Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-238/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao suca izvjestitelja i članice vijeća te Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivi Grga, odvjetniku u Splitu, protiv 1. tuženika HRVATSKE PROVINCIJE PŽ KONVENTUALACA, Sveti Duh 31, Zagreb, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Planinić, Šoljić i partneri d.o.o., Donje Svetice 46 C, Zagreb, 2. tuženika SPLITSKO – MAKARSKE NADBISKUPIJE, Poljana kneza Trpimira 7, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mati Tomislavu Perošu, odvjetniku u Splitu i 3. tuženika NŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i 1. i 3. tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-617/2018 od 10. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-617/2018 od 10. studenoga 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

II. O troškovima u povodu podnesenih žalbi tužitelja te 1. i 3. tuženika odlučit će se konačnom odlukom.

III. Odbija se zahtjev 2. tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženicima ad. 1 i ad. 3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 90.000,00 kn / 11.945,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe - 11. prosinca 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se u odnosu na ove tuženike zahtjev tužitelja odbija za više zatraženi iznos od 160.000,00 kn / 21.235,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11. prosinca 2018. godine do isplate.

II. Odbija se u odnosu na tuženika ad. 2 zahtjev tužitelja u cijelosti, a kojim je isti zatražio od ovog tuženika isplatu iznosa od 250.000,00 kn / 33.180,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11. prosinca 2018. godine do isplate, solidarno sa tuženicima ad. 1 i ad. 3.

III. Nalaže se tuženicima ad. 1 i ad. 3 solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.710,40 kn / 1.686,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku ad. 2 parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn / 1.244,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude pod stavkom I izreke, te protiv stavka II i IV izreke kao I odluke o parničnom trošku u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka žali se tužitelj osobno i putem punomoćnika zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. t. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Protiv dosuđujućeg dijela pod stavkom I izreke i odluke o parničnom trošku pod stavkom III izreke žali se 1. i 3. tuženici zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP te predlažu njihove žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelja 2. tuženik se protivi iznesenim žalbenim navodima i predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja je osnovana

6. Žalba 1. tuženika je osnovana.

7. Žalba 3. tuženika je osnovana

8. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja (rođenog **.**.1982.) za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. uzrokovane radnjama 3. tuženika koje je počinio kao gvardijan u sakristiji crkve sv. Frane u Splitu, u listopadu 1997., pobliže opisanom u činjeničnim navodima tužbe, koristeći svoj položaj nad tada maloljetnim tužiteljem, u dobi od 15 godina, kojim je uspostavio neželjeni kontakt i izvršio bludne radnje na štetu tužitelja, o čemu nije bilo neposrednih očevidaca, kojim mu je nanio duševne boli i strah

9. Odredbom čl. 41. Ustava Republike Hrvatske je propisano kako su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države, a odredbom čl. 6. st. 3. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 83/02, 73/13), propisano je da su vjerske zajednice, njihovi organizacijski oblici i zajednice vjerskih zajednica, neprofitne pravne osobe, to 1. i 2. tuženici nedvojbeno djeluju kao pravne osobe u Republici Hrvatskoj, o čemu se vodi posebna evidencija pri nadležnom Ministarstvu pravosuđa i uprave.

10.1. Prvostupanjski je sud iz iskaza tužitelja i svjedoka FŽ, kojima je u potpunosti poklonio vjeru kao logičnim i životnim, kao i sadržaja ovjerene izjave istog svjedoka, utvrdio da je 3. tuženik na štetu tužitelja u listopadu 1997. u sakristiji crkve sv. Frane u Splitu zlostavljao tužitelja kao maloljetnika bludnim radnjama te da se radi o seksualnom deliktu na štetu maloljetnika, koji ima sva obilježja kaznenog djela neovisno o tome što Županijsko državno odvjetništvo u Splitu nije pokrenulo kazneni postupak protiv 3. tuženika, kao direktnog štetnika zbog nastupa zastare, jer je građansko pravna odgovornost šira od kaznene. Osim toga, utvrđeno je da je 2017. i 2018. proveden crkveni sudski postupak u skladu sa odredbama kanonskog prava u odnosu na 3. tuženika koji je rezultirao otpustom 3. tuženika iz Reda franjevaca konventualaca, razrješenjem svih obaveza koje proizlaze iz svetog reda uz trajnu zabranu slavljenja sakramenata, poučavanje te bilo kakvog javnog nastupa u ime Crkve odlukom Svetog Oca Franje na dan 28. lipnja 2018., kako to proizlazi iz dopisa 1. tuženika na listu 127. spisa.

10.2. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je 1. tuženik pravna osoba, ali je pri tom paušalno zaključio da Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ne dovodi do ekskulpiranja 1. tuženika za štetu koju je tužitelju počinio njegov član, ovdje 3. tuženik koji je to nedvojbeno bio u vrijeme štetnog događaja, a ujedno i raspoređen na mjesto gvardijana samostana sv. Frane u Splitu, sve do odluke Svete Stolice - Svetog Oca Franje o razrješenju, pa s obzirom da se štetna radnja (delict) na štetu tada maloljetnog tužitelja dogodio u sakristiji navedene crkve, ocjenjuje da je 1. tuženik odgovaran za štetu koju vjernicima nanesu njegovi članovi obavljajući redovničke zadaće i dužnosti, što je ovdje bio slučaj, a uz 3. tuženika kao neposrednog štetnika i solidarno sa njim bez obzira je li 1. tuženik Provincijal znao za ponašanje 3. tuženika, koje je u konačnici dovelo do njegovog udaljenja iz reda i crkve, jer je upravo po 1. tuženiku 3. tuženik bio raspoređen na mjestu gvardijana, koje mjesto je iskoristio i mogao iskoristiti na štetu vjernika, u ovom slučaju tada maloljetnog tužitelja. Stoga taj sud ukratko zaključuje da 3. tuženik nije bio redovnik i član 1 tuženika, on uopće ne bi djelovao u ovoj crkvi i ne bi mogao počiniti delikt na štetu tada mllj. tužitelja, pa za njegove postupke, solidarno sa njim, odgovara i red kojem je pripadao, jer je nad njim i nad ostalim redovnicima morao vršiti nadzor i kontrolu, a koji je konačno odlukom Svete stolice i razriješen obveza koje proizlaze iz svetog reda, kako je to sam 1. tuženik naveo u svom dopisu od 1. kolovoza 2018. te da se solidarna odgovornosti 1. i 3. tuženika temelji na odredbama čl. 170. i 171. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) s obzirom da je 1. tuženik pravna osoba, a 3. tuženik je bio njezin član u vrijeme štetnog događaja koji je namjerno počinio bludne radnje - kazneno djelo na štetu tužitelja

11. Prije svega valja reći da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije opredijelio kad je konkretni obveznopravni odnos između stranaka nastao jer je o odgovornosti tuženika odlučivao primjenom odredbi ZOO/91, a o visini zatražene naknade štete i istaknutom prigovoru zastare temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 60/16i 29/18 - dalje: ZOO/05) iako je odredbom čl. 1163. st. 1. ZOO/05 propisano da se odredbe toga zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga zakona.

12. U žalbenoj fazi postupka između stranaka su i dalje sporne pretpostavke odštetne odgovornosti i to vezano uz nastanak samog štetnog događaja, subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu, karakter pravne osobnosti 1. i 2. tuženika s obzirom na istaknute prigovore promašene pasivne legitimacije 1. i 2. tuženika, pa tako i je li 3. tuženik u vrijeme štetnog događaja bio radnik 1. i 2. tuženika odnosno jesu li 1. 2. i 3. tuženici u vrijeme štetnog događaja imali pravno relevantni odnos koji bi opravdavao primjenu odredbi čl. 170. i/ ili 171. ZOO/91 za solidarnu odgovornost tuženika na kojima je prvostupanjski sud utemeljio odgovornost 1. i 3. tuženika jer se objektivna odgovornost ne može pretpostavljati, odnosno ima li pravnog osnova za ustanovljavanje objektivne odgovornosti Provincije za radnje bilo kojeg bivšeg ili sadašnjeg člana Provincije, zatim osnovanost prigovor zastare, te opseg i visina štete.

13. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika i šteta, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete te protupravnost. Teret dokaza o postojanju ovih pretpostavki, pa tako i postojanju uzročne veze, ukoliko nije riječ o šteti nastaloj u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću, je na oštećeniku, dok je, obzirom na načelo presumirane krivnje, teret dokaza o nepostojanju krivnje na štetniku.

14. Međutim, pobijana presuda ne sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama vezanim uz postojanje solidarne odštetne odgovornosti 1. i 3. tuženika, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

15. Tako je prvostupanjski sud solidarnu odgovornost 1. i 3. tuženika utemeljio na odredbama čl. 170. i 171. ZOO/91) iako se odredba čl. 170. ZOO primjenjuje isključivo na subjekte trgovačkog prava, a iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da 1. tuženik nije subjekt trgovačkog prava, dok kod primjene odredbe čl. 171. ZOO zakonodavac ne ovlašćuje oštećenika zahtijevati naknadu štete izravno od radnika zaposlenih kod osoba iz st. 1. čl. 171. ZOO. Uz to odredbom čl. 171. ZOO nije predviđena solidarna odgovornost poslodavca i neposrednog štetnika

16.1. Naime, pravna osoba kao poslodavac odgovara za štetu koju radnik uzrokuje trećoj osobi na radu ili u vezi s radom prema specijalnoj odredbi čl. 170. st. 1. ZOO, a prema st. 2. oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu uzrokovao namjerno.

16.2. Prema čl. 171. ZOO odredbe prethodnog čl. primjenjuju se i na druge pravne osobe i osobe koje samostalno obavljaju djelatnost osobnim radom u pogledu odgovornosti za štetu što je radnici koji kod njih rade uzrokuju u radu ili u vezi s radom trećoj osobi.

17. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud izjednačuje štetu koju počini neposredni štetnik - član Provincije sa štetom koju bi počinio eventualni radnik-zaposlenik Provincije iako pri tom nije imao u vidu pravnu regulaciju rada i pravne oblike rada u Republici Hrvatskoj pa posljedično nije utvrdio kakav je to bio karakter rada 3. tuženika u crkvi sv. Frane u Splitu i je li 3. tuženik za svoj rad primao plaću ili naknadu place i ako je, od koga ih je primao.

18. Osim toga, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo materijalnopravno uporište za razlikovanje građanskopravne odgovornosti 1. i 2. tuženika, s obzirom da su oboje pravne osobe katoličke crkve i sukladno odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica imaju jednak pravni položaj u odnosu na 3. tuženika i utuženu solidarnu odgovornost za štetu, s time da tužitelj posebno stavlja na teret 2. tuženiku i neadekvatnu reakciju odgovornih osoba nakon što im je tužitelj još 2011. prijavio štetni događaj .

19. Vezano uz istaknuti prigovor zastare valja reći da prvostupanjski sud početak tijeka zastare pogrešno veže uz trenutak vještačenja odnosno procjene sudskih vještaka u kombiniranom vještvu u ovom predmetu. Naime, početak tijeka zastare za tražbinu s osnove neimovinske štete počinje teći završetkom liječenja tužitelja odnosno kada se zdravstveno stanje narušeno štetnim događajem koje je zaostalo nakon liječenja stabiliziralo i postalo trajno i nepromjenjivo, tako da je tek od prvog slijedećeg dana nakon toga tužitelj mogao zatražiti naknadu štete od tuženika i od tada počinje teći rok zastare od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO-a.

20. Međutim, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da u konkretnom slučaju liječenje tužitelja još uvijek traje, to je sud paušalno zaključio da izneseni prigovor zastare potraživanja naknade štete nije osnovan.

21. Slijedom svega iznijetog primjenom odredbe čl. 370. ZPP ukinuta je prvostupanjska presuda jer je radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom, a u nastavku postupka potrebno je otkloniti sve prethodno izloženo i potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje odlučno za utvrđenje pretpostavki odštetne odgovornosti sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: "Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."), osobito vezano uz postojanje direktne uzročno posljedične veze između štetne radnje i nastale štete koju tužitelj trpi zbog posljedica predmetnog štetnog događaja te imajući u vidu i ostale žalbene navode žalitelja, pa tako i vezano uz žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud, o postojanju štetnog događaja odlučivao i na temelju nalaza vještaka, iako su ga vještaci izrijekom otklonili procjenjivati te u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05 utvrditi kad je nastupio obvezni odnosi između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku uz jasne i valjane razloge koji će se osnivati na sadržaju provedenih dokaza.

22. Odluka o troškovima postupka u povodu podnesenih žalbi osniva se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

23. Trošak odgovora na žalbu 2. tuženiku nije priznat jer odgovor nije radnja potrebna radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić