period od listopada t.j. studenog 2006. do prijevremene otplate u siječnju 2011., a tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012., te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

16. Odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima ili ZOO-a kraće, NN 35/05 i dr., propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

17. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

18. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavak 3. istoga članka određuje da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

19. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

20. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH-a broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.- u kojoj je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

21. U citiranoj odluci VSRH-a zauzeto je slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

22. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012. utužena tražbina, imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo nije bila u zastari, a podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, te se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, pa bi zastara za individualne tužbe počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

23. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 22.05.2020., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna odnosu na kamatu dana 14. lipnja 2018., to proizlazi da za podnošenje tužbe u ovom predmetu nije nastupila zastara pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

24. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja sa sjedištem u [adresa]. U Nalazu i mišljenju od 21. prosinca 2021. id. vještak najprije daje pregled zadataka i dostavljene dokumentacije u spisu, te iznosi osnovne podatke vezane uz sklopljeni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 55699/06. Između ostaloga ističe da je dospijeće prve obveze bilo 10. prosinca 2006. a sljedećih rata svaki 10.-ti u mjesecu, te je kredit isplaćen 14. studenog 2006., s kojim danom je prodajni tečaj Societe Generale-Splitska banka d.d. za valutu CHF iznosio 4,63190 kuna za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos kredita od 20.351,00 CHF iskazan u protuvrijednosti u kunama iznosio 94.263,80 kn. Uvidom u promet po kreditu s prikazom promjena anuiteta (kamata i glavnice), utvrđuje da je za vrijeme otplate, ili kako on navodi u razdoblju kredita, kamatna stopa više puta mijenjana s time da je od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 12. ožujka 2007. iznosila 5,15%. Nadalje je od anuiteta s dospijećem 10.4.2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 11. svibnja 2009. iznosila 6,90 %, dok je od anuiteta s dospijećem 10. lipnja 2009. do konačne prijevremene otplate kredita 27. siječnja 2011. iznosila 8,90%. U skladu s takvim utvrđenjima i izračunima iz nalaza najzad nalazi da razlika obveza od dana dospijeća prve obveze do konačne prijevremene otplate iznosi ukupno 16.580,04 kn, te da ta razlika proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita.

25. U Dopuni nalaza od 13. listopada 2022. ili Očitovanju na prigovore tužitelja i tuženika i Dodatnom financijskom vještačenju, kako vještak naslovljuje id, dopunu, isti se dodatno očituje da je u Tabeli 2 id. Dopune nalaza sačinjen prikaz otplatnog plana uz izračun tečajnih razlika (bez razlike anuiteta) na način kako to predlaže tužitelj, upravo kako bi se vidjelo da su izračuni koji su dani u osnovnom nalazu i mišljenju zapravo istovjetni onima koje predlaže tužitelj. Vještak napominje kako je prikaz otplatnog plana u Tabeli 2 dan isključivo zbog usporedbe izračuna tečajnih razlika u osnovnom nalazu i tečajnih razlika na način kako to predlaže tužitelj u podnesku od 8. ožujka 2022., te su u Tabeli 2 koja ima samo svrhu usporedbe ostavljeni prodajni tečajevi na dan plaćanja kao i u osnovnom nalazu. Nadalje, u Tabeli 2a u nastavku Dopune nalaza sačinio je prikaz otplatnog plana uz izračun „kako tečajnih razlika, tako i razlike anuiteta prema prijedlozima tužitelj i tuženika iznesenim u podnescima od 18. ožujka 2022. i 25. travnja 2022.“, kako navodi, pa slijedom toga nalazi da razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve rate do konačne prijevremene otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća /plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 16.586,61 kn odnosno 2.201,42 eur, ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, s time da je razlika pojedinih mjesečnih pozitivnih razlika prikazana u stupcu "u" Tabele 2a dodatnog nalaza (u valuti HRK) odnosno u stupcu "v" Tabele 2a dodatnog nalaza (u valuti EUR). Odnosno, ako se prema prijedlogu tuženika promatraju svi iznosi, što znači pozitivni i negativni, prebijeno, tada vještak nalazi da ukupna razlika koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju ako se usvoji takav izračun, iznosi 15.997,21 kn ili 2.123,21 eur, a pojedine mjesečne iznose pozitivnih i negativnih razlika prikazuje u Tabeli 2a dopunjenog nalaza koji je sadržan na listu 119-126 spisa.

26. Tužitelj je nakon toga konačno precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje razlike nastale s osnove valutne klauzule iz Dopune nalaza, uvažavajući kao osnovane navode tužitelja u pogledu navedenog izračuna. Napose se prihvaća obrazloženje tužitelja o neznatnoj razlici u odnosu na izračun po tečaju na dan dospijeća i tečaju na dan plaćanja, a što tužitelj ističe vezano uz prigovor tuženika iznesen u točki 2. podneska tuženika od 25.travnja 2022.godine, te obrazloženje tužitelja zašto se ne mogu uvažiti negativne kamate odnosno razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacije) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuiteta otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni. Naime, pravo tuženika da potražuje te iznose te da se tužitelju dosudi umanjeni izračunati iznos iz Dopune nalaza vještaka je neosnovano jer je zastarjelo, budući je prošao opći zastarni rok od 5 godina a tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita. Odnosno, kako i tužitelj obrazlaže ugovorena je promjenjiva kamatna stopa pa tužitelj ima osnovano potraživanje prema banci, u uvjetima kada je banka kamatnu stopu povećala koristeći nejasne kriterije s kojima nije upoznala tužitelja, te u uvjetima kada je kamatna stopa pala ispod početno ugovorene, banka ne može osnovano ništa potraživati od potrošača, jer ju nije on mijenjao, niti je bio nepošten. Potonje je sadržano i u stavu Županijskog suda u Splitu izraženom u presudi posl. broj: Gž- 755/21 od 13.10.2021.godine, čiji sadržaj relevantni dio obrazloženja tužitelj citira: ''…Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice….''

27. Tužitelj je dakle kao što je naprijed navedeno u skladu s potonjim nalazom vještaka specificirao tužbeni zahtjev i potraživao ukupni iznos od 2.201,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, počam od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, s time da mu pripada kamata u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO-a jer je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja. Stoga je slijedom naprijed navedenog tužitelju dosuđen naprijed navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki I. izreke ove presude.

28. Uz to se napominje da nije mogao biti prihvaćen kao osnovan prigovor tuženika, da se u pitanju usklađenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja radi o preinačenju tužbenog zahtjeva, obzirom se radi o takvoj izmjeni tužbenog zahtjeva kojoj se tuženik ne može protiviti, a kako sukladno proizlazi iz članka 191. st. 2 Zakona o parničnom postupku. Istim je propisano: „Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti", a radi se o tome da je dakle tužitelj samo uskladio svoje potraživanje s izračunom iz nalaza vještaka.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), koji se primjenjuje prema prijelaznim i završnim odredbama ZPP/19 na postupke u kojima do stupanja na snagu cit. izmjena ZPP/19 nije donesena prvostupanjska odluka. Omjer uspjeha stranaka u postupku ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je uspio u cijelosti. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i dosuđuje se prema vrijednosti predmeta spora od 103.444,70 kn i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23), te mu uz to pripada trošak knjigovodstvenog vještačenja i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu. Kao opravdan tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od po 200,00 eura za sastav tužbe podnesaka od 17. rujna 2021., 18. ožujka 2022., 7. prosinca odnosno isti je zaprimljen 6. prosinca 2022., i podnesak od 11. rujna 2024. te za zastupanje na raspravi od 11. lipnja 2024. i na završnom ročištu od 10. prosinca 2024. Za zastupanje na prvom tj. pripremnom ročištu od 7. listopada 2021. tužitelju je priznat zatraženi iznos od 100,00 eura jer se na istom samo procesno raspravljalo, a toliki iznos priznat je i za sastav podneska od 30. kolovoza 2022. (za koji tužitelj pogrešno naznačuje od 31. kolovoza 2022.), te je id. iznos priznat i za pristup na ročište za objavu odluke. Tužitelju je ukupno za naveden radnje priznat iznos od 1.700,00 eura obzirom da mu nije priznat trošak za podnesak od 7. listopada 2021. ( za koji pogrešno navodi da se radi o podnesku od 17. listopada 2021.) jer isti nije bio potreban kao niti trošak za podnesak od 8. studenog 2024. (za koji pogrešno navodi da se radi o podnesku od 11. studenog 2024.). Naime, u istima je nepotrebno ili opetovano iznosio prigovore i navode koje je mogao iznijeti ili je već iznio u podnescima ranije odnosno koje je mogao iznijeti u podnescima ili na ročištima za koja su mu priznati troškovi zastupanja. Tužitelju je pored toga priznat trošak za izradu nalaza i dodatnog izračuna (265,45 eur + 106,18 eur, koliki je bio stvarni trošak vještačenja), te trošak sudske pristoje za tužbu i presudu (od po 88,13 eur), pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 2.247,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki II. izreke ove odluke.

U Karlovcu 21. siječnja 2025.

Sudac:

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Dinki Dobrović Legović, odvjetnici iz Karlovca.

2. Tuženiku po pun. iz OD Vukina i Partneri d.o.o. iz Zagreba.