REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Av. Dubrovnik 8
Poslovni broj: Pp-12740/2023
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sucu Ivi Šiprak, uz sudjelovanje Mirele Miloloža kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv I-okr. pravne osobe PLITVICE ĐOGAŠ d.o.o. i dr. zastupanih po braniteljima iz odvjetničkog društva Ljubičić & Vrdoljak iz Splita, zbog prekršaja iz odredbe čl. 296. st. 1. toč. 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ br. 111/21, 114/22), u povodu optužnog prijedloga Hrvatskog društva skladatelja - ZAMP, broj: 329000- 0003 od 7. kolovoza 2023., nakon provedenog žurnog postupka, na temelju odredbe čl. 183. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 107/17, 118/18, 114/22), 21. siječnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I
I-okr. pravna osoba PLITVICE ĐOGAŠ d.o.o., MBS 060356033, OIB 65688097699, sa sjedištem u [adresa], prekršajno nekažnjavana,
II-okr. odgovorna osoba FP, OIB [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], član uprave, prekršajno nekažnjavana,
III-okr. odgovorna osoba FPL, OIB [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], član uprave, prekršajno nekažnjavan,
IV-okr. odgovorna osoba ČPL, OIB [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], član uprave, prekršajno nekažnjavana,
k r i v i s u
što su dana 14. siječnja 2022. oko 12:00 sati gostima hotela CVITA u Splitu, Mihanovićeva 42F, koji posluje u sastavu I-okr. pravne osobe, javno priopćavali autorska glazbena djela putem TV uređaja kao sredstva za mehaničku izvedbu zvuka postavljenim u hotelskim sobama, omogućivši tako korištenje glazbenih djela u javnosti, iako za takvo priopćavanje kao isključivo pravo općenito definirano u čl. 32. i detaljnije određeno u čl. 47. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima nisu posjedovali zakonom propisano odobrenje Hrvatskog društva skladatelja, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava svih domaćih i stranih autora glazbenih djela, ovlaštene temeljem Rješenja Državnog Zavoda za intelektualno vlasništvo klasa: UP/I- 034-03/2018-020/0005, ur.broj: 559-07/3-18-004 i klasa: UP/I-384-10/2022-001/0001, ur.broj: 559-08/1-22-0001,
dakle, što su kao pravna osoba i odgovorne osobe u pravnoj osobi bez odobrenja autora ili drugog nositelja autorskog prava ili organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog prava - Hrvatskog društva skladatelja - Zaštita autorskih muzičkih prava, priopćili javnosti autorsko djelo,
čime su počinili djelo prekršaja iz čl. 296. st. 1. toč. 16. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima,
pa im se na temelju cit propisa,
i z r i č e
I-okr. pravnoj osobi novčana kazna u iznosu od 700 eura (sedamstoeura),
II-okr. odgovornoj osobi novčana kazna u iznosu od 300 eura (tristoeura).
III-okr. odgovornoj osobi novčana kazna u iznosu od 300 eura (tristoeura).
IV-okr. odgovornoj osobi novčana kazna u iznosu od 300 eura (tristoeura).
II Temeljem čl. 33. st. 11. Prekršajnog zakona okrivljenici su obvezni platiti novčanu kaznu u korist Državnog proračuna, putem priloženih uplatnica, i to u roku od 30 dana po pravomoćnosti ove presude, a u protivnom postupit će se prema odredbi čl. 34. st. 1. - 5. Prekršajnog zakona.
Ukoliko okrivljenici u navedenom roku plate 2/3 izrečene novčane kazne, putem priloženih uplatnica, smatrat će se na temelju odredbe čl. 183. st. 2. Prekršajnog zakona, da je novčana kazna plaćena u cijelosti.
III Temeljem čl. 139. st. 3. u vezi s čl. 138. st. 2. i 3. Prekršajnog zakona, okrivljenici su obvezni naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50 eura (pedeseteura) – S V A K I, u korist Državnog proračuna, putem priloženih uplatnica, i to u roku od 30 dana po pravomoćnosti ove presude, a u protivnom troškovi će se naplatiti prisilno, temeljem čl. 152. st. 4. i 11. Prekršajnog zakona.
O b r a z l o ž e n j e
1. Hrvatsko društvo skladatelja - ZAMP, podnijelo je optužni prijedlog protiv okrivljenika, radi djela prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci ove presude, predlažući da se provede žurni postupak.
2. U provedenom žurnom postupku okrivljenici su zatražili zamolbeno ispitivanje pred Općinskim prekršajnim sudom u Splitu, te su okrivljenici zamolbenom Sudu dostavili pisanu obranu I-okr. pravne osobe te II-okr. FP i IV-okr. ČPL, koju je ovaj Sud na ročištu pročitao. Nadalje, Sud je je u dokaznom postupku pročitao iskaz svjedoka referenta HDS ZAMP-a ČP, ispitanog pred zamolbenim Općinskim prekršajnim sudom u Splitu u prisutnosti branitelja I-okr. II-okr. i IV-okr. i pročitao priložene i pribavljene dokaze. Također, Sud je provjerom prekršajne kažnjavanosti utvrdio da okrivljenici nisu ranije kažnjavani za isto djelo prekršaja.
3. III-okr. odgovorna osoba FPL pozvan je na ispitivanje dana 29. rujna 2023. ali se pozivu nije odazvao iako je isti uredno i na vrijeme primio a izostanak nije opravdao. Također III-okrivljenik je pozivan i za ročišta za dan 10. srpnja 2024. i 6. rujna 2024., ali se pozivima nije odazvao jer su se isti vratili neuručeni s naznakom HP-a "Obaviješten nije podigao pošiljku". U primljenom pozivu III-okrivljenik je upozoren da u slučaju njegovog izostanka može biti određeno i prisilno dovođenje, ili da će se postupak provesti i donijeti presuda i bez njegove nazočnosti, te je Sud ocijenivši da nije nužno izdati dovedbeni nalog, već da postoje uvjeti za vođenje postupka i donošenje presude i bez ispitivanja III-okrivljenika proveo postupak i donio presudu i bez njegovog ispitivanja. Valja napomenuti da je III-okrivljenik pozvan i na ročište na kojem su čitani dokazi no odabrao je poziv ne primiti pa je time propustio mogućnost kako da iznese svoju obranu, tako i da se očituje o provedenim dokazima.
4. II-okr. odgovorna osoba FP i IV-okr. odgovorna osoba ČPL, koje su ujedno i predstavnice I-okr. pravne osobe te istu zastupaju FP pojedinačno i samostalno, a ČPL skupno, u pisanoj obrani su navele da nije sporno kako su zakonske zastupnice pravne osobe PLITVICE DOGAŠ d.o.o., koja pravna osoba je vlasnik hotela Cvita u Splitu, te je nesporno kako u zajedničkim prostorijama hotela (atrij, recepcija) ne postoj televizija niti radio uređaj te ih se za navedeno niti ne može teretiti. Dakle, njih se tereti da bi navedeni zakon prekršile time što u sobama unutar hotela koje su registrirane kao dvokrevetne imale televiziju, no navedeno ne može predstavlja povredu navedenog prava jer nedostaje element javnosti koji je nužan kod takve vrste prekršaja. Hotelska soba ne može se smatrati javnim mjestom i pritom izjednačava pojmove hotelska soba i hotel koji je znatno širi pojam. Hotelska soba ni po kojoj definiciji nije javno mjesto, jer nema pristup javnosti tj. neodređenom broju ljudi, već za točno određene osobe. Hotelski gosti nikako ne predstavljaju javnost u smislu čl. 3. st. 3. Zakona, jer navedena odredba javnost označava kao veći broj osoba, što se treba tumačiti kao skupina ljudi, odnosno najmanje pet osoba ili više njih. Autorsko djelo je javno izvedeno kada je izvedeno pred većim brojem osoba ili je izvedeno u prostoru dostupnom javnosti. Upravo taj pojam javnosti koji predstavlja odlučnu činjenicu i bitno obilježje terećenog prekršaja. Osim toga, naglašavaju da je dostupnost televizijskog signala u hotelskoj sobi dodatna usluga u odnosu na temeljnu uslugu noćenja, a ne obratno. Naravno, pružanje takvih dodatnih i dodatno naplatnih usluga ne isključuje kvalifikaciju priopćavanja javnosti emitiranja na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice jer se pored plaćanja za te usluge plaća cijena za samu mogućnost prisustvovanja predstavi, na primjer u obliku kino ulaznice. Riječ je, međutim, o situaciji posve različitoj od noćenja u hotelu. Plaćanje noćenja u hotelu s gledišta tumačenja predmetnih pravila bitno različite naravi nego, na primjer, plaćanje ugostiteljskih usluga. Vlasnik ugostiteljskog objekta opremljenog televizijskim prijamnikom može zbog toga također povisiti cijenu svojih usluga, ponajprije prilikom prijenosa emitiranja koja osobito zanimaju javnost, poput sportskih prijenosa. Hotelske sobe nisu mjesta pristupačna javnosti uz plaćanje ulaznice u smislu članka 13. točke (d) Rimske konvencije, tako da priopćavanje javnosti u tim sobama emitiranja organizacija za radiodifuziju ne potpada u isključivo pravo tih organizacija, zaštićeno na temelju tog propisa. Ono što je nužno primijeniti u ovom postupku je hrvatski zakonodavni okvir koji se pak temelji na Europskom zakonodavnom okviru te je mjerodavno u ovom postupku odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva koji glasi: „Države članice moraju organizacijama za radiodifuziju predvidjeti isključivo pravo davanja odobrenja ili zabrane za bežično reemitiranje njihovih radiodifuzijskih emitiranja kao i za priopćavanje javnosti njihovih radiodifuzijskih emitiranja, ako se takvo priopćavanje obavlja na mjestima pristupačnim javnosti uz plaćanje ulaznice.” Europskom sudu su u smislu tumačenja navedene odredbe u prethodnom postupku postavljena izravno 2 pitanja: Je li ispunjena pretpostavka 'uz plaćanje ulaznice' iz članka 8. stavka 3. Direktive [2006/115] ako: su u sobama hotela postavljeni televizijski prijamnici te operator hotela kroz njih omogućava prijam različitih televizijskih i radijskih programa (,hotelska televizija' ) i operator hotela zahtijeva naknadu za korištenje sobe (s 'hotelskom televizijom') po noćenju ('cijena sobe'), koja uključuje i korištenje televizijskog uređaja i televizijskih i radijskih programa koji se tim uređajem primaju?". U presudi Europskog suda pod brojem C-641/2015 od 16.veljače 2017. godine sud je veoma detaljno obrazložio pojam javnosti u smislu hotelske sobe u kojima se nalazi televizija. Priopćavanje javnosti televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih i radijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne ulazi u područje primjene isključivog prava organizacija za radiodifuziju iz članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115. S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 8. stavak 3. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da priopćavanje televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne predstavlja priopćavanje na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice. Radi svega navedenog smatraju kako navedenim činom nisu počinile prekršaj koji im se stavlja na teret.
5. U zatraženom očitovanju na pisanu obranu ovlašteni tužitelj je naveo da okrivljenici u svojoj obrani ne spore da su kritične zgode obavljali djelatnost u hotelu Cvita kao ni da su sobe hotela Cvita opremljene TV prijamnicima čime je gostima hotela Cvita kritične zgode bilo omogućeno korištenje glazbenih djela u javnosti. Kako za takvo priopćavanje nisu posjedovali zakonom propisano odobrenje, ostvareni su svi elementi prekršaja koji im se stavljaju na teret. Ostali navodi iz obrane okrivljenika predstavljaju potpuno irelevantno, proizvoljno i pogrešno tumačenje europskog prava od strane okrivljenika usmjereno isključivo na izbjegavanje prekršajne odgovornosti. Direktiva 2006/115/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (dalje u tekstu: Direktiva) te Presuda EU suda u predmetu C-641/15 od 16. veljače 2017. godine (dalje u tekstu: Presuda), na koje se pozivaju okrivljenici u svojoj obrani, nisu od utjecaja na konkretni postupak jer se radi o srodnom pravu koje nije predmet ovog postupka, kao što citiraju i okrivljenici: „Države članice moraju organizacijama za radiodifuziju predvidjeti isključivo pravo davanja odobrenja ili zabrane za bežično reemitiranje njihovih radiodifuzijskih emitiranja kao i za priopćavanje javnosti njihovih radiodifuzijskih emitiranja, ako se takvo priopćavanje obavlja na mjestima pristupačnim javnosti uz plaćanje ulaznice.” Dakle, i odredbe Direktive i Presuda na koju se pozivaju okrivljenici odnose na srodno pravo• i to pravo organizacije za emitiranije na njezinim programskim signalima, konkretno isključivo pravo (organizacije za emitiranje, op.a.) javnog priopćavanja svojih programskih signala emitiranih, reemitiranih, prenesenih izravnim protokom ili učinjenih dostupnim javnosti, ako je takvo priopćavanje pristupačno javnosti uz plaćanje ulaznice koje je u hrvatskom pravnom sustavu regulirano čl. 158. st. 1. toč. 7. i čl. 269. st. 61. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, odnosno povreda autorskog prava i to prava priopćavanja autorskog djela javnosti razvidno je da navođenje odredbi Direktive i izreke Presude nije od utjecaja ovopredmetnom postupku jer se radi o dva potpuno različita prava različitih nositelja prava. U prilog tvrdnjama tužitelja ide i činjenica da je u samoj Presudi na koju se pozivaju okrivljenici izrijekom potvrđeno da se postavljanjem TV uređaja u sobama hotela radi o činu priopćavanja javnosti: „valja podsjetiti da je Sud u presudi od 7. prosinca 2006., SGAE (C-306/05, EU:C:2006:764, t. 47. i 54.), utvrdio da distribucija signala koju hotel putem televizijskih uređaja omogući svojim klijentima koji su odsjeli u sobama tog hotela, neovisno o tehnici prijenosa korištenog signala, predstavlja čin priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, i da se privatna narav soba takvog hotela ne protivi tomu da priopćavanje djela tim putem predstavlja čin priopćavanja javnosti u smislu te odredbe. Glede Direktive 2006/115, čije se tumačenje zahtijeva, Sud je također utvrdio, u presudi od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland) (C-162/10, EU:C:2012:141, t. 47.), da upravitelj hotela koji sobe svojih klijenata opremi televizijskim i/ili radijskim uređajima kojima distribuira radiodifuzijski signal predstavlja čin priopćavanja javnosti u smislu članka 8. stavka 2. te direktive." Dodatno, u prilog tužiteljevim tvrdnjama ide i brojna praksa Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske stoga se primjera radi navodi: iz odluke broj Ppž-8987/2022 od 8.9.2023.: „Nadalje, Žalbeni navod kojim se ističe da nije utvrđeno da bi kritične zgode u hotelu bilo gostiju jer svjedok nije bio u sobama niti je vidio goste i s njima razgovarao, neosnovan je jer su sami okrivljenici, iznoseći svoju obranu pred prvostupanjskim sudom, iskazivali da nisu sigurni jesu li pojedini gosti kojima je soba iznajmljena doista i koristili TV prijamnik, iz čega proizlazi da odlučnu činjenicu, da su u to vrijeme u hotelu nalazili gosti, nisu osporavali. Također, za postojanje prekršaja nije pravno relevantno jesu li gosti koristili TV prijamnik, već da im je sredstvo priopćavanja bilo dostupno."; iz odluke broj Gž-965/2020 od 28.8.2023. (a identičan stav izražen je i u odluci broj Ppž-3657/2022 od 5.7.2023.): „Naime, odredbom članka 3. stavak 3. i 4. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima propisano je da javnost, po ovom Zakonu, označava veći broj osoba koji su izvan uobičajenog užeg kruga osoba usko povezanih rodbinskim ili drugim osobnim vezama, te javnim korištenjem autorskog djela smatra se svako korištenje autorskog djela i predmeta zaštite srodnih prava koje je pristupačno javnosti ili korištenje u prostoru koji je pristupačan pripadnicima javnosti, kao i omogućavanje pripadnicima javnosti pristupa autorskom djelu i predmetima srodnih prava u vrijeme i na mjestu koje sami odaberu, kao člankom 3. stavak 1. Direktive 2001/29/EZ, a koja je ugrađena u naš sustav zaštite autorskih i srodnih prava člankom 1.a citiranog Zakona, propisano je da države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih dijela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih dijela na raspolaganje javnosti, tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti smjesta i na vrijeme koje sami odaberu, što znači da je za ostvarenje priopćavanja javnosti dovoljno da djelo bude dostupno na takav način koji javnosti omogućuje pristup djelu, a hotelski gosti čine takvu javnost, jer se u sobama nalaze TV prijamnici, što im omogućuje pristup autorskim glazbenim djelima, pri čemu nije od utjecaja je li upaljen TV prijamnik ili ne, već da su okrivljenici kritične zgode u predmetnom hotelu obavljali ugostiteljsku djelatnost, a koju činjenicu isti ne osporavaju."; iz odluke broj Ppž-4612/2021 od 24.1.2023.: „Međutim, u provedenom je postupku nedvojbeno utvrđeno da su u predmetnom hotelu sobe bile opremljene TV prijamnicima, čime je omogućeno priopćavanje autorskih glazbenih djela javnosti, za što je potrebno pribaviti odgovarajuće odobrenje, s obzirom na činjenici da kontrola i ograničenje praćenja TV programa na sadržaje koji ne sadrže zaštićena glazbena autorska djela nije životna. Naime, člankom 3. stavkom 4. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, propisano je da se javnim korištenjem autorskog djela smatra i omogućavanje pripadnicima javnosti pristupa autorskom djelu i predmetima srodnih prava u vrijeme i na mjestu koje sami odaberu, tako da je za zaključak kako su u konkretnom slučaju okrivljenici javno priopćavali autorska glazbena djela dovoljno utvrditi da su okrivljenici u hotelskim sobama posjedovali TV prijamnike, te da su u vrijeme kontrole u hotelu obavljali djelatnost, a što je u postupku i utvrđeno". Naposljetku, tužitelj još jednom ističe kako okrivljenici do danas nisu ishodili zakonom propisano odobrenje, odnosno nisu otklonili štetne posljedice počinjenog prekršaja. Slijedom svega navedenoga, budući da iz svih činjenica i dokaza nesporno proizlazi prekršajna odgovornost okrivljenika, tužitelj ostaje u cijelosti kod podnesenog optužnog prijedloga.
6. U naknadno dostavljenom očitovanju ovlašteni tužitelj je naveo da nastavno na podnesak tužitelja od 13. svibnja 2024., a kojim se očitovao na navode iz obrane okrivljenika, u prilogu ovog podneska tužitelj dostavlja i mišljenje Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo klasa: 384-13124-003/0006, urbroj: 559-07/1-24-002/DK od 24. svibnja 2024, a priloženo mišljenje ide u prilog tvrdnjama tužitelja iz podneska od 13. svibnja 2024. godine da presude Suda EU-a u predmetima C-641/15 i C-716/20 nisu od utjecaja na isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti već se iste odnose na pravo organizacija za emitiranje na priopćavanje javnosti njihovih signala te s time povezanim kriterijem „plaćanja ulaznice. Naposljetku, tužitelj još jednom ističe kako okrivljenici da danas nisu ishodili zakonom propisano odobrenje, odnosno nisu otklonili štetne posljedice počinjenog prekršaja. Slijedom svega navedenoga, budući da iz svih činjenica i dokaza nesporno proizlazi prekršajna odgovornost okrivljenika, tužitelj ostaje u cijelosti kod podnesenog optužnog prijedloga.
7. Svjedok ČP, referent HDS-ZAMP-a, izjavio je da se sjeća događaja te da je predmetne prigode, 14.01.2022. oko 12,00 sati gostima hotela Cvita, u Mihanovićeva 42 F u Splitu, prilikom redovne kontrole utvrdio da se radi o hotelu sa 4 zvjezdice, što podrazumijeva da hotelske jedinice imaju tv prijamnike, također je utvrdio da hotel ima ukupno 62 jedinice. Budući se radi o hotelu koji posluje u sastavu hotela Plitvice Đogaš d.o.o., a koji nema odobrenje Hrvatskog društva skladatelja, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava svih domaćin i stranih autora glazbenih dijela temeljem državnog zavoda za intelektualno vlasništvo na mjestu događaja sastavljen je Zapisnik o izvršenoj kontroli. Kontroli je nazočila djelatnica hotela koja je navela da nije ovlaštena na potpis Zapisnika, tako da Zapisnik nije potpisala a isti joj je ostavljen u izvorniku. Na posebno pitanje branitelja svjedoku je li njegovim dolaskom u hotel utvrdio da se emitirala domaća ili strana glazba preko tv prijamnika, svjedok navodi kako se radi o hotelu sa 4 zvjezdice i neminovno da svaka hotelska soba, dakle, jedinica koja je javni prostor, ima tv prijamnik preko kojeg se reproduciraju autorska djela. Svjedok nadalje ističe kako ni jedan referent ZAMP-a nije ovlašten ući u hotelsku sobu prilikom vršenja kontrole.
8. U dokaznom postupku Sud je pročitao Izvadak iz sudskog registra za I-okr. iz kojeg je vidljivo da je FP direktor društva koje zastupa samostalno i pojedinačno, dok su FPL i ČPL direktori društva koji društvo zastupaju skupno zajedno sa drugim članom uprave. Zatim je pročitan Zapisnik o izvršenoj kontroli javnog korištenja autorskih glazbenih djela iz kojeg je vidljivo da je dana 14. siječnja 2022. izvršena kontrola u Hotelu Cvita, u Splitu, Mihanovićeva 42 F, da Hotel trenutno raspolaže sa 62 smještajne jedinice koje su opremljene TV prijamnicima te ima 114 ležaja. Zatim je pročitan dopis Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo klasa: 384-13/24-03/6 i urbroj: 559-07/1-24-2 od 24. svibnja 2024. u kojem je u bitnom navedeno kako su od HDS-ZAMP-a zaprimili zahtjev za mišljenjem u vezi toga utječu li dvije presude Suda Europske unije donesene u predmetima C-641/15 i C-716/20 na pravo na ostvarivanje naknada koje HDS u ime i za račun triju glazbenih organizacija za kolektivno ostvarivanje prava prikuplja od hotela, te ugostiteljskih i sličnih objekata u kojima se vrši javno priopćavanje glazbe, navodi da je isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti propisano čl. 36. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, isključivo pravo priopćavanja javnosti izvedbe javnosti umjetnika izvođača čl. 136. cit. Zakona a pravo priopćavanja javnosti proizvođača fonograma čl. 142. cit. Zakona te je za razliku od tih kategorija nositelja prava organizacije za emitiranje sukladno čl. 158. st. 1. podst. 7. Zakona imaju isključivo pravo javnog priopćavanja svojih programskih signala emitiranih, reemitiranih, prenesenih izravno protokom…ako je takvo priopćavanje pristupačno javnosti uz plaćene ulaznice, pa Državni zavod za intelektualno vlasništvo iznosi bitna utvrđenja iz citiranih presuda na način da se presuda Suda EU u predmetu C-641/15 odnosi na isključivo pravo organizacija za radiodifuziju dok se presuda Suda EU u predmetu C-716/20 u bitnom odnosi na kabelsko reemitiranje pa stoga iz svega ranije navedenog proizlazi da se navedene presude odnose na prava organizacija za emitiranje, a ne na ostvarivanje prava nositelja prava na glazbenim djelima i iste nisu od utjecaja na isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti već se iste odnose na pravo organizacija za emitiranje na priopćavanje javnosti njihovih signala te s time povezanim kriterijem plaćanja ulaznice.
9. Na temelju obrane I-okr., II-okr. i IV-okr. te provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno da su okrivljenici počinili djelo prekršaja koje im se stavlja na teret, odnosno da su kao pravna osoba i kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, bez odobrenja Hrvatskog društva skladatelja – Zaštita autorskih muzičkih prava, omogućili priopćavanje javnosti autorskih glazbenih djela zaštićenih Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima, čime su postupili protivno odredbi čl. 32. podst. 3. i čl. 36., vezano uz čl. 233. cit. Zakona. Odgovornost okrivljenika za ovo djelo prekršaja proizlazi u prvom redu iz vrlo uvjerljivog i detaljnog iskaza u dokaznom postupku ispitanog svjedoka ČP, referenta HDS ZAMP-a koji je dosljedno i sigurno iskazivao o kontroli obavljenoj u ugostiteljskom objektu koji posluje u sastavu I-okr. pravne osobe na način koji ne proturječi obrani okrivljenika ali ne ostavlja nikakvu sumnju u počinjenje djela prekršaja jer ovaj svjedok tvrdi da su sporne zgode, u objektu koji posluje u sastavu I-okr. pravne osobe, javno priopćavana autorska glazbena djela za koja se presumira da su ista objekt zaštite ovlaštenog tužitelja, pa je Sud iskaz ovog svjedoka ocijenio vjerodostojnim i povjerovao mu. Isto tako, odgovornost okrivljenika za ovo djelo prekršaja proizlazi iz Očitovanja ovlaštenog tužitelja koji ustraje kod tvrdnje da okrivljenici nisu sporne zgode posjedovali odobrenje za javno priopćavanje autorskih glazbenih djela. Naime, u postupku je nesporno da u sastavu I-okr. pravne osobe posluje ugostiteljski objekt vrste hotel u kojem su sobe opremljene TV prijamnicima te je nesporno da I-okr. pravna osoba nije pribavila niti u trenutku kontrole posjedovala odobrenje za javno priopćavanje autorskih glazbenih djela. Iz navedenih nespornih činjenica proizlaze i sva bitna obilježja djela prekršaja za koje se okrivljenike tereti pa je Sud njihovu obranu ocijenio danom u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Pojašnjenja radi, suprotno obrani okrivljenika, svi ugostiteljski objekti pa i oni vrste hotel, smatraju se javnim mjestima i nepotrebno je posebno utvrđivati da li je i koliko gostiju u trenutku kontrole u istima bilo, kao što je nepotrebno posebno utvrđivati jesu li gosti hotela u trenutku kontrole koristili TV prijamnike koji su dio osnovne opreme na kojima se temelje minimalno tehnički uvjeti ugostiteljskog objekta. Iz svrhe poslovanja ugostiteljskog objekta a ta je stjecanje dobiti kao i posjedovanja uređaja za javno priopćavanje autorskih glazbenih djela proizlazi da su okrivljenici, kao što su sigurno regulirali svoj odnos sa HRT-om, bili dužni regulirati i svoj odnos sa HDS ZAMP-om. Nadalje, iz svih navedenih razloga Sud nije prihvatio niti obranu okrivljenika prema kojoj osporavaju da su hotelske sobe javno mjesto a nije niti prihvatio obranu u kojoj se, pozivajući se na europski zakonodavni okvir, pozivaju na sudsku praksu Suda EU, budući iz iste proizlazi da se odnosi pravo organizacija za emitiranje na priopćavanje javnosti njihovih signala, a ne na pravo organizacija za zaštitu autorskih glazbenih prava, među koje spada i ovlašteni tužitelj. Osim toga, odgovornost II, III i IV okrivljenika za ovo djelo prekršaja proizlazi iz Izvatka iz sudskog registra pročitanog u dokaznom postupku iz kojeg bez ikakve sumnje proizlazi da su upravo ti okrivljenici u doba počinjenja djela prekršaja bili direktori I-okrivljene pravne osobe i samim time kao osobe koje vode poslove društva bili osobe odgovorne za zakonitost poslovanja društva.
10. Slijedom navedenog, Sud je okrivljenike oglasio krivim te im je izrekao kazne u donjim granicama kazni propisanih Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima, smatrajući iste primjerenim značaju i težini počinjenih prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika. Prilikom odmjeravanja visine kazni Sud je okrivljenicima kao olakotnu okolnost cijenio njihovu raniju prekršajnu kažnjavanost zbog istovrsnih djela prekršaja, dok otegotnih okolnosti nije našao, smatrajući da se navedenim kaznama može postići svrha kažnjavanja. Ispitivanje III-okrivljenika u ovom postupku, prema mišljenju Suda, nije bilo nužno za zakonito i pravilno donošenje presude, jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju provedenog dokaznog postupka, stoga je donio presudu i okrivljenike oglasio krivima bez nazočnosti i ispitivanja III-okrivljenika uz primjenu odredbe čl. 167. st. 3. Prekršajnog zakona.
11. Na temelju u izreci citiranih odredbi Prekršajnog zakona okrivljenici su dužni naknaditi troškove postupka u paušalnom iznosu odmjerenom prema složnosti i duljini trajanja postupka.
U Zagrebu, 21. siječnja 2025.
Zapisničar
Sudac
Mirela Miloloža
Iva Šiprak
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pisano Visokom Prekršajnom sudu Republike Hrvatske u dva istovjetna primjerka, putem ovog Suda, na adresu Općinski prekršajni sud u Zagrebu, Zagreb, Avenija Dubrovnik 8, pozivom na gornji broj.
Dostaviti:
1. I-okr. PLITVICE ĐOGAŠ d.o.o., [adresa]
2. II-okr. FP, [adresa]
3. III-okr. FPL, [adresa]
4. IV-okr. ČPL, [adresa]
5. Branitelju: odvjetničko društvo Ljubičić & Vrdoljak, Split, Sukojišanska 4
6. Ovlaštenom tužitelju: Hrvatsko društvo skladatelja ZAMP, Zagreb, Heinzelova 62a
7. Pismohrani
