REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-738/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u pravnoj stvari tužitelja RI-TELEFAX d.o.o. Rijeka, Trg Riječke rezolucije 5, OIB: 25128946075, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Pranjić, odvjetnik u Rijeci, Verdijeva 9, protiv tuženika OPATIJA-GRADNJA d.o.o. Matulji, Frlanska cesta 3, OIB: 23286023165, kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, Ivana Grohovca 2/II, radi isplate 92.905,97 EUR i 7.432,48 EUR s kamatama, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika i punomoćnika tuženika, 21. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 92.905,97 EUR u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-3236/2023 od 31. ožujka 2023. koje je donio javni bilježnik Anđelka Smojver-Bašić iz Rijeke, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da isplati tužitelju 7.432,48 EUR u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju od 1.077.153,00 kuna/142.962,77 EUR.

IV. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-3236/2023 od 31. ožujka 2023. koje je donio javni bilježnik Anđelka Smojver-Bašić iz Rijeke, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da isplati tužitelju zakonske zatezne kamate na 7.432,48 EUR koje teku od 13. siječnja 2023. do isplate, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 20.241,01 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi povrata pozajmica od 92.905,97 EUR (700.000,00 kuna).

2. Tužitelj je podnio i prijedlog za ovrhu javnom bilježniku Anđelki Smojver- Bašić iz Rijeke radi isplate ugovorene kamate na pozajmice od 7.432,48 EUR (56.000,02 kuna) za razdoblje od 1.1. do 31.12.2022. s kamatama, na temelju vjerodostojne isprave - 2 analitičke kartice konta i kartica komitenta (str. 14-16 spisa) i Izlazni račun broj 34-01-99 od 5.1.2023. (str. 481 spisa).

3. Sud je spojio predmete po tužbi i prijedlogu za ovrhu radi zajedničkog raspravljanja u predmet pod poslovnim brojem P-738/22.

4. Tužitelj je naveo da su parnične stranke dugogodišnji poslovni suradnici koji su zajedno poslovali te razvili odnos međusobnog povjerenja i uvažavanja, zbog čega je tužitelj temeljem uzastopnih ugovora o zajmu i pozajmica u periodu od 2011. do 2013., pozajmio tuženiku ukupan iznos od 750.000,00 kuna. Tužitelj je temeljem Ugovora o kratkoročnom financijskom kreditu od 14. lipnja 2011. tuženiku odobrio kratkoročni financijski kredit od 450.000,00 kn uz godišnju kamatu od 12%, s danom povrata 30.9.2011.. Temeljem Ugovora o zajmu od 15. lipnja 2012. tužitelj je tuženiku pozajmio 50.000,00 kuna uz godišnju kamatu od 8%, s danom povrata pozajmljenog iznosa novca 30.6.2012.. Temeljem Ugovora o pozajmici br. 2 od 14. rujna 2012. tužitelj je tuženiku pozajmio 200.000,00 kn uz godišnju kamatu od 8%., dok je temeljem Ugovora o pozajmici br. 3 od 3. lipnja 2013. pozajmio 50.000,00 kn uz godišnju kamatu od 8%, oboje s danom povrata pozajmljenog iznosa 31.12.2013.. Unatoč utvrđenim uvjetima ugovora o zajmu i pozajmicama, dugogodišnjem poslovnom odnosu te decidiranim odredbama Zakona o obveznim odnosima koji uređuju ugovorni odnos, tuženik nije vratio pozajmljene iznose sukladno ugovorenim rokovima, uvjetima, iznosima i dinamici plaćanja, odnosno vratio je tek 50.000,00 kn. Stoga, tužitelj ima prema tuženiku osnovano, dospjelo i nepodmireno potraživanje od ukupno 700.000,00 kn. Zakonom o obveznim odnosima, i to odredbom čl. 499. st. 1. jasno je propisano kako se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena taj isti iznos novčanih sredstava. U konkretnom slučaju uvećan i za pripadajuću ugovornu kamatnu stopu. Odredba čl. 240. st.1. ZOO-a predviđa da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, dok stavak 2. istoga članka određuje da do takvog priznanja može doći ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način kao što je davanje otplate, plaćanje kamate ili davanje osiguranja, a što predstavlja primjerično navođenje kako dužnik može priznati dugovanje. Kao izravna posljedica priznanja duga, očituje se prekid zastarnog roka koji tada (od trenutka priznanja) počinje teći iznova. Relevantna sudska praksa ide i korak dalje u utvrđivanju primjera priznanja duga, pa tako u konkludentne radnje ubraja i dužnikovo uvjeravanje da će ispuniti dug, obrazlaganje zašto se isti još nije podmirio, dužnikova potvrda vjerovnikovog izračuna iznosa, ali i ovjeravanje vjerovnikovih izvoda iz poslovnih knjiga uz potpis ovlaštene osobe za zastupanje dužnika. Takvi se primjeri mogu pronaći i u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Rev-1332/1992, Revt- 64/2005-2 te presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 8156/03-3. Svrha odredbe čl. 240. ZOO-a jest zaštita vjerovnikovog povjerenja u dužnikovo konačno ispunjenje duga, a da se povjerenje tužitelja ima smatrati opravdanim te prekid zastare utvrđenim, bogata i mnogobrojna sudska praksa traži kumulativno ispunjenje uvjeta koji su se zasigurno ispunili u konkretnom predmetu. Tužitelj se s razlogom pouzdao u tuženikova obećanja namjere podmirenja dugovanja, i to ne samo zbog dugogodišnje suradnje i poslovanja na zajedničkim projektima. Tuženik je bio svjestan postojanja dugovanja, budući da je redovito komunicirao s tužiteljem o tome te mu u više navrata usmeno i pismeno potvrđivao namjeru plaćanja njegovog potraživanja nastalog iz ugovora o zajmu te pozajmicama. Tuženik je očitovanjem od 2. svibnja 2013. kojeg je potpisao ČF zakonski zastupnik tuženika, priznao tužitelju egzistiranje njegovog potraživanja te iskazao namjeru podmirenja uz davanje prijedloga isplate. Tužitelj je dostavio tuženiku Izvatke iz poslovnih knjiga (IOS-e) za stanje dugovanja na dan 23.01.2017., 31.05.2018., 31.12.2018., te na dan 31.12.2020. koji iskazuju dospjela i nepodmirena dugovanja po predmetnim ugovorima o zajmu te pozajmicama, a tuženik je iste uredno ovjerio pečatom društva te potpisom ovlaštene osobe - zastupnika po zakonu. Tuženik nikada nije prigovorio ili osporio iznose te osnove dugovanja iskazanih u IOS-ima, a zasigurno je isto mogao učiniti budući da na svakom od dostavljenih IOS-a je dana mogućnost osporavanja, odnosno cjelovite ili djelomične potvrde stavaka. Dakle, pečatom društva i potpisom ovlaštene osobe tuženik je iskazao svijest da prema tužitelju ima dugovanja temeljem predmetnih pravnih poslova zajma/pozajmica. Iako je na ovjerenim Izvacima iz poslovnih knjiga tužitelja, naveden iznos ugovornih kamata činjenica da je tuženik priznao postojanje glavnog potraživanja od 700.000,00 kn ne bi trebalo biti sporno. Tuženik je i usmenom korespondencijom (učestalim usmenim potvrđivanjem postojanja duga uz obećanje podmirenja istoga) te konkludentnim radnjama u vidu Promemorije u kojoj je istaknuo prijedlog otplate te ovjeravanjem izvadaka iz poslovnih knjiga tužitelja jasno, nedvojbeno i bezuvjetno priznao postojanje duga na ime glavnica za ukupan iznos od 700.000,00 kn te posljedično tome- prekinuo zastaru tužiteljevog potraživanja iz predmetnih ugovora o zajmu i pozajmica. Priznanje i potvrđivanje IOS-a tužitelja je u suštini tuženikova izjava znanja o svim tražbinama koje ulaze u sastav tih IOS-a, a to su i iznosi glavnica (450.000,00 kn, 50.000,00 kn, 200.000,00 te 50.000,00 kn o ugovorima o zajmu te pozajmicama) te pripadajuće ugovorne kamate. Tuženik je u smislu odredbe čl. 240. st. 1. i 2. ZOO-a, usmenim te pisanim očitovanjima volje i svijesti o postojanju duga te jasnom i očitom radnjom ovjeravanja Tužiteljevih IOS-a, decidirano iskazao svoju namjeru podmirenja cjelokupnog dugovanja, slijedom kojih je radnji ujedno i prekinuo zastarni rok.

5. Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik čini nespornim postojanje poslovnog odnosa sa tužiteljem, ali ne na način kako to jednostrano i bez ikakvog utemeljenja u stvarnim činjenicama pokušava prezentirati i iskonstruirati tužitelj. Među strankama je ugovorena kupoprodaja nekretnine (teren za gradnju stanova) u k. o. [katastarska općina], a koje je pravo tužitelj na posredan način i konzumirao i to stjecanjem poslovnih udjela u Opatijske vile d.o.o.. Svi ostali pravni poslovi zaključivani među parničnim strankama (a posebice ugovori o kreditu i ugovori o pozajmici) su ništetni i simulirani te kao takvi bez ikakvog pravnog učinka na njihove međusobne odnose. Svi ti pravni poslovi su zaključivani na poticaj i nagovor tužitelja kako bi izbjegao plaćanje poreznih obveza koje nastaju iz kupoprodaje nekretnine. Ukoliko tužitelj nastavno ustraje na tužbi tuženik će detaljno pojasniti način na koji je došlo do izbjegavanja poreznih obveza. Da je utužena tražbina osnovana i na zakonu utemeljena, tužitelj (kojem je jedna od osnovnih djelatnosti pozajmljivanje novaca uz kamatu) zasigurno ne bi čekao više od deset godina za pokretanje postupka prisilne naplate. Pored navedenog, tužitelj nema pravnog interesa za pokretanje i vođenje parničnog postupka pa tužbu treba odbaciti. Naime, tužitelj spram tuženika raspolaže vjerodostojnom ispravom – IOS- om koji je priložen uz tužbu, pa ukoliko i smatra da ima ikakvih potraživanja bio je dužan podnijeti prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave umjesto što je podnio tužbu, a kako je primjerice tužitelj postupio u spisu P-760/2022. Jednako tako, pravni interes za vođenje ovog postupka ne postoji i iz razloga što tužitelj raspolaže ovršnom ispravom –zadužnicom. Tuženik ističe i prigovor zastare. Da je taj prigovor osnovan proizlazi i iz obrazloženja odluke Viskokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-5201/2021.. Tužitelj predlaže da se tužba prvenstveno odbaci zbog nepostojanja pravnog interesa za vođenje predmetnog parničnog postupka, odnosno da se podredno odbije kao neosnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu 92.905,97 EUR na ime povrata zajma i isplatu 7.432,48 EUR na ime ugovorene kamate na pozajmice za period od 1.1.-31.12.2022..

7. Među strankama nije sporno da se nalaze u više međusobnih poslovnih odnosa. Nije sporno da je tuženik primio 92.905,97 EUR od tužitelja.

8. Među strankama je sporno da li je tuženik dužan vratiti tužitelju pozajmice koje je primio od 92.905,97 EUR. Sporno je da li je dužan platiti ugovornu kamatu na pozajmicu od 7.432,48 EUR za period od 1.1. do 31.12.2022. . Sporno je da li su ugovori o zajmu prividni odnosno ništetni. Sporno je da li je plaćanjem pozajmice tužitelj u stvarnosti platio kupoprodajnu cijenu za poslovni udio u društvu Opatijske vile d.o.o.. Sporno je da li je za povrat pozajmica nastupila zastara. Sporno je da li je tužba nedopuštena zbog nedostatka pravnog interesa.

9. Radi utvrđivanja spornih i odlučnih činjenica sud je proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu, te saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika ČF (str. 430-432 spisa), prokurista tužitelja ĐF (str. 425-430 spisa), svjedoka TF (str. 599-600 spisa), i svjedoka CF (str. 597-599 spisa). Te dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), te je na temelju savjesne i brižljive ocjene a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10. Na temelju svih provedenih dokaza (uvida u isprave i saslušanja stranaka) sud je zaključio da je potraživanje tužitelja s osnova pozajmica i ugovorenih kamata osnovano. Iz dokumentacije u spisu i navoda stranaka proizlazi da između stranaka postoji složen poslovni odnos. Inicijalni poslovni odnos između stranaka bio je utemeljen na ugovorima o pozajmicama koji su sklopljeni i temeljem kojih nema spora da su svi iznosi tuženiku plaćeni (tako tvrdi zakonski zastupnik tuženika ČF u iskazu na ročištu). Ono što se drži spornim je koje su od tih primljenih pozajmica kasnije usmenim dogovorom pretvorene u plaćanje kupoprodajne cijene za poslovni udio u društvu Opatijske vile d.o.o., a što se odnosi na jedan drugi poslovni odnos između stranaka. U odnosu na to sporno pitanje sud je zaključio da je pozajmica iz ugovora o zajmu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava koji je sklopljen 5.5.2010. između stranaka (str. 98-101 spisa), a prema kojem je tuženik primio zajam od 5.000.000,00 kuna, pretvorena u plaćanje kupoprodajne cijene za poslovni udio u društvu Opatijske vile d.o.o. (o tome čak postoji suglasje između stranaka tijekom postupka). Radi se o pozajmici koja nije predmet spora.

11. Predmet spora su pozajmice prema ugovorima koji su sklapani u periodu od lipnja 2011. do lipnja 2013. a prema kojima je tužitelj tuženiku platio 750.000,00 kuna od kojih je tuženik vratio tek 50.000,00 kuna. Tuženik i u odnosu na te pozajmice tvrdi da su pretvorene u plaćanje dodatnog iznosa na ime kupoprodajne cijene za poslovni udio u društvu Opatijske vile d.o.o., odnosno da je tim pozajmicama tužitelj u stvarnosti sudjelovao u plaćanju tuženikove porezne obveze prema rješenju o ovrsi Porezne uprave od 19.7.2013. (str. 77 spisa). Na temelju provedenih dokaza sud nije mogao zaključiti ono što tuženik tvrdi jer je na izvodima na str. 36-38 spisa u periodu od 2017.-2020. potvrđivao dug po ugovorenim kamatama prema ugovorima o pozajmicama. Da je tih godina tuženik smatrao ono što u postupku tvrdi, dakle da je sa dodatnih 700.000,00 kuna plaćen dio kupoprodajne cijene za poslovni udio ili tužiteljevo sudjelovanje u poreznoj obvezi tuženika, tuženik zasigurno ne bi potvrđivao dug s osnova ugovorenih kamata na pozajmice. Da se radi o ugovorima o pozajmicama proizlazi i iz saslušanja svjedoka CF koja je vodila poslovne knjige za tužitelja te je vlasnica vlastitog knjigovodstvenog servisa (iskaz na str 591 spisa). Pun. tuženika je osporavao njezin iskaz navodeći da se radi o osobi od najvećeg povjerenja zakonskog zastupnika tužitelja, međutim sud je te prigovore otklonio jer iz ničega nije zaključio da iskazuje neistinito, a sam iskaz se podudara s pisanom dokumentacijom u spisu.

12. Slijedom navedenog, zaključak je suda da tuženik duguje s osnova sklopljenih ugovora o zajmu određeni iznos novca koji mu je isplaćen odnosno 700.000,00 kuna, te da je dužan vratiti taj isti novac sve temeljem čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Radi se o naplatnom ugovoru jer su ugovorene kamate (čl. 500. st. 1. ZOO-a), a i da nisu zajmoprimac bi ih dugovao jer se radi o trgovačkom ugovoru (čl. 500. st. 2. ZOO-a).

13. Tuženik je isticao prigovor zastare koji je sud ocijenio neosnovanim. To iz razloga što je temeljem čl. 240. ZOO-a došlo do prekida zastare. Tako je propisano, zastara se prekida kada dužnik prizna dug (st. 1.). Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na poseban način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja (st. 2.). Sud smatra da priznanje duga ugovorenih kamata odnosno potpisivanjem izvoda otvorenih stavaka predstavlja priznanje ne samo kamata (kako to tvrdi tuženik u svom iskazu na str. 431 spisa), nego i glavnice, odnosno cjelokupnog duga. Priznanje tih kamata dodatno osnažuje tuženikovu tvrdnju da se radi o pozajmici, a ne plaćanje kupoprodajne cijene za poslovni udio ili sudjelovanje u poreznoj obvezi tuženika.

14. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev za povrat zajma odnosno isplatu 92.905,97 EUR (700.000,00 kuna) pozivom na odredbu čl. 499. st. 1. ZOO-a, odnosno donio je odluku sukladno točki I. izreke presude.

15. Tuženik je prigovorio da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Točno je da tužitelj ima izvod otvorenih stavaka, međutim tužbu je podnio na temelju ugovora o pozajmicama, pa je sud zaključio da ima pravni interes za pravni put koji je izabrao.

16. Tužitelj je podnio i prijedlog za ovrhu koji se nakon tuženikova prigovora vodio pod poslovnim brojem P-565/2023 a koji je rješenjem suda spojen na predmet P-738/2022. U prigovoru su isticane iste prigovorne tvrdnje kao i u postupku P- 738/2022 koje je sud otklonio i za to dao obrazloženje. Radi se o ugovorenim kamatama od 7.432,48 EUR koje su obračunate prema ugovoru o pozajmici za period od 1.1.-31.12.2022. na iznos od 92.905,97 EUR u visini od 8% (prema ugovorima).

17. Slijedom navedenog, sud je pozivom na odredbu čl. 500. st. 1. i. 2. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu ugovorenih kamata od 7.432,48 EUR za razdoblje od 1.1. do 31.12.2022. te je pozivom na odredbu čl. 451. st. 3. ZPP-a u tom dijelu održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, odnosno donio je odluku na temelju točke II. izreke presude.

18. Tuženik je na ročištu 3.3.2023. (str. 59 spisa) istaknuo procesni prigovor radi prebijanja za slučaj da sud tužbeni zahtjev ocijeni osnovanim. Radi se o iznosu od 1.077.153,00 kuna koji iznos je tuženik platio poreznoj upravi pa isti predstavlja štetu koju je tuženik zbog postupanja tužitelja pretrpio. Tvrdi da je stvarna volja stranaka i pravi dogovor bio da tužitelj za iznos od 5 miliona kuna kupi ½ idealnog dijela nekretnine tuženika koja se nalazi u k. o. [katastarska općina]. Takav dogovor je između stranaka postignut, a na inicijativu tužitelja nije proveden kroz formu kupoprodaje već kroz formu osnivanja Opatijske vile d.o.o. u kojem je društvo Opatija gradnja d.o.o. bez naknade unijela nekretninu vrijednosti od 10.220.000,00 kuna. To da je učinjeno na prijedlog, nagovor i sugestiju zakonskog zastupnika tužitelja, međutim navodi da su on i njegovi porezni savjetnici zanemarili da će doći do revalorizacije nekretnine u poslovnim knjigama tuženika, odnosno da će porezna uprava obračunati porez na dobit tuženiku što je u konačnici i učinila za iznos 1.077.153,00 kuna.

19. U odnosu na prigovor radi prijeboja ovaj sud ne može zaključiti da se ovdje radi o počinjenju štete tužitelja prema tuženiku. Ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu iz odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a slijedom čega je sud utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnova odgovornosti za štetu, te je donio odluku sukladno točki III. izreke presude.

20. Sud je odbio zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na obračunate ugovorene kamate od 7.432,48 EUR jer na tužiteljev dug teku ugovorene kamate i za naredno razdoblje jer nije platio glavni dug zajma. Slijedom navedenog, sud je pozivom na odredbu čl. 27. st. 1. ZOO-a donio odluku sukladno točki IV. Izreke presude.

21. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu je priznat trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za:

- sastav tužbe od 1.504,00 EUR (Tbr. 7. t. 1.);

- sastav prijedloga za ovrhu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. );

- sastav podnesaka od 20.2.2023., 14.3.2023., 5.3.2024., u iznosima od po 1.504,00 EUR za svako, ukupno 4.512,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.);

- sastav podneska od 13.2.2024. od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.);

- zastupanje na ročištima 3.3.2023., 11.10.2023., i 23.1.2024. od 1.504,00 EUR za svako, ukupno 4.512,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.);

- zastupanje na ročištima 21.2.2024. i 8.4.2024. od 200,00 EUR za svako, ukupno 400,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.);

- zastupanje na ročištima 7.6.2024., i 20.11.2024. od 1.616,00 EUR za svako, ukupno 3.232,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.);

- zastupanje na ročištu 24.9.2024. od 808,00 EUR (Tbr. 9. t. 2.);

- PDV (25%) od 3.842,00 EUR sukladno Tbr. 42, što ukupno iznosi 19.210,00 EUR.

Sud je priznao tužitelju i trošak sudske pristojbe na tužbu od 332,00 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu od 663,61 EUR, ukupno 995,61 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske. Priznao mu je i trošak javnog bilježnika od 35,40 EUR.

22. Slijedom navedenog, sud je tužitelju priznao ukupan parnični trošak od 20.241,01 EUR te je obvezao tuženika na isplatu tog troška tužitelju, odnosno donio je odluku sukladno točki V. izreke presude.

23. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke sukladno izreci presude.

Rijeka, 21. siječnja 2025.

sudac

Nataša Vukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.