Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-45/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sanje Joka Umićević, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Iris Gović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ines Kovačević, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelj) FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Sučević i partneri d.o.o., Zagreb, Gundulićeva 63, protiv tuženika-protutužitelja (dalje: tuženik) Hrvatska radiotelevizija, [adresa], OIB: 68419124305, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Crnkić Gotovac & Erceg d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 30, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na posao te sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2103/2019-36 od 27. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2103/2019-36 od 27. svibnja 2021.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I/ Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka od 23. svibnja 2019. o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zaposlenom kod tuženika, kojom se redovito otkazuje ugovor o radu sklopljen dana 28. lipnja 2013. sklopljen s tužiteljem zaposlenom na poslovima radnog mjesta Urednik-koordinator I, i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto Urednika-koordinatora I, sve u roku od 8 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 27. svibnja 2021. do isplate, u roku od 8 dana.

III/ Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika kojim se traži određivanje sudskog raskida ugovora o radu tužitelja, s danom 27. svibnja 2021. (dan donošenje prvostupanjske odluke).”

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika predlaže istu odbiti i traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. U provedenom postupku potpuno i pravilno su utvrđene sve činjenice odlučne za donošenje zakonitih i pravilnih odluka u ovom sporu te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o redovitom otkazu ugovora o radu.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio višegodišnji radnik tuženika, te da mu je redovito otkazan ugovor o radu uslijed skrivljenog ponašanja dana 23. svibnja 2019., i to u odnosu na radno mjesto Urednik-koordinator I. Kako tuženik nije odlučio o podnesenom zahtjevu za zaštitu prava, to je tužitelj u propisanom roku pokrenuo ovaj spor.

8. Tuženik je podnio i podrednu protutužbu vezanu za određivanje sudskog raskida ugovora o radu.

9. Iz Odluke o otkazu proizlazi da je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, i to zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, a iz razloga da je tuženik dana 29. travnja 2019. obaviješten da je tužitelj pravomoćno osuđen presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K-1018/2017 od 15. svibnja 2018., koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovnog broja Kž-289/2018 od 19. veljače 2019.

9.1. U navedenim presudama je utvrđeno da je dana 10. srpnja 2012., nakon 11:04:07 sati u [adresa], u zgradi Hrvatske radiotelevizije u namjeri klevetanja LO zaposlene pri HRT-u, na radnom mjestu rukovoditeljice radne jedinice Pravni poslovi i Ljudski resursi, kao i GO, člana Uprave HRT-a, rekao DO koji je navedenu informaciju prenio OO, također zaposlenima ovdje tuženika, iako je znao da nije istinita, da je vidio da LO i GO iznose iz zgrade HRT-a i razmjenjuju određenu dokumentaciju na parkingu, pa je time za tadašnje radnike Hrvatske radiotelevizije iznio neistine, što je škodilo njihovoj časti i ugledu, a ujedno časti i ugledu Hrvatske radiotelevizije, poglavito uzimajući u obzir činjenicu da se radilo o visoko pozicioniranim radnicima poslodavca, koje je tužitelj kao radnik tuženika optužio da iznose imovinu poslodavca, odnosno odnose dokumentaciju, a koju neistinitu informaciju su prenijeli pojedini mediji, i to pisani i elektronski, npr.:

- [obrt]. hr. dana 12. srpnja 2012. pod naslovom "Policija dvoje šefova HRT-a odvela na razgovor",

- [obrt] dana 12. srpnja 2012. pod naslovom "ISTRAGA: Policija na razgovor pozvala člana uprave i šeficu pravne službe HRT-a",

- [obrt]. dana 12. srpnja 2012. pod naslovom "policija opet na HRT-u: Na razgovor pozvani članovi uprave GO i šefica pravne službe LO",

- [obrt].hr dana 12. srpnja 2012. pod naslovom "Šefica pravne službe i član Uprave HRT-a ispitani u policiji",

- [obrt] dana 12. srpnja 2012. pod naslovom "Član uprave i šefica pravne službe HRT-a na razgovoru u policiji",

pa je takvim ponašanjem radnika (tužitelja), odnosno svjesnim iznošenjem neistinitih informacija nanesena šteta ugledu poslodavca, jer se u javnosti slijedom takvih navoda stvorila izrazito negativna slika o konkretnom poslodavcu, a u kontekstu tih neistinitih objava se poslodavac prikazuje i implicira kao institucija na čijem čelu su kriminalci koji otuđuju, iznose, prikrivaju imovinu poslodavca i privodi ih policija, a što da je u konačnici rezultiralo negativno na poslovni ugled poslodavca, ovdje tuženika.

9.2. Tuženik smatra da je radnikovo svjesno i s izravnom namjerom protupravno ponašanje, te klevetanje drugih radnika poslodavca rezultiralo prikazivanjem u javnosti poslodavca u krajnje negativnom svjetlu i kontekstu, sugerirajući javnosti da se visokopozicionirane osobe bave kriminalnim radnjama, da se kod poslodavca provode određene kriminalne radnje, otuđuje i prikriva imovina, koje tvrdnje bez ikakve sumnje narušavaju ugled poslodavca, odnosno rezultiraju teškim sramoćenjem poslodavca. Takvim protupravnim ponašanjem tužitelja je po navodima tuženika izvrgnuo tuženika kao svog poslodavca brojnim negativnim medijskim komentarima te krajnje negativnom medijskom publicitetu, a što se negativno odrazilo i na poslovni ugled poslodavca.

9.3. Slijedom navedenog tuženik smatra da je radnik počinio teške povrede radne obveze, na način da je s izravnom namjerom i svjesno širio i prenosio neistinite informacije o drugim radnicima poslodavca koje je u javnosti rezultiralo teškim nanošenjem štete ugledu poslodavca i sramoćenjem poslodavca, izvrgnuo svog poslodavca brojnim negativnim medijskim komentarima i krajnje negativnom medijskom publicitetu i osudi od strane javnosti, što se u konačnici i odrazilo negativno na poslovni ugled poslodavca, te je s izravnom namjerom i svjesno širio i prenosio neistinite informacije o drugim radnicima kako bi im ugrozio radnu reputaciju, uklonio ih iz struke i s radnog mjesta, a što je rezultiralo u javnosti negativnom slikom o poslodavcu i sramoćenjem poslodavca kao i osudi od strane javnosti, sve u smislu odredbe čl. 77. st. 2. Pravilnika o radu koji je bio na snazi u trenutku kada je radnik počinio povredu radne obveze, odnosno, odredbe čl. 94. st. 2. Pravilnika o radu, na snazi u vrijeme otkazivanja.

9.4. Tuženik zbog navedenoga smatra da je u odnosu na tužitelja trajno i potpuno izgubio povjerenje, te da daljnja suradnja nije moguća, pa je održavanje ugovora o radu nemoguće, tako da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa nastavak radnog odnosa nije moguć, navodeći pritom da su postojale okolnosti koje dopuštaju poslodavcu da radnik ne iznosi svoju obranu, s obzirom da iz citirane kaznene presude proizlazi da je sporno protupravno ponašanje tužitelja učinjeno s izravnom namjerom.

10. Sud prvog stupnja ističe da je predmetno u svom iskazu potvrdio i zakonski zastupnik tuženika (glavni ravnatelj g. UO), ističući da je tuženik reagirao po saznanju za postojanje pravomoćne kaznene presude, ocjenjujući da je ista takvog sadržaja i prirode da narušava spomenuti odnos povjerenja koji mora postojati između poslodavca i radnika, pri čemu je isticano da tuženik smatra da nije odlučan protek vremena između spornih događaja te trenutka otkazivanja (2012. odnosno 2019.), kao niti okolnost što je u međuvremenu tužitelj uredno obavljao svoje poslove, te na njegov rad i ponašanje nije bilo primjedbi.

11. Suprotno naprijed navedenom, tužitelj je u svom iskazu ukazivao da doduše ne spori postojanje pravomoćne kaznene presude kojom je osuđen za kazneno djelo klevete u odnosu na oštećene LO i GO, kojima se opetovano ispričao zbog spornih izjava, no posebno je ukazivano da je uredno nastavio raditi kroz cijelo naznačeno razdoblje, tj. od nastanka spornih događaja tijekom 2012. pa sve do otkazivanja u svibnju 2019., bez ikakvih primjedbi, i to na poslovima svog radnog mjesta Urednik-koordinator I, u redakciji vezanoj za dječji program, što je dakle specijalistički posao fokusiran na tu vrstu programa, u odnosu na koje područje je tužitelj i prepoznat kao stručna osoba, te je primio i određena priznanja s tim u vezi, a i član je žirija manifestacija koje se time bave (Animafest u [adresa]). Sukladno predmetnim okolnostima, tužitelj smatra da je otkaz koji mu je dao tuženik neosnovan, te da ne postoje prepreke da nastavi raditi, u kojem smislu se protivio i podnesenoj protutužbi tj. zahtjevu za određivanje sudskog raskida ugovora o radu.

12. Ocjenjujući sve izneseno i provedene dokaze sud prvog stupnja navoda da tuženik, na kojem je teret dokazivanja, u konkretnom slučaju nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje tužitelju, a kako je to pobliže navodio u Odluci o redovitom otkazu zbog skrivljenog ponašanja.

12.1. Naime, sud prvog stupnja posebno smatra važnim da je tijekom postupka utvrđeno, a što nije niti sporno među strankama, da je tužitelj višegodišnji radnik tuženika, da je tijekom 2012., kada je bio i u funkciji vršitelja dužnosti sindikalnog povjerenika jednog od sindikata kod tuženika, iznosio određene izjave vezane za oštećene LO i GO, koje izjave su imenovane povezivale s mogućim nezakonitim radnjama, da su takve izjave tužitelja bile i intenzivno medijski popraćene, da su oba oštećenika imala značajne neugodnosti, na način da su privođeni tj. prepraćeni od strane policije s radnog mjesta, i koje okolnosti po prirodi stvari u velikoj mjeri narušavaju ugled i dostojanstvo oštećenih, notorno je da mogu izazvati stres pa i medicinske poteškoće, a što proizlazi osobito iz iskaza oštećenih, kao i već spominjane kaznene presude.

12.2. Sud prvog stupnja dalje navodi da iz citirane pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K-1018/2017 od 15. svibnja 2018., proizlazi da je ovdje tužitelj osuđen za počinjenje dva kaznena dijela protiv časti i ugleda - klevetom, upravo u odnosu na oštećene LO i GO, kako je to opisano i kažnjivo po čl. 200. st. 1., u vezi čl. 60. Kaznenog zakona, jer je na dan 10. srpnja 2012. prenosio drugim zaposlenima kod tuženika, iako je znao da nije istinito, navod da su oštećeni iznosili iz zgrade tuženika i razmjenjivali "nekakvu dokumentaciju na parkingu HRT-a", i kakvi navodi tužitelja dovode u vezu oštećene s mogućim nezakonitim i spornim postupanjima, i što je u konkretnom slučaju dovelo do neželjene medijske pokrivenosti, uredovanja policije, stresa i narušavanja ugleda oštećenih, posljedično i narušavanja ugleda tuženika, tim više što iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da spomenuti događaji iz 2012. nisu imali sudski epilog, tj. navodi tužitelja nisu bili potvrđeni i u eventualnim sudskim ili drugim postupcima.

12.3. Međutim, sud prvog stupnja je utvrdio i to da tuženik kao poslodavac tužitelja (s tim da je i LO bila zaposlena kod tuženika kao rukovoditelj pravnih poslova, dok je GO bio član Uprave) nije povodom predmetnog događaja pokretao bilo kakve postupke protiv tužitelja, sve do otkazivanja koje je predmet ovog postupka, tj. jedino su osobno oštećeni (LO te GO) potražili sudsku zaštitu, i to u svojstvu privatnih tužitelja u kaznenom postupku.

12.4. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno i da je tužitelj kroz cijelo razdoblje od spornih događaja iz srpnja 2012. pa sve do otkazivanja do kojeg je došlo u svibnju 2019. na uobičajeni način obavljao svoje poslove, bez ikakvih primjedbi poslodavca i sl., dakle sve do otkazivanja tužitelju predmetni događaji iz 2012. nisu utjecali na njegov radno-pravni status, a niti je bilo drugih primjedbi na rad tužitelja, bilo od Uprave ili od radnih kolega, s tim da su oboje oštećenih prestali imati poslovne kontakte s tuženikom nakon 2012.

12.5. Zbog toga sud prvog stupnja zaključuje da tvrdnje tuženika o trajno narušenom povjerenju, postojanje kojeg povjerenja je nužno u odnosu radnika i poslodavca, nisu u dovoljnoj mjeri objektivizirane tj. osnovanost takvih tvrdnji ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, uzimajući u obzir osobito slijedeće, kako se navodi:

a) da tuženik kao poslodavac sve do otkazivanja tijekom 2019. nije poduzimao pravne radnje protiv tužitelja povodom spornih događaja iz 2012., već su to kao privatne osobe učinili oštećeni, mada je npr. gđa. LO o predmetnim okolnostima razgovarala u to vrijeme s v.d. ravnatelja SO, kao i s neposrednim rukovoditeljem FOR;

b) da su oštećeni svoje pravne interese zaštitili u spomenutom kaznenom postupku poslovnog broja K-1018/2017, tj. ovdje tužitelj je morao postupiti u skladu sa sadržajem pravomoćne presude;

c) da je tužitelj kroz cijelo vrijeme nakon spornih događaja pa do otkazivanja redovito i na uobičajeni način obavljao svoje poslove kod tuženika, što ne ukazuje na naknadne poremećaje u poslovanju tuženika, pri čemu nije utvrđeno niti da bi tužitelj ponavljao sporne izjave ili tvrdnje;

d) da su oštećeni prestali raditi tj. sudjelovati u radu tuženika još 2012., te e) da nije utvrđeno da bi u vrijeme otkazivanja bilo medijskih sadržaja koji bi se odnosili na predmetni slučaj (sva dokumentacija dostavljena u spis, a vezana za medijsko praćenje spornih događaja, odnosi se na 2012., dok je do otkazivanja došlo 2019.).

12.6. U tom smislu, iako je nesporno utvrđeno da je tužitelj pravomoćno osuđen za kazneno djelo klevete počinjeno tijekom 2012. u odnosu na oštećene gđu. LO te g. GO, i što je izazvalo ozbiljne posljedice za imenovane, te je u negativnom tonu bilo značajno medijski popraćeno, što je sve po prirodi stvari nanosilo štetu oštećenicima, kao i tuženiku, prvostupanjski sud nije mogao zaključiti da bi se radilo o opravdanom razlogu za otkazivanje u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14 i dr.), a vezano za otkaz iz svibnja 2019., sve uzimajući u obzir prethodno navedene okolnosti, pojedinačno izneseno pod a) - e), tj. nije utvrđeno da bi tužitelj bio odgovoran u smislu odredbe čl. 77. st. 2. Pravilnika o radu iz 2006., odnosno, odredbe čl. 94. st. 2. Pravilnika o radu iz 2015.

12.7. Sud prvog stupnja ističe da iako je točno da se u konkretnom slučaju ne radi o izvanrednom otkazivanju, koje je izričito vezano za poštovanje prekluzivnog roka od strane poslodavca, već se radi o redovitom otkazivanju, koje nije ograničeno rokovima u tom smislu, predmetni razlozi na koje se tuženik poziva u odluci o otkazu, a u trenutku otkazivanja (svibanj 2019.), više svojim sadržajem i intenzitetom ne predstavljaju dovoljan razlog za otkazivanje, ne umanjujući pritom štetu koju su pretrpjeli oštećeni kao i tuženik uslijed spornih izjava tužitelja. Naime, oštećeni su ishodili kao privatne osobe pravnu zaštitu, dok tuženik nije niti započinjao takav ili sličan postupak povodom spornih izjava tužitelja (za što je postojala mogućnost, ako je tuženik smatrao da su izjave tužitelja za njega štetne), dok je istovremeno omogućio da tužitelj nastavi redovito raditi na svom radnom mjestu, bez da tuženik dokazuje da je takav naknadni rad tužitelja izazvao bilo kakve dodatne poremećaje u radnom procesu i sl.

12.8. Zaključno, sud prvog stupnja ističe da za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a sukladno prethodno iznesenom, nije bilo odlučno što tuženik nije omogućio obranu tužitelju, a također je utvrđeno i da prije otkazivanja tuženik proveo potrebno savjetovanje (tužitelj nije bio na sindikalnoj funkciji u vrijeme otkazivanja), u kojem smislu nisu bili odlučni niti prigovori s tim u vezi.

13. Nakon što je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen, sud prvog stupnja odbio je supsidijarnu protutužbu tuženika, budući da ocjenom utvrđenih činjenica ne proizlazi da su se ostvarili uvjeti za određivanjem sudskog raskida ugovora o radu iz čl. 125. st. 2. Zakona o radu. Naime, sud prvog stupnja smatra da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć, iz razloga što je vidljivo da je tužitelj kroz cijelo razdoblje od srpnja 2012. pa nadalje na redovit i uobičajeni način obavljao svoje poslove, nije utvrđeno da je to izazivalo bilo kakve poremećaje u poslovanju (npr. prigovore samog poslodavca, radnih kolega, poslovnih partnera i sl., a nije utvrđeno niti da bi se u medijima navedeno problematiziralo /da tužitelj i dalje radi kod tuženika usprkos spornim izjavama i događajima/).

14. U ovom predmetu prethodno je bila donesena presuda kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženika ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

14.1. U bitnome Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev- 53/2022-2 od 29. listopada 2024. ističe da ovaj drugostupanjski sud u prethodno donesenoj presudi nije cijenio žalbeni navod tuženika da su svjedoci LO i GO izjavili da je počinjenje kaznenog djela klevete imalo ozbiljne posljedice na odnose između zaposlenika tuženika, a uslijed kojih su ti svjedoci prestali s radom kod tuženika.

15. S obzirom na prethodno navedeno ovaj sud je ponovno odlučio o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude te je i u ponovljenom postupku zaključio da je žalba tuženika neosnovana.

16. Pravilno je sud prvog stupnja, nakon što je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje kako je to prethodno izloženo, ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu.

16.1. I ovom sudu kao drugostupanjskom je posebno odlučno to da je tužitelj nakon iznošenja klevetničkih izjava u srpnju 2012. gotovo sedam godina nastavio raditi kod tuženika, bez ikakvih primjedbi na rad tužitelja i bez dokazanih poremećaja u procesu rada.

16.2. Čak suprotno, iz dokaznog postupka ne proizlazi da je tuženik, iako je to isključivo bilo u njegovoj nadležnosti, sankcionirao tužitelja na bilo koji način, a što je mogao učiniti odmah nakon iznošenja klevetničkih izjava s kojima je očito bila dobro upoznata šira javnost, a ne samo tuženik, ako je smatrao da je zbog toga izgubio povjerenje u tužitelja. Naime, da nastavak radnog odnosa s obzirom na situaciju kod tuženika u vrijeme počinjenja klevete, a zbog te klevete, nije bio moguć, tuženik bi sigurno i ranije reagirao.

16.3. No, tuženik je tek nakon što je tužitelj osuđen za kazneno djelo klevete, a nakon što je u međuvremenu došlo i do promjene rukovodstva tuženika, sedam godina od počinjenja kaznenog djela klevete i prestanka rada oklevetanih osoba kod tuženika, odlučio tužitelju otkazati ugovor o radu, i to nakon što je tužitelj prethodno dana 28. lipnja 2013. s tuženikom sklopio novi ugovor o radu.

16.4. Takvo postupanje tuženika, osim što je izvršeno u okolnostima koje ne ukazuju da je trajno narušen odnos povjerenja poslodavca u radnika iz razloga koji su već prethodno izneseni, a posebno kada je nakon počinjenja klevete s tužiteljem još sklopljen i novi ugovor o radu, dovodi i do pravne nesigurnosti na strani radnika, koji bi, kada bi se prihvatilo kao zakonito postupanje tuženika, nerazumno dugo vremena, bio u stalnom strahu od mogućeg otkaza ugovora o radu. Takva situacija ugrožavala bi psihofizičko zdravlje radnika i kao takva ne bi bila prihvatljiva i iz tog razloga.

16.5. Vezano uz uputu revizijskog suda u rješenju poslovni broj Rev-53/2022-2 od 29. listopada 2024. treba istaknuti da iskazi svjedoka LO i GO nisu od utjecaja na ishod ovog postupka. Naime, iako je nesporno da su klevetnički navodi tužitelja utjecali na njih i da su oni, između ostaloga, i zbog toga prestali s radom kod tuženika, navedeno ne dovodi do zaključka da su se spram tužitelja ostvarili razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

Ono što je za ocjenu dopuštenosti otkaza pravno bitno jesu okolnosti u kojima je tuženik, nakon sedam godina, ocijenio da je ponašanje tužitelja utjecalo na odnos povjerenja između tužitelja i tuženika odnosno na ugled tuženika.

U okolnostima kada tuženik tijekom sedam godina nije smatrao da su postupci tužitelja negativno utjecali na taj odnos i ugled tuženika, već je 2013. s tužiteljem čak zaključio novi ugovor o radu za visoko pozicionirano radno mjesto (Urednika- koordinatora I), tada se ne može prihvatiti pravno shvaćanje da je tuženik ovlašten nakon donošenja pravomoćne kaznene presude (donesene povodom privatne tužbe bivših djelatnika tuženika), tužitelju otkazati ugovor o radu zbog povrede obveze iz radnog odnosa.

Na neprihvatljivost pravnog shvaćanja da je u utvrđenim okolnostima nakon sedam godina od počinjenja povrede zbog koje mu se ugovor o radu otkazuje tuženik ovlašten tužitelju otkazati ugovor o radu ukazuje i činjenica da, da nije proveden kazneni postupak po privatnoj tužbi LO i GO (koji u vrijeme donošenja odluke o otkazu već dug niiz godina više nisu bili zaposleni kod tuženika), tuženik zapravo ne bi imao “osnovu” za otkaz tužiteljevog ugovora o radu.

16.6. Osim toga, a vezano uz odluku revizijskog suda treba posebno napomenuti da tuženik u odluci o otkazu isključivo tvrdi da je postupanje tužitelja nanijelo štetu ugledu poslodavca i LO i GO, a ne i neke druge razloge, dok je sud u random sporu vezan isključivo razlozima otkaza ugovora o radu koje u odluci o otkazu navodi tuženik te se u radnom sporu ne mogu iznositi novi razlozi otkaza.

16.7. Posebno treba, a vezano uz žalbene navode tuženika, još istaknuti da tuženik u žalbi pravilno ističe da je sud vezan pravomoćnom osuđujućom kaznenom presudom u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti, međutim postojanje takve presude kojom je tužitelj kazneno osuđen spram fizičkih osoba, neovisno o tome što su u vrijeme počinjenja kaznenog djela bili zaposleni kod tuženika, samo po sebi ne predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu. Osuđujuća kaznena presuda promatra se kroz prizmu svih okolnosti odnosa poslodavca i radnika i nakon sagledavanja istih, donosi se ocjena predstavlja li ista osnovu za otkaz ugovora o radu, a za što je utvrđeno da u konkretnom slučaju ne predstavlja.

17. Kako je sud prvog stupnja pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje nedopuštenosti otkaza i vraćanje na rad, pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu iz razloga koje je izložio i sud prvog stupnja. Naime, ne može se zaključiti da nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika uz uvažavanje interesa i okolnosti obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. On je moguć, a to uostalom potvrđuje i činjenica da je trajao sedam godina od klevete i to bez ikakvih poremećaja u samom procesu rada te da je nakon počinjenja kaznenog djela klevete s tužiteljem sklopljen novi ugovor o radu.

18. Slijedom navedenoga, prvostupanjskje presuda potvrđena primjenom čl. 368. st.

1. ZPP-a.

19. Kako tuženik nije uspio sa žalbom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

20. Trošak sastava odgovora na tužbu odbijen je jer isti nije bio potreban za vođenje spora (čl. 155. ZPP-a).

U Zagrebu, 21. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević