Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4810/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II- tužitelja SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Patricii Đurić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Josipu Grošeti i Mateji Vidaković, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći br. Su-1902/10, radi utvrđenja ništetnosti i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5453/18-25 od 25. srpnja 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5453/18- 25 od 25. srpnja 2024. i to:

-pod toč. I. izreke

-pod toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti I-tužitelju UE i II-tužitelju SE iznos od 32.590,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

-na iznos 1,57 EUR od 1.3.2008. godine do isplate

-na iznos 6,11 EUR od 1.4.2008. godine do isplate

-na iznos 20,08 EUR od 1.11.2008. godine do isplate

-na iznos 5,40 EUR od 1.12.2008. godine do isplate

-na iznos 24,06 EUR od 1.1.2009. godine do isplate

-na iznos 26,93 EUR od 1.2.2009. godine do isplate

-na iznos 28,22 EUR od 1.3.2009. godine do isplate

-na iznos 24,66 EUR od 1.4.2009. godine do isplate

-na iznos 25,34 EUR od 1.5.2009. godine do isplate

-na iznos 19,87 EUR od 1.6.2009. godine do isplate

-na iznos 15,85 EUR od 1.7.2009. godine do isplate

-na iznos 16,92 EUR od 1.8.2009. godine do isplate

-na iznos 19,04 EUR od 1.9.2009. godine do isplate

-na iznos 18,86 EUR od 1.10.2009. godine do isplate

-na iznos 16,71 EUR od 1.11.2009. godine do isplate

-na iznos 20,74 EUR od 1.12.2009. godine do isplate

-na iznos 23,96 EUR od 1.1.2010. godine do isplate

-na iznos 28,55 EUR od 1.2.2010. godine do isplate

-na iznos 27,50 EUR od 1.3.2010. godine do isplate

-na iznos 33,72 EUR od 1.4.2010. godine do isplate

-na iznos 32,54 EUR od 1.5.2010. godine do isplate

-na iznos 34,84 EUR od 1.6.2010. godine do isplate

-na iznos 54,77 EUR od 1.7.2010. godine do isplate

-na iznos 50,66 EUR od 1.8.2010. godine do isplate

-na iznos 63,20 EUR od 1.9.2010. godine do isplate

-na iznos 58,87 EUR od 1.10.2010. godine do isplate

-na iznos 51,90 EUR od 1.11.2010. godine do isplate

-na iznos 66,60 EUR od 1.12.2010. godine do isplate

-na iznos 85,29 EUR od 1.1.2011. godine do isplate

-na iznos 72,06 EUR od 1.2.2011. godine do isplate

-na iznos 76,70 EUR od 1.3.2011. godine do isplate

-na iznos 70,79 EUR od 1.4.2011. godine do isplate

-na iznos 71,86 EUR od 1.5.2011. godine do isplate

-na iznos 96,91 EUR od 1.6.2011. godine do isplate

-na iznos 96,65 EUR od 1.7.2011. godine do isplate

-na iznos 117,02 EUR od 1.8.2011. godine do isplate

-na iznos 106,55 EUR od 1.9.2011. godine do isplate

-na iznos 95,10 EUR od 1.10.2011. godine do isplate

-na iznos 93,87 EUR od 1.11.2011. godine do isplate

-na iznos 92,99 EUR od 1.12.2011. godine do isplate

-na iznos 98,45 EUR od 1.1.2012. godine do isplate

-na iznos 103,22 EUR od 1.2.2012. godine do isplate

-na iznos 129,82 EUR od 1.3.2012. godine do isplate

-na iznos 125,70 EUR od 1.4.2012. godine do isplate

-na iznos 128,48 EUR od 1.5.2012. godine do isplate

-na iznos 234,30 EUR od 1.6.2012. godine do isplate

-na iznos 228,55 EUR od 1.7.2012. godine do isplate

-na iznos 230,07 EUR od 1.8.2012. godine do isplate

-na iznos 225,75 EUR od 1.9.2012. godine do isplate

-na iznos 216,44 EUR od 1.10.2012. godine do isplate

-na iznos 226,37 EUR od 1.11.2012. godine do isplate

-na iznos 231,14 EUR od 1.12.2012. godine do isplate

-na iznos 28.518,77 EUR od 29.12.2012. godine do isplate po stopama pobliže navedenim pod toč. II. izreke presude.

-pod toč. III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5453/18-25 od 25. srpnja 2024. pod toč. II. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti I-tužitelju UE i II-tužitelju SE daljnji iznos od 523,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, i u tom dijelu zahtjev I i II-tužitelja odbija.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev I i II-tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli u čl. 7., čl. 8. i čl. 10. Ugovora o [broj kredita] od 2. travnja 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora i RE,, kao korisnika kredita i založnog dužnika, UE, kao sudužnika i SE, kao sudužnika, potvrđenog od javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela pod brojem OV- 5091/2007 dana 13. travnja 2007., što je tuženik dužan priznati (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti I-tužitelju UE i II-tužitelju SE iznos od 33.114,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos pobliže neveden u izreci presude prema stopama također pobliže navedenim u izreci (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 4.813,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2024. godine pa do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka sa zateznom kamatom koje teče od donošenja presude suda prvog stupnja pa do isplate, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka. sa zateznom kamatom koje teče od donošenje presude ovog suda pa do isplate.

3. U odgovoru na žalbu I i II-tužitelji osporavaju žalbene navode i predlažu žalbu tuženika odbiti uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev I i II-tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u čl. 7., 8. i 10. Ugovora o [broj kredita] od 2. travnja 2007. (dalje: Ugovor u kreditu) sklopljenog između tuženika i sada pok. RE, čiji su I i II-tužitelji pravni slijednici, a ujedno i sudužnici po predmetnom Ugovoru o kreditu i za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi.

6. Među stranaka nije bilo sporno da je Ugovor o kreditu broj sklopljen između prednice I i II-tužitelja, sada pok. RE kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, te I i II-tužitelja, kao sudužnika, i to na iznos od 129.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je u čl. 2. ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. ovdje tuženika, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,95%, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nije bilo sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit prijevremeno otplaćen prije utuženja.

7. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje su se pozvali I i II-tužitelju tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03-ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio prednicu I i II-tužitelja, čime je tuženik, kao davatelji kredita korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je valutna klauzula ništetnima, nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO na povrat I i II-tužiteljima svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, i to kako proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. ukupan iznos od 33.114,04 EUR.

8. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, aktivna legitimacija I i II-tužitelja, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

9. Pobijana odluka nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na povredu zajamčenog ustavnog i konvencijskog prava na prava na pravično suđenje (čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" -Međunarodni ugovori, broj: 18/1997,6/1999,14/2002,13/2003,9/2005,1/2006,2/2010).

10. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Pogrešan je stav tuženika da se pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan Ugovor o kreditu, jer je isti prestao isplatom kredita, obzirom činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.). Dakle, odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju se i na konkretan Ugovor o kreditu, koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.

12. Naime, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu te zakonske odredbe, ali i odredbe čl. 502. c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva, tuženika obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što se odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen kao što je u konkretnom slučaju, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

13. Odlučujući o zahtjevu I i II-tužitelja u dijelu pod toč. I. izreke sud prvog stupnja je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, dok je u dijelu odluke pod toč. II. izreke djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

14. Uvidom pravomoćno rješenje o nasljeđivanju javne bilježnice Slavice Perić kao povjerenika Općinskog suda u Sesvetama-Stalna služba u Dugom Selu posl. br. O- 179/12, UPP/OS-18/12 od 17. travnja 2012. (list 17 do 18 spisa) utvrđeno je, da je isto doneseno u ostavinskom postupku iza pok. RE umrle **.**.2012. i u kojem je navedeno da njezinu ostavinsku imovinu predstavlja, između ostalog, kredit temeljem predmetnog Ugovora broj 178-50-4011487.

15. Također je, uvidom u navedeno rješenje o nasljeđivanju razvidno da su kao nasljednici pok. RE navedeni njezini sinovi, ovdje I i II-tužitelji, sin KE te sinovi ŽE i VE (koji su svoja prava iz ostavine ustupili I i II- tužiteljima), pa su nasljednicima pok. ostaviteljice na temelju zakona i ustupa proglašeni ovdje I i II-tužitelji i to svaki u 2/5 dijela, te KE u 1/5 dijela.

16. Prava i obveze koja se nalaze u ostavini prelaze na nasljednike u obujmu, sadržaju i kvaliteti kakva su bila u trenutku smrti ostavitelja. Kako su I i II-tužitelji navedenim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeni nasljednicima iza pok. RE, te su stoga isti aktivno legitimirani u konkretnom slučaju za povrat pretplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plaćenih do smrti korisnice kredita (31. siječnja 2012.), ali samo u omjeru naslijeđenog dijela (zajedno 4/5 dijela).

17. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka, suglasnih iskaza I i II-tužitelja te svjedoka KE proizlazi da su I i II-tužitelji, ujedno sudužnici po predmetnom Ugovoru o kreditu nakon majčine smrti (31. siječnja 2012.) nastavili plaćati kredit koji su u konačnici prijevremeno otplatili dana 28. prosinca 2012., pa su u tom dijelu aktivno legitimirani za povrat pretplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u cijelosti.

18. Imajući u vidu izneseno, djelomično su neosnovane tvrdnje I i II-tužitelja da im kao zakonskim nasljednicima pok. majke, a i sudužnicima po predmetnom Ugovoru o kreditu pripada pravo potraživati cjelokupni iznos. Također nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da I i II-tužiteljima pripada pravo potraživati povrat pretplaćenih iznosa svaki u omjeru od 1/5 dijela predmetnog kredita (dakle ukupno 2/5 dijela), pozivajući se na primjenu zakonskih pravila o nasljeđivanju kada je riječ o naknadno pronađenoj imovini (čl. 234. st. 1. ZN) a o čemu se ovdje ne radi.

19. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

20. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio pravnim utvrđenjima iz spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tužena u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

21. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak promjenjive kamatne stope te vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Također, iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod prednice I i II- tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

22. Valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

23. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze".

25. Tako potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

26. Stoga je odredba o valutnoj klauzuli odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg ZZP/03, jer prednica I i II-tužitelja nije imala utjecaj na njezin sadržaj.

27. Naprijed navedeno ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici već je na tuženiku, u odnosu na kojega je vođen kolektivni spor i u odnosu na kojega je donesena pravomoćna odluka u tom sporu bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, dakle da ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu tj. da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu razumljive za potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

28. Okolnost da je prednica I i II-tuženika imala mogućnost izbora između kredita u CHF ili EUR ili kunski kredit, bez utjecaja je na valjanost valutne klauzule jer tuženik nije dokazao da je prednicu I i II-tužitelja informirao o rizičnosti i mogućim posljedicama primjeni valute CHF.

29. Tuženik nije predlagao izvođenje dokaza (npr. saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s prednicom I i II-tužiteljem) na okolnost utvrđenja da je bila informirana o tečajnom riziku u fazi sklapanja ugovora o kreditu, dok promotivni materijal i letci na koje se poziva tuženik nisu dokaz da je prednica I i II-tužitelja bio obaviještena o naravi, riziku i posljedicama sporne ugovorne odredbe prilikom sklapanja konkretnih Ugovora o kreditu. Upravo suprotno proizlazi iz iskaza I i II-tužitelja

30. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za prednicu I i II- tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su joj bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi prednicu I i II-tužitelja, kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao prednici I i II-tužitelja prije sklapanja ugovora.

31. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

32. Financijskim je vještačenjem utvrđeno je da visina potraživanja koja proizlazi iz preplaćenih iznosa između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 249.497,76 kn.

33. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama ZZP, te ZOO, a kako je to ranije detaljno obrazloženo u odluci. I po ocjeni ovog suda, s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja.

34. Prema stavu sudske prakse, presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđena ništetnost, nije zabrana manjeg značaja koju ima u vidu odredba čl. 326. st. 2. ZOO. Polazeći od karaktera interesa kolektiviteta koji se štite kolektivnom tužbom (etički, potrošački, antidiskriminacijski, ekološki i dr.), presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđena ništetnost određenih odredbi tipskih potrošačkih ugovora tuženika u određenom razdoblju nije i ne može imati karakter protupravnosti manjeg značaja uslijed koje ispunjenjem ugovora, prestaje pravo na isticanje ništavosti, pa tuženik neosnovano ističe kao žalbeni razlog da su I i II-tužitelji u cijelosti otplatio kredit.

35. Kako je tuženik nepošten stjecatelj, to u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka.

36. Prema stavu sudske prakse, presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđena ništetnost, nije zabrana manjeg značaja koju ima u vidu odredba čl. 326. st. 2. ZOO. Polazeći od karaktera interesa kolektiviteta koji se štite kolektivnom tužbom (etički, potrošački, antidiskriminacijski, ekološki i dr.), presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđena ništetnost određenih odredbi tipskih potrošačkih ugovora tuženika u određenom razdoblju nije i ne može imati karakter protupravnosti manjeg značaja uslijed koje ispunjenjem ugovora, prestaje pravo na isticanje ništavosti, pa tuženik neosnovano ističe kao žalbeni razlog da su I i II-tužitelji u cijelosti otplatio kredit.

37. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare, pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 12. studenog 2018. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

38. Polazeći od ranije iznesenog, kao i utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka, za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu (2. travnja 2007.) do smrti pok. RE (**.**.2012.) I i II-tužiteljima pripada pravo potraživati isplatu u omjeru od 4/5 preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, što ukupno iznosi 2.094,93 EUR, a nakon toga do isplate kredita 28. prosinca 2012. I i II- tužiteljima pripada preplaćeni iznos od 30.495,30 EUR u cijelosti, dakle sveukupno iznos od 32.590,32 EUR.

39. Slijedom iznesenog, pobijanu presudu pod toč. I. izreke, kao i pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatit I i II-tužiteljima iznos od 32.590,32 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci ove presude od dospijeća pa do isplate valjalo je potvrditi i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao pod toč. I. izreke.

40. U preostalom dijelu, za iznos od 523,72 EUR sa zateznim kamatama presudu je valjalo preinačiti i u tom dijelu zahtjev I i II-tužitelja odbiti, te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

41. Preinačenjem presude, I i II-tužitelji su u odnosu na osnovu uspjeli sa 100%, a u odnosu na visinu 98%, dakle ukupno 99%, što znači da nisu uspjeli samo s neznatnim dijelom zahtjeva, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP odluka o troškovima postupka ostaje neizmijenjena.

42. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu (i to u pogledu visine), to mu nije priznat niti trošak žalbenog postupka.

43. I i II- tužiteljima nije priznat trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović