Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2597/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bojan Lujak, odvjetnik iz Dubrovnika, Vukovarska 17 protiv tuženika KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Kolić, odvjetnica u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-341/2019-26 od 1. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-341/2019-26 od 1. kolovoza 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-341/2019-26 od 1. kolovoza 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke te pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 154,29 eura/ 1.162,50 kuna do iznosa od 716,43 eura/ 5.397,94 kune.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv- 341/2019-26 od 1. kolovoza 2023. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 154,29 eura, i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 154,29 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika, poslovni broj Ovrv-2444/2019 od 28. listopada 2019. u dijelu kojim se nalaže tuženiku, u roku od 8 dana, platiti tužitelju iznos od 126.862,37 eura/ 955.844,50 H kuna sa zateznim kamatama koje teku od 16. rujna 2019. do isplate prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. nadalje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Pod točkom II. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika, poslovni broj Ovrv-2444/2019 od 28. listopada 2019. u dijelu kojim se nalaže tuženiku, u roku od 8 dana, platiti tužitelju iznos od 147.053,00 kuna sa zateznim kamatama i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija te u dijelu kojim se nalaže tuženiku, u roku od 8 dana, naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.325,50 kuna.

Pod točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku, u roku od 15 dana, troškove postupka u iznosu od 5.986,07 eura/ 45.102,06 kuna.

U točki IV. izreke je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja za iznos od 5.397,94 kuna.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkama II. i IV. izreke žali se tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13,i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), te predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i u pogledu 20.000,00 eura/ 147.053,00 kn kao i troškove postupka u iznosu od 716 eura/ 5.397,94 kuna i 839,47 eura/ 6.325,50 kuna, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe

3. Protiv navedene presude pod točkama I. i III. izreke žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, te predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

5. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode te predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Žalba tužitelja je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu sporednog potraživanja (troškova postupka).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati dospjelo potraživanje u iznosu od 1.102.897,50 kuna, koje je tuženik primio na ime zajma te isto nije vratio nakon proteka dogovorenog roka.

9. U tijeku prvostupanjskog postupka i pri donošenju presude, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, dok ni tužitelj niti tuženik u žalbama ne ističu da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a niti iznose razloge koji bi upućivali na postojanje te povrede.

U odnosu na žalbu tuženika

10. Tuženik u pretežnom dijelu žalbe reproducira sadržaj prvostupanjske presude, a jedini žalbeni navod koji ističe jest taj da je na pripremnom ročištu dana 27. travnja 2022., na okolnost da je dug vraćen i u kojem iznosu, predložio saslušati stranke te svjedoke ČA i ŠA iz [adresa], ĐA iz [adresa] i PA iz [adresa], te je prvostupanjski sud na istom pripremnom ročištu prihvatio dokazne prijedloge stranaka, i to pregled isprava te saslušanje navedenih svjedoka i saslušanje parničnih stranaka, dok je u daljnjem tijeku postupka prvostupanjski sud samo pregledao isprave i saslušao parnične stranke, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. Na opisani žalbeni navod treba odgovoriti kako slijedi.

12. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

13. Iz podataka u spisu je vidljivo da je tuženik (tada ovršenik) u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, podnesenom dana 13. studenoga 2019. (list 8 spisa), a koji se smatra odgovorom na tužbu, naveo da je „ovršenik do zaprimanja rješenja o ovrsi podmirio dio duga prema ovrhovoditelju, odnosno iznos od 150.000,00 kuna, pa stoga ni obračun kamate nije ispravan“.

14. Dakle, tuženik je tijekom postupka iznio tvrdnju da je vratio tužitelju dio duga u iznosu od 150.000,00 kn, a što je iznio i u svom iskazu prilikom saslušanja na ročištu održanom dana 15. prosinca 2022. (list 59-62 spisa), kada je naveo da su IA i GA, koji su u tom trenutku bili njegovi prijatelji upoznati s vraćanjem tužitelju iznosa od 20.000,00 eura, a primitak iznosa od 20.000,00 eura je potvrdio u svom iskazu i tužitelj, koji je također iskazao da je taj iznos primio od tuženika nakon potpisa izjave o dugovanju kod javnog bilježnika (s time da je tužitelj iskazao da taj primjeni iznos od 20.000,00 eura nema veze s utuženih 150.000,00 eura).

15. U situaciji kada je tuženik tvrdio da je vratio iznos od 20.000,00 eura te da su s tim vraćanjem bili upoznati IA i GA, a tužitelj je primitak tog novčanog iznosa potvrdio (iako je iskazao da se taj iznos ne odnosi na vraćanja dijela utuženog iznosa) te je za taj iznos ukinut platni nalog, očito je prvostupanjski sud prihvatio tuženikovu tvrdnju o vraćanju iznosa od 20.000,00 eura pa na okolnost povrata tog iznosa zaista nije bilo potrebno saslušavati svjedoke, a tuženik nije tvrdio da je vratio bilo koji daljnji iznos pa da bi takvu tvrdnju trebalo dokazivati saslušavanjem svjedoka. Drugim riječima, kada sam tuženik nije tvrdio da je izvršio plaćanje iznosa većeg od 20.000,00 eura (a primitak tog iznosa je i tužitelj potvrdio u svom iskazu) te nije navodio kada bi, gdje i na koji način izvršio vraćanje utuženog iznosa, nisu postojale okolnosti na koje bi bilo potrebno saslušavati svjedoke.

16. Stoga je prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučio da će provesti saslušanje svjedoka ČA i ŠA iz [adresa], ĐA iz [adresa] i UA iz [adresa], te je u skladu s odredbom čl. 292. st. 5. ZPP-a odustao od saslušanja navedenih svjedoka, jer isto nije bilo potrebno u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja, zbog čega nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje tuženik. 17. U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud na temelju pisane isprave – Izjave od 29. srpnja 2019. (list 6 spisa), kojom tuženik priznaje postojanje duga prema tužitelju u iznosu od 150.000,00 eura i kojeg se obvezao vratiti do 15. rujna 2019., te iskaza stranaka o vraćenom iznosu od 20.000,00 eura, i to nakon što je tuženikov potpis na navedenoj Izjavi ovjeren kod javnog bilježnika (29. srpnja 2019.), pravilno utvrdio postojanje dugovanja u preostalom iznosu za koji je platni nalog održao na snazi.

18. Naime, tužitelj je u ovršnom prijedlogu potraživao iznos od 1.102.897,50 kn, a kako je tuženik vratio tužitelju iznos od 20.000,00 eura, što odgovara protuvrijednosti od 147.053,00 kn (prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan 15. rujna 2019., 1 euro = 7,352650 kn, koji tečaj je tužitelj koristio u ovršnom prijedlogu podnesenom sudu 28. listopada 2019.), to je ostalo nepodmireno dugovanje u preostalom utuženom iznosu od 955.844,50 kuna, što primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 euro = 7,5345 kn iznosi 126.862,37 eura.

19. Stoga je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) te je na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a pravilno djelomično održao platni nalog na snazi i odlučio kao u točki I izreke pobijane presude.

20. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

21. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

U odnosu na žalbu tužitelja

22. Tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbama čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na dio presude kojom je ukinut platni nalog jer tvrdi da tuženik od predmetne tražbine tužitelju nije vratio ništa. Pritom u bitnome ističe da je teret dokaza da se povrat iznosa od 20.000,00 eura odnosi na predmetno dugovanje (a ne na neko drugo dugovanje) bio na tuženiku, a ne na tužitelju, koji je u svoj iskazu naveo da se to vraćanje odnosi na neko drugo dugovanje.

23. Opisani žalbeni navodi su neosnovani. To iz razloga što u skladu s odredbama čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a stranka iznosi određene tvrdnje i predlaže dokaze kojima dokazuje istinitost svojih tvrdnji ili dokaze kojima pobija tvrdnje protivnika.

24. U konkretnom slučaju je tužitelj tvrdio da ima dugovanje prema tuženiku i u prilog svoje tvrdnje je dostavio pisanu tuženikovu Izjavu od 29. srpnja 2019., dok je tuženik tvrdio da je iznos od 20.000,00 eura vratio nakon potpisivanja navedene Izjave, a tužitelj je potvrdio primitak iznosa od 20.000,00 eura nakon potpisivanja Izjave, s time da je tužitelj u svom iskazu vrlo paušalno naveo da iznos od 20.000,00 eura nema veze s predmetnih 150.000,00 eura, „već je to bila neka razlika što mu je pored tih 150.000,00 eura davao po 1.000,00 eura, 2.000,00 eura i još po takvih manjih iznosa“. Naime, tužitelj nije jasno ni određeno naveo kada je, navodno, davao tuženiku „takve manje iznose“, koliko je bilo „tih manjih iznosa“ te je li postojao eventualni dogovor bio u vezi vraćanja „tih manjih iznosa“.

25. S obzirom da tužitelj nije dokazao da bi između stranaka postojao neki drugi pravni odnos iz kojeg bi proizlazilo tuženikovo dugovanje od 20.000,00 eura, a koje je tuženik nedvojbeno vratio tužitelju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a kada je u tom dijelu ukinuo platni nalog te je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

26. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tužitelj ističe da je trebalo u cijelosti prihvatiti zahtjev tužitelja, a time i dosuditi tužitelju naknadu parničnog troška u cijelosti.

27. No, tužitelj nije uspio u cijelosti u sporu pa odluka o trošku nije mogla biti donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok u žalbi ne navodi da je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka mogao donijeti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, a drugostupanjski sud na pravilnost primjene materijalnog prava kod odluke o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti.

28. U pravu je tužitelj kada navodi da mu je prvostupanjski sud trebao priznati i trošak plaćenog PDV-a na javnobilježničku nagradu, što je tužitelj morao platiti, jer je javni bilježnik obveznik plaćanja PDV-a. Naime, u skladu s odredbom čl. 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine", br. 8/11 i 114/12 – dalje: Pravilnik), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovršnog postupka (28. studenoga 2019.), javni bilježnik ima pravo na nagradu iz čl. 6. Pravilnika (za radnje javnog bilježnika u vezi zaprimanja prijedloga za ovrhu i izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave) zaračunati porez na dodanu vrijednost te je javni bilježnik to učinio i u rješenju o ovrsi odredio da troškovi postupka iznose 6.287,50 kn. Pored toga, odredbom čl. 5. Pravilnika je propisano da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti od javnog bilježnika postupanje po njegovom prijedlogu sve dok ne podmiri javnobilježničku nagradu i troškove, zbog čega je nedvojbeno da je tužitelj u cijelosti platio javnobilježničku nagradu u ovom pravnoj stvari.

29. U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 5.000,00 kn te odbio zahtjev tužitelja za naknadom plaćenog PDV-a na javnobilježničku nagradu za izdavanje rješenja o ovrsi u iznosu od 1.250,00 kn, obrazlažući svoju odluku time da „tužitelj nije obveznik u sustavu poreza na dodanu vrijednost“ (točka 12.3.1. obrazloženja). Nesporno je da tužitelj nije obveznik u sustavu PDV-a, ali je nesporno da je tužitelj platio javnom bilježniku PDV na nagradu od 5.000,00 kn, što iznosi 1.250,00 kn, te se radi o trošku koji je bio potreban i na čiju naknadu tužitelj ima pravo.

30. S obzirom da je prvostupanjski sud tužitelju dosudio naknadu parničnog troška u skladu s omjerom uspjeha od 93%, u tom je omjeru tuženik dužan naknaditi i ovaj dio troška plaćenog PDV-a, odnosno iznos od 1.162,50 kn, što predstavlja protuvrijednost od 154,29 eura.

31. Stoga je valjalo djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak u iznosu od 154,29 eura te odlučiti kao u točki III izreke ove presude.

32. Budući da je tužitelj u žalbenom postupku uspio samo u pogledu odluke o trošku, i to djelomično, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu te je taj zahtjev tužitelja odbijen (točka IV izreke).

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac