Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-770/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV.br. 1, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-276/2019-20 od 28. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-276/2019-20 od 28. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eura.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 2.529,75 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.262,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2024 do isplate (točka I. izreke). Tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće (točka II. izreke).

2. Protiv točke I. izreke presude žalbu je podnijela tuženica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženice odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u razdoblju od rujna 2014. do rujna 2019. s osnove neisplaćenog dodatka za vojnu službu.

6. U postupku nije sporno, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, da je tuženica tužitelju u utuženom razdoblju sporni dodatak za vojnu službu nije isplaćivala za sve odrađene sate rada, već, neovisno o broju odrađenih sati, u visini odnosno fiksom iznosu koji se određivao u postotku od osnovice za obračun plaće.

7. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporan je način obračuna spornog dodatka točnije da li se isti obračunava uvijek u fiksnom iznosu prema redovnom radnom vremenu i postotku od osnovice za obračun plaće ili se isti obračunava prema stvarno određenim satima.

8. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da se dodatak za vojnu službu iz čl. 139. st. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 – dalje: ZSOS) treba obračunavati prema stvarno odrađenom radu, a ne prema radu u redovnom radnom vremenu. Također, sud prvog stupnja smatra da okolnost što se dodatak za vojnu službu sukladno čl. 139. st. 5. ZSOS utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće ne znači da se predmetni dodatak mora isplaćivati u fiksnom iznosu kao da je tužitelj radio u redovnom radnom vremenu.

9. Tuženica žalbenim navodima osporava pobijanu presudu navodeći u žalbi da sud prvog stupnja nije pravilno odredio zadatak vještaku, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo točnije odredbu čl. 139. ZSOS. Također, tuženica u žalbi ističe i da sud nije dao jasno i dostatno obrazloženje zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev, te da stav suda da obračun dodatka treba izvršiti prema ukupnom radnom angažmanu nemaju uporišta u niti jednom pravnom propisu.

10. Međutim, žalbeni navodi tuženice su neosnovani.

11. Naime, odredbom čl. 1. st. 3. ZSOS propisano je da su pripadnici oružanih snaga u smislu odredbi zakona vojne osobe i državni službenici i namještenici. Odredbom čl. 3. ZSOS propisano je da su vojne osobe djelatna vojna osoba, ročnik, kadet i pričuvnik, dok je čl. 139. st. 3 ZSOS propisno da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe.

12. Odredbom čl. 155. ZSOS propisano je djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. zakona.

13. Dakle, sukladno čl. 155. ZSOS, u slučaju prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, turnusima i sl., djelatnoj vojnoj osobi pripada dodatak za vojnu službu u skladu s čl. 139. ZSOS. To nadalje znači da ako djelatna vojna osoba radi prekovremeno, noću i sl. ona primjerice neće ostvarivati pravo na povećanu plaću prema općim odredbama Zakona o radu ili Zakona o državnim službenim i namještenicima (dodatak za prekovremeni rad, smjenski rad i sl.), već će imati pravo na isplatu dodatka za vojnu službu.

14. Pogrešno je dakle, pravno shvaćanje tuženice da odredba čl. 155. ZSOS propisuje isplatu dodatka u jednom mjesečnom fiksnom iznosu koji se obračunava prema ostvarenim satima u redovnom radnom vremenu i postotku od osnovice. Naime, dodatak za vojnu službu iz čl. 139. ZSOS predstavlja dodatak za plaću koji pripada djelatnim vojnim osobama dok obavljaju vojnu službu. To se odnosi kako na redovni, tako i na prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom i sl., jer i djelatna vojna osoba i kada radi prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom, u turnusima i sl. radi i obavlja poslove u vojnoj službi, pa je jedino logično i da mu i za taj rad odnosno za sate u tom radu, uz osnovnu plaću, treba obračunati i dodatke na plaću, pa tako i dodatak za vojnu službu (čl. 136. st. 1. u svezi s čl. 139. st. 3. i 5. i čl. 155. ZSOS). Djelatna vojna osoba, dakle, sukladno odredbi čl. 139. st. 3. i odredbi čl. 155 ZSOS, ima pravo da joj se dodatak za vojnu službu obračuna za sve odrađene radne sate, a ne samo one koji su ostvareni u redovnom radnom vremenu u fiksnom iznosu koji se određuje u postotku od osnovice za obračun plaće.

15. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 155. i čl. 139. ZSOS kada je na temelju pravnog shvaćanja da se tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi dodatak za vojnu službu treba obračunavati prema stvarno odrađenom broju sati, tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice koji se odnose na određivanje zadataka vještaku. Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u dvije varijante i to prvoj, prema kojoj je dodatak za vojnu službu obračunao na ukupno odrađene sate rada prema kojoj postoji tražbina tužitelja prema tuženici u iznosu od 2.529,75 eura i drugoj, prema kojoj je dodatak za vojnu službu obračunavao u postotku u osnovice i prema kojoj ne postoji tražbina tužitelja prema tuženici. Sud prvog stupnja je iz ranije obrazloženih razloga pravilno prihvatio izračun tražbine prema prvoj varijanti nalaza i mišljenja tako da su predmetni žalbeni navodi tuženice neosnovani.

17. Tuženica u žalbi ističe i da pobijana presuda ne sadrži argumentirano i dostatno obrazloženje odnosno da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama čime je, prema stavu tuženice, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se pobijana presuda ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženice, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji ističe tuženica. Pritom sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

19. Tuženici nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

20. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj