Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4692/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Amande Snoj kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariu Skejiću, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Knezović & Partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1534/2023 od 10. srpnja 2024, u sjednici vijeća dana 21. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1534/2023 od 10. srpnja 2024.
r i j e š i o j e
I Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 1534/2023 od 10. srpnja 2024. u dijelu pod toč. II izreke preko dosuđenog iznosa troška postupka od 1.169,31 Eur i nalaže tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana isplati i daljnji trošak postupka od 375,00 eur.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana isplati i trošak žalbe od 187,50 eur.
III Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženiku na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.152,39 EUR i to sa kamatama na pojedinačne mjesečne iznose a pod II i parnični trošak u iznosu od 1.169,31 EUR sa zateznom kamatom.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
3. Protiv ove odluke u dijelu pod toč. II preko tamo dosuđenog iznosa žali se i tužitelj zbog zakonskih razloga bitne povrede odredaba o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. ZPP predlažući preinačenje pobijane odluke u smislu žalbenih navoda uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana vraća drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, pa stoga nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.
7. Pri tome sud pravilno utvrđuje kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. u predmetu P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo dok je VSH u predmetu Revt-249/14 odbio revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa tako presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje sudove jer prema čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. st 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).
8. U smislu čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11-dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva pri čemu je Visoki trgovački sud odlukom od 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 odbio žalbe banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008. g. utvrđujući kako su banke koristile "ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima" tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora "nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti" a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su iste odredbe prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
9. Stoga pravilno sud utvrđuje kako tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan dodatni rizik što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora pri čemu u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Time je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, pa je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
10. Kako ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule, pravilno sud utvrđuje ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj preplatio samo zbog valutne klauzule iznos od 1.152,39 eura kada tuženik stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF pa u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Stoga tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine s tvrdnjom da tužitelj nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj Chf za njega bio povoljniji nije osnovan. Pri tome plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a. Konačno, tuženik jest naveo u odgovoru na tužbu kako u odnosu na tečajne razlike može postaviti prigovor prijeboja, ali takav prigovor niti je određeno postavio do zaključenja glavne rasprave, niti je predložio bilo kakvo izvođenje dokaza na ovu okolnost, pa isto sada neosnovano ističe u žalbi.
11. Nije osnovan niti prigovor zastare, jer čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Prema čl. 241. ZOO-a se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine a čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, pa sud osnovano utvrđuje kako ovdje zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., te je tužba podnesena 21. travnja 2021. pa kako čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to tužba nije zastarjela.
12. Konačno, pravilno sud utvrđuje kako predmetom spora nije bila kamatna stopa pa je prigovor tuženika o tome da je trebalo primijeniti kamatnu stopu kao da se radilo o kunskom kreditu neosnovan. Stoga sud prema čl. 502. a st. 1. ZPP-a – jer udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava – pa se ove mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo pobijanu presudu potvrditi, odbiti žalbu tuženika te odlučiti kao u izreci ove odluke.
14. Odluka o trošku nije sasvim pravilna, jer kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora mjerodavnog za odluku o troškovima postupka uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena onda se ona, sukladno odredbi čl. 40. st. 5. ZPP predmnijeva u iznosu od 50.000,00 kuna, dok je nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora-vrijednost novčanog zahtjeva (čl. 40. st. 1. ZPP-a), a takva specifikacija ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe te je u pravu tužitelj kada protiv iste podnosi žalbu u dijelu preko dosuđenog iznosa. Stoga tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od traženih 75 bodova, te sastava podneska od 13. listopada 2023.75 bodova, zastupanje na ročištu od 24. listopada 2023.75 bodova, sastav podneska od 21. veljače 2024.75 bodova, zastupanje na ročištu od 18. travnja 2024.75 bodova te ročištu od 10. lipnja 2024.75 bodova, te pristup ročištu za objavu presude 35 bodova, odnosno ukupno 485 bodova, po bodu 2,00 eura (Tbr. 50) ili 970 eura, te uvećano za PDV svega 1.212,50 eur, a uvećano za trošak vještačenja od 331,81 eura iznosi 1.544,31 eura što je za 375,00 eur manje od dosuđenog, pa je prema čl. 166. i 380. toč. 3. ZPP valjalo u tom pravcu preinačiti odluku o trosku i riješiti kao u izreci. tužitelju pripada trošak žalbe jer je uspio s istom u smislu čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 154. i 155. ZPP, a tuženiku ne, jer je s istom odbijen. Također, pravilno je tužitelju dosuđen i trošak ročišta za objavu presude, jer radi se o trošku u smislu čl. 155. ZPP potrebnom za vođenje parnice, a tužitelj pristupom na ročištu osim objave presude ostvaruje i pravo na uručenje moguće ovršne isprave.
U Zagrebu 21. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Darija Horvat
