REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-656/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Valter Šram, odvjetnik u Puli, protiv tuženika OTP BANKE d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici iz ZOU Gorana Veljovića i dr. iz Pule, radi isplate i dr., nakon održane i zaključene glavne rasprave 3. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika , 21. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe iz članka 1. Ugovor o kreditu, broj ugovora: 070306399589 AD, koji je potvrđen dana 6. ožujka 2007. između pravnog prednika tužiteljice i tuženika koji glasi:

„…u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim Ugovorom o kreditu“.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, OIB: 52508873833, da tužiteljici CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.717,18 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pa do isplate, i to:

- na iznos od 1,67 EUR-a od 11. ožujka 2008. do isplate;

- na iznos od 0,59 EUR-a od 11. listopada 2008. do isplate;

- na iznos od 7,02 EUR-a od 11. studenog 2008. do isplate:

- na iznos od 0,98 EUR-a od 11. prosinca 2008. do isplate;

- na iznos od 12,77 EUR-a od 11. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos od 14,52 EUR-a od 11. veljače 2009. do isplate;

- na iznos od 20,30 EUR-a od 11. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos od 11,91 EUR-a od 11. travnja 2009. do isplate;

- na iznos od 11,76 EUR-a od 11. svibnja 2009. do isplate;

- na iznos od 10,14 EUR-a od 11. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos od 11,36 EUR-a od 11 srpnja 2009. do isplate;

- na iznos od 9,10 EUR-a od 11. kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos od 10,62 EUR-a od 11. rujna 2009. do isplate;

- na iznos od 8,20 EUR-a od 11. listopada 2009. do isplate;

- na iznos od 9,66 EUR-a od 11. studenog 2009. do isplate;

- na iznos od 9,94 EUR-a od 11. prosinca 2009. do isplate;

- na iznos od 14,46 EUR-a od 11. siječnja 2010. do isplate;

- na iznos od 17,48 EUR-a od 11. veljače 2010. do isplate;

- na iznos od 16,33 EUR-a od 11. ožujka 2010. do isplate;

- na iznos od 20,83 EUR-a od 11. travnja 2010. do isplate;

- na iznos od 23,01 EUR-a od 11. svibnja 2010. do isplate;

- na iznos od 29,57 EUR-a od 11. lipnja 2010. do isplate;

- na iznos od 34,21 EUR-a od 11. srpnja 2010. do isplate;

- na iznos od 28,20 EUR-a od 11. kolovoza 2010. do isplate;

- na iznos od 45,71 EUR-a od 11. rujna 2010. do isplate;

- na iznos od 38,11 EUR-a od 11. listopada 2010. do isplate;

- na iznos od 39,34 EUR-a od 11. studenog 2010. do isplate;

- na iznos od 46,37 EUR-a od 11. prosinca 2010. do isplate;

- na iznos od 57,60 EUR-a od 11. siječnja 2011. do isplate;

- na iznos od 45,41 EUR-a od 11. veljače 2011. do isplate;

- na iznos od 49,05 EUR-a od 11. ožujka 2011. do isplate;

- na iznos od 44,40 EUR-a od 11. travnja 2011. do isplate;

- na iznos od 54,52 EUR-a od 11. svibnja 2011. do isplate;

- na iznos od 63,94 EUR-a od 11. lipnja 2011. do isplate;

- na iznos od 66,42 EUR-a od 11. srpnja 2011. do isplate;

- na iznos od 831,68 EUR-a od 11. kolovoza 2011. do isplate;

sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, OIB:52508873833, da tužiteljici CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnički trošak 1.970,68 EUR u roku od 15 dana od presuđenja, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja tekućeg polugodišta, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan. V Utvrđuje se da je neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u cijelosti i to da tražbina tuženika prema tužiteljici s osnova negativnih razlika sa iznosima preplaćenih razlika po osnovi CHF tečaja i to iznosa:

- 2,16 Eura od 10. travnja 2007.,

- 5,47 Eura od 10. svibnja 2007.,

- 4,97 Eura od 10. lipnja 2007.,

- 7,42 Eura od 10. srpnja 2007.,

- 5,80 Eura od 10. kolovoza 2007.,

- 5,54 Eura od 10. rujna 2007.,

- 7,89 Eura od 10. listopada 2007.,

- 5,88 Eura od 10. studenog 2007.,

- 6,43 Eura od 10. prosinca 2007.,

- 3,96 Eura od 10. siječnja 2008.,

- 1,62 Eura od 10. veljače 2008.,

- 0,80 Eura od 10. travnja 2008.,

- 3,61 Eura od 10. svibnja 2008.,

- 3,64 Eura od 10. lipnja 2008.,

- 5,11 Eura od 10. srpnja 2008.,

- 6,25 Eura od 10. kolovoza 2008.,

- 5,43 Eura od 10. rujna 2008.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 12. lipnja 2023. navodi da je pravni prednik tužiteljice pok. EA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s tuženikom 6. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 070306399589 AD, koji je potvrđen 6. ožujka 2007. godine kod javnog bilježnika Alida Crljenica iz [adresa], Čirilometodska družba 1, pod brojem OV-3770/07, prema kojem je tuženik kao kreditor, pravnom predniku tužiteljice, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 15.957,00 u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 5 godina. Odredbom članka 2. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 60 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate. Predmetni kredit u cijelosti je isplaćen 2011. godine.

1.1 Pok. EA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođen dana **.**.1952. umro je dana 25. prosinca 2011., te da je rješenjem Javnog bilježnika Ivana Kukučke iz [adresa], broj: O-42/12, UPP/OS-12/12-10, od 29. ožujka 2023., kao nasljednica proglašena njegova supruga CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], u cijelosti. Navedenim rješenjem o nasljeđivanju tužiteljica je iza svog supruga pok. JA nasljedila prava temeljem ugovora o kreditu sa kreditorom OTP BANKA HRVATSKA d.d.

1.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: 43 Pž- 6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do dana 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače, u konkretnom slučaju tužiteljicu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tužiteljica je nakon samostalnog izračuna preplate utvrdila da se radi o tražbini u iznosu od 1.695,77 EUR-a (12.776,73 kuna) sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni anuitet kako je specificirano u postavljenom tužbenom zahtjevu.

1.4.Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 28. svibnja 2024. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 1.717,18 EUR zajedno sa zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini. Tuženik ističe prigovor zastare te prigovor statusa potrošača i prigovor aktivne legitimacije tužitelju. Nije sporno da je pravni prednik tužitelja, u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženikom, kao kreditorom, 6. ožujka 2007. godine Ugovor o kreditu broj 070306399589 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorom tuženik odobrio i isplatio korisniku kredita kredit u iznosu od 15.957,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate.

2.1. Naime, tužiteljica je nasljednica pok. JA – korisnika kredita koji je sa tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu. Čl. 5. st.3. Zakona o nasljeđivanju propisano je: Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Dakle, u ostavinu ulaze, u pravilu, otuđiva, nasljediva prava i obveze. Pravo potrošača na pozivanje na nepoštene odnosno ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču i takvo pravo je strogo osobne naravi. Stoga, obzirom da takvo pravo pripada isključivo potrošaču koji je bio stranka potrošačkog ugovora, on takvo pravo ne može prenijeti niti je takvo pravo predmet ostavine koja se može nasljeđivati. Obzirom da tužiteljica nije sa tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu ista se niti ne može pozivati na povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu kojega nije stranke ugovora. Navedeno je i logično obzirom da sud niti ne može utvrđivati povrede prava potrošača, odnosno provoditi test nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu jer nije moguće saslušavati pokojnu osobu glede koje su navodne povrede prava potrošača nastale.

2.2. Prvenstveno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev obzirom iz podataka s e-predmeta proizlazi da je tužba predana sudu dana 22. kolovoza 2023. godine dok je rok za podnošenje tužbe bio 14. lipnja 2023.

2.3. Zaključenjem Ugovora, pravni prednik tužitelja i tuženik su svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu pa su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu. Zbog toga ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu pa su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja, prilikom pregovora i razmatranja Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza. Štoviše, tužitelj se svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama (iako je imao mogućnosti ugovaranja ugovora o kreditu uz druge uvjete kao npr. neku drugu valutu, a u konačnici mogao je uzeti ugovor u nekoj drugoj banci ako je smatrao da mu sporne odredbe nisu jasne ili razumljive) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara. Međutim, ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik bi pao na teret tuženika. Ugovorena valutna klauzula ne služi zaštiti vjerovnika, već služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što je općepoznata činjenica. Nadalje, a vezano uz navode tužitelja glede kolektivnog postupka „Potrošač“, ističe se da su u kolektivnom postupku sudovi utvrđivali tek apstraktnu pravnu zaštitu u odnosu na prosječnog potrošača. Međutim, u svakom pojedinom individualnom postupku (kao što je ovaj), sud je dužan ispitati i utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa. Naime, sud je dužan u svakom pojedinačnom sudskom postupku utvrditi sve relevantne činjenice kao i što je tužitelj dužan dokazati sve okolnosti na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Slijedom toga, presude donesene u kolektivnom postupku nemaju pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni postupak kojega pokrene svaki potrošač. Odluke na koje se tužitelj poziva nikako se ne bi mogle izravno primijeniti na konkretan spor bez da tužitelj dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužitelj nije dokazao. Tuženik ukazuje da odredba članka 502.c ZPP-a uređuje da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Također, ukazuje se da je navedenim odlukama u kolektivnom postupku utvrđeno da bi promjenjivom kamatnom stopom bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Slijedom navedenog tuženik osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Tužitelju nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu obzirom su navedene odredbe jasno naznačene u ugovoru o kreditu. Sam smisao i značenje valutne klauzule je općepoznat i jasan pojam pa se tužitelj ne može pozivati da za valutnu klauzulu nije znao i nije razumio. Zaključno, tuženik ukazuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja obzirom da isti nije dokazao da bi odredbe Ugovora o kreditu čije se utvrđenje ništetnosti zahtijeva bile ništetne iz bilo kojeg razloga. Međutim, ukoliko sud u konačnici i prihvati stajalište tužitelja glede kolektivnog postupka Potrošač (a koje tuženik izričito osporava) Međutim, ukoliko je sud drugačijeg stajališta, i odluči da je ipak vezan odlukama iz kolektivnog postupka Potrošač u smislu odredbi članka 502.c ZPP-a, u tom slučaju tuženik ističe i prigovor zastare obzirom je u slučaju naknade štete, zastarni rok tri godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju pet godina od nastanka štete. Slijedom svega navedenoga, a obzirom su tužbeni zahtjevi tužitelja zastarjeli i neosnovani, tuženik predlaže da Sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve te da obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

2.4. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 6. ožujka 2024. istaknuo prigovor radi prijeboja negativnih razlika sa iznosima preplaćenih razlika po osnovi CHF i to iznosa koji su navedeni u toč. IV izreke ove presude.

3. U tijeku postupka pročitano je rješenje o nasljeđivanju, ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka te saslušana tužiteljica.

4. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan na način kako je to navedeno u izreci

, dok je prigovor radi prijeboja istaknut po tuženiku utvrđen neosnovanim.

5. Među strankama nije sporno:

- da je pravni prednik tužiteljice u svojstvu korisnika kredita, a tužiteljica tada u svojstvu jamca zaključila s tuženikom kao kreditorom 6. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 070306399589 AD kojim je ugovorom tuženik odobrio predniku tužiteljice kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 15.957,00 CHF,

- nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da je odobren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate,

- da je predmetni ugovor odobren za kupnju motornog vozila.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužiteljici novčane iznose koje potražuje ovom tužbom. Sporno je među strankama mogu li se na ovaj pravni odnos stranaka primijeniti odluka Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, dakle ugovorena valutna klauzula. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice te ima li ona u tom ugovornom odnosu status potrošača kao i osnovanost tuženikova prigovora radi prijeboja.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točkom 6. da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje protivno člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru su neodređene i nepoštene, a o njima se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio "slabiji" i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Dakle tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kako bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti budući je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema euru, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Dakle tužitelj nije prilikom ugovaranja kredita bio adekvatno informiran o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka čime je doveden u neravnopravni položaj, to ugovornu odredbu čini nepoštenom, a nepoštene odredbe su ništetne sukladno čl. 3., 4. i 6. ZOO. Osim toga, takve ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene su i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje ZOO) je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnosti tvrdnji da sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije ništetna, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se sukladno čl. 502.c ZPP-a, stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su točkom 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim.

11.1. Sud je prema dokaznom prijedlogu tužiteljice odlučio saslušati ju radi utvrđenja sporne činjenice je li njezin prednik u času sklapanja predmetnog ugovora imao svojstvo potrošača.

11.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je novcem kojeg je ostvario po predmetnom kreditu njezin pok. suprug kupio motocikl, kojeg su koristili za svoje osobne potrebe jer su oboje bili bajkeri. Niti ona niti suprug nisu bili obrtnici već zaposlenici. Nije se mogla prisjetiti je li bila u banci vezano za taj kredit, ali se sjeća da je bila potpisati ga kod javnog bilježnika radi ovjere.

11.3. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim jer je iskazivala logično, ne upadajući u kontradiktornosti i u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik njezin iskaz nije osporio. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je novčana sredstva ostvarena kreditom njezin pok. suprug utrošio na kupnju motocikla kao fizička osoba jer nikada nije bio vlasnik obrta ili poduzeća.

11.4. Činjenica da je tužiteljica nasljednica iza pok. korisnika kredita utvrđena je iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Ivana Kukučke iz [adresa], broj: O-42/12, UPP/OS-12/12-10, od 29. ožujka 2023.

11.5. Obzirom na zakonske učinke presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na tuženiku je bio teret dokaza da konkretni Ugovor o kreditu br. 070306399589 AD od 6. ožujka 2007. odstupa od onih razmatranih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i to u njegovu korist). No, provedenim dokazima sud nije utvrdio bitno drugačije činjenice koje bi imale za posljedicu da se na konkretni pravni odnos tužiteljice i tuženika ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz citiranih pravomoćnih presuda, već upravo suprotno sud je iz iskaza tužiteljice samo potvrdio da se na konkretni pravni odnos po tom Ugovoru imaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora. Stoga sud ne prihvaća stav tuženika da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u djelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule, ne može odnositi na konkretan pravni odnos između tužiteljice i tuženika. Naime, tuženik je sudjelovao u tim postupcima kao kolektivnim sporovima te je navedenim presudama odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule izražene u švicarskim francima (CHF) upravo za ugovore o kreditu koje je tuženik zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor o kreditu tužiteljica i tuženik zaključili su upravo u tom razdoblju, odnosno 27. prosinca 2005. Shodno navedenom, stav je ovog suda kako je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice dakle ništetnost ugovornih odredbi kredita u CHF iz Ugovor o kreditu br. 070306399589 AD od 6. ožujka 2007. utvrđena upravo navedenim presudama. Dakle, naplatom kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužitelja je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. Odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam "potrošač" definiran i u Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

13.1. Kako u konkretnom slučaju nije sporno da je prednik tužiteljice zaključio Ugovor o kreditu kao fizička osoba, a tuženik nije dokazao (niti to proizlazi iz provedenih dokaza) da je kredit iskorišten u svrhu bilo kakve poduzetničke djelatnosti, nisu osnovani navodi tuženika kojima tužiteljici odnosno njezinom pravnom predniku osporava svojstvo potrošača.

14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao objektivan cijeneći da je sačinjen u skladu s pravilima struke. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka, utvrđeno je da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila iznos od 1.717,18 EUR.

15. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te sukladno njemu precizirala tužbeni zahtjev u podnesku od 28. svibnja 2024. na način da potražuje samo pozitivne tečajne razlike od 1.717,18 EUR.

16. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka budući je sačinjen stručno i objektivno sukladno nalogu suda i shvaćanjima iznesenim u ovoj presudi.

17. Naime, u postupku je utvrđeno da tužiteljica ima pravo na povrat razlike zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu. Radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužiteljici prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.

18. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO- a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude VTS RH posl.br. Pž-6632/17 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupka radi isplate. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018., što bi značilo da tužitelj od tada ima pet godina vremena zahtijevati povrat preplaćenog iznosa. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan jasno proizlazi iz revizijske odluke broj Rev-2245/17 u kojem predmetu je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud RH navodi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Budući da je tužba u ovom predmetu pravodobno podnesena 12. lipnja 2023. (a zbog štrajka službenika i namještenika zaprimljena od strane suda 22. kolovoza 2023.) utvrđeno je da od dana donošenja prethodno citiranih odluka do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina niti je tužitelju nastupila zastara potraživanja pa se prigovor tuženika odbija kao neosnovan.

19. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Sud je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od iznos od 1.717,18 EUR, a kako je to navedeno u izreci presude.

20. Tužiteljici su priznate i zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno utvrđenju iz nalaza i mišljenja vještaka, a temeljem čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

21. Sud nije prihvatio tvrdnje tuženika da treba uzeti u obzir i negativne razlike odnosno odbijen je njegov prigovor radi prebijanja. Prigovor tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i razdoblja primjene nižeg tečaja (tzv. "negativne razlike") od početno ugovorenog, odnosno i negativne, a ne samo pozitivne razlike, nije osnovan. U situaciji kada vjerovnik samostalno potrošaču smanjuje anuitet zbog primjene nižeg tečaja od početno ugovorenog on time ne uzrokuje povredu interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovu ugovornom odnosu, da bi takvo smanjenje anuiteta zbog nižeg tečaja imalo za posljedicu ništetnost. Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za povratom iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO-a bez osnove prešle u tuženikovu imovinu temeljem ništetnih odredbi Ugovora. Odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

21.1. Zbog toga je odlučeno kao u točki V izreke ove presude.

22. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19), s obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti s postavljenim zahtjevom. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1, za sastav podnesaka od 27. veljače 2024. i 28. svibnja 2024. (2x100 bodova) prema Tbr.8/1, te 22. ožujka 2024., 23. rujna 2024. i 25. studeni 2024. (3x25 bodova) Tbr 8/3, zatim za zastupanje na ročištu 6. ožujka 2024. i 3. prosinca 2024. (2x100 bodova) Tbr. 9/1. Tužiteljici je priznato sveukupno 575 bodova uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 1.437,50 EUR. Tužiteljici se priznaje i trošak sudske pristojbe na tužbu 33,18 EUR te predujam za vještačenje 500,00 EUR, dok će joj neutrošena razlika od 50,00 EUR po pravomoćnosti ove presude biti vraćena pa ukupni trošak iznosi 1.970,68 EUR.

23. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli 21. siječnja 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.