REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 17-P-5349/2024-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Gina Brnić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba (OIB:53056966535), Magazinska cesta 69, koju zastupa Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka i tužiteljice osobno, dana 21. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 188-50- 3777494 od dana 14.11.2006. i Ugovora o kreditu broj 188-50-3779993 od 15.11.2006. sklopljenih između tužiteljice AZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženice RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba; Magazinska 69, OIB [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem se navodi da je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i odredba čl. 7, u oba navedena Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se kredit vezuje uz valutu švicarski franak (CHF), a visina anuiteta uz srednji tečaj kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.
II. Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici na ime više plaćenih anuiteta zbog promjena kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 188-50-3777494 od 14.11.2006. godine, iznos od 1.066,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, i to na iznos od:
9,17 eura počevši sa 17.12.2007.;
9,12 eura sa 18.01.2008.;
9,28 eura sa 12.02.2008.;
9,38 eura sa 17.03.2008.;
9,53 eura sa 12.04.2008.;
9,30 eura sa 10.05.2008.;
13,94 eura sa 10.06.2008.;
14,11 eura sa 15.07.2008.;
13,86 eura sa 02.08.2008.;
13,87 eura sa 09.09.2008.;
14,02 eura sa 13.10.2008.;
15,16 eura sa 26.11.2008.;
14,40 eura sa 17.12.2008.;
15,37 eura sa 14.01.2009.;
15,52 eura sa 12.02.2009.;
15,59 eura sa 13.03.2009.;
23,56 eura sa 14.04.2009.;
23,75 eura sa 16.05.2009.;
23,35 eura sa 16.06.2009.;
46,07 eura sa 25.07.2009.;
23,25 eura sa 14.09.2009.;
23,23 eura sa 13.10.2009.;
22,98 eura sa 13.11.2009.;
23,38 eura sa 15.12.2009.;
23,64 eura sa 15.01.2010.;
24,01 eura sa 13.02.2010.;
23,92 eura sa 17.03.2010.;
24,42 eura sa 14.04.2010.;
24,33 eura sa 15.05.2010.;
24,51 eura sa 08.06.2010.;
26,11 eura sa 17.07.2010.;
25,78 eura sa 03.08.2010.;
26,78 eura sa 11.09.2010.;
26,44 eura sa 19.10.2010.,
25,88 eura sa 11.11.2010. i
379,35 eura sa 12.11.2010., sve do isplate, sve u 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici na ime više plaćenih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 188-50-3777494 od 14.11.2006. radi ugovorene valutne klauzule u CHF iznos od 2.805,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, i to na iznos od:
15,22 eura počevši sa 26.11.2008. godine;
19,88 eura sa 14.01.2009.;
23,24 eura sa 12.02.2009.;
24,76 eura sa 13.03.2009.;
20,58 eura sa 14.04.2009.;
21,38 eura sa 16.05.2009.;
14,98 eura sa 16.06.2009.;
21,79 eura sa 25.07.2009.;
14,00 eura sa 14.09.2009.;
13,79 eura sa 13.10.2009.;
11,28 eura sa 13.11.2009.;
15,99 eura sa 15.12.2009.;
19,77 eura sa 15.01.2010.;
25,13 eura sa 13.02.2010.;
23,90 eura sa 17.03.2010.;
31,19 eura sa 14.04.2010.;
29,81 eura sa 15.05.2010.;
32,50 eura sa 08.06.2010.;
55,75 eura sa 17.07.2010.;
51,03 eura sa 03.08.2010.;
65,70 eura sa 11.09.2010.;
60,63 eura sa 19.10.2010.;
52,47 eura sa 11.11.2010. i
2.140,35 eura sa 12.11.2010., sve do isplate, sve u 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici na ime više plaćenih anuiteta zbog promjena kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 188-50-3779993 od 15.11.2006. iznos od 30,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, i to na iznos od:
0,60 eura počevši sa 10.06.2008.;
0,60 eura sa 15.07.2008.;
0,59 eura sa 02.08.2008.;
0,59 eura sa 09.09.2008.;
0,60 eura sa 13.10.2008.;
0,65 eura sa 11.11.2008.;
0,62 eura sa 17.12.2008.;
0,66 eura sa 14.01.2009.;
0,66 eura sa 12.02.2009.;
0,67 eura sa 13.03.2009.;
1,11 eura sa 14.04.2009.;
1,11 eura sa 16.05.2009.;
1,09 eura sa 16.06.2009.;
2,16 eura sa 25.07.2009.;
1,09 eura sa 14.09.2009.;
1,09 eura sa 13.10.2009.;
1,08 eura sa 13.11.2009.;
1,09 eura sa 15.12.2009.;
1,11 eura sa 15.01.2010.;
1,13 eura sa 13.02.2010.;
1,12 eura sa 17.03.2010.;
1,14 eura sa 14.04.2010.;
1,14 eura sa 15.05.2010.;
1,15 eura sa 08.06.2010.;
1,22 eura sa 17.07.2010.;
1,21 eura sa 03.08.2010.;
1,26 eura sa 11.09.2010.;
1,24 eura sa 19.10.2010.;
1,21 eura sa 11.11.2010. i
1,27 eura sa 16.12.2010., sve do isplate, sve u 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici na ime više plaćenih anuiteta radi ugovorene valutne klauzule u CHF po Ugovoru o kreditu broj 188-50-3779993 od 15.11.2006. iznos od 103,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, i to na iznos od:
2,51 eura počevši sa 11.11.2008.;
2,81 eura sa 14.01.2009.;
3,28 eura sa 12.02.2009.;
3,50 eura sa 13.03.2009.;
2,91 eura sa 14.04.2009.;
3,02 eura sa 16.05.2009.;
2,12 eura sa 16.06.2009.;
3,08 eura sa 25.07.2009.;
1,98 eura sa 14.09.2009.;
1,95 eura sa 13.10.2009.;
1,59 eura sa 13.11.2009.;
2,26 eura sa 15.12.2009.;
2,79 eura sa 15.01.2010.;
3,55 eura sa 13.02.2010.;
3,38 eura sa 17.03.2010.;
4,41 eura sa 14.04.2010.;
4,21 eura sa 15.05.2010.;
4,59 eura sa 08.06.2010.;
7,89 eura sa 17.07.2010.;
7,21 eura sa 03.08.2010.;
9,29 eura sa 11.09.2010.;
8,57 eura sa 19.10.2010.;
7,42 eura sa 11.11.2010. i
9,85 eura sa 16.12.2010., sve do isplate, sve u 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici parnični trošak od 1.477,19 eura sa zateznim kamatama od 22.1.2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine sve u 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom sklopila dva ugovora o kreditu, i to 14.11.2006. kredit br. 188-50-3777494 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.252,49 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, a drugi kredit br. 188-50-3779993 dana 15.11.2006. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 3.193,47 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tim je ugovorima u čl. 2. određena redovna kamatna stopa godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Za prvi je ugovor ona iznosila 5,20% godišnje, a za drugi 5,95% godišnje. U oba je ugovora ugovoreno u čl. 7. da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CGF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će korisniku biti uručen po isplati kredita. Ugovor o kreditu od 14.11.2006. sklopljen je na rok od 84 mjeseca, no tužiteljica ga je zbog nerazmjernog tereta uslijed povećanja mjesečnih anuiteta otplatila ranije, 12.11.2010.
2. Tužbu tužiteljica podnosi smatrajući da su tim ugovorom povrijeđena njezina potrošačka prava, time što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe: onu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Pri tome se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 od 4.7.2014. i PŽ-6632/17 od 14.6.2018. te odredbe čl. 81.,87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Naime, tuženik je prilikom ugovaranja valutne klauzule propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, niti se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije valute CHF koji je značajno porastao u odnosu na euro, što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak i na obvezu tužiteljice. Riječ je o nepoštenim i posljedično ništetnim ugovornim odredbama pa tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa koje je stekao na temelju tako ugovorenih odredbi. Zato, nakon provedenog vještačenja, od tuženika traži isplatu iznosa stečenih na temelju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru od 14.11.2006. od 1.066,51 eura, a u ugovoru od 15.11.2006. od 30,27 eura. Na ime stečenoga na temelju ugovorene valutne klauzule po ugovoru od 14.11.2006. traži iznos od 2.805,20 eura, a po ugovoru od 15.11.2006. iznos od 103,84 eura i presudu kao u izreci.
3. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti. Smatra neosnovanim stav tužitelja da povreda njegovih prava kao potrošača direktno proizlazi iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13.6.2014. i PŽ-6632/17 od 14.6.2018. donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem se zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
4. Što se tiče tvrdnji koje se odnose na valutnu klauzulu, tuženik tvrdi da je riječ o odredbi koja je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, tužitelju su tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra da je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom ugovaranja. Prilikom sklapanja kredita pregovaralo se o valutnoj klauzuli i tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili euro ili ugovora u kunama bez valutne klauzule.
5. Tuženik i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi smatra lako uočljivom, jasnom i razumljivom, a metoda i kriterij primjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u. ugovoru o kreditu. Tužitelj je, s druge strane, potpisom ugovora izjavio da je s tekstom općih akata upoznat. Nadalje, razumljivost proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, dakle obrazložen od strane javnog bilježnika. Tuženik je koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog, vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Promjena kamatne stope konkretno nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, a stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu imale namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, što tužitelj namjerava postići u ovom postupku. Ističe prigovor zastare, tijeku zatezne kamate, prigovara visini tužbenog zahtjeva pa ga predlaže odbiti uz naknadu parničnog troška.
6. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovore o kreditu od 14.11.2006. i 15.11.2006., otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice za tužiteljicu, tužiteljičin izračun, zahtjeve za kredit, promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila, tuženikove Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom informaciju za klijente, Pravilnik o obračunu kamata i naknada i ostalu dokumentaciju u spisu i izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o.
7. Ocjenom izvedenih dokaza po čl. 8. Zakona o parničnom postupku utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Podneskom od 2.12.2020., nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je preinačila tužbu povećavši svoj zahtjev s osnove preplaćenoga zbog ugovaranja promjenjive kamatne stope sa zbirnog iznosa od 6.008,71 kn na 1.066,51 eura za jedan i 30,27 eura za drugi kredit, a s osnove preplaćenoga zbog ugovorene valutne klauzule sa zbirnog iznosa od 2.776,48 eura na 2.805,20 eura za jedan i 103,84 eura za drugi kredit. Tuženik se preinaci usprotivio, no sud je preinaku dopustio primjenom čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a. Tužiteljica je zahtjev preinačila nakon rezultata financijskog vještačenja, što bez svoje krivnje nije mogla učiniti do okončanja prethodnog postupka, a u konkretnom je slučaju dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenja spora među parničnim strankama.
9. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita 14.11.2006. i 15.11.2006. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 5,20%, odnosno 5,95% godišnje. Nije sporno ni da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa izmijenjena u više navrata, o čemu je tuženik obavještavao tužiteljicu.
10. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno je li riječ o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva te je li tražbina tužiteljice zastarjela.
11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 15.4.2015. donio presudu Revt-249/14 kojom je, između ostaloga, odbijena revizija tuženika protiv presude VTSRH Pž- 7129/13 od 13.6.2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu na taj način promjenjiva.
13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14.6.2018. donio presudu Pž- 6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude TS u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) jer je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, postupajući time protivno odredbama iz čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 86/03), a nadalje od 7.8.2007. -31.12.2008. protivno odredbama iz čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).
14. Po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika (također i odredba čl. 138.a ZZP/07).
15. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Pritom se naglašava da je neosnovana tvrdnja tuženika da se kolektivna presuda ne odnosi na konkretan ugovor, onaj o kreditu radi kupnje vozila, jer se navedena presuda odnosi na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojemu je glavnica kredita vezana uz valutu CHF prilikom zaključenja kojih kreditor nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima, mogućim promjenama i rizicima takvoga ugovaranja.
16. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovore o kreditu radi kupnje automobila u osobne svrhe. U tome je smislu tužiteljica potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP.
17. Tuženik je, osporavajući tužiteljeve tvrdnje iz tužbe, istakao prijedlog za saslušanjem svoje djelatnice VZ te tužiteljice, na okolnosti informiranosti tužitelja o sada spornim okolnostima prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Kako je od prijedloga da se sasluša VZ odustao, tuženik nije dokazao svoje tvrdnje (čl. 221.a ZPP-a). Tužiteljica je, naprotiv, u svome iskazu potvrdila tvrdnje iz postupka: iz njezinog je iskaza sud utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke prilikom pregovaranja nije primila informacije o tome zašto se, kako i pod kojim uvjetima može promijeniti kamatna stopa, da nije bilo govora o specifičnim rizicima zbog ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF: iz iskaza tužiteljice proizlazi da su stranke razgovarale o iznosu kredita, da je tužiteljica mogla birati između kredita s valutnom klauzulom u CHF, EUR ili kunski kredit, no da joj je ovaj prvi bio najpovoljniji, pri čemu je za tužiteljicu to značio iznos mjesečne rate koju bi vraćala tuženiku. Ni iz čega ne proizlazi da je tužiteljica od strane tuženika dobila sve obavijesti na temelju kojih bi mogla dati informirani pristanak i da joj tuženik nije pružio nikakve informacije o tome kako, zašto, koliko, kada bi se mogla – tuženikovom odlukom – izmijeniti kamatna stopa.
18. Prijedlog da se sasluša javni bilježnik pred kojim je solemniziran ugovor o kreditu sud je odbio kao neodlučan za rješenje spornih pitanja u ovome postupku jer nije riječ o svjedoku koji je s tužiteljem vodio pregovore prije sklapanja ugovora niti je to mogao, niti je njegova uloga u solemnizaciji ugovora o kreditu bila i mogla biti saniranje propusta tuženika.
19. Po čl. 81. st. 1. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo.
20. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se primjena vrši u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd. Iz spisu priloženih dokaza ne proizlazi niti da bi takvo što bilo precizirano u aktima tuženika, odnosno tuženikovim Odlukama o izmjenama kamatnih stopa ili drugom aktu tuženika.
21. Iz izvedenih dokaza, s obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne.
22. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.
23. Tužiteljici je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, rizike ugovaranja valutne klauzule, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetne odredbe u ugovor su unesene samo od strane tuženika, na njih tužitelj nije mogao utjecati jer o njima nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
24. Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je tuženik po čl. 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužiteljica, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojega je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatoga prema početnoj stopi od 5,20 % za ugovor o kreditu od 14.11.2006. i 5,95% za redovnu kamatu za ugovor od 15.11.2006. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojega je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Naime, početna kamatna stopa među strankama nije sporna, a odredba o načinu promjene te stope je ništetna i ostaje stoga samo početna kamatna stopa.
25. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb.
26. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je u utuženom razdoblju visina tako obračunate tražbine tužitelja koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita u CHF za ugovor o kreditu od 14.11.2006. 1.066,51 eura a za ugovor o kreditu od 15.11.2006. 30,27 eura. Visina tražbine koja proizlazi iz razlike između tečaja za CHF primijenjenog kod otplate na dan dospijeća i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita za kredit od 14.11.2006. iznosi 2.805,20 eura, a za kredit od 15.11.2006. 103,84 eura, sve pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita u CHF bila u primjeni početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF na dan isplate kredita.
27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka jer ga je ocijenio objektivnim, jasnim, sačinjen je na temelju sve relevantne dokumentacije, a ni parnične stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na konačni izračun, odnosno računsku točnost.
28. Podneskom od 17.5.2021., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je preinačila tužbu, a sud je preinaku (ranije obrazloženo) dopustio. Tuženik je za preinačeni dio zahtjeva posebno istakao prigovor zastare.
29. Prigovor zastare odbijen je kao neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (pri čemu se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 241. ZOO) počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13.6.2014., odnosno 14.4.2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
30. U konkretnom slučaju tužiteljica nije promijenila istovjetnost zahtjeva jer otpočetka traži preplatu po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a tužbu je podnijela 10.6.2019. Stoga nije nastupila zastara tražbine niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev. Tužiteljica je saznala koliko točno iznosi njezina tražbina tek u trenutku kada je vještak konačno izradio nalaz i mišljenje pa je njezin zahtjev brojčano određen u tom trenutku. Dakle, tužiteljica je postupala u skladu s već postavljenim svojim tužbenim zahtjevom tražeći preplatu zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Pri tome je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnost odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i klauzula pa primjenom pravnog shvaćanja VSRH broj broj: Su-IV-47/2020-2 od 30.01.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
31. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj izvršio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Zato je odbijen prigovor tuženika koji se odnosi na početak tijeka zatezne kamate na svaki pojedini anuitet.
32. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po odvjetniku po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zahtjevu u spisu. Dosuđen joj je trošak za sastav tužbe od 132,72 eura (tbr. 7/1), podnesaka od 19.6.2020., 17.5.2021. od po 132,72 eura (tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 12.3.2021., 28.9.2021. i 14.1.2025. po 132,72 eura (tbr. 9/1), ukupno 796,32 eura, što uvećano za pripadajući PDV od 199,08 eura, financijsko vještačenje od 398,17 eura te trošak pristojbe na tužbu od 83,62 eura iznosi 1.477,19 eura.
33. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.
Zagreb, 21. siječnja 2025.
Sudac:
Ivana Marangunić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Sisku. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.
DNA:
- punomoćniku tužiteljice
- punomoćniku tuženika
